REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] E 5

Poslovni broj: Us I-395/2025-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj EFV (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Sanja Bravar (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Rijeci, Riva 4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Delnice s Ispostavom Čabar, u Delnicama, Školska 25, kojeg zastupaju službene osobe DFV i ZFV, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 30. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Delnice s Ispostavom Čabar, KLASA: UP/I-216-02/25-19/44, URBROJ: 511-09-29-25-1 od 14. veljače 2025., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/25-19/44, URBROJ: 511-09-29-25- 1 od 14. veljače 2025., tužitelj je, u svojstvu državljanina treće zemlje (Turske) i člana obitelji državljanina države članice Europskoga gospodarskog prostora (EGP) na privremenom boravku, protjeran iz Republike Hrvatske, određeno je da tužitelju prestaje važiti privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, te mu je određena zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od pet godina (računajući od isteka roka za napuštanje Hrvatske), uz ostale prateće odluke. Tuženik obrazlaže, u bitnome, da tužitelj, prema podacima Sigurnosno-obavještajne agencije (u nastavku teksta: Agencija), kao pripadnik međunarodnog kriminalnog miljea predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost.

2. Tužitelj u tužbi i na raspravi osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Nejasno je kako je tuženik utvrdio da je tužitelj počinitelj kaznenih djela spomenutih u osporavanom rješenju, niti je tuženik naveo razloge zbog kojih bi tužitelj predstavljao stvarnu, trenutačnu i ozbiljnu opasnost. Protiv tužitelja u Republici Hrvatskoj nikada nije vođen kazneni niti prekršajni postupak, niti je tužitelj u Hrvatskoj osuđivan. Tuženik nerazmjerno ograničava osnovna tužiteljeva ljudska prava, uz grubo narušavanje presumpcije nevinosti. Propušteno je predmet sagledati iz perspektive prava tužitelja na obiteljski život. Iz dodatne dokumentacije dostavljene tijekom upravnog spora proizlazi da protiv tužitelja ne postoji ni jedna pravomoćna kaznena presuda. Tužitelj predlaže poništiti osporavano rješenje tužitelja. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura, uvećano za PDV.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i na raspravi ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Osporavano rješenje doneseno je na podlozi mišljenja Agencije. Tužitelj je u upravnom postupku upoznat s glavnim razlozima tog mišljenja. Nesporno je da protiv tužitelja u Republici Hrvatskoj nije vođen kazneni ni prekršajni postupak. Međutim, tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost jer iz podataka Agencije proizlazi da je tužitelj pripadnik međunarodnog kriminalnog miljea i počinitelj raznih kaznenih djela, poput sudjelovanja u zločinačkoj organizaciji, zlouporabe i krijumčarenja narkotika, podvođenja, trgovine ljudima, razbojništva i sudjelovanjima u ubojstvima. Članovi obitelji državljana članica EGP-a imaju pravo boravka, ali to pravo nije apsolutno. Samo postojanje braka s državljankom članice Europske unije (ovdje: Njemačke) ne sprječava protjerivanje ako su za to postojali valjani razlozi javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Osporavano rješenje ne temelji se primarno na kaznenoj osuđivanosti tužitelja, već na cjelini sigurnosnih razloga.

Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Izvanraspravnim rješenjem od 1. srpnja 2025. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu, zbog razloga iznesenih u tom rješenju. Rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž- 3643/2025-2 od 24. rujna 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 1. srpnja 2025. godine.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog spora. Sud je, sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12, u nastavku teksta: ZTP), obavio uvid u referentne klasificirane podatke Agencije, te je od Agencije pribavio dodatke podatke.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Osporavano rješenje tuženika temelji se prvenstveno na članku 45. stavcima 1. i 2. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 66/19, 53/20 144/20 i 114/22, u nastavku teksta: ZDD). Navedene odredbe glase:

„(1) Državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji može se protjerati ako predstavljaju opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnosti ili javno zdravlje. (2) Prilikom donošenja rješenja o protjerivanju državljanina države članice EGP- a i člana njegove obitelji uzet će se u obzir duljina boravka, životna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj njihove socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, njihove veze s državom podrijetla te njihovo osobno ponašanje.“

8. U osporavanom rješenju tuženika citirane su i druge mjerodavne odredbe Zakona o strancima. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

9. Što se tiče sadržaja i opsega upoznavanja tužitelja s razlozima za negativno mišljenje Agencije Sud naglašava sljedeće.

