Poslovni broj: P-993/2019-36
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ines Bračanov Čuljat, u pravnoj stvari tužitelja ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik u [adresa] protiv Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535 kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i ništetnosti, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 27. kolovoza 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se točka I. tužbenog zahtjeva koji glasi:
I.Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535 da tužitelju ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 110.923,09 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
II. Odbija se točka I. 1. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koji
glasi:
I. Nalaže se Tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da Tužitelju: JE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 8.832,71 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to na način kako slijedi:
a.glede preplate kamate u odnosu na početne udjele, da Tuženik isplati Tužitelju iznos od 1.050,82 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
b.glede preplate tečaja u odnosu na početne udjele, da Tuženik isplati Tužitelju iznos od 7.781,89 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
III. Odbija se točka I. 2. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koji
glasi:
Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535 da tužitelju ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 112.873,68 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
IV. Odbija se točka I. 3. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koji
glasi:
I.Nalaže se Tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da Tužitelju: JE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.050,82 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim
kamatama
V. Prihvaća se 4. eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d.,, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535 da tužitelju ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.306,42 EUR, koji iznos predstavlja ukupan iznos zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.), uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana podnošenja ove tužbe, tj. od 10. lipnja 2019. pa do isplate, sukladno čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a po stopi utvrđenoj člankom 29. istog Zakona, sve u roku od 15 dana.
VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja u iznosu od 20.860,40 EUR, istaknuto prigovorom radi prebijanja.
VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.303,09 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
i
riješio je
I. Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nadležnosti ovog suda kao neosnovan.
II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu koji sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: Valutna klauzula) stoga da je Valutna klauzula ništetna. Nadalje navodi da se ugovorom tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate a da stopa kamata nije određena, jer je uglavijena kao promjenjiva, pa u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj nije znao koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku kod plaćanja kamate, te nije odrediva, jer ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se stopa kamata može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi a pošto su kamate ugovorene, ali njihova stopa nije ugovorom ni određena ni odrediva, stopa kamata određena je čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje i: ZOO) u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata. Također navodi da je tuženik teretio tužitelja za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo stoga da he navedenim postupanjem tuženik tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove te je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Navodi i da tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije tužitelju dostavio dokumentaciju vezano za kredit po potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u ovoj stvari stoga da je tužitelj onemogućen u postavljanju određenog tužbenog zahtjeva na isplatu stoga da će tužitelj postaviti određeni tužbeni zahtjev na isplatu kad ga sud na to pozove tijekom postupka, na temelju položenog računa, odnosno, dostave podataka po tuženiku potrebnih za postavljanje takvog zahtjeva i provedbe predloženog vještačenja po vještaku financijske struke.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su parnične stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. Tuženika stoga da je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu i da se na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Nadalje ističe da se po predmetnoj tužbi ne može postupati, da sukladno odredbi čl. 186. ZPP-a tužba mora sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora sadržavati svaki podnesak kao i da tužbeni zahtjev mora biti postavljen tako da predstavlja valjanu ovršnu ispravu, što znači da u izreci mora biti jasno i nedvosmisleno određeno što tuženik mora učiniti, odnosno u slučaju isplate mora biti određen iznos za koji se tuženik tereti te datum od kojeg teku zatezne kamate a da niti jedan od ukupno četiri tužbena zahtjeva (jedan osnovni i tri eventualno kumulirana) nije određen u smislu odredbe čl. 186. ZPP-a. Ističe kako se tužitelj poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a. navodeći kako mu tuženik nije dostavio dokumentaciju, a da pri tome ni na koji način ne dokazuje da bi istu dokumentaciju uopće zatražio a koje okolnosti ne opravdavaju primjenu instituta stupnjevite tužbe, stoga tuženik predlaže tužbu odbaciti jer se po istoj ne može postupiti a ako bi Naslovni sud smatrao da se po tužbi može postupiti, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi i da tužba ne sadrži činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, niti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice a da tuženik ne spori da je s tužiteljem 2.11.2004. zaključio ugovor o kreditu u kojem je glavnica bila vezana za valutu CHF i kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva odlukama tuženika ali da iz historijata tužbe ne proizlaze činjenice na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, nego tek neobrazloženo navodi da je „postupanjem pod 2. i 3. gore, tuženik tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove", stoga da bi se tuženik uopće mogao očitovati o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva, mora znati na kojim činjenicama i dokazima tužitelj zahtjev temelji, odnosno što tužbom konkretno od njega traži obzirom na sadržaj predmetne tužbe, tuženik nije u mogućnosti ući u meritum spora jer nije upoznat s osnovom tužbe, odnosno ne može se očitovati o razlozima na kojima se tužba temelji jer isti nisu izneseni te opreza radi osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi nadalje da Ugovor (kao niti ijedna njegova odredba) nije ništetan, a isti je osim toga i konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) odnosno da je konverzijom kredita tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je 2.11.2004. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR te su iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime otplatnog plana u CHF. Opreza radi ističe prigovor zastare.
