1

Poslovni broj: Gž-501/2024-4

 

 

 

Poslovni broj: Gž-501/2024-4

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Š. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici V. C., odvjetnici u Z., protiv tužene L. Š. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku R. B., odvjetniku u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6961/2022 od 11. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2024.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I   Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6961/2022 od 11. srpnja 2023. u točkama I/I-III izreke i točki II izreke.

 

II  Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao i zahtjev tužene za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I/I do III izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora od 23. srpnja 1984. sklopljenog sa pok. Š. G. stekao vlasništvo nekretnine iz z.k.ul. 3308 k.o. G. Z. k.č.br. 8014/6 dvorište i neuknjiženo vlasništvo objekta J. br. 3, te nadalje da tužitelj je vlasnik predmetne nekretnine koja po novoj izmjeri odgovara  katastarskoj čestici 1764/5, površine 165 m2, upisane u z.k.ul.br. 3308 k.o. G. Z., upisanoj u posjedovnom listu br. 3655 k.o. M. pa da mu je tužena dužna izdati valjanu tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

 

2. U točki II izreke naloženo je tužitelju da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.235,11 eur u roku od 15 dana.

 

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači i da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan i da mu se nadoknade troškovi parničnog postupka kao i troškovi žalbenog postupka. Smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je obrazloženje presude suda prvog stupnja kontradiktorno činjenicama koje proizlaze iz dokaznog postupka.

 

              4. Tvrdi da je pogrešno utvrdio da je prilikom zaključivanja ugovora o kupoprodaji od 12. srpnja 1984. došlo do nesporazuma između ugovornih strana jer da je prednica tužene Š. G. smatrala da je sa tužiteljem zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju jer da je cilj zaključenja ugovora bio da se tužitelj o njoj i njezinom suprugu brine i da im osigura stambeni prostor u novoj kući koju bi izgradio u dvorištu predmetne nekretnine i to na mjestu na kojem se nalazi stara drvena kuća. Stoga da je sud prvog stupnja trebao zaključiti da se radi o valjanom ugovoru o kupoprodaji jer da su stranke ugovorile bitne sastojke ugovora, tj. predmet i cijenu kupoprodaje, a pogotovo ako se uzme u obzir da su se vodili parnični postupci kod suda prvog stupnja pod poslovnim brojem P-4169/90 i P-1699/19 i u kojima povodom zahtjeva za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora su tužbeni zahtjev pravomoćno odbijeni, slijedom čega da je trebalo utvrditi da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine jer da je stekao pravo vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora.

 

              5. U odgovoru na žalbu tužena u cijelosti osporava navode iz žalbe tužitelja navodeći da je u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja utvrdio da navedeni ugovor nije ni nastao zbog nesporazuma stranaka o pravnoj prirodi ugovora i da kao takav ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist tužitelja. Dodaje da je u čl. 63. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, - dalje ZOO) propisano da kada strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovi ili o predmetu obveza, ugovor ne nastaje. Tužena traži naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              7. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem kupoprodajnog ugovora od 23. srpnja 1984. kao i zahtjev tužitelja da mu tužena izda valjanu tabularnu ispravu za upis prava vlasništva na k.č.br. 8014/6 upisane u z.k.ul.br. 3308 k.o. G. Z., a koja zemljišna čestica po novoj izmjeri odgovara k.č.br. 1764/5 površine 165 m2.

 

              8. Provedenim dokaznim postupkom sud prvog stupnja utvrđuje:

 

- da je pravomoćno okončan postupak koji se vodio pod poslovnim brojem P-4169/90 povodom zahtjeva tužiteljice Š. G. protiv tuženika ovdje tužitelja, radi utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora, jer da se radilo o pravnom poslu koji je suprotan zakonu budući da je predmet kupoprodaje bila nacionalizirano zemljište koje je izvan pravnog prometa i da je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom postupku odbijen,

- da je rješenjem o nasljeđivanju suda prvog stupnja pod poslovnim brojem O-8783/98 utvrđeno da je jedina nasljednica pokojne Š. G. tužena kao njezina unuka koja je upisana i kao vlasnica predmetne nekretnine,