9.1. Tužitelj je u upravnom postupku upoznat s glavnim razlozima sadržanima u mišljenju Agencije (zapisnik od 7. veljače 2025.).

9.2. Slijedom uvida Suda u klasificirane podatke Agencije o tužitelju, Sud je na ročištu za raspravu održanom 8. listopada 2025. tužitelja obavijestio o još nekoliko razloga koji mogu činiti zapreku za usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja (str. 108 -109 spisa spora). Ti su razlozi tužitelju, stoga, poznati.

9.3. Tijekom spora, tuženik i Agencija su, na poziv Suda, dostavili dodatnu dokumentaciju iz drugih zemalja. Prema ispisu iz sustava NSIS (str. 133-135 spisa spora), dostavljenom uz podnesak tuženika od 24. veljače 2026., vezano uz podnesak tuženika od 15. siječnja 2026., nadležno njemačko tijelo navodi da je u odnosu na tužitelja unesena mjera zabrane ulaska i boravka zbog sudjelovanja u zločinačkoj organizaciji. Agencija je dostavila podatke nadležnih turskih i austrijskih tijela. Prema podacima turskog tijela, u kaznenoj evidenciji tužitelja postoji zaključen predmet zbog kaznenog djela kršenja carinskog zakona, te otvoreni predmeti zbog kaznenih djela krivotvorenja službenih isprava, namjernog nanošenja tjelesne ozljede, pranja imovinske koristi stečene kaznenim djelom, prijetnje iskorištavanjem moći za izazivanje straha koji proizlazi iz zločinačke organizacije, prijetnje počinjene od strane više osoba zajedno, udruživanja radi počinjenja kaznenih djela, prijevare, te namjernim nanošenjem tjelesne ozljede koje je rezultiralo prijelomom kosti.

9.4. U upravnom postupku, kao i u ovome sporu, tužitelj se na predočene mu razloge izjasnio samo općenitim osporavanjem, bez dodatne elaboracije.

10. Nadalje, tužitelj ne ulazi u krug osoba koje imaju pristup klasificiranim podacima, u svjetlu odredbi članka 18., 20. i 21. ZTP-a. U situacijama u kojima se činjenice odlučne za rješavanje upravne stvari, ili dio tih činjenica, temelje na rezultatima sigurnosne provjere i u njoj sadržanim klasificiranim podacima, ustavnosudska, sudska i upravna praksa razvile su instrumente kojima se, ovisno o posebnostima konkretnog predmeta, uravnotežuju javni interes potrebe zaštite pojedinih kategorija podataka s odgovarajućom mjerom ostvarivanja prava stranke na pravičan postupak. To uključuje i kombiniranje upoznavanja stranke s rezultatima sigurnosne provjere u ograničenoj mjeri s kontrolom javnopravnih tijela i upravnih sudova putem njihova potpunog uvida u klasificirane podatke.

10.1. Neklasificirani sažetak, primijenjen - između ostalog - u odnosu na tužitelja (uz dodatne podatke predočene tužitelju u ovome sporu), može, u okolnostima konkretnog slučaja, činiti valjan način obavješćivanja stranke o razlozima za negativne rezultate sigurnosne provjere. Na taj način ujedno se odstupa od izolirane primjene restriktivne odredbe članka 41. Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“, broj 85/08 i 86/12), interpretiranjem te odredbe unutar cjeline mjerodavnoga normativnog okvira. U pogledu ustavnosudske prakse, na ovom su području prije svega mjerodavna stajališta iznesena u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III/2086/2016 od 13. ožujka 2018., dorađena odlukom i rješenjem toga Suda, broj: U-I/1007/2012 od 24. lipnja 2020. godine. Ni jedan nadnacionalni ni nacionalni izvor prava, niti s njima povezana sudska praksa, ne određuje da je za ostvarivanje postupovne ravnopravnosti stranaka putem tzv. jednakosti oružja stranci nužno omogućiti uvid u cjelinu sadržaja klasificiranih podataka koji čine podlogu za rješavanje odnosnog predmeta.

10.2. Uvidom u ostale klasificirane podatke u konkretnom slučaju, Sud je utvrdio da je riječ o podacima u odnosu na koje preteže potreba njihove zaštite, o obzirom na to da bi njihovo otkrivanje moglo ozbiljno štetiti nacionalnoj i javnoj sigurnosti. Posrijedi su, naime, podaci iz kojih se, u njihovu izvornom obliku, mogu razabrati metode prikupljanja informacija i njihovi izvori, operativne aktivnosti i njima obuhvaćene osobe, sadržaj, opseg i razina sigurnosnih saznanja Agencije o tužitelju i drugim osobama, i sl. Usto, svrha prikupljanja i zaštite ovih podataka nedvojbeno je sukladna potrebi zaštite sigurnosti Republike Hrvatske i sigurnosti građana (čl. 6. podst. 2. i 5. ZTP-a).

11. Podaci Agencije koji su učinjeni dostupnima tužitelju, kao i ostali podaci s kojima tužitelj nije upoznat ali su poznati Sudu, odnose se na ozbiljne kriminalne aktivnosti tužitelja u više zemalja. Kada zakonodavac priznavanje pojedinog prava ili nametanje određene obveze vezuje uz pravomoćnu kaznenu i/ili prekršajnu osuđivanost ili neosuđivanost, on to čini izričito (niz je primjera takvih pravnih odredaba). No, odredba članka 45. stavka 1. ZDD-a ne odnosi se samo na pravomoćnu osuđivanost, već i na druge razloge koji utemeljeno upućuju da stranac predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnosti ili javno zdravlje. Tome u prilog ide stabilna i ustaljena upravna te upravnosudska praksa. Riječ je kriteriju za koji se odlučio Hrvatski sabor kao zakonodavac, u okviru svoje legislativne autonomije (čl. 1. st. 3., čl. 2. st. 4. podst. 1., čl. 71. i čl. 81. podst. 2. Ustava Republike Hrvatske) . U tom kontekstu, čak i ako se izuzme dio podataka Agencije koji se odnosi na osuđivanost tužitelja u drugim državama, Sud utvrđuje da preostali dio dokaznog materijala daje dovoljno pouzdanu podlogu za zaključak da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak i za nacionalnu sigurnosti, u smislu članka 45. stavka 1. ZDD-a. Sud se uvjerio da klasificirani podaci daju valjanu podlogu za općenito formulirane razloge za negativno mišljenje Agencije s kojima je tužitelj upoznat u upravnom postupku, uz dodatno upoznavanje u ovome sporu. Uvid u navedene podatke ujedno daje podlogu zaključku Suda da se negativno mišljenje Agencije ne bazira isključivo na subjektivnom dojmu ovlaštenog službenika, niti, u kontekstu prakse Suda Europske unije, ostaje na razini naznaka, sumnji i mišljenja. Riječ je o konkretnim, sigurnosno relevantnim saznanjima, a ne o dojmovima, koji upućuju na postojanje valjane podloge za davanje negativnog mišljenja.

12. Sud utvrđuje i da uskratom uvida u cjelinu navedenih klasificiranih nije došlo do povrede u supstancijalnom ostvarivanju tužiteljevih postupovnih prava. Usto, tužitelju su poznati temeljni razlozi negativnog mišljenja Agencije.

13. Zatim, Sud je osnovanost tužbenog zahtjeva razmotrio i u pogledu pitanja razumijeva li tužiteljeva dužnost da napusti Republiku Hrvatsku nerazmjerno ili na drugi način nedopušteno miješanje u tužiteljevo ustavno i konvencijsko pravo na poštivanje obiteljskog života, i/ili povredu odredbe članka 45. stavka 2. ZDD-a.

13.1. Europski sud za ljudska prava u više je svojih odluka (npr. u predmetu D protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 80343/17, presuda od 24. studenog 2020.), u pogledu prava na poštovanje obiteljskog života (članak 8. Konvencije) iznio načelna stajališta prema kojima je država ovlaštena, u smislu međunarodnog prava i svojih ugovornih obveza, kontrolirati ulazak i boravak stranaca na svom teritoriju. Konvencija ne jamči pravo stranca na ulazak i boravak u određenoj državi. Odluke država, ako predstavljaju miješanje u prava iz članka 8. stavka 1. Konvencije, moraju biti u skladu sa zakonom i nužne u demokratskom društvu, tj. opravdane postojanjem prevladavajuće društvene potrebe i, naročito, razmjerne legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti. Relevantni kriteriji za procjenu je li nalaganje napuštanja bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti, pored kriterija vezanih uz počinjeno kazneno djelo, jesu: duljina podnositeljeva boravka u konkretnoj državi; državljanstvo umiješanih osoba; podnositeljeve obiteljske prilike; ima li djece u braku i ako jesu koje su dobi; ozbiljnost poteškoća koje će vjerojatno imati podnositeljeva bračna partnerica u državi u koju se tužitelj protjeruje (upućuje); najbolji interes i dobrobit djece; čvrstoća društvene, kulturne i obiteljske povezanosti s državom iz koje se podnositelj protjeruje i s državom u koju se podnositelj protjeruje.

13.2. Tužitelj je u braku s njemačkom državljankom, a u Republici Hrvatskoj bio mu je odobren privremeni boravak počevši od 16. siječnja 2024. godine. Tužitelj je, dakle, u Republici Hrvatskoj boravio kratko (čak i pod pretpostavkom da je za vrijeme odobrenoga privremenog boravka kontinuirano boravio u [adresa], unatoč podacima spomenutima u točki 9.2. ovog obrazloženja), a članovi njegove obitelji nisu hrvatski državljani. Ništa u izlaganju samog tužitelja ne upućuje utemeljeno na zaključak da je tužitelj u Republici Hrvatskoj stvorio toliko čvrstu društvenu, kulturnu i obiteljsku povezanost koja bi dovela u sumnju zakonitost tuženikove odluke o protjerivanju tužitelja.

13.3. U svjetlu članka 45. stavka 2. ZDD-a, ništa u izlaganju sâmog tužitelja ne upućuje utemeljeno na zaključak da duljina tužiteljeva boravka, njegova životna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj njegove socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, njegova veza s državom podrijetla, te njegovo osobno ponašanje, dovode u sumnju zakonitost tuženikove odluke o protjerivanju tužitelja.

13.4. Što se tiče hrvatske ustavnosudske prakse, ukazuje se da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-5186-2022 od 20. studenoga 2025. odbijena ustavna tužba u predmetu u kojem je u odnosu na stranca zbog sigurnosnih razloga doneseno rješenje o povratku, pri čemu je stranac u braku s hrvatskom državljankom s kojom ima sedmero (kasnije osmero) zajedničke djece koji su hrvatski državljani. Ni takva obiteljska situacija, dakle, ne mora činiti razlog koji osnovano preteže nad sigurnosnim interesima Republike Hrvatske. K tomu, ovom je Sudu poznata razina sigurnosnog rizika stranke u spomenutom drugom postupku, pri čemu ovdje tužitelj objektivno predstavlja veću opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost od stranke iz navedenog ustavnosudskog postupka.

14. Naposljetku, određivanje trajanja protjerivanja (tj. zabrane ulaska i boravka) podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP ), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta: ZUS). Pri nespornom određivanju trajanja zabrane u okviru zakonom propisanom raspona, potrebno je razmotriti svrhovitost trajanja zabrane, što uključuje razmatranje razmjernosti tog dijela odluke tuženika, u kontekstu ustavnog i konvencijskog načela razmjernosti te članka 6. stavka 2. ZUP-a (podnačelo najmanje tegobnosti). U okviru propisanog raspona trajanja zabrane od tri mjeseca do 20 godina (članak 47. stavak 1. ZDD-a), tužitelju je određena zabrana u donjem dijelu tog raspona. Čak i kada se u obzir ne bi uzela pozicija trajanja zabrane unutar navedenog raspona, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, elaborirane prethodno u ovom obrazloženju, Sud ne nalazi da je petogodišnja zabrana ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj očito nerazmjerna ni nerazumna. Nema, stoga, ni podloge za zaključak da je slobodnu ocjenu u konkretnom slučaju tuženik primijenio protivno svrsi diskrecijske ovlasti koja mu je dana.

15. Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da su postupak donošenja osporavanog rješenja i sadržaj tog rješenja zakoniti (u širem konvencijskom smislu pravnosti), da su težili legitimnom cilju (zaštiti segmenata javnog interesa što se odnose na javni poredak i nacionalnu sigurnost), te da donesena onerozna odluka u tom svjetlu nije samovoljna, nerazmjerna ni nerazumna, uzevši u obzir, između ostalog, da se osnovano može smatrati prikladnom i nužnom u demokratskom društvu, niti je došlo do neravnoteže između zaštite javnog interesa i postupovnih prava tužitelja na štetu potonjih prava.

16. Tuženik je, dakle, osnovano utvrdio da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak odnosno nacionalnu sigurnost, u smislu članka 45. stavka 1. ZDD-a, što čini valjanu osnovu za donošenje odluke o protjerivanju tužitelja iz Republike Hrvatske , uz zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj na vrijeme od pet godina.

17. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 30. rujna 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetnici Sanji Bravar, Rijeka, Riva 4

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj,

Policijskoj postaji Delnice s Ispostavom Čabar, Delnice, Školska 25