Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-594/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB: 61817894937, Zagreb, Trg S. Radića 1, protiv 1. tuženice NE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. tuženika LE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Jurici Kozina, odvjetniku u Zagrebu, radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi 1. tuženice i 2. tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-213/2021 od 8. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba 1. tuženice i 2. tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-213/2021 od 8. svibnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se I. tuženici NE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], i II. tuženiku LE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], iseliti iz stana u [adresa] upisanog u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, na z.k. č. br. [katastarska čestica], STAMBENA ZGRADA br. 31, 33, 35 ULICA [adresa], upisanoj u z. k. ul. broj: [broj ZK uloška] k.o. [katastarska općina], GRAD [adresa], pod Rbr. 16. kao suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-15), i to stan na II. (drugom) katu lijevo površine 63,00 m2, sa pripadajućim spremištem u prizemlju, [adresa], neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, te opisani stan, slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju Gradu Zagrebu (OIB: 61817894937), Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se I. tuženici NE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], i II. tuženiku LE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], naknaditi parnični trošak tužitelju Gradu Zagrebu (OIB: 61817894937), Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, u iznosu od po 106,18 eur, sa zateznim kamatama od 8. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se 1. tuženica i 2. tuženik (dalje: tuženici) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. U žalbi ističu da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni, nejasni su i proturječni sami sebi, te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, kao i o zapisnicima o iskazima danim u postupku čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, a obzirom da je prvostupanjski sud nepravilno izveo zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva i uspjeha u sporu kako su i troškovi parničnog postupka pogrešno dosuđeni tužitelju. Predlažu da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za iseljenje tuženika i za predaju u posjed nekretnine u vlasništvu tužitelja - stana upisanog u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, na z.k. č. br. [katastarska čestica], stambena zgrada br. 31, 33, 35 [adresa], upisane u z. k. ul. broj: [broj ZK uloška] k.o. [katastarska općina], [adresa], pod Rbr.

16. kao suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E -15), i to stan na II. (drugom) katu lijevo površine 63,00 m2, sa pripadajućim spremištem u prizemlju, [adresa] i, koju nekretninu tuženici drže u posjedu i koriste za stanovanje, bez pravne osnove.

5.1. Nije sporno da je tužitelj vlasnik opisanog stana i da se 1. tuženica nalazi u posjedu tog stana te da ga koristi za stanovanje. Sporna je pasivna legitimacija 2. tuženika, odnosno je li i on s 1. tuženicom u posjedu predmetnog stana bez valjane pravne osnove i jesu li tuženici dužni predati tužitelju posjed predmetnog stana, slobodnog od osoba i stvari.

6. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

7. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, te je na iste ispravno primijenio materijalno pravo. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze prvostupanjski sud nije tumačio u korist tuženika, nije počinjena bitna povreda postupka. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja u skladu sa odredbom kritički analizirao i ocijenio sve provedene dokaze te je, dovodeći ih u međusobnu vezu valjano ocijenio, pa je stoga neosnovan prigovor o povredi načela savjesne i brižljive ocjene dokaza.

8. Suprotno navodima tuženika prvostupanjska presuda je razumljiva i sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti proturječnosti između stanja spisa i obrazloženja prvostupanjske odluke. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te se iz prvostupanjske odluke u cijelosti može utvrditi zbog čega prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, pa se prvostupanjska presuda može valjano ispitati.

9. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, a nakon što je utvrdio:

- da je tužitelj vlasnik stana na drugom katu lijevo površine 63,00 m2 s pripadajućim spremištem u prizemlju na adresi [adresa],

- da je tužitelj u svojstvu najmodavca s RE u svojstvu najmoprimca sklopio ugovor o najmu predmetnog stana koji će najmoprimac koristiti sa svojom kćeri HE,

- da je najmoprimka RE preminula prije otprilike 2 godine i da kćer HE stan ne koristi, da se u stan uselila NE pokćerka RE, koja se u stan vratila nakon razvoda braka,

- da su 18. listopada 2018. u Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada u ured pristupile HE, teško pokretna u pratnji NE u svezi statusa predmetnog stana koji se trenutno adaptira i navele da NE pomaže HE radi njezine teške pokretljivosti koja trenutno stanuje kod prijatelja u [adresa]., te da im je tada ukazano da po smrti RE pravo korištenja stana ima isključivo HE i to pod uvjetom da prvo podnese zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana nakon smrti najmoprimke, podmiri zaostale troškove stanovanja nakon čega može podnijeti zahtjev za kupnju stana sukladno odredbama Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Grada Zagreba,

- da HE nije podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana, odnosno zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana,

- da je 1. tuženica na Zapisnik s uviđaja na licu mjesta Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada od 9.9.2020. izjavila da je u posjedu stana od 6. mjeseca 2018., da je njezina baka RE umrla **.**.2015., da su stanu nakon njezine smrti ostali živjeti kćer HE i njezin brat GE koji se na [adresa] odselio u ...., te da HE živi s dečkom u [adresa] čiju adresu prvotuženica ne zna. Prvotuženica je izjavila na zapisnik da ona povremeno radi na crno, da stan koristi s LE koji je obrtnik,

- da iz Zapisnika s uviđaja na licu mjesta Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada od 22. siječnja 2021. proizlazi da je 1. tuženica izjavila da je najmoprimac na predmetnom stanu bila njezina teta HE koja je umrla 2020., a 1. tuženica je stan nastavila koristiti sa svojim izvanbračnim suprugom LE, te da je stan u fazi renovacije, a tijekom postupka nije osporena istinitost zapisnika,

- da je 1. tuženica dopisom Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada od 25.1.2021. pozvana da tužitelju preda stan na adresi [adresa], 2. kat, površine 63,00 m2, jer da stan bespravno koristi, te da putem tog ureda preda tužitelju posjed stana, slobodan od osoba i stvari, jer će u protivnom protiv nje biti pokrenut parnični postupa radi iseljenja,

- da se tuženica u stan doselila tek nakon što je njezina baka RE umrla i da prije toga tuženica nije živjela u predmetnom stanu s tetom HE koja se iz stana iselila davno prije smrti njezine majke RE kao i da u predmetnom stanu s 1. tuženicom živi 2. tuženik unatrag četiri godine (iskaz na ročištu 7. veljače 2023.), obzirom ga predstavnik stanara viđa svaki dan ispred zgrade. Navedeno je sud prvog stupnja utvrdio iz iskaza svjedoka NEF, čiji iskaz je ocijenjen, kao detaljan, uvjerljiv i istinit, te podudaran navedenoj dokumentaciji, a posebno cijeneći činjenicu da svjedok u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan živi 40 godina, te da je predstavnik suvlasnika 16 godina, pa slijedom navedenog ima saznanja o predmetu spora,

- da je sud prvog stupnja iskaz 1. tuženice, NE, prihvatio u dijelu u kojem je iskazala da u predmetnom stanu živi od lipnja 2018., da s njom živi 2. tuženik, budući isto proizlazi iz zapisnika o uviđaju, te iskaza svjedoka , a sud njezin iskaz nije prihvatio u dijelu u kojem je navela da u predmetnom stanu na adresi [adresa], na II. katu lijevo živi praktički od svojeg rođenja i da se iz stana službeno iselila 1995., radi udaje, (u dopunskom saslušanju iskazala da se iselila 1990.) a da se u stan vratila živjeti nakon razvoda 2018. kada je u njemu živjela još njezina teta HE do svoje smrti, u prosincu 2020., jer je iskaz u suprotnosti s iskazom svjedoka NEF, posebno u dijelu da se HE iz stana iselila puno prije smrti svoje majke. Sud nije prihvatio njezin iskaz niti u dijelu da se tužitelju obraćala radi pokušaja reguliranja statusa na predmetnom stanu te je takav zahtjev predala u Gradskom poglavarstvu negdje 2019. kada je njezina teta HE još uvijek bila živa, kao i da na taj njezin zahtjev tužitelj nikada nije odgovorio, jer je prema sadržaju Ugovora o najmu i zapisnika takav zahtjev mogla podnijeti samo HE što očito nije učinila nakon što je s tuženicom bila u nadležnom uredu tužitelja 2018.,

- da iz iskaza 1. tuženice proizlazi da je zaposlena u jednom kafiću na 4 sata dnevno i zarađuje oko 400,00 eura mjesečno, dok iz dopunskog iskaza proizlazi da dnevno zarađuje 40,00 eur uvećano za napojnice, nalazi si i druge poslove sa strane te dodatno zaradi. Iskazala je da je stan u kojem je živjela s bivšim suprugom do negdje 2016. pripao njemu, odnosno da je stan bio kupljen kreditom koji nije bio vraćan te misli da je on stan prenio na sebe i to riješio. U dopunskom saslušanju 1. tuženica je iskazala da je stan na adresi [adresa], bio u njezinom vlasništvu, ali je u postupku ovrhe prešao u vlasništvo banke iz razloga što nije vraćan kredit zbog kojeg je bila hipoteka na stanu. Iz tog stana se iselila 2016., kada se razvela i trebao je pripasti njezinom bivšem suprugu ali prijenos nije bio moguć radi te hipoteke. Iskazala je i da u vlasništvu nema drugih nekretnina niti ima drugo mjesto za stanovanje, kao i da predmetni stan ima površinu 63 m2, te se sastoji od tri sobe, kuhin je, kupaone i hodnika. Iskazala je i da je 2. tuženik stalno zaposlen i nije joj poznato kolika je njegova plaća. Tuženica je majka kćeri studentice u [adresa] koja i radi ali ju i tuženica pomaže, te još jedne kćeri koja sada ima 27 godina, zaposlena je i živi na Jarunu sa dečkom u njegovom stanu,

- da iskaz 2. tuženika LE sud prvog stupnja nije prihvatio u dijelu da kao partner ovdje 1. tuženice zna povremeno ostati kod nje u stanu na adresi [adresa]., a da inače živi s majkom i svoja dva odrasla sina u svom stan na adresi [adresa] koji stan je površine 31 m2, i da kod 1. tuženice dolazi u stan na adresi [adresa] unatrag 5-6 godina, a navedeni zaključak o neuvjeriljivosti iskaza 2. tuženika, sud prvog stupnja je obrazložio navodeći da je neživotno i neuvjerljivo da 2. tuženik živi s majkom i odraslim sinovima u stanu od 31m2, a 1. tuženica koja je njegova partnerica i živi sama u stanu od 63,00 m2 da povremeno dolazi, te je u suprotnosti i s iskazom 1. tuženice koja na zapisnik o uviđaju o 2. tuženiku daje izjave kao o svom izvanbračnom suprugu, te je u suprotnosti i s iskazom svjedoka NEF koji 2. tuženika u zgradi i ispred zgrade u kojoj je predmetni stan viđa svakodnevno,

- da je uvidom spis Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Ovr-744/2015 utvrđeno da je 1. tuženica bila vlasnica stana na I. katu površine 47,54 m2 koji se nalazi u zgradi na adresi [adresa] kao i da je RBA Austrija protiv tuženice pokrenula ovrhu 7. srpnja 2011. na opisanoj nekretnini radi namirenja dospjelog, a nepodmirenog dugovanja u iznosu od 31.500,00 eura na temelju Ugovora o jednokratnom kreditu od 26. studenoga 2005. kao i da je rješenjem od 26. rujna 2022. utvrđeno da je ovrha dovršena i to na način da je naprijed navedena nekretnina prodana i pravomoćno dosuđena ovrhovoditelju kao kupcu,

- da nije osnovan prigovor 1. tuženice prava na dom.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj kao vlasnik stana aktivno legitimiran na podnošenje tužbe, a da su tuženici pasivno legitimirani jer se nalaze u posjedu predmetnog stana.

11. Naime, odredba članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 i 52/25 – dalje: ZV) propisuje kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, dok prema odredbi članka 162. ZV-a vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

12. Pritom je za napomenuti da 1. tuženica ne čini spornim da se nalazi u posjedu predmetnog stana, i pri tome ne tvrdi niti predlaže dokaze na okolnost postojanja pretpostavki za njezino stjecanje statusa najmoprimca na predmetnom stanu ili osobe uz najmoprimca ovlaštene na korištenje stana . Naime, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da sve i da se tuženica nalazi u posjedu predmetnog stana po dopuštenju HE, koja je bila ovlaštena uz majku RE koristiti predmetni stan, HE nije mogla niti takvo pravo prenijeti na 1. tuženicu, obzirom i nije bila nositeljica nikakvih prava na predmetnom stanu.

13. Neosnovano tuženici u žalbi osporavaju zaključak suda da je 2. tuženik u posjedu stana. Po mišljenju ovog suda za svoj zaključak prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje. Tako prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke daje logične razloge zbog čega ne prihvaća iskaz 2. tuženika, a prihvaća iskaz svjedoka NEF. U obrazloženju prvostupanjski sud je naveo logične razloge zbog kojih je prihvatio iskaz svjedoka NEF, koji je iskazao da u predmetnom stanu s 1. tuženicom živi 2. tuženik unatrag četiri godine, navodeći da je taj iskaz podudaran materijalnoj dokumentaciji te posebno cijeneći da taj svjedok u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan živi 40 godina, da je predstavnik suvlasnika 16 godina i da slijedom toga zasigurno ima saznanja kada je tuženica živjela u predmetnom stanu kao i da 2. tuženik živi s njom obzirom ga susreće svaki dan u prolazu, u zgradi i ispred zgrade. S druge strane, prvostupanjski sud daje obrazloženje, sa kojim je suglasan i ovaj sud, zbog čega ne vjeruje 2. tuženiku navodeći, da je neživotno i neuvjerljivo da bi 2. tuženik živio s majkom i odraslim sinovima u stanu od 31m2, dok 1. tuženica kao njegova partnerica živi sama u stanu od 63,00 m2. Konačno, pravilno je u tom kontekstu sud prvog stupnja cijenio i iskaz 1. tuženice koja na zapisniku o uviđaju o 2. tuženiku iskazuje kao o svom izvanbračnom suprugu.

14. Neosnovano 1. tuženica u žalbi navodi da njen prigovor na pravo na dom sud maksimalno pojednostavljuje ne analizirajući konkretnu situaciju i okolnosti konkretnog slučaja jer iz stanja prvostupanjskog spisa vidljivo da je odnosu na istaknuti prigovor prava na dom prvostupanjski sud pravilno proveo test razmjernosti.

15. Nasuprot odredbi članka 161. ZV-a koja daje vlasniku pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, odredba članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) kojom je u stavku 1. određeno da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Nadalje, odredbom članka 34. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) propisano je pravo na nepovredivost doma kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda.

16. Zaštita prava na dom nije apsolutna i ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, obzirom da na strani suprotstavljenoj prigovoru – tužitelju, postoji njegov interes iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (članak 48. Ustava), pri čemu je na onome koji je istakao prigovor prava na dom - tuženici, teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njenog doma i da je došlo do miješanja u njeno pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužitelju (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela VSRH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske od dana 16. i 17. rujna 2015.).

17. Konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti posjednika „doma“ od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela, ali kada se radi o zaštiti prava vlasništva fizičke osobe koje je zaštićeno i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, radi se o dva interesa koja oba uživaju konvencijsku i ustavnu zaštitu (u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010. navodi se da je pravo vlasništva prevagnulo nad pravom podnositeljice na poštovanje njezina doma, jer je potonje pravo u potpunosti sprječavalo vlasnika da se služi spornim prostorijama).

18. Polazeći od nesporne činjenice da tuženica predmetni stan drži u posjedu bez pravne osnove, kao i da je dvije godine nakon razvoda 2016. bila podstanar i da se u predmetni stan uselila u lipnju 2018., dok je tužba kojom je pokrenut ovaj spor ponesena 20. prosinca 2021., da je tijekom postupka tvrdila da je živjela u predmetnom stanu do 1990. ili 1995. dok je u odgovoru na tužbu navela da je do tada predmetni stan povremeno koristila, prvostupanjski sud zaključuje da se 1. tuženica neosnovano poziva na zaštitu prava na poštivanje njezinog doma u predmetnom stanu. Pri tome sud prvog stupnja ne smatra odlučnom činjenicu da tužiteljice podmiruje režijske troškove stanovanja jer bespravno stanovanje ne znači i da je besplatno pa je logično da tuženica koristeći predmetni stan za isti podmiruju režijske troškove i plaća naknadu vlasniku za korištenje stana.

19. No sve kada bi se i prihvatila tvrdnja da predmetni stan predstavlja dom tuženice, u ocjeni prava na miješanje tužitelja kojim se pravo na dom tuženici oduzima, valja ocijeniti opravdanost miješanja u pravo tuženice na dom, te pritom utvrditi je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te je li nužno u demokratskom društvu pri čemu bi negativan odgovor na jedno od navedenih eliminacijskih pitanja bio dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz članka 8. Konvencije.

20. S obzirom na istaknuti prigovor prava na dom, jer tuženica u predmetnom stanu živi od 2018. dakle, svega 3 i pol godine do podnošenja ove tužbe, a tvrdnju da je u istom živjela od rođenja do 1990., odnosno 1995., da u stanu živi s partnerom koji je zaposlen i ostvaruje prihode kao i tuženica i oboje su u radnoj životnoj dobi s odraslom djecom od kojih su neka zaposlena i ne žive s njima, sud prvog stupnja je odvagnuo interes 1. tuženice kojoj bi prijetio gubitak doma nasuprot cilju tužitelja koji želi postići mjerom iseljenja.

21. Stavljajući u odnos ta dva pojedinačna prava, sud je ocijenio da u konkretnom slučaju pravo tužitelja koji je vlasnik predmetnog stana preteže nad pravom tuženice.

22. Ocjenu o tome da pravo tužitelja kao vlasnika preteže prvostupanjski sud temelji na utvrđenju da tuženica nema pravnu osnovu za korištenje predmetne nekretnine, