Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-640/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja RB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Ćuršković & Šanjuga, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-882/2024-9 od 27. ožujka 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-882/2024-9 od 27. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 6. st.1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke, sklopljenog 16.07.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 23.07.2007. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod brojem OV-7467/07, u dijelu odredbe koji glasi: „ …a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,80 % (dvazarezosamdeset) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju SB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 340,62 € (tristočetrdeseteuraišezdesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 07.08.2007. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 900,00 € (devetstoeura) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 27. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik ih svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a tužitelja obveže da tuženiku naknadi troškove postupka, odnosno podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u okviru kojeg žalbenog razloga pokušava osporiti zaključke suda prvog stupnja i utvrđene činjenice tvrdeći da je zbog toga presuda proturječna.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer je o svim odlučnim činjenica sud u presudi naveo jasne i neproturječne razloge zbog čega je presudu po žalbi bilo moguće ispitati, a sud nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti (članak 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a).

6. Sud utvrđuje da su među strankama bile nesporne slijedeće činjenice:

- da su Slavonska banka kao pravni prednik tuženika i tužitelj sklopili 16. srpnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke;

- da je člankom 6. stavak 1. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,80 % jednokratno, unaprijed;

- da je 6. kolovoza 2007. tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,80 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 340,62 eura.

6.1. U odnosu na sporne činjenice o tome je li ništetan dio odredbe članka 6. stavak 1. predmetnog Ugovora u dijelu koji glasi: „ …a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,80 % (dvazarezosamdeset) jednokratno, unaprijed.“, zatim ima tužitelj pravo na restituciju temeljem odredbe u odnosu na koju traži utvrđenje ništetnosti, te je li osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata, sud prvog stupnja utvrđuje u pogledu načina zaključenja Ugovora, na temelju iskaza tužitelja, da je tužitelj Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje automobila te da su mu djelatnici auto-kuće ponudili zaključenje Ugovora s bivšom Slavonskom bankom s kojom su surađivali. Djelatnik banke preporučio mu je kredit u CHF, a nije mu nudio drugi kredit niti ga je upoznao s rizicima vezanim za kredit u CHF. O odredbi koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu nije mogao pregovarati, a niti mu je rečeno koliki je iznos te naknade, odnosno koji su to troškovi na koje se odnosi ulazna naknada. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj nije imao obrt ni trgovačko društvo zbog kojeg bi kupovao automobil.

6.2. Ocjena je suda prvog stupnja da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita i s visinom te naknade koja je iznosila 2,80 % od iznosa kredita, međutim, da nije bio informiran o tome na što se konkretno naknada odnosi. O odredbi kojom je ugovorena obveza plaćanja naknada tužitelj nije mogao pregovarati zbog toga što je ugovor zaključen kao tipizirani ugovor, koji je sastavila banka, koja je po ocjeni suda u konkretnom slučaju jača strana koja „određuje pravila igre“ te korisnici kredita nisu imali utjecaj na ugovornu odredbu o obvezi plaćanja ulazne naknade. Na temelju tih činjenica, a primjenom odredbe članka 81. stavak 1., 87. stavak 1. i 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07) sud utvrđuje da je sporna ugovorna odredba ništetna jer se o njoj nije pregovaralo, a prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

6.3. U odnosu na prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik sud utvrđuje da je on neosnovan jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a u odnosu na restitucijski zahtjev sud pozivom na pravno shvaćanje koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. utvrđuje da zastarni rok još nije niti počeo teći obzirom da prema citiranom pravnom shvaćanju on počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a o ništetnosti je odlučeno pobijanom odlukom.

6.4. Kako među strankama nije bio sporan iznos kojeg je tužitelj platio na ime ulazne naknade, sud nije radi utvrđenja te činjenice provodio financijsko vještačenje nego je utvrdio da je tužitelj platio ulaznu naknadu po ništetnoj ugovornoj odredbi u iznosu od 340,62 eura 6. kolovoza 2007.

