REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] C 5
Poslovni broj: Us I-163/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja CL (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Ivo Matić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ranić i Matić, u Rijeci, Užarska 17/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Karlovac, Trg hrvatskih redarstvenika 6, kojeg zastupa službena osoba UL, radi dozvole za boravak i rad, 30. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, KLASA: UP/I-216-02/25-09/261739, URBROJ: 511-05-06-25-2 od 19. prosinca 2025., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/25-09/261739, URBROJ: 511-05- 06-25-2 od 19. prosinca 2025. odbačen je zahtjev tužitelja, državljanina treće zemlje (Bangladeša) za izdavanje dozvole za boravak i rad. Predmetni zahtjev podnio je poslodavac Premec j.d.o.o. Rijeka 20. studenoga 2025. godine. Rješenje tuženika doneseno je slijedom utvrđenja da je zahtjev podnesen za državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi (članak 90. stavak 2. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25, vezano uz članak 183. toga Zakona).
2. Tužitelj u tužbi i na raspravi osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Iz osporavanog rješenja nije jasno uvidom točno u koju evidenciju je tuženik utvrđivao činjenice. Nesporno je da je tužitelj imao važeću radnu dozvolu na jednu godinu koja je istekla 25. listopada 2025. godine. No, i u razdoblju prije toga i u razdoblju nakon toga nije samo jedna tvrtka „participirala“ za tužitelja kao stranog radnika. Tvrtka Ide Ide d.o.o. je tijekom lipnja 2025. podnijela zahtjev za produljenje radne dozvole, koji zahtjev je otkazan u prosincu 2025. godine. Dakle, iako je radna dozvola tužitelja istjecala 25. listopada 2025., još mjesec i pol na snazi je bio i u razmatranju zahtjev za njezino produljenje. Ako je zahtjev za produljenje dozvole za boravak i rad podnesen pravodobno, prije isteka važeće dozvole, stranac ima pravo boraviti na području Republike Hrvatske i raditi za tog poslodavca. Navedeno proizlazi iz članka 92. stavka 5. Zakona o strancima, vezano uz članak 103.a Zakona o strancima. Ovaj prijelazni rok uveden je upravo kako bi se stranom radniku omogućilo pronalazak nove prilike za zapošljavanje bez obveze trenutačnog napuštanje zemlje. Tuženik pogrešno smatra da državljanin treće zemlje u razdoblju u kojem ima pravo ostanka nema ujedno i reguliran boravak. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (PDV uključen).
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i na raspravi ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Službene evidencije iz nadležnosti tuženika obuhvaćaju različite evidencije po različitim linijama rada, kako policijskih službenika, tako i državnih službenika koji obavljaju razne vrste poslova u Ministarstvu unutarnjih poslova. Te su evidencije vidljive službenicima Ministarstva na području cijele Republike Hrvatske, te su propisane važećim zakonskim i podzakonskim propisima. Upućuje na odredbe članka 55. stavka 3., članka 58. stavka 6., članka 90. stavka 2., članka 92. stavaka 1. i 5., te članka 183. stavka 1. Zakona o strancima. U vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva (20. studenoga 2025.), tužitelj nije imao reguliran boravak u Republici Hrvatskoj. U konkretnom slučaju riječ je o državljaninu Bangladeša, kojem je za ulazak u Republiku Hrvatsku potrebna viza. Tužitelj pogrešno tumači mogućnost ostanka u Republici Hrvatskoj na temelju članka 92. stavka 5. Zakona o strancima. Tužitelj pogrešno navodi da je zahtjev tvrtke Ide Ide d.o.o. podnesen u lipnju 2025. godine. Taj je zahtjev podnesen 6. kolovoza 2025., u odnosu na dozvole za boravak i rad odobrene s rokom važenja od 26. listopada 2024. do 25. listopada 2025. godine. Tužitelj je 21. studenoga 2025. osobno zatražio obustavu postupka izdavanja dozvole za boravak i rad za poslodavca Ide Ide d.o.o., a i spomenuta je tvrtka 8. prosinca 2025. podnijela zahtjev za obustavu postupka. Podnošenjem rečenog zahtjeva za produljenje dozvole za boravak i rad tužitelj nije imao reguliran boravak u Republici Hrvatskoj, već je imao samo mogućnost ostanka u Hrvatskoj do izvršnosti odluke o zahtjevu. Reguliran boravak znači odobren privremeni ili stalni boravak. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, te u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 2. rujna 2026., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Meritum osporavanog rješenja tuženika ograničen je na odbacivanje zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad. Izrekom tog rješenja nije odlučeno o primjeni oneroznih mjera vezanih uz povratak stranca.
7. Prema članku 90. stavku 2. Zakona o strancima, zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad bit će odbačen rješenjem ako je podnesen za državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi sukladno članku 183. toga Zakona.
8. Člankom 183. stavkom 1. Zakona o strancima alternativno je propisano da državljanin treće zemlje nezakonito boravi ako: 1. nije na kratkotrajnom boravku; 2. nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajno boravište ili stalni boravak; 3. nema pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita; 4. nije državljanin treće zemlje iz članka 58. stavka 4., članka 62. stavka 2., članka 129. stavka 2. i članka 156. stavka 1. toga Zakona; 5. se kreće izvan područja na kojem mu je ograničeno kretanje na temelju bilateralnog međunarodnog ugovora; 6. nije obuhvaćen programom mobilnosti iz članka 73. stavka 5. ili članka 74. stavaka
3. i 12. toga Zakona.
9. U okviru uređenja produljenja dozvole za boravak i rad, u članku 92. stavku 5. Zakona o strancima propisano je da državljanin treće zemlje za kojeg je podnesen zahtjev za produljenje dozvole za boravak i rad u roku iz stavka 1. toga članka može ostati i raditi u Republici Hrvatskoj do izvršnosti odluke o zahtjevu.
10. U odgovoru tuženika na tužbu citirane su i druge s time povezane odredbe Zakona o strancima. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.
11. Među strankama je nesporno da je prijašnja dozvola za boravak i rad tužitelja istekla 25. listopada 2025., da je tada u tijeku bilo odlučivanje o ranije podnesenom zahtjevu tužitelja za produljenje dozvole za boravak i rad, te da u vrijeme donošenja osporavanog rješenja (19. prosinca 2025.) postupak odlučivanja o konkretnom zahtjevu za produljenje dozvole više nije bio aktivan. Između stranaka sporno je pravno pitanje smatra li se da je boravak tužitelja u Republici Hrvatskoj nakon 25. listopada 2025. bio nezakonit, iako je tada još trajalo odlučivanje o ranije podnesenom zahtjevu tužitelja za produljenje dozvole za boravak i rad.
12. Ustaljena je upravna i upravnosudska praksa prema kojoj mogućnost ostanka u Hrvatskoj do izvršnosti odluke o zahtjevu ne isključuje primjenu članka 183. stavka 1. Zakona o strancima, vezano uz članak 90. stavak 2. toga Zakona. U takvoj situaciji državljanin treće zemlje, uključujući ovdje tužitelja, nije na kratkotrajnom boravku, nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajno boravište ili stalni boravak, a nesporno je i da tužitelj ne ulazi u krug osoba iz članka 183. stavka 1. točaka 3.-6. Zakona o strancima. U tom normativnom kontekstu, mogućnost ostanka u Republici Hrvatskoj ne transformira nezakonit boravak u zakonit boravak (regulirani status), pri čemu Sud podsjeća da osporavanim tuženikovim rješenjem tužitelju nije naloženo napuštanje Republike Hrvatske.
13. Podredno, nesporno je da u vrijeme donošenja osporavanog rješenja (19. prosinca 2025.) više nije trajao upravni postupak po zahtjevu tužitelja za produljenje dozvole za boravak i rad, pa ni možebitno drukčije pravno tumačenje odnosa između članka 183. stavka 1. Zakona o strancima i članka 92. stavka 5. toga Zakona ne bi činilo valjanu pravnu osnovu za usvajanje tužbenog zahtjeva, budući da je predmetni zahtjev podnesen 20. studenoga 2025., nakon isteka prijašnje dozvole za boravak i rad (25. listopada 2025.).
14. Tuženik je, dakle, osnovano odbacio predmetni zahtjev tužitelja.
15. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26), vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
U Rijeci 30. rujna 2026.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- Odvjetniku Ivi Matiću, Rijeka, Užarska 17/III
- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi karlovačkoj, Službi upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Karlovac, Trg hrvatskih redarstvenika 6
