Poslovni broj: Us II-162/2026-9
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, OIB: 68011638990, radi prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, klasa: UP/II-008-07/26-01/19, urbroj: 401- 01/10-26-3 od 2. srpnja 2026.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Vlade Republike Hrvatske, Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, klasa: 008-02/25-03/11, urbroj: 50447-04/03-25-3 od 22. prosinca 2025. kao neosnovana.
2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 22. prosinca 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za ostvarivanje prava na pristup informacijama zaprimljen dana 11. prosinca 2025.
3. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost pobijanog rješenja te u bitnom navodi da se prvostupanjsko tijelo u svom rješenju u vezi tumačenja instituta "javnog interesa" nije pozvalo niti ikada pozivalo na promašenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-I-763/2009 na koju se na stranici 3 pobijanog rješenja poziva tuženik, a na koju se u svim svojim ranijim presudama ograničenja na pristup informacijama poziva i Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Smatra da se Visoki upravni sud mora pozvati na presudu Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava Magyar Helsinki Bizottsag protiv Mađarske, broj: 18030/2011 od 8. studenoga 2016. te obrazlaže razloge za takvu svoju tvrdnju. Tuženik odbijanje zahtjeva za pristup informacijama obrazlaže "isključivo privatnim interesom tužitelja" iako Zakon o pravu na pristup informacijama nigdje ne spominje "privatan interes" bilo kojeg korisnika kao razlog za ograničavanje pristupu informacijama. Nadalje, ističe da nije točna tvrdnja tuženika u pobijanom rješenju da sporna informacija predstavlja razmjenu mišljenja, jer se ne radi o razmjeni mišljenja, nego se radi o konkretnom slanju gotovih neklasificiranih dokumenata (potpisanog očitovanja sutkinje dr.sc. ABC) koji se nalaze u arhiviranom spisu u Zagrebu. Smatra da mu je moralo biti omogućeno razgledavanje spisa u Uredu zastupnika RH pred Europskim sudom za ljudska prava u Zagrebu i pristup informaciji po odbijenom zahtjevu od 11. prosinca 2025. Tuženik miješa objavljivanje informacija i raspolaganje informacijama te nije naveo koji članak Zakona o pravu na pristup informacijama ograničava pristup informaciji ako postoji privatni interes korisnika. Posebno napominje da je tražio podatke (informacije) samo o profesionalnim aktivnostima osobe koja je zatražila očitovanje od sutkinje ABC pa se to ne može smatrati privatnim poslom te osobe jer se informacije ne odnose na kvalitetu suđenja sutkinje. Dostava sporne informacije ne bi autora tog dokumenta izložila javnosti iznad očekivanja koje je imao kada se pristala baviti poslom koji je predvidio i traženja očitovanja sudaca. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi pobijano rješenje te donese presudu sukladno odredbi članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.
4. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem u bitnom navodi da u potpunosti ostaje kod osporenog rješenja te da navodi iz tužben isu osnovani. Naime, u odnosu na navode tužitelja da ovaj Sud ne bi trebao uzimati u obzir ranije presude u predmetima tužitelja, tuženik ukazuje da je presuda naslovnog suda broj: Us II-173/25 od 11. lipnja 2026. donesena u odnosu na isto zakonsko ograničenje, istog korisnika i istu informaciju koja je predmet ovog postupka, a kojom presudom je sud potvrdio shvaćanje tuženika da za traženu informaciju prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na javni interes. Smatra da je riječ o pravomoćno presuđenoj stvari pa da tužbu treba odbaciti u smislu članka 46. stavka 1. točke 5. Zakona o upravnim sporovima jer se pojam "ista stvar" treba tumačiti na način da se odnosi na istu informaciju i isto zakonsko ograničenje. Ako sud ne odbaci tužbu, predlaže da odbije tužbeni zahtjev iz istih razloga koji su navedeni u presudi suda poslovni broj: Us II - 173/25 od 11. lipnja 2026. U odnosu na pozivanje tužitelja na presudu Europskog suda za ljudska prava Magyar Helsinki Bizottsag protiv Mađarske od 8. studenoga 2016. ističe da je predmet navedenog postupka bio dostupnost informacija o braniteljima po službenoj dužnosti, pri čemu je Europski sud za ljudska prava utvrdio da se traže statistički podaci, pa je jasno da se navedeni predmet ni na koji način ne može povezati s ovim predmetom u kojem se traži očitovanje koje služi kao priprema predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava. Drugim riječima, postoji jasna razlika između tužitelja u ovom postupku i Mađarskog helsinškog odbora, posebno oko postupanja u javnom interesu, koji je jasno definiran odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-763/2009. Ističe da je široj javnosti od interesa javno dostupna presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu tužitelja od 9. travnja 2024. (broj zahtjeva: 963/18), koja je donesena u sastavu od tri suca – odbor (i koja je konačna u smislu članka 28. stavka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava), a u kojoj presudi je jedino utvrđena povreda prava tužitelja na suđenje u razumnom roku, dok je ostatak zahtjeva proglašen nedopuštenim. U odnosu na navode tužitelja da mu nije omogućen uvid u spis niti je Ured zastupnika donio rješenje o odbijanju uvida u spis predmeta, tuženik ističe da se ovaj predmet isključivo tiče dostupnosti točno određene informacije sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. Dakle, pitanje uvida u spis predmeta ne može biti predmet ovog upravnog spora niti je tuženik nadležan procjenjivati je li i kakvu odluku Ured zastupnika trebao donijeti vezano za zahtjev tužitelja za uvidom u spis predmeta. Nadalje, napominje da se ne mogu prihvatiti paušalni navodi tužitelja da javnost ima biti upoznata s procesnom radnjom, odnosno da bi prevladavao javni interes za takvom informacijom u odnosu na zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama. Tuženik predlaže da ovaj Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
5. Odgovor tuženika na tužbu dostavljen je tužitelju sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26.).
6. Sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke kao i očitovanja stranaka tijekom upravnosudskog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu članka 114. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja u granicama tužbenog zahtjeva iz tužbe, ovaj Sud nalazi da time što je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja tijela prvog stupnja kojim je odbijen zahtjev tužitelja za ostvarivanje prava na pristup informacijama, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pri čemu ovaj Sud u cijelosti prihvaća razloge koje je za svoju odluku naveo tuženik u obrazloženju osporenog rješenja i u odgovoru na tužbu, budući da su razlozi utemeljeni na podacima koji se nalaze u spisu predmeta te na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao.
8. Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj svojim zahtjevom za pristup informacijama od 11. prosinca 2025. od tijela prvog stupnja zatražio presliku dopisa Ureda zastupnice pred Europskim sudom za ljudska prava koji je savjetnik Povjerenika za informiranje dana 8. prosinca 2020., a koji traženi dopis mu je u privitku dostavljen 15. prosinca 2020. od strane službenika za informiranje Županijskog suda u Osijeku.
9. Odredbom članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija nastala u postupku usaglašavanja pri donošenju propisa i drugih akata te u razmjeni stavova i mišljenja unutar jednog ili među više tijela javne vlasti, a njezino bi objavljivanje moglo dovesti do pogrešnog sadržaja informacije, ugroziti proces donošenja propisa i akata ili slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova.
10. Prvostupanjsko tijelo je postupajući po predmetnom zahtjevu za pristup informacija donijelo rješenje uz obrazloženje da prevladava potreba zaštite prava na ograničenje pristupu informaciji iz navedenog članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na javni interes te se pozvalo na članak 10. Uredbe o Uredu zastupnika pred Europskim sudom za ljudska prava ("Narodne novine", broj: 18/12. i 84/18.) i navelo da je tražena informacija nastala u komunikaciji između prvostupanjskog tijela i Županijskog suda u Osijeku, odnosno da za istu ne postoji širi javni interes te je prije donošenja odluke o ograničavanju pristupa informaciji sukladno članku 16. stavku 1. Zakona o pravu na pristup informacijama provelo test razmjernosti i javnog interesa te utvrdilo da ne postoji javni interes korisnika za omogućavanje pristupa traženoj informaciji.
11. Dakle, dopis koji je predmet ovog postupka predstavlja razmjenu mišljenja između dvaju tijela javne vlasti, a za potrebe postupka pred Europskim sudom za ljudska prava pa je i prema ocjeni ovoga Suda pravilno stajalište tuženika i tijela prvog stupnja da se ista može podvesti pod odredbu članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, a koje stajalište Povjerenika za informiranje je potvrđeno i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Us II-173/25 od 11. lipnja 2026., kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika od 9. srpnja 2025., a predmet tog postupka bila je ista informacija i isto zakonsko ograničenje kao u ovom postupku.
12. Naime, dopis Ureda zastupnika upućen Županijskom sudu u Osijeku, čiju presliku tužitelj traži predstavlja korespondenciju i procesnu radnju prikupljanja podataka potrebnih za obavljanje poslova iz djelokruga Ureda zastupnika, a u konkretnom slučaju radi sačinjenja odgovora Republike Hrvatske u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava pokrenutom po zahtjevu tužitelja pa se upravo radi o situaciji iz navedene odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama.
13. Nadalje, treba istaknuti da dopis kojim Ured zastupnika traži podatke od Županijskog suda u Osijeku u naprijed navedenu svrhu ne predstavlja informaciju od javnog interesa, već za istu postoji isključivo privatni interes tužitelja, kako je to pravilno utvrdio i tuženik, a u konkretnom slučaju javni interes zadovoljen je objavom presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu tužitelja protiv Hrvatske od 9. travnja 2024. (broj zahtjeva: 963/18) iz obrazloženja koje presude je vidljivo da je tužitelju jedino povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, dok je ostatak zahtjeva proglašen nedopuštenim, uključujući i prigovor tužitelja u pogledu povrede prava na nepristrani sud.
14. Prigovori tužitelja u odnosu na to da mu nije omogućen uvid u spis nisu odlučni s obzirom da se ovaj predmet vodi isključivo radi dostupnosti točno određene informacije sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, a pitanje uvida u spis ne može biti predmet ovog upravnog spora niti je tuženik nadležan procjenjivati je li kakvu odluku Ured zastupnika donio vezano uz zahtjev tužitelja za uvidom u spis predmeta.
15. Dakle, kako je osporeno rješenje doneseno u granicama zakonom propisanih ovlasti tuženika, koji je za svoju odluku naveo iscrpno obrazložene razloge, to ovaj Sud nije našao osnove rješenje tuženika ocijeniti nezakonitim.
16. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 30. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
Boris Marković
