REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8082/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A B E Z O D R Ž A V A NJ A R A S P R A V E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: CB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Maro Ogresta, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Boženka Mostarčić i Maro Ogresta, Zagreb, Selska 25, protiv tuženika: OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, 30. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim toč. 8. Ugovora o kreditu, broj: 46015/06 te toč. 5. Ugovora o kreditu, broj: 460125/06, oba sklopljena 3. srpnja 2006. između tužitelja CB i HVB Splitske banke d.d., Split.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 201,24 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. srpnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 414,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-Komunikacijom 19. prosinca 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je u Zagrebu 3. srpnja 2006. tužitelj je s HVB Splitskom bankom d.d., Split, kao pravnim prednikom tuženika, sklopio dva ugovora o kreditu: Ugovor 1, kojim mu je pravni prednik tuženika stavio na raspolaganje kredit u iznosu 30.853,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu Zagrebu i Ugovor 2, kojim mu je pravni prednik tuženika stavio na raspolaganje kredit u iznosu 11.112,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za udjel za stan iz programa POS-a. Naime, toč. 8. Ugovora 1 je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (dalje: ulazna naknada) koja iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše tisuću kuna, i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, te ju je tužitelj dužan platiti neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. Nadalje, toč. 5. Ugovora 2 je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (dalje: ulazna naknada) koja iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora. Tužitelj je obje ulazne naknade, u iznosu 999,99 HRK / 132,72 EUR i 516,23 HRK / 68,52 EUR, platio 5. srpnja 2006. U čl. 8. Ugovora 1 te čl. 5. Ugovora 2, kao niti u bilo kojoj drugoj ugovornoj odredbi oba Ugovora, nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada, što njome tužitelj plaća te zašto iznosi baš 1% od iznosa odobrenog kredita. To mu nisu objasnili ni djelatnici pravnog prednika tuženika prilikom obrade i odobrenja oba kredita. Ulazna naknada je ugovorena po načelu ''uzmi ili ostavi'' i tužitelj nije mogao na nju utjecati, odnosno o njoj pregovarati (maknuti je iz ugovora). Štoviše, tužitelj ne bi mogao ugovoriti predmetne kredite da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu. Zbog navedenog je riječ o odredbama koje nisu jasne, lako razumljive i uočljive te suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. To ih čini nepoštenim te ništetnim odredbama u smislu čl. 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., 46/07. i 79/07.), odnosno čl. 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.), dok se tuženik u pogledu naplaćene ulazne naknade ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.). Tim više jer nije riječ o jedinim nepoštenim odredbama Ugovora 1 i 2. Takva je primjerice i odredba valutnoj klauzuli u CHF (sadržana u čl. 11. Ugovora 1 i čl. 10. Ugovora 2). Glede ulazne naknade tužitelj se poziva na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo presudom posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. te Suda Europske unije izražena presudom u spojenim predmetima br. C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020., kojom je utvrđeno da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, te presudom u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., kojom je utvrđeno da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Iz navedenih presuda Suda Europske unije proizlazi da se Direktivi br. 93/13, protivi naplata naknade za obradu kredita potrošaču, jer nije transparentna, odnosno nije jasno na koje se određene troškove ona odnosi. Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedice ništetnosti). To u ovom slučaju znači da je tuženik, po osnovi stjecanja bez osnove te kao nepošteni stjecatelj, dužan vratiti tužitelju iznos naplaćenih ulaznih naknada, i to zajedno sa zateznim kamatama od dana kada ih je tužitelj platio do isplate. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim čl. 8. Ugovora o kreditu br. 46015/06 i čl. 5. Ugovora o kreditu br. 460125/06, oba sklopljena 3. srpnja 2006. između CB, ovdje tužitelja i HVB Splitske banke d.d., Split, prednika ovdje tuženika, te posljedično isplatu iznosa 201,24 EUR sa zateznim kamatama od 4. srpnja 2006., uz naknadu tužitelju parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-Komunikacijom 23. veljače 2026. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 24), u kojem se navodi da je tužba u cijelosti neosnovana i predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Nije sporno da je tužitelj s tuženikovim prednikom sklopio Ugovore o kreditu broj 46015/06 i 460125/06. Međutim, sporno je jesu li u ovom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti s određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog razloga: a) Prigovor vrijednosti predmeta spora; b) U odnosu na odlučne činjenice; c) Tražbina tužitelja je u zastari; d) O naknadi za administraciju kredita; e) Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; f) O visini tužbenog zahtjeva. Glede odlučnih činjenica, unatoč tome što tuženik spori osnovu tužbenog zahtjeva, tuženik ne spori činjenični supstrat koji tužitelj iznosi u odnosu na plaćanje predmetne naknade te pregovora oko plaćanja iste pa sukladno odredbi čl. 332.a ZPP-a nema potrebe zakazati ročište jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva moguće odlučiti temeljem stanja spisa predmeta. Neovisno o navedenom, prema stajalištu tuženika, ispravnom primjenom materijalnog prava na okolnosti koje tužitelj iznosi u tužbi, tužbeni zahtjev je potrebito odbiti iz razloga koje tuženik iznosi u nastavku ovog odgovora na tužbu. Naime, tužiteljeva tražbina je u zastari. Tuženik se poziva na presudu Visokog trgovačkoga suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024., kojom je zauzeto novo stajalište, imajući na umu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti presude kojom je ništetnost utvrđena, zastara restitucijskog zahtjeva ima teći od trenutka kada je došlo do stjecanja na temelju takve odredbe. Dakle, utvrđeno je da je u zastari kondemnatorni tužbeni zahtjev koji je upravljen na povrat stečenog bez osnove, ako tužba nije podnesena u općem zastarom roku ili ako zastara prethodno nije prekinuta deklaratornim tužbenim zahtjevom unutar tog istog roka. Glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvojben iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini istu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i možebitnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđenje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP- a tužitelj je dužan dokazati, kako osnovu, tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebito je kumulativno ispuniti uvjete: da se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita moglo pregovarati, poglavito s obzirom na to da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Direktiva i ZZP propisuju mjerila temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom slučaju potrebito ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene, jer su troškovi obrade opravdani. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Naime, općepoznato je da su prilikom obrade službenici banke dužni provesti niz radnji prije izdavanja kredita. Prema tome, tužitelj pogrješno tvrdi da se radi o odredbi koja izaziva ''neravnotežu u pravima i obvezama'' između stranaka Ugovora (presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1215/2020). U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga postupovne ekonomičnosti i učinkovitosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Na pripremnom ročištu 18. ožujka 2026. (list 37 i 38) je tuženik ostao kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, izlagao je kao u istim, ističući da se tuženik protivi osnovi tužbenog zahtjeva, ali čini nespornim činjenični supstrat tužbe poglavito da se o ulaznoj naknadi nije pregovaralo, te čini nespornim svojstvo potrošača, pa stoga smatra suvišnim izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Splitu posl. br. Tt-19/201-2 od 11. siječnja 2019. (list 6 i 7), Ugovor o kreditu, broj:

46015/06, od 3. srpnja 2006. (list 8-15), Ugovor o kreditu, broj: 46025/06, od 3. srpnja 2006. (list 16-18) i tuženikove potvrde od 5. prosinca 2025. (list 19 i 20).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti dva ugovora o kreditu (namjenski krediti), odnosno uglavaka glede naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazna naknada).

Nisu sporni činjenični navodi tužbe ni svojstvo potrošača niti je sporna visina tužbenog zahtjeva.

Međutim, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 46015/06, od 3. srpnja 2006. (list 8-15), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između HVB Splitska banka d.d., Spit, kao kreditora ili vjerovnika i CB, kao korisnika kredita, te ČB, kao obveznog sudužnika i Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, kao založnog dužnika i/ili APN, u svezi kredita u iznosu 30.853,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke vrijedećem na dan korištenja kredita (toč. 2.), te je glede namjene kredita ugovoreno da će se odobreni kredit koristiti za kupnju stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu Zagrebu, opisanog u toč. 12. istog Ugovora (toč. 3.) i ugovorena je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita (toč. 8.).

8. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 46025/06, od 3. srpnja 2006. (list 16-18), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između HVB Splitska banka d.d., Spit, kao kreditora i CB, kao korisnika kredita, te ČB, kao solidarnog dužnika i KB, kao jamca-platca, u svezi kredita u iznosu 11.112,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (toč. 1.), te je glede namjene kredita ugovoreno plaćanje 15% udjela za stan iz programa POS-a (toč. 2.) i ugovorena je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita – najmanje 200,00 HRK, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora (toč. 5.).

9. Uvidom u tuženikove potvrde od 5. prosinca 2025. (list 19 i 20) utvrđeno je da je tuženik potvrdio sklapanje Ugovora o kreditu, broj: 46015/06, temeljem kojeg je tuženik 5. srpnja 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 999,00 HRK (132,72 EUR) i Ugovora o kreditu, broj: 46025/06, temeljem kojeg je tuženik 5. srpnja 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 516,23 HRK (68,52 EUR).

10. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji, budući da su utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

11. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

12. Poglavito u ovom slučaju valja uzeti u obzir recentnu sudsku praksu, prije svega presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022., Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., kao i mjerodavne odluke Suda Europske unije u predmetima br. C-224/19, C-259/19, C- 84/19 C-222/19 i C-252/19.).

13. Na temelju ovako izvedenih dokaza, a s obzirom na nesporne činjenične navode tužbe, poglavito da se o ulaznoj naknadi nije pregovaralo, kao i tužiteljevo svojstvo potrošača, proizlazi da je tužitelj, kao potrošač, s HVB Splitskom bankom d.d., Split, kao pravnim prednikom tuženika, 3. srpnja 2006. sklopio dva ugovora o kreditu: 1. Ugovor broj: 46015/06, kojim mu je pravni prednik tuženika stavio na raspolaganje kredit u iznosu 30.853,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti i 2. Ugovor broj: 46025/06, kojim mu je pravni prednik tuženika stavio na raspolaganje kredit u iznosu 11.112,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Naime, toč. 8. Ugovora 1 je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (dalje: ulazna naknada) koja iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše tisuću kuna, i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, te ju je tužitelj dužan platiti neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. Nadalje, toč. 5. Ugovora 2 je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (dalje: ulazna naknada) koja iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora. Tužitelj je obje ulazne naknade, u iznosu 999,99 HRK / 132,72 EUR i 516,23 HRK / 68,52 EUR, platio 5. srpnja 2006., odnosno u ukupnom iznosu 201,24 EUR.

14. Međutim, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno razlozima, opravdanosti, strukturu i parametre te načinu obračuna istih naknada te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i stvarnim troškovima iste.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Neosnovan je prigovor zastare. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuju nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe sadržane u toč. 8. Ugovora o kreditu, broj: 46015/06 i toč. 5. Ugovora o kreditu, broj: 46025/06, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

16. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenim spornim odredbama glede naplate tzv. ulazne naknade nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženikov prednik ne bi omogućio tužitelju niti sklapanje takvih Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporni uglavci toč. 8. odnosno toč. 5.) nisu bile uključene u Ugovore, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

17. Osim toga, upravo pravilno tužitelj tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužitelj, kao korisnik kredita, mogao je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem istih odredbi u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da su pravilne. Predmetni Ugovori su djelomično ''prilagođen'' potrebama tužitelja, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje suda, jer su Ugovori ''prilagođeni'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženikov prednik, kao kreditor, ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore je tuženikov prednik sklapao obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

18. Imajući na umu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. g. (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), s izmjenama (kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1 i 2. jasno propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo je nepoštena, ako je suprotna načelu savjesnosti i poštenja odnosno uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

19. Međutim, spornim ugovornim odredbama u biti je tuženikov prednik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Naime, obveza korisnika kredita je platiti naknadu za obradu kredita uz uvjete koje jednostrano odredi kreditor i bez navođenja svih parametara na temelju kojih se sporna naknada određuje niti je tuženik dokazao koji su to određeno troškovi nastali obradom kreditnog zahtjeva niti je dostavi isprave na temelju kojih bi bilo moguće utvrditi visinu možebitnih troškova koji bi se mogli dovesti u izravnu svezu s obradom kreditnog zahtjeva. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle iste predstavljaju nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

20. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, ističe se kako se na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na iste ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

21. Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim ugovornim odredbama, kojim je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. U pravu je tužitelj kada naglašava da tuženikov prednik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženikovog prednika, kao banku kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba, to tim više što je već bio u postupku kupoprodaje stana iz programa POS-a, sve kako to proizlazi iz Ugovora. Tuženikov prednik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženikov prednik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate spornih naknada. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnih Ugovora o kreditu tužitelj se je tuženikovom predniku obvezao platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća, s obzirom na pravno shvaćanje izraženo u presudi Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.

22. Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana plaćanja naknade za obradu kredita pa do isplate, valja reći da tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženikov prednik odgovoran za ugovaranje istih ništetnih odredbi i ista odredbe su nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi tuženikov prednik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženikov prednik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem predmetnih ugovornih odredbi ništetnim, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na pravno shvaćanje iz presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

23. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

24. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

25. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to su time ugovorne odredbe po kojim je predviđena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, nepoštene, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa su posljedično i ništetne u smislu mjerodavne odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014., kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

26. S obzirom na djelomičnu ništetnost Ugovora glede naplate troškova obrade kredita, kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenog ukupnog iznosa 201,24 EUR, jer visina i datum plateža istog nije sporna, kao stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana nakon dana plateža istih naknada kako to proizlazi i iz tuženikovih potvrda (list 19 i 20), sve temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

27. Budući da je tuženik priznao odlučne činjenice, dok primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrđena je osnovanost tužbenog zahtjeva, koja proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, a kako ne postoje druge smetnje za njezino donošenje, bez daljnjeg raspravljanja valjalo je donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda bez održavanja rasprave), temeljem odredbe čl. 332.a st. 2. ZPP-a).

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa su stoga isti odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

29. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe u iznosu 100,00 EUR (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 3. ožujka 2026. u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 18. ožujka 2026. u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR (Tbr. 9./1. OT), dakle ukupno u iznosu 300,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (75,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 13,27 EUR i za presudu bez održavanja rasprave u zahtijevanom iznosu 26,54 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 414,81 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

30. Ujedno je i tuženiku valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 18. ožujka 2026. u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR (Tbr. 9./1. OT), dakle ukupno u iznosu 200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (50,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 250,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

31. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

32. Zbog izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 30. rujna 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude bez održavanja rasprave je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana dostave iste presude.

DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu bez održavanja rasprave u iznosu 30,00 EUR i

- opun. tuženika.