3. Podneskom od 5. prosinca 2019. punomoćnik tužitelja ističe kako se konverzija prema ZPK odnosi isključivo na ugovorne obveze (konverzija ugovorne obveze tužitelja prema tuženiku, čl. 19.a ZPK), a tužbom se traži nešto posve drugo, ispunjenje samostalne izvanugovorne obveze tuženika prema tužitelju, proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove. Nadalje, ističe da je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kolektivnoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a to je sada potvrđeno i od strane Vrhovnog suda RH u revizijskoj odluci Rev 2221/2018 -11 od 3. rujna 2019. te da pravni učinci pravomoćnih utvrđenja u gornjem postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuju stranke i u ovoj, individualnoj, stvari i upućuje na stajalište Vrhovnog suda RH u odluci Rev 3142/2018-2. Navodi i da je ugovorom o kreditu nesporno ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da tužitelj kod potpisivanja ugovora nije mogao znati kolika će stopa Kamata biti tijekom otplate kredita, stoga stopa Kamata nije određena a nije ni odrediva jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 272. ZOO za odredivost koja postoji: „ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi". Također navodi da iz Ugovora i priložene dokumentacije ne proizlazi da su stranke određenje stope kamata povjerile trećoj osobi a da niti Ugovor s prilozima ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti stopa kamata, slijedom čega stopa kamata nije ni odrediva stoga da nije sporna ugovorenost promjenjive stope kamata niti zakonska dopuštenost ugovaranja takve stope, već je činjenica manjkavo ugovorenih parametara promjenjivosti stope kamata rezultirala njenom neodredivošću, a posljedično tome, stopa kamata je određena zakonom (odredbom čl. 26. st. 3. ZOO). Podredno navodima gornje toč. 2. (za slučaj da sud ne bi prihvatio tu argumentaciju) navodi da je stopa kamata svakako ništetna u dijelu u kojem se njome uglavljuje promjena visine stope kamata u skladu s jednostranom odlukom tuženika i da je stopa kamata u tom dijelu ništetna jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača stoga u navedenom slučaju, s obzirom da je Ugovor pripremio i predložio tuženik te se o stopi kamata nije pojedinačno pregovaralo, vrijedi ugovorena početna kamatna stopa, sve na temelju odredaba čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) i čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14), a eventualno sporne odredbe Ugovora sud je dužan tumačiti u korist tužitelja (čl. 320. st. 1. ZO0). U pogledu prigovora zastare tuženika, ističe da se zastara glede zahtjeva pojedinaca čija su prava ili interesi obuhvaćeni tužbom za zaštitu kolektivnih interesa prekida podnošenjem te tužbe i ponovno počinje teći od dana kada je pravomoćno udovoljeno toj tužbi u pogledu istom spomenutih prava ili interesa te da prigovor zastare nije osnovan jer je zastara obuhvaćena pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i stopi kamata.
4. Podneskom od 22. travnja 2020. punomoćnik tužitelja je uredio tužbene zahtjeve sukladno dostavljenoj dokumentaciji tuženika.
5. Podneskom od 4. srpnja 2020. punomoćnik tuženika se protivio preinaci tužbe izvršenoj podneskom tužitelja od 22. travnja 2020. a ako bi Naslovni sud preinaku tužbe dopustio, ističe prigovor zastare jer se zastara ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe. Ujedno prigovara postavljenoj vrijednosti predmeta spora, a koju je tužitelj podneskom od 22. travnja 2020. postavio na 110.923,09 kuna te predlaže da Naslovni sud vrijednost predmeta spora sukladno čl. 37. ZPP utvrdi u iznosu 277.240,33 kuna a što predstavlja zbroj svih postavljenih zahtjeva te ustraje i u prigovoru mjesne nenadležnosti i predlaže da se Naslovni sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet uputi na postupanje Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Ističe i kako tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK) i da je postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio i da je time kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana stoga da su neosnovani tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem oplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje navodi da su u konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja, da je tužitelj slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti stoga sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR a što je potvrđeno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos-1/19, a kojom odlukom je potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, da mu je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja s time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj, da to ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena, međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna odnosno da su u konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu i da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Suprotno shvaćanju tužitelja ističe da je kamatna stopa u predmetnom ugovoru o kreditu određena i da se pod pojmom kamatna stopa podrazumijeva postotak prema kojem se obračunava kamata na odobreni iznos kredita i da je uvidom u odredbu čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu nedvojbeno da su stranke ugovorile primjenu promjenjive kamate po kamatnoj stopi u početnom iznosu od 5,40% godišnje pa je jasno da su neosnovani tužiteljevi navodi o primjeni odredbe čl. 26. st. 3. ZOO-a u ovoj pravnoj stvari, dakle da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva i da je sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim dok su metoda i kriterij promjene kamate propisani tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog ističe da razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Također ističe i prigovor radi prebijanja te predlaže da Sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 159.208,19 kuna uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a (NN 35/05, 41/08,125/11 i 78/15) i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (20.860,40 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30.9.2015. a koji iznos je nesporno utvrđen među strankama u čl. 5. Dodatka ugovoru o kreditu. Tuženik prigovara i visini tužbenih zahtjeva.
6. Podneskom od 10. kolovoza 2021. punomoćnik tuženika se protivio prigovoru radi prebijanja kao neurednom a podredno neosnovanom jer nije jasno koju i kakvu (protu)tražbinu tuženik ističe prema tužitelju odnosno da nije dokazano postoji li uopće ikakva tražbina tuženika kao ni jesu li ispunjeni uvjeti za izvršenje kompenzacije te opreza radi ističe i prigovor zastare.
7. Na ročištu održanom 24. ožujka 2023. punomoćnik tuženika je prigovorio da predmetni kredit nije potrošački jer je nekretnina koja je kreditom kupljena korištena u turističke odnosno poslovne svrhe.
7.1. Punomoćnik tužitelja je podneskom od 27. ožujka 2023. iskazao da je iz Ugovora jasno vidljivo da se radi o potrošačkom ugovoru, s obzirom da je Tužitelj kredit podigao u svojstvu fizičke osobe izvan svoje poslovne djelatnosti, a ne kao kakav obrtnik ili ispred kakve pravne osobe a da je pri tome za tumačenje svojstva potrošača irelevantno na koji način bi tužitelj eventualno kasnije koristio ili raspolagao svojim (ustavom i zakonom proklamirano nepovredivim) pravom vlasništva. Ističe i da su prigovori tuženika proturječni njegovim preostalim izlaganjima jer tuženik s jedne strane tužitelju osporava svojstvo potrošača, dočim s druge strane čini nespornim da je tužitelju ponudio (i s njim zaključio) konverziju – koja zakonska obveza je slijedom ZID ZPK, tuženika obvezivala isključivo u pogledu potrošačkih ugovora, kakav je i tužiteljev stoga da je tuženik radnjom konverzije implicite priznao tužiteljevo svojstvo potrošača, pa to svojstvo ne može sada na ovakav način osporavati dodajući da je iz Ugovora jasno vidljivo da je tužitelj kredit podigao u svojstvu fizičke osobe izvan svoje poslovne djelatnosti, a ne kao kakav obrtnik ili ispred kakve pravne osobe, pa je nesumnjivo da se ne radi o gospodarskom ili sl. kreditu.
8. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu br. 818-50- 2541911 od 2. studenog 2004. (list 7-10, 173-177 spisa), dopis tuženika upućen tužitelju s priloženim otplatnim planovima i pregledom izvršenih uplata (list 26-35 spisa), izjava o prihvatu izračuna konverzije od 27. siječnja 2016. (list 36 spisa), Dodatak broj Konv-01/2016 ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. (list 37-39 spisa), dopis o provedenoj konverziji i otplatni plan (list 40-41 spisa), uvjete odobravanja namjenskih kredita za stambene potrebe građanima koji primaju plaću/mirovinu putem RBA tekućeg računa (list 178-182 spisa), pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004. do prvog kvartala 2013. (list 183 spisa), otplatni plan (list 191-196 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 11. lipnja 2019. (list 197-207 spisa), otplatni plan od 29. studenog 2004. (list 208-216 spisa),saslušanjem svjedoka ČE (list 282 spisa) i tužitelja ĆE (list 283 spisa) te vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić (list 307-336 spisa) te saslušanjem vještakinje Stefani Gardašanić (list 339-340, 354-355 spisa).
8.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 818-50-2541911 od 2. studenog 2004. između tuženika kao Kreditora i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit bez počeka u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i da je točkom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
8.2. Pregledom dopisa tuženika upućen tužitelju od 15. siječnja 2016. s priloženim otplatnim planovima i pregledom izvršenih uplata utvrđeno je kako je tuženiku dostavljen novi izračun konverzije kojim bi se neotplaćena glavnica smanjila za 20.860,40 EUR te bi iznosila 65.348,34 EUR dok nije utvrđeno posojanje pretplate već je utvrđen manje plaćen iznos od 6.054,13 EUR te da istom prileže otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF za razdoblje od 29. studenog 2004. do 30. studenog 2024. te otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR za razdoblje od 29. studenog 2004. do 30. studenog 2024. dok iz izvrđenih uplata proizlazi da se odnose na razdoblje od 29. studenog 2004. do do 30.rujna 2015.
8.3. Pregledana je i izjava tužitelja o prihvatu konverzije od 27. siječnja 2016. iz koje proizlazi da je potpisana od strane tužitelja i tuženika i kojom tužitelj prihvaća izračun konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
8.4. Pregledom Dodatka broj Konv-01/2016 Ugovor o kreditu br. 818-50-2541911 od 4. veljače 2016. utvrđeno je da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 86.208,74 EUR te da razlika između izračunom utvrđene peostale neotplaćene glavnice prije konverzije iz čl. 4 toč. 1 i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iz čl. 4. toč. 5 iznosi 20.860,40 EUR odnosno da nakon što se provede konverzija da će Koisnik kredita na ime neotplaćene glavnice dugovati Kreditoru iznos od 65.348,34 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća.
8.5. Uvidom u dopis o provedenoj konverziji i otplatni plan utvrđeno je da je tuženik obavijestio tužitelja da stanje po kreditu na dan 27.veljače 2016. koji se odnosi na neotplaćenu glavnicu iznosi 68.664,86 EUR, da dospjela glavnica iznosi 634,01 kuna i da nema pretplate iz konverzije dok se otplatni plan odnosi na razdoblje od 29. veljače 2016. do 30. studenog 2024.