6.5. Sud ocjenjuje da je tuženik nepošteni stjecatelj od dana naplate naknade iz kojih razloga je na dosuđeni iznos primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana uplate do dana plaćanja.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

8. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je odredba o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu 2,80 % od iznosa kredita ništetna. U postupku je utvrđeno da je tužitelj sklopio tipski ugovor pa je kao slabija ugovorna strana stavljen u neravnopravan položaj samim time što je tuženik sastavio i unaprijed formulirao sporni dio članka 6. Ugovora o kreditu, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao ikakvu mogućnost da utječe na tu odredbu. U vezi toga, Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Obzirom na to, tuženik je trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, a u ovom konkretnom slučaju nije tako postupio niti dokazao koji su to troškovi obrade obuhvaćeni spornim dijelom članka 6. Ugovora o kreditu, koje je naplatio tužitelju u trenutku isplate kredita. O jasnoj i preciznoj odredbi moglo bi se govoriti u slučaju da ulazna naknada predstavlja stvarne troškove za pruženu uslugu kreditiranja, odnosno u slučaju da je ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, kako je ona ugovorena predmetnim spornim dijelom članka 6. Ugovora o kreditu. Žalbene tvrdnje tuženika da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama točna je, kako je to utvrdio i sud prvog stupnja, međutim, iz naprijed obrazloženih razloga način na koji je ona ugovorena netransparentan je i neproporcionalan jer se iz ugovorne odredbe ne vidi o kojim troškovima se radi, odnosno da bi se radilo o stvarnim troškovima za pruženu uslugu kreditiranja. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Ocjena je ovog suda da se ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za iznos ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja tzv. ulazne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz tih razloga sud je pravilno utvrdio da je sporni dio članka 6. Ugovora o kreditu ništetan, slijedom čega je pravilnom primjenom odredaba članaka 323. i 1111. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 340,52 eura kojeg je tužitelj po tom članku platio.

8.1. Također, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da nije u zastari niti zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu niti zahtjev za isplatu, jer se prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kako je tek ovom odlukom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita, koja je sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, za isplatu po toj ništetnoj odredbi nije nastupila zastara, kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja, jer zastara još nije ni počela teći, pri čemu i ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje suda prvog stupnja o početku tijeka zastarnog roka.

9. O naknadi parničnih troškova sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa) time da je iznos troškova utvrđivao prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi (1.340,50 eura) te je obvezao tuženika da tužitelju plati ukupne troškove u iznosu od 900,00 eura.

10. Tuženik u žalbi tvrdi da je na ročištu za glavnu raspravu na kojem je zaključena glavna rasprava predao troškovnik u spis, a da je naslovni sud propustio odbiti u presudi tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška kao da isti zahtjev nije ni podnio.

10.1. Navedenom žalbenom tvrdnjom tuženik tvrdi da sud nije odlučio o svim zahtjevima o kojima je bio dužan odlučiti, međutim, zbog toga je tuženik imao mogućnost zatražiti donošenje dopunske presude u smislu odredbe članka 339. stavak 1. ZPP-a, što nije učinio, iz kojih razloga se smatra na temelju odredbe članka 339. stavak 2. ZPP-a da je zahtjev povučen. Kako žalbom tuženik ne pobija presudu samo zbog toga što sud nije odlučio o svim zahtjevima, odnosno zahtjevu tuženika za naknadom parničnog troška, žalba tuženika se u smislu odredbe članka 341. stavak 2. ZPP-a ne može smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude.

10.2. Pobijajući odluku o naknadi parničnih troškova u žalbi tuženik tvrdi da je već u odgovoru na tužbu prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora smatrajući da je vrijednost predmeta spora mogla biti jedino visina kondemnatornog zahtjeva na isplatu iznosa od 340,62 eura te da zbog toga visina troškova nije pravilno utvrđena, a također tvrdi da je sud pogrešno dosudio tužitelju trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer se ne radi o trošku koji je bio potreban.

10.3. Prije svega neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora već u odgovoru na tužbu jer takav prigovor u odgovoru na tužbu, a ni do zaključenja prethodnog postupka tuženik nije podnio iz kojih razloga je sud prvog stupnja pravilno tužitelju dosudio troškove prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

10.4. Također, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno kao potreban tužitelju dosudio trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Odredbama članaka 335. i 336. ZPP-a propisan način donošenja, objave, pisane izrade i dostave presude. Iz tih odredbi proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište (članak 335. ZPP-a), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP-a).

10.5. Člankom 155. stavak 1. ZPP-a propisane su smjernice sudu prilikom odmjeravanja troškova u smislu da se stranci dosuđuju samo oni troškovi koji su bili nužni za vođenje parnice, kao i da te troškove sud treba odmjeriti brižljivo vodeći računa o svim okolnostima slučaja, kao i da se za izvršene radnje stranci dosuđuje naknada troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

10.6. Na temelju naprijed citiranih odredbi ZPP-a pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno je povezano sa pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“ broj 59/99., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/105/14. i članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama „Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude – za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.

11. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

12. S obzirom da je žalba tuženika u cijelosti odbijena kao neosnovana, odbijen je kao neosnovan i njegov zahtjev da mu tužitelj naknadi zatražene troškove žalbenog postupka.

Koprivnica, 30. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković