REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] B 5

Poslovni broj: Us I-1726/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj BDU, državljanin Ruske Federacije, kojeg zastupa opunomoćenica CDU (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Zagrebu, Prisavlje 8, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi ograničenja slobode u kretanju u postupku na granici, 30. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4887, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 2. rujna 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju BDU u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da opunomoćenici tužitelja Miri Pavić Peteh, odvjetnici u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 1.640,04 € (tisuću šesto četrdeset eura i četiri centa), u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem tuženika (u tč. 1. izreke) tužitelju je, kao strancu tražitelju međunarodne zaštite, izrečena mjeru ograničenja slobode kretanja na način na boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (Dalje: Prihvatilište). Tč. 2. i 3. izreke navodi se da je tužitelj, u svojstvu tražitelja, dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite (tč. 2.), te da se ograničenje slobode kretanja određuje za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja rješenja.

2. Razloge za donošenje predmetne odluke tuženik obrazlaže kako slijedi. Tužitelj je 15. srpnja 2026. izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu. Tijekom dubinske provjere utvrđeno je da je tražitelj međunarodne zaštite državljanin Ruske Federacije, odnosno države za koju je, prema podacima Eurostata, stopa odobravanja međunarodne zaštite 20% ili manja, te da je stoga, sukladno čl. 45. u vezi čl. 42. st. 1. tč. (j) Uredbe 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (dalje: Uredba), njegov zahtjev treba razmatrati u graničnom postupku. Prema čl. 42. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN br. 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26; dalje: ZMPZ) tražitelji azila na koje se primjenjuje granični psotupak obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu tog postupka. Stoga je, u konkretno slučaju određeno da tražitelj boravi u Prihvatilištu kao mjestu određenom za provedbu graničnog postupka, a boravak na navedenoj lokaciji potreban je radi provedbe svih postupovnih radnji. Prilikom procjene osobnih okolnosti tražitelj utvrđeno je da isti nije pripadnik ranjive skupine i da nema utvrđene posebne prihvatne niti postupovne potrebe, te su mu pružene informacije o pravima i obvezama u postupku međunarodne zaštite. Mjera je određena za razdoblje od 12 tjedana, uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim europskim i nacionalnim zakonodavstvom. Navedeno razdoblje odgovara najduljem predviđenom trajanju graničnog postupka u konkretnoj fazi postupka, te je određeno radi osiguravanja učinkovite provedbe svih postupovnih radnji. Mjera će biti ukinuta čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu.

3. Tužitelj osporava zakonitost gore spomenutog akta rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povreda pravila postupka, te u tužbi izlaže kako slijedi. U bitnom, smatra da je tuženik odluku donio paušalno i bez stvarne individualne procjene, pozivajući se gotovo isključivo na činjenicu da je državljanin Ruske Federacije te na statističke podatke Eurostata prema kojima je stopa odobravanja međunarodne zaštite za državljane te države niža od dvadeset posto. Smatra da takva statistika ne može zamijeniti pojedinačnu i nepristranu analizu osobnih okolnosti i stvarnih razloga podnošenja zahtjeva, posebice činjenice da je visokoobrazovani inženjer strojarstva u dobi za vojnu obvezu koji je napustio zemlju podrijetla zbog straha od prisilnog unovačenja i slanja u rat protiv Ukrajine, čemu se protivi zbog svojih moralnih i političkih uvjerenja. Nadalje, tužitelj navodi da obrazloženje rješenja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, već se svodi na stereotipne i unaprijed pripremljene formulacije, te da tuženik uopće nije ispitao mogućnost primjene blažih mjera, poput boravka na drugoj adresi ili redovitog javljanja, čime je povrijeđeno načelo razmjernosti. Tužitelj ukazuje i na to da je uredno iskazao namjeru podnošenja zahtjeva, surađuje s tijelima, ima utvrđen identitet te ne postoji opasnost od bijega, dok je zaključak o tome da nema posebne prihvatne ili postupovne potrebe niti da je pripadnik ranjive skupine donesen bez njegova ispitivanja i bez navođenja dokaza. Također, ukazuje na nehumane uvjete u Prihvatilištu Dugi Dol.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće.

Prije svega, ističe da pobijano rješenje nije doneseno na temelju proizvoljne procjene osobnog ponašanja tužitelja niti je njegova svrha sankcioniranje tužitelja, već se temelji na zakonom propisanom uređenju boravka tražitelja tijekom provedbe postupka na granici. Nastavno, pojašnjava da je Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu određeno kao lokacija za provedbu graničnog postupka pa je stoga određivanje obveznog boravka tužitelja na navedenoj lokaciji posljedica zakonom propisanog načina provedbe postupka na granici te je usmjereno na osiguravanje učinkovite provedbe svih radnji u postupku i dostupnosti tražitelja nadležnim tijelima.

Boravak u Prihvatilištu u Dugom Dolu tužitelju nije određen zbog postojanja konkretnih okolnosti koje bi upućivale na njegovo protuzakonito ponašanje, opasnost od bijega ili ugrožavanje javnog reda, već zato što se njegov zahtjev razmatra u postupku na granici. Ističe da se u konkretnom slučaju ne radi ne radi se o ograničenju slobode kretanja određenom na temelju čl. 54. ZMPZ-a, već o obvezi boravka koja proizlazi iz čl. 42. st. 2. ZMPZ-a. Slijedom toga, osobno javljanje nadležnim tijelima i polaganje jamstva iz čl. 54. st. 2. ZMPZ-a ne predstavljaju zamjenske mjere za obvezni boravak na lokaciji na kojoj se provodi granični postupak.

Nadalje, tuženik navodi da je donošenju pobijanog akta prethodila individualna procjena osobnih okolnosti tužitelja, pri čemu je izvršen i uvid u obrazac dubinske provjere. U okviru dubinske provjere razmotreni su raspoloživi podaci o njegovoj dobi zdravstvenom stanju, osobnim okolnostima, mogućim znakovima ranjivosti te postojanju posebnih prihvatnih ili postupovnih potreba. Pri tome je utvrđeno je da tužitelj nije pripadnik ranjive skupine, da nema posebne prihvatne ni postupovne potrebe te da ne postoje okolnosti koje bi onemogućavale provedbu postupka na granici, odnosno njegov boravak u Prihvatilištu. Ističe da se procjena osobnih okolnosti provodi se i tijekom daljnjeg postupka pa će se, ako se naknadno utvrde posebne potrebe tužitelja, poduzeti odgovarajuće mjere.

Tuženik naglašava potrebu razlikovanja okolnosti relevantnih za određivanje mjesta i načina provedbe graničnog postupka od okolnosti koje će biti predmet detaljne ocjene prilikom odlučivanja o osnovanosti samog zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Okolnosti koje tužitelj u tužbi ističe u vezi s razlozima napuštanja Ruske Federacije relevantne su prvenstveno za odlučivanje o osnovanosti njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Navedene okolnosti same po sebi ne isključuju primjenu graničnog postupka ako su ispunjene propisane pretpostavke i ako se tužitelju mogu osigurati potrebna postupovna jamstva. Primjena graničnog postupka ne prejudicira odluku o osnovanosti njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

Navodi da iz obrazloženja osporavanog rješenja jasno proizlaze odlučne činjenice na kojima se odluka temelji, i to: činjenica da je tužitelj izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, da je tijekom dubinske provjere utvrđeno da će se njegov zahtjev razmatrati u graničnom postupku, da je državljanin Ruske Federacije, za koju je utvrđena relevantna stopa odobravanja međunarodne zaštite, te da nisu utvrđene osobne okolnosti koje bi onemogućavale provedbu postupka na granici. U obrazloženju je navedena i relevantna pravna osnova za primjenu graničnog postupka, kao i pravna osnova za određivanje boravka na lokaciji na kojoj se postupak provodi. Obrazloženje također sadrži razloge zbog kojih je upravo Prihvatilište određeno kao lokacija za provedbu graničnog postupka, kao i razloge zbog kojih je određivanje obveznog boravka potrebno radi osiguravanja dostupnosti tužitelja nadležnim tijelima tijekom provedbe postupovnih radnji.

Vezano uz navod tužitelja da nije saslušan u svojstvu stranke te da mu nije omogućeno očitavanje o svim činjenicama i okolnostima, tuženik navodi kako činjenica da tužitelj nije saslušan prije donošenja predmetnog rješenja sama po sebi ne dovodi do nezakonitosti rješenja. Naime, u trenutku donošenja osporavanog rješenja odlučivalo se o obveznom boravku na lokaciji određenoj za provedbu graničnog postupka, dok će se njegove osobne okolnosti i razlozi zbog kojih traži međunarodnu zaštitu detaljno ispitati u nastavku postupka međunarodne zaštite.

U odnosu na pozivanje tužitelja na praksa Europskog suda za ljudska prava, tuženik navodi da ista nije primjenjiva u konkretnom slučaju budući da predmetno rješenje nije doneseno u kaznenom postupku niti se tužitelj nalazi u položaju okrivljenika protiv kojeg se vodi kazneni postupak. Obvezni boravak na lokaciji određenoj za provedbu postupka na granicí predstavlja institut uređen posebnim propisima kojíma se uređuju međunarodna zaštita i provedba graničnog postupka. Smatra neosnovanim nije osnovan navod tužitelja da je trajanje obveze boravka određeno proizvoljno ili bez obrazloženja te ističe da je obveza boravka određena u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere, odnosno do ranijeg završetka postupka na granici. Dakle, navedeno razdoblje predstavlja najdulje trajanje obveze boravka, a ne unaprijed određeno bezuvjetno trajanje. Ako granični postupak bude dovršen prije isteka tog roka, obveza boravka prestaje njegovim završetkom.

Zaključno, vezano za prigovor glede uvjeta smješta u Prihvatilištu, tuženik navodi da su tužitelju su osigurani odgovarajući uvjeti boravka. Smješten je u klimatiziranom kontejneru opremljenom krevetima te su mu osigurana pitka voda, prehrana, higijenske potrepštine i mogućnost korištenja sanitarnog čvora. Prema potrebi omogućen mu je pristup liječničkoj pomoći, a tijekom provedbe preliminarne procjene ranjivosti nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale na postojanje posebnih potreba.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24, 39/26; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

7. Sud je odbio prijedlog tužitelja da se u ovom sporu provede dokaz njegovim saslušanjem ocijenivši navedene dokazni prijedlog suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odredbom čl. 42. ZMPZ-a, kojim je uređen postupak na granici, propisano je da se postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz čl. 43., 44. i 45. Uredbe (st. 1.). Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu čl. 43. st. 2. Uredbe (st. 2.). Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz čl. 59. st. 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici (st. 3.). Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz st. 3. može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (st. 4.). Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno čl. 51. ovoga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja (st. 5.). Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta (st. 6.). Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu (st. 7.). Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s čl. 51. st. 2. Uredbe, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite (st. 8.).

10. U čl. 54. st. 1. i 2. ZMPZ-a, propisano je da Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: zaštite javnog reda ili sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku. Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena; osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme; polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.

11. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz stanja spisa Sud zaključuje da prigovorima iz tužbe nije dovedena u sumnju zakonitost akta koji se pobija u ovome sporu.

Sud u cijelosti prihvaća argumentaciju tuženika, izloženu u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, budući da istu nalazi činjenično i pravno utemeljenom.

12. Provođenje graničnog postupka i određivanje mjere ograničenja slobode kretanja predstavljaju dva različita pravna instituta.

Pretpostavke za provođenje postupka međunarodne zaštite u graničnom postupku uređene su odredbama Uredbe i čl. 42. ZMPZ-a, dok se mjera ograničenja slobode kretanja uređuje čl. 54. ZMPZ-a. Međutim, okolnost da se postupak međunarodne zaštite provodi na granici ima za posljedicu posebni režim boravka tražitelja budući da su tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu tog postupka.

13. Prema shvaćanju Suda, ranije citirana odredba čl. 42. st. 2. ZMPZ-a predstavlja posebnu odredbu (lex specialis) u odnosu na opću odredbu (lex generalis) čl. 54. ZMPZ-a, pa se prema načelu na posebna norma isključuje iz primjene opću normu (lex specialis derogat legi generali), u postupcima međunarodne zaštite koji se provode u okviru postupka na granici primjenjuje odredba čl. 42. st. 2. ZMPZ-a, tako da su tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici. Štoviše, kada tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici ne bi boravili na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, takav postupak više ne bi bio postupak na granici u smislu Uredbe ,što znači da se smještaj u lokacije za postupak na granici može osporavati jedino iz razloga zbog kojih se može osporavati primjena postupka na granici.

Da je postupak na granici zamišljen i uređen na način da tražitelji međunarodne zaštite borave na lokacijama na granici ili u blizini granice i da se ne smatraju osobama koje se nalaze na državnom području države članice propisuju i brojne odredbe i uvodne izjave Uredbe (primjerice članak 43., 53., 54, uvodne izjave 58., 65. i dr.), zbog čega je ovaj posebni postupak međunarodne zaštite nazvan „postupkom na granici“, koji je uređen u odjeljku IV Uredbe, pod naslovom „Posebni postupci“.

14. Nastavno na prethodno, Sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za vođenje postupka međunarodne zaštite u graničnom postupku budući da je tužitelj državljanin države za koju, prema posljednjim dostupnim podacima Eurostata, stopa odobravanja međunarodne zaštite iznosi 20 % ili manje (konkretnije, za Rusku Federaciju iznosi 18,1 %), zbog čega se primjenjuje čl.45. u vezi s čl. 42. st. 1. tč (j) Uredbe.

15. Slijedom prethodno navedenog, polazeći prvenstvo od prirode graničnog postupka u kojem se radnje poduzimaju i kratkim rokovima i zahtijevaju stalnu prisutnost tražitelja te zakonom propisnu obvezu boravka na lokaciji predviđenoj za provedbu postupka na granici (čl. 42. st. 2. ZMPZ-a), Sud nalazi da tužitelj neosnovano prigovara da u postupku nije utvrđeno postojanje okolnosti koje opravdavaju ograničenje kretanja.

16. Vezano uz navode iz tužbe da je pobijano rješenje doneseno bez njegovog prethodnog saslušanja, zbog čega nisu utvrđene njegove individualne okolnosti, ukazuje se tužitelju da se saslušanje tražitelja međunarodne zaštite provodi radi utvrđivanja činjenice i okolnosti odlučnih za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno razloga zbog kojih osoba traži međunarodnu zaštitu, a ne radi utvrđivanja pretpostavki za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja.

17. Sud je suglasan i s argumentacijom tuženika, sadržanom u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, koja se odnosi na određivanje trajanja ograničenja slobode kretanja u Prihvatilištu, uključujući mogućnost da to ograničenje u konačnici traje kraće. Naime, trajanje mjere ne znači da će ona trajati svih 12 tjedana, već predstavlja najduže razdoblje tijekom kojeg se može provoditi granični postupak te će se ista ukinuti čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu daljnju primjenu.

18. Slijedom navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga, na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u tč. I. izreke.

19. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe čl. 60. ZMPZ-a te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN br. 140/15,155/22; dalje: Pravilnik).

20. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane čl. 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu čl. 8. st. 10. Pravilnika. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u tč. II. izreke ove presude.

21. Odluke u tč. III. izreke temelji se na odredbi čl. 9. Pravilnika te Tbr. 27 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 38/23, 107/25; dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 24. rujna 2026., svaka radnja 250 bodova, odnosno u iznosu od po 500,00 € svaka, ukupno 1.000,00 €, što uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife) iznosi 1.250,00 €. Također, priznat je i trošak prijevoza opunomoćenice tužitelja za dva puta obavljena na relaciji Zagreb – Prihvatilište Dugi Dol (Tbr. 50. tč. 3. Tarife) u iznosu 183,70 € (2 x 91,85 €) te trošak prijevoza opunomoćenice tužitelja na relaciji Zagreb – Rijeka (Tbr. 50. tč. 3. Tarife) u iznosu 206,34 €. Sveukupno, 1.640,04 €.

22. U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, Sud ocjenjuje da isti nije osnovan.

23. Odredbom čl. 42. st. 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Prema citiranoj odredbi odgodni učinak tužbe može se odrediti samo ukoliko su sve pretpostavke propisane tom odredbom kumulativno ispunjene.

24. Prvenstveno, valja istaknuti da je tužitelj predložio određivanje odgodnog učinka tužbe do okončanja ovog upravnog spora. Budući da je ovaj upravni spor okončan donošenjem ove presude, prestala je svrha radi koje je određivanje odgodnog učinka zatraženo, odnosno više ne postoje pretpostavke za odgodu izvršenja osporenog akta do okončanja postupka.

25. Osim toga, Sud je stava kako u predmetima koji se odnose na određivanje smještaja u Prihvatilištu, po čl. 42. ZMPZ-a postoji osobito izražen javni interes za osiguranje učinkovite provedbe graničnog postupka međunarodne zaštite te za osiguranje stalne dostupnosti tražitelja nadležnim tijelima tijekom trajanja postupka. Posljedično tome, određivanje odgodnog učinka u konkretnom slučaju bilo bi i protivno javnom interesu.

26. Slijedom svega navedenoga, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz čl. 42. st. 2. ZUS-a za određivanje odgodnog učinka tužbe, Sud je prijedlog tužitelja odbio kao neosnovan te je na temelju čl. 42. st. 4. ZUS-a odlučio kao u izreci rješenja.

U Rijeci 30. rujna 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Miri Pavić Peteh, odvjetnici u Zagrebu, Prisavlje 8

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33 i putem e-maila: [adresa elektroničke pošte]