8.6. Nadalje, uvidom u otplatni plan za kredit broj: 818-50-2541911 za tužitelja proizlazi da se odnosi na razdoblje od 29. studenog 2004. do 30. rujna 2015. te da prikazuje iznos glavnice na dan 29. studenog 2004. u iznosu od 150.000,00 CHF, datum dospijeća, iznos glavnice te razduženje i kamate.
8.7. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice od 11. lipnja 2019. za broj kredita 818- 50-2541911 za razdoblje od 31. prosinca 2004. do 10. lipnja 2016. utvrđeni su datumi dospijeća, važeća kamatna stopa, glavnica, redovne kamate, anuitet, zatezne kamate, uplate, tečajne razlike i stanje.
8.8. Nadalje, uvidom u otplatni plan 29. studenog 2004. za kredit broj: 818-50-2541911 za tužitelja proizlazi da se odnosi na razdoblje od 30. studenog 2004. do 30. studenog 2024. te da prikazuje iznos glavnice na dan 29. studenog 2004. u iznosu od 150.000,00 CHF, datum dospijeća i iznos anuiteta.
8.9. Svjedok ČE se pozvao na čl. 37. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu obzirom da bi davanje iskaza predstavljalo kazneno djelo.
8.10. Saslušan tužitelj JE je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi adaptacije i rekonstrukcije obiteljske kuće u [adresa], u [adresa] , da je otišao u RBA banku gdje su mu ponudili samo kredit u CHF uz obrazloženje da je isti najpovoljniji i to je bilo na principu uzmi ili ostavi i sa bankom nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi navedenog ugovora. Nadalje je iskazao da su uzeli kredit s obzirom na svoja primanja i početna rata im je bila 2004. oko 2.500,00 kuna da bi kasnije narasla na preko 5.000,00 kuna što je bilo 80% njegove plaće, a u banci je imao trajni nalog na plaću za navedeni kredit te su sa ostatkom jedva krpili. Iskazao je i da su neke obavijesti od banke stizale, nije se mogao točno sjetiti o čemu se radilo ali je pristao na konverziju kako bi zaustavio divljanje rate a nije mogao utjecati niti na valutu u kojoj je kredit bio konvertiran a niti je mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o konverziji. Nakon što je provedena konverzija od banke je dobio izračun konverzije i simulirani otplatni plan a imao je misli 2 moratorija te se ne sjeća da je imao ikakvih pretplata kredita. Niti u banci a niti kod javnog bilježnika nitko mu nije davao nikakva pojašnjenja vezana niti uz valutnu klauzulu a niti uz promjenjivu kamatnu stopu , pročitao je i ugovor o kreditu i ugovor o konverziji i bilo mu je jasno kolika će mi biti kamatna stopa i kolika će mi biti rata kredita a što mi je jedino bilo bitno i da je znao da će mu rata toliko porasti nikad ne bi digao navedeni kredit jer je isti utjecao na egzistenciju njegove obitelji, on i supruga su se razveli, imali su financijskih problema a on se uz to i razbolio, dobio je šećer i visoki krvni tlak. Na poseban upit zamjenika punomoćnika tuženika da li je adaptacija i rekonstrukcija bila u svrhu turističkog iznajmljivanja ili poslovne djelatnosti odgovorio je da je adaptacija bila namijenjena u svrhu življenja, njega, supruge, sina i majke, da se nikad nije bavio niti iznajmljivanjem a niti ikakvom poslovnom djelatnošću u predmetnoj nekretnini a da nije uspio ni dovršiti potrebnu adaptaciju u cijelosti a gdje je i živio u vrijeme podizanja kredita i to sa suprugom, sinom i majkom sve do 2015. gdje su oni kasnije ostali živjeti a on se preselio. Na pitanje je li mu je poznat termin valutne klauzule kad je ugovarao kredit odgovorio je da jest dok je na pitanje da li mu je dodatkom ugovora smanjena neotplaćena glavnica za iznos od 20.860,40 eura što je konstatirano čl. 5 dodatka ugovora odgovorio je da se ne može sjetiti. Na pitanje tko je plaćao rate kredita odgovorio je da je plaćao on od samog početka pa i nakon konverzije kao što je i rekao da je imao trajni nalog na plaću i jedino što mu je bilo bitno je da plati kredit pa je kasnije preživljavao.
8.11. Saslušana vještakinja Stefani Gardašanić iskazala je da ostaje pri svom nalazu i mišljenju te podnesku od 13. srpnja 2026. u cijelosti .
9. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.
10. Podneskom od 16. srpnja 2026. punomoćnik tužitelja je specificirao i uredio eventualno kumulirani zahtjev 1, eventualno kumulirani zahtjev 3 te eventualno kumulirani zahtjev 3 u skladu s Nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić, dipl.oec.
11. Podneskom od 26. kolovoza 2026. punomoćnik tuženika ističe da ako bi Naslovni sud preinaku tužbe dopustio, tuženik ističe prigovor zastare jer se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a ranija se tužba smatra povučenom. U odnosnu na četvrti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, ističe da tužitelja ništa nije spriječilo da već u tužbi, odnosno do zaključenja prethodnog postupka postavi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 188. st. 2 ZPP-a, odnosno da uglavniči zakonske zatezne kamate do dana provedbe konverzije. Navodi i da za odluku u ovom postupku eventualno može biti relevantan isključivo dio nalaza i mišljenja vještaka koji se odnosi na obračun zateznih kamata naveden u tablici 5. nalaza stoga u tom dijelu ne osporava matematički izračun vještaka, ali smatra da ne postoji pravna osnova za dosudu tako obračunatih kamata, imajući u vidu sve materijalnopravne i procesnopravne prigovore istaknute tijekom postupka.
12. Među strankama je nesporno da je tuženik kao kreditor sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita Ugovor o kreditu br. 818-50-2541911 od 2. studenog 2004. kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit bez počeka u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i da je točkom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Također nije sporno da je tuženik kao kreditor sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovor o kreditu br. 818-50-2541911 od 4. veljače 2016. kojim je utvrđeno da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 86.208,74 EUR te da razlika između izračunom utvrđene peostale neotplaćene glavnice prije konverzije iz čl. 4 toč. 1 i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iz čl. 4. toč. 5 iznosi 20.860,40 EUR odnosno da nakon što se provede konverzija da će Ć kredita na ime neotplaćene glavnice dugovati Kreditoru iznos od 65.348,34 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća.
12.1. Među strankama je sporna mjesna nadležnost ovoga suda, osnova i visina tužbenog zahtjeva, pravni interes tužitelja, jesu li ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu u CHF u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužitelja, zastara potraživanja te osnovanost prigovora radi prebijanja.
13. Sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.
14. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.
15. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).
16. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
17. Nadalje, člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
18. Sukladno odredbama članka 214. st. 1. do 3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze i da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze kao i da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.
18.1. Nadalje, odredbom članka 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom članka 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok je st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
18.2. Nadalje, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
19. Člankom 270. st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.
19.1. Nadalje, člankom 322. ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
19.2. Člankom 323. st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne odlučuje dok je člankom 324. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bitan ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen kao i da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
20. Nadalje, člankom 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
21. Odredbom člankom 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
22. Člankom 19. b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
23. Čl. 1111. st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.
24. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.
25. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502. c. ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena ugovorene valutne klauzule u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužitelj pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražb inu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Tužitelj je kao potrošač od tuženice kao financijske institucije jasno obaviješten a na što je i pristao a to su iznos kredita koji mu je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine mjesečne obveze kako je navedena u ugovoru, početnom otplatnom planu i roku obveze vraćanja danog kredita uz mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja kao i činjenici da je kamatna stopa određena kao promjenjiva ali ne i takvih promjena koje dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna iz razloga jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Dakle, navedena odredba je protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedena odredba je ništetna i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenoj odredbi unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).
26. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač jer da je nekretnina koja je kreditom kupljena korištena u turističke odnosno poslovne svrhe tužitelj je iskazao da je adaptacija bila namijenjena u svrhu življenja, njega, supruge, sina i majke, da se nikad nije bavio niti iznajmljivanjem a niti ikakvom poslovnom djelatnošću u predmetnoj nekretnini a da nije uspio ni dovršiti potrebnu adaptaciju u cijelosti a gdje je i živio u vrijeme podizanja kredita i to sa suprugom, sinom i majkom sve do 2015. gdje su oni kasnije ostali živjeti a on se preselio, dakle, sud nalazi da tužitelj u ovom postupku ima status "potrošača" sukladno čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača¨Narodne novine¨ broj 96/03 (dalje u tekstu ZZP) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koji definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, niti iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je ugovor sklopljen u svrhu zanimanja/poslovne aktivnosti/ poduzetničke djelatnosti tužitelja, te je očito da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač, pa se na istog primjenjuje prethodno citirana presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po bitno istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.
27. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu br. 818-50-2541911 od 2. studenog 2004. koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka kao i u dijelu u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke.
28. Naknadno su stranke sklopile Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovor o kreditu br. 818- 50-2541911 od 4. veljače 2016. kojim su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015. Takvom konverzijom položaj tužitelja se retroaktivno izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazio da je od početka kod iste banke podigao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate dok tužitelj u ovoj parnici nije tvrdio da je tuženik konverziju proveo na način koji nije u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno, kako je to uostalom zaključila i vješakinja u svom nalazu i mišljenju.
29. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.
30. S obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovor o kreditu br. 818-50-2541911 od 2. studenog 2004. ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetnosti ugovornih odredbi, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015.
31. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o.
31.1. U nalazu i mišljenju vještakinje od 13. srpnja 2026. proizlazi da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 1.579,97 CHF, odnosno 7.917,37 HRK po početnom tečaju, ili 1.050,82 EUR (tab. 3) a da manje plaćena kamata iznosi 4.087,34 CHF, odnosno 20.481,94 HRK po početnom tečaju ili 2.718,41 EUR dok preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 56.632,76 HRK, odnosno 7.781,89 EUR (tab. 4), negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 21.366,39 HRK, odnosno 2.835,79 EUR (tab. 4) dok ukupna pretplata kamate i pretplata tečaja iznosi 8.832,71 EUR a zatezne kamate na pretplatu i tečaj od dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznose 3.306,42 EUR kao i da je prema dokumentaciji u spisu konverzija provedena u skladu sa Zakonom ZPK (NN 102/15).
32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok su primjedbe tuženika pravne prirode.
33. Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026. – sud utvrđuje da tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, ima pravo na isplatu daljnjeg iznosa 3.306,42 EUR, što predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu, koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do 4. veljače 2016.
34. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2019., pa stoga tužitelj na navedeni obračunati iznos zatezne kamate od 3.306,42 EUR, ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 12. lipnja 2019.
35. Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je osnovan 4. eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu 3.306,42 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. lipnja 2019. do isplate pa ga je u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom V. izreke dok imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026., tužbeni zahtjev pod točkom I. te 1., 2. i 3. eventualni tužbeni zahtjev sa pripadajućim zateznim kamatama je u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkama I., II., III. i IV. izreke.
36. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je isti ocijenio neosnovanim. Naime, čl. 70. st. 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 dalje: ZPP) propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, te st. 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 818-50-2541911 od 2. studenog 2004. kojim je u čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora a što je u trenutku podnošenja predmetne tužbe nesporno sud u Zagrebu, međutim, ocjena je ovog suda da takva ugovorna klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana te ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika slijedom čega potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj odnosno o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno prigovarana jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji ugovor sklapa u Dubrovniku odabrao mjesnu nadležnost suda u Zagrebu koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta njegovog prebivališta, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj mora putovati pred sud u Zagrebu što mu obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara i obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, uzrokuje značajne financijske troškove kao i obzirom na udaljenost za to potrebno vrijeme, to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna odredba. Identično utvrđenje iznosi i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-2033/2019-2 od 25. listopada 2019. odlučujući o pitanju mjesne nadležnosti u sporu istovrsne pravne i činjenične osnove. Slijedom navedenog, ocjenjeno je da je ovaj sud nadležan za suđenje u ovom sporu i to temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a stoga je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.
37. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava je prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare. Dakle, kako je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina za ukupno potraživanje tužitelja i obzirom je presuda u postupku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. tužba u ovom postupku je podnesena prije nastupanja zastare potraživanja, a s obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14.lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanja tužitelja stoga je u tom dijelu prigovor zastare neosnovan jer je tužba u ovom postupku podnesena 12.lipnja 2019. Dakle, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na teme lju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora dok sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
38. U odnosu na istaknuti prigovor postavljenoj vrijednosti predmeta spora kao prenisko određenoj obzirom je tužitelj postavio ukupno četiri zahtjeva isti je neosnovan jer je tužitelj sukladno članku 188. ZPP-a uz glavni tužbeni zahtjev istaknuo i četiri eventualno kumulirana tužbena zahtjeva odnosno tražio da sud prihvati sljedeći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev samo ako utvrdi da onaj prije njega nije osnovan a u kojem slučaju se ne zbrajaju vrijednosti pojednih zahtjeva.
39. U odnosu na prigovor tuženika o preinaci tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, već se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa rezultatima provedenog financijskog vještačenja te nije promijenjena niti činjenična niti pravna osnova koja je navedena u tužbi pa je takav prigovor preinake nakon zaključenja prethodnog postupka, a koji je stavio tuženik, u cijelosti neosnovan te je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.
40. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja, za to ne postoji odgovornost potrošača odnosno tužitelja jer tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača jer isti nije potrošač nego financijska institucija i da je ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena jer stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tuženik unošenjem upravo takvih odredbi u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom a posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog ugovora snosi sam tuženik pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti stoga je odlučeno kao u točki V. izreke presude.
41. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP) čiji se cilj sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. U ovoj parnici radilo se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju kao potrošaču a sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev - 457/2025 od 27.05.2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju stoga puni restitucijski zahtjev tužitelja nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako mu je u konačnici dosuđen samo djelomično stoga prema stavu ovog suda tuženiku kao trgovcu se ne može priznati nikakvo pravo na razmjerno sniženje troškova postupka koje je dužan naknaditi tužitelju kao potrošaču, već tužitelj ima pravo da mu tuženik naknadi pune troškove postupka, i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspio u parnici dok bi drugačijim tumačenjem sud potrošače odvraćao od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac – makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka), što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.
41.1. Tužitelj je u sporu uspio stoga je tuženik tužitelju dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti, i to prema vrijednosti predmeta spora 3.306,42 EUR sa kojom je uspio u parnici. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za: sastav tužbe – 200,00 EUR (Tbr. 7/1); sastav podnesaka od 5. prosinca 2019., 22. travnja 2020., 11. kolovoza 2021. i 16. srpnja 2026. – po 200,00 EUR (Tbr. 8/1); zastupanje na ročištima od 24. ožujka 2023., 19. ožujka 2025., 14. srpnja 2026. i 27. kolovoza 2026. – po 200,00 EUR (Tbr. 9/1); što uvećano za PDV 25% iznosi 2.250,00 EUR uvećano za predujam financijskog vještačenja – 400,00 EUR i sudsku pristoju za tužbu u iznosu od 53,09 EUR ukupno iznosi 2.303,09 EUR. Zatezna kamata na parnični trošak je sukladna čl.151.st.3.ZPP-a. Stoga je odlučeno kao pod točkom VII. izreke presude.
U Dubrovniku 30. rujna 2026.
Sutkinja:
Ines Bračanov Čuljat
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćniku tuženika