- da iz pravomoćno okončanog postupka pod poslovnim brojem P-1699/2019 proizlazi da je u tom postupku kao tužiteljica ovdje tužena protiv tuženika ovdje tužitelja također tražila utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora jer da tužitelj nije isplatio kupoprodajnu cijenu te da je odlukom drugostupanjskog suda preinačena prvostupanjska presuda te je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora jer je utvrđeno da se radi o nesporazumu stranaka da stoga ugovor nikada nije niti nastao jer da kad stranke vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili osnovi ili o predmetu obveze ugovor ne nastaje,

- da je prvostupanjskom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev i da je utvrđeno da je ugovor ništav jer da tužitelj nije isplatio kupoprodajnu cijenu već da je tuženiku bio cilj stjecanje imovinske koristi i da nije ispunio obećanje da će se brinuti o prednici tužene i o njezinom suprugu i za slučaju smrti ih pokopati i da će izgraditi novu kuću u kojoj će u prizemlju biti stan za Š. G. i njezinog supruga,

- da iz kupoprodajnog ugovora od 23. srpnja 1984. proizlazi da su ga zaključili Š. G. iz Z., kao prodavatelj i tužitelj Ž. Š. iz Z., kao kupac, da je predmet kupoprodaje k.č.br. 8014/16 upisana u z.k.ul.br. 3308 k.o. G. Z. u naravi dvorište i neuknjiženo vlasništvo objekata J. …, da je potpis prodavateljice ovjeren i da se nalazi klauzula plaćenog poreza na promet, a da je čl. 5. ugovora propisano da u posjed i uživanje nekretnine stupa kupac nakon osiguranja smještaja dosadašnje vlasnice i njenog bračnog druga, a da kupoprodajna cijena prema čl. 2. ugovor a iznosi tadašnjih 400.000,00 dinara,

- da eventualna neisplata kupoprodajne cijene nije razlog za ništavost tog ugovora već razlog za raskid ugovora, da iz iskaza tužitelja proizlazi da je zaključen predmetni ugovor, da je ugovorena kupoprodajna cijena od 400.000,00 tadašnjih dinara, da se sa pok. Š. G. dogovorio da će na kupljenom zemljištu sagraditi novu kuću, a će ishoditi građevinsku dozvolu i da će u novoj kući u prizemlju živjeti Š. G. sa svojim suprugom, a na 1. i 2. etaži tužitelj i njegova obitelj do njihove smrti, a nakon toga da će kuća biti u vlasništvu tužitelja, da kupoprodajna cijena nije isplaćena kako je ugovoreno već da je Š. G. za njezine potrebe davao određene svote novaca budući da je bila dužna za komunalnu naknadu, za Č. i da je podmirivao i druge dugove, da je ostavljao prednici tužene gotov novac i da ih posjećivao dva do tri mjesečno tijekom pet do šest godina, da nova kuća nije izgrađena iz razloga što građevinska dozvola nije postala pravomoćna i zbog toga što do tog zemljišta nema pristupne ceste, da je imao ključ od predmetne kuće i da su u kući stalno živjeli pok. Š. G. i njezin suprug, da iz iskaza tužene proizlazi da je postojao dogovor između njezine prednice Š. G. i tužitelja da se na mjestu stare kuće izgradi nova kuća i da će se tužitelj brinuti za njezinu prednicu i njezinog supruga  dok budu živi i da će mu za uzvrat ta nova kuća ostati u vlasništvu nakon bake i djeda,

- da je vidjela da do 1986. tužitelj dolazi u posjete njezinoj prednici i suprugu i da su ona i njezina majka smatrale da tužitelj uredno vodi brigu o njima, da su 1986. nastala problemi jer da tužitelj je prestao dolaziti u kuću prednice tužene, da nije ništa uložio u kuću niti je sagrađena nova kuća, da je tek 1987. zajedno sa majkom saznala da je zaključen kupoprodajni ugovor, da je baka istakla da joj nikada nije isplaćena cijena,

- da joj je poznato da je njezina baka dala punomoć tužitelju da ishodi građevinsku dozvolu za novu kuću, da je svjedokinja M. G. majka tužene potvrdila iskaz tužene, da iz iskaza J. Š. sin tužitelja, N. S. kćerke tužitelja i A. Š. supruge tužitelja proizlazi da im je bilo poznato da je tužitelj trebao graditi kuću na nekretnini tužene u kojoj bi svi zajedno živjeli dakle obitelj tužitelja i Š. G. i njezin suprug, da je tužitelj kupio prednice tužene staru kuću i zemljište.

 

              9. Slijedom navedenih utvrđenja, a prihvaćajući u cijelosti kao vjerodostojne i istinite iskaze tužene te iskaz prednice tužene koji je dala u predmetu suda prvog stupnja pod poslovnim brojem P-4169/90, te iskaz koji je tužiteljica dala u predmetu pod poslovnim brojem P-1669/19 te iskaze svjedokinje M. G. majke tužene utvrđuje da je prilikom zaključivanja predmetnog ugovora došlo do nesporazuma jer da je prednica tužene Š. G. smatrala da je sa tužiteljem zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju jer je cilj zaključivanja ugovora da se tužitelj brine o njoj i njezinom suprugu, da im osigura stambeni prostor u novoj kući koju bi izgradio i dvorištu u L. c. u Z. na kojem mjestu je bila stara drvena kuća te za slučaj smrti dostojno pokopa, dok da je tužitelj smatrao prema iskazu u ovom postupku, kao i prema iskazima u postupcima pod poslovnim brojem P-4169/90 i P-1669/19 da je zaključio sa pok. Š. kupoprodajni ugovor. Stoga smatra da prema odredbi čl. 63. ZOO-a/91 kada stranke vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili osnovi ili o predmetu obveze ugovor ne nastaje pa zaključuje da taj ugovor o kupoprodaji nije niti nastao zbog nesporazuma o prirodi ugovora, pa da je stoga tužbeni zahtjev neosnovan jer da tužitelj ne može biti vlasnik predmetne nekretnine niti je ugovor valjan temelj za stjecanje prava vlasništva.

 

              10. Stoga budući da tužitelj nema valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini odbija tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je stekao vlasništvo temeljem kupoprodajnog ugovora kao neosnovan kao i zahtjev da mu tužena izda valjanu tabularnu ispravu za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

 

              11. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a uvažavajući u odnosu na zastupanje punomoćnika tuženika važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

              12. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a uz obrazloženje da je presuda suda prvog stupnja kontradiktorna provedenom dokaznog postupku, jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka, nije izreka u proturječnosti sama sebi niti razlozima navedenom u obrazloženju već su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu u proturječnosti sa činjenicama utvrđenim tijekom postupka.

 

              13. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

 

              14. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je postao vlasnikom predmetne nekretnine temeljem kupoprodajnog ugovora od 23. srpnja 1984. jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je došlo do nesporazuma između stranaka prilikom zaključivanja predmetnog ugovora sukladno čl. 63. ZOO/91 jer da su stranke vjerovale da su suglasne prilikom zaključenja navedenog ugovora, a između njih je postojao nesporazum o prirodi ugovora jer da je prednica tužene vjerovala da je zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju budući da je cilj zaključivanja tog ugovora bio da se tužitelj brine o njoj i njezinom suprugu i da im osigura stambeni prostor u novoj kući koju bi izgradio i da  za slučaj smrti ih dostojno pokopa, dok je tužitelj vjerovao da je između stranaka zaključen kupoprodajni ugovor.

 

              15. Stoga sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da navedeni ugovor nije niti nastao jer se radi o nepostojećem ugovoru kako je to propisano navedenim čl. 63. ZOO-a pa pravilno utvrđuje da temeljem tog ugovora tužitelj nije postao vlasnikom predmetne nekretnine niti da je imao valjani osnov za stjecanje prava vlasništva, a niti da mu tužena izda tabularnu ispravu za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

 

