Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž R-50/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u sjednici vijeća sastavljenoj od sudaca; Vesne Stokrp predsjednice, Vesne Britvec suca izvjestitelja i člana i Ivane Mašić člana, u pravnoj stvari tužitelja PŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. za trgovinu, usluge i javni prijevoz, Zagreb, Ozaljska ulica 105, OIB: 82031999604, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 6. srpnja 2026., broj Pr-1648/2025-15, u sjednici održanoj dana 30. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijanjem žalbe tuženika potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 6. srpnja 2026., broj Pr-1648/2025-15.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu od 6. srpnja 2026., broj Pr- 1648/2025-15, usvojen je tužbeni zahtjev i naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće isplatiti ukupan iznos od 3.673,52 EUR bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te da plati trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema navedenoj stopi koje teku od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana. Točkom II., izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.437,50 eura, uvećano za zakonske kamate koje na taj iznos teku od 6. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Tuženik predlaže žalbu prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženiku,

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika i predlaže žalbu tuženika odbiti, te se poziva na sudsku praksu u istovrsnim predmetima i traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude povodom žalbe tuženika, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije zahvaćena niti jednom od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a niti bitnom povredom iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje ukazuje žalbom.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je sud u obrazloženju pobijane presude dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te se ista presuda može ispitati, izreka presude ne proturječi navedenim razlozima presude. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članak 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi. Suprotno žalbenim navodima tuženika, kao žalitelja, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od ukupno 3.673,52 EUR bruto sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačno dospjeli iznos počev od dana njegova dospijeća pa do isplate izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sve kako je to pobliže označeno u izreci pobijana presude, a koja novčana tražbina se odnosi isplatu razlike neisplaćene plaće u razdoblju od rujna 2020. do 31.ožujka 2024. i to između pripadajućeg koeficijenta složenosti poslova 2,20 i obračunatog koeficijenta složenosti poslova 2,00 u razdoblju od rujna 2019. do 28. veljače 2023. te pripadajućeg koeficijenta složenosti poslova 2,20 i obračunatog koeficijenta složenosti poslova 2,10 u razdoblju od 1. ožujka 2023. do 31. ožujka 2024., utemeljen na odredbama članka 91. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 - dalje: ZR).

8. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika, kao i da mu je isplaćivana plaća temeljem sklopljenih ugovora o radu koji prileže spisu i to od zasnivanja radnog odnosa prema koeficijentu za obračun plaće od 2,00 sve do 28. veljače 2023. nakon čega mu je isplaćivana plaća temeljem koeficijenta složenosti poslova od 2,10, a kako to ujedno proizlazi iz ugovora o radu, sklopljenih među strankama, koji prileže spisu.

9. I sada u žalbenim stadiju postupka tuženik čini spornim jesu li poslovi na radnom mjestu „Kontrolor karata I“, „Kontrolor karata II“, „Kontrolor karata III“ te „Kontrolor karata“ kod tuženika u naravi isti poslovi, u smislu članka 91. ZR za koje je poslodavac dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad, odnosno ima li tužitelj, slijedom toga, pravo na naknadu razlike u bruto plaći u iznosu razlike između koeficijenta 2,00 i 2,20 u razdoblju od 1. listopada 2019. do 28. veljače 2023. te razlike između koeficijenata 2,10 i 2,20 u utuženom razdoblju.

10. Odlučujući o spornim pitanjima i o osnovanosti zahtjeva tužitelja, sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

10.1. Prvsotupanjski sud u bitnome zaključuje da su poslovi kod tuženika na radnom mjestu „Kontrolor karata I“, „Kontrolor karata II“, „Kontrolor karata III“ te „Kontrolor karata“ u naravi isti poslovi i da tužitelju bez obzira što tužitelj nije sklopio ugovor o radu za poslove „Kontrolor karata II“ ili "Kontrolor karata III", a u situaciji kada je tužitelj nesporno obavljao identične poslovima „Kontrolor karata II“ ili "Kontrolor karata III", ima pravo na plaću u visini predviđenoj za posao koji je stvarno obavljao kao i ostali zaposlenici tuženika koji su taj isti posao obavljali, u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu kontrolora karata neovisno o samom nazivu radnog mjesta, a sve i iz razloga što ju je u obavljanju tog posla mogao zamijeniti bilo koji kontrolor karata koji je u navedenom razdoblju primao plaću obračunatu temeljem koeficijenta složenosti poslova 2,20. Tužitelj je obzirom na poslove koje je obavljao mogao zamijeniti djelatnike koji su imali sklopljene ugovore za Kontrolora karata II ili Kontrolor karata III, u obavljanju njihovog posla, unatoč tome što je njemu bila obračunavana plaća temeljem koeficijenta složenosti poslova 2,00, a potom i 2,10, sve imajući pri tome u vidu odredbu članka 91. ZR.

11. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ovakva činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i primjenu materijalnog prava prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

12. Odredbom članka 91. stavak 1. ZR propisano je: „ (1) Poslodavac je dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad ili za rad jednake vrijednosti. (2) Jednak rad u smislu stavka 1. ovoga članka obavljaju dvije osobe različitog spola ako: 1. obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju 2. je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti. (3) Rad jednake vrijednosti u smislu stavka 1. ovoga članka obavljaju dvije osobe različitog spola ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja. (4) Poštivanje pravila jednakosti rada i rada jednake vrijednosti koji obavljaju dvije osobe različitog spola odnosi se i na primitke koje radnik ostvaruje na temelju radnog odnosa u skladu s člankom 90.a ovoga Zakona. (5) Odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnoga akta utvrđena protivno stavku 1. ovoga članka ništetna je.

13. Poslodavac je dužan, radi ostvarivanja prava na jednakost plaća žena i muškaraca, na zahtjev radnika, radniku dostaviti podatke o kriterijima na temelju kojih je radnik koji obavlja poslove iste ili slične naravi ostvario plaću, ako takav radnik kod njega postoji.

14. U odnosu na žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom iskaza saslušanih svjedoka MŽ i LŽ te iskaza tužitelja (članak 8. ZPP) pravilno zaključio da su u utuženom razdoblju svi radnici na poziciji kontrolora karata kod tuženika obavljali identične poslove i da svi kontrolori imaju istu odgovornost i obavljaju isti posao.

15. Činjenica da su svjedoci MŽ i LŽ iskazivali na iste okolnost kao i u ovom slučaju u sličnim predmetima koji su pokretali drugi radnici tuženika i da su stoga osobno zainteresirani za ishod spora ne dovodi automatski u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza već upravo suprotno ta okolnost ukazuje na sistemski problem nejednakosti u plaćama kod tuženika, pa je posljedično tome, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, sud prvog stupnja njihove iskaze pravilno ocijenio kao životne, uvjerljive i međusobno suglasne.

16. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnice Zagrebački električni tramvaj, koji je stupio na snagu 10. rujna 2015. uređena unutarnja organizacija Podružnice Zagrebački električni tramvaj, sadržaj rada organizacijskih jedinica s razgraničenjem njihove nadležnosti, odgovornosti, poslovodnih i funkcionalnih ovlaštenja unutar Podružnice, radna mjesta s uvjetima popunjavanja i koeficijentima vrednovanja i dodacima na otežane uvjete rada koji se odnose na organizaciju i sistematizaciju Podružnice te da su Prilogom 3. toga pravilnika, Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova IV. (KV, SSS) 1,81 – 2,10, a koji je dio navedenog pravilnika, utvrđena radna mjesta: Kontrolor I, II i III i da je opis poslova navedenih radnih mjesta naveden u kartama pojedinih radnih mjesta te da navedena radna mjesta “Kontrolora karata“ nisu sva ista, valja istaknuti da je žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu jer je sud zaključak o tome da se zapravo radi o istim radnim mjestima, bez obzira na njihov naziv, utvrdio na temelju izravnih iskaza osoba koje stvarno obavljaju predmetne poslove, a pri ocjeni jednakosti rada odlučan je stvarni sadržaj poslova, a ne formalni opis u internim aktima.

17. Nadalje valja istaknuti i da iz sadržaja tuženikovog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i Kataloga radnih mjesta po grupama složenosti poslova, valja zaključiti da bez obzira na činjenicu da je kod tuženika radno mjesto „kontrolor karata“ bilo razvrstano u tri kategorije (I, II i III) sa različitim koeficijentima složenosti poslova (2,00 za kontrolor karata I, 2,10 za kontrolor karata II i 2,20 za kontrolor karata III), iz tih akata tuženika nije vidljivo u čemu se sastoji razlika između navedenih kategorija radnog mjesta kontrolor karata i posljedično tome iz kojeg razloga je za svaku kategoriju kontrolora karata propisan različit koeficijent za obračun plaća, pa je posljedično tome sud prvog stupnja o toj odlučnoj činjenice – jednakosti tih poslova pravilno zaključio temeljem iskaza saslušanih svjedoka i iskaza tužitelja, radi čega je žalbu žalitelja valjalo odbiti, kao neosnovanu i u ovom dijelu.

18. Obzirom na zakonske odredbe članka 91. ZR pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao iste poslove kao i ostali kontrolori karata sa veći koeficijentom plaća, te nespornu činjenicu o visini zahtjeva tužitelja, stav je i ovog suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo ( čl. 91. ZR) kada je zaključio o osnovanosti zahtjeva tužitelja, a za koji zaključak je po stavu ovog suda dao jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih žalbom nije doveo u sumnju tuženik.

19. Odredbe ZR o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca valja tumačiti ekstenzivno, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, tako da se one ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je i ovdje slučaj.

20. Odredbom članka 7. stavak 1. ZR propisano da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao i da je člankom 90. stavak 1. ZR propisano da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, u okolnostima konkretnog slučaja, valja zaključiti da je poslodavac dužan isplatiti plaću za konkretno obavljen faktični rad, pa i za onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu jer je plaća ekvivalent davanja za faktični rad i njena isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu (tako npr. i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2088/2019-5 od 13. srpnja 2022.).

21. Obzirom na navedeno, žalba tuženika je odbijena na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a pobijana prvostupanjska presuda potvrđena.

22. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi tako i po visini troškova koji su odmjereni tužiteljici (članak 154. i članak 155. ZPP).

23. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu na temelju članka 166. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a.

U Karlovcu, 30. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Stokrp