              16. S obzirom na izloženo nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da su u presudama pod poslovnim brojem P-4169/90 i P-1699/19 pravomoćno odbijeni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji ništav pa da je stoga predmetni ugovor pravovaljan jer je sud prvog stupnja pravilno u ovom postupku utvrdio da tužitelj nema valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva jer je postojao nesporazum između stranaka prilikom zaključenja tog ugovora te takvo utvrđenje temelji na iskazima tužene i njezine majke kao i iskazima prednice tužene koje je davala u prethodnim postupcima iz kojih proizlazi da je volja Š. G. bila da se tužitelj brine o njoj i suprugu te osigura smještaj nakon što se izgradi nova kuća i da dostojno pokopa nju i njezinoga supruga, dok nije prihvaćen kao vjerodostojni iskaz tužitelja da je vjerovao da je zaključen ugovor o kupoprodaji jer da je kupoprodajnu cijenu isplatio višestrukim pomaganjem pok. Š. G. tijekom šest godina, podmirivanjem njenih dugova te davanjem gotovog novca.

 

              17. Ovakav navedeni zaključak suda prvog stupnja o tome da je postojao nesporazum između stranaka prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora u cijelosti prihvaća ovaj sud, jer tužitelj u iskazu u ovom postupku navodi da je postojao dogovor da se gradi nova kuća i da će u novoj kući napraviti jedan stan za Š. G. i njezinog supruga u kojemu bi živjeli do smrti, dakle, tužitelj nije stupio u posjed predmetnih nekretnina niti je prema zaključenom kupoprodajnom ugovoru isplatio kupoprodajnu cijenu time da nelogično i neživotno tužitelj iskazuje da je mogao isplatiti odmah kupoprodajnu cijenu jer da nije bila velika kupoprodajna cijena, ali da je isplaćivao tijekom šest godina određene iznose koji su premašili iznos ugovorene kupoprodajne cijene.

 

              18. Sve navedeno dovodi do zaključka da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

              19. Žalbeni navodi tužitelja o tome da su saslušani svjedoci Z. G. i M. G. te tužena iskazivali o tome da nisu bili prisutni prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora i da se je Z. G. sin prednice tužene pokušao dogovoriti s tužiteljem o raskidu kupoprodajnog ugovora ne utječu na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari u odnosu na utvrđenja relevantnih činjenica za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer predmetni svjedoci nisu bili prisutni prilikom zaključenja ugovora već su iskazivali posredno ono što im je poznato s obzirom na iskazivanje prednice tužene.

 

              20. Daljnji žalbeni navodi tužitelja da je u katastarskom operatu bio upisan kao posjednik predmetne nekretnine i da je nakon zaključenog kupoprodajnog ugovora stupio u posjed predmetne nekretnine jer da je imao ključ ne dovode u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja jer iz dokaznog postupka kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tužitelj nije stupio u posjed predmetne nekretnine jer činjenica da je imao ključ predmetne nekretnine ne znači da je bio u posjedu predmetne nekretnine jer iz dokaznog postupka proizlazi da su u posjedu bili Š. G. i njezin suprug, a što su potvrdili iskazi svjedoka iz obitelji tužitelja.

 

              21. Isto tako ne mogu se prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prednica tužene znala kakav ugovor potpisuje i da se je naknadno predomislila jer je neživotno i nelogično da bi ista prodala nekretninu iako nije imala drugu nekretninu u koju bi uselila zajedno sa suprugom, a trebala im je pomoć u uzdržavanju i brige oko njih što proizlazi iz iskaza tužene kako to pravilno navodi sud prvog stupnja jer je tužena iskazivala da se baka obratila njoj i njezinoj majci za pomoć oko uzdržavanja i smještaja. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22 - dalje Tarifa) koja je objavljena 24. listopada 2022. i stupila osam dana nakon objave u narodnim novinama, a prema Tbr. 50. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eur, te budući da je rasprava zaključena 17. veljače 2023. u konkretnom slučaju primjenjuje vrijednost boda od 2,00 eur.

 

              22. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio naknadu za pristup na ročište 17. veljače 2023. navodeći da rasprava tog dana nije bila niti određena jer iz stanja spisa proizlazi da je rasprava određena za dan 17. veljače 2023. održana (list 112. spisa).

 

              23. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

 

              24. Tužitelju nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude, a tuženoj nisu priznati troškovi odgovora na žalbu jer je utvrđeno da isti nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka, pa je stoga primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

 

U Rijeci 13. svibnja 2024.

 

 

 

               Predsjednica vijeća

               Svjetlana Pražić, v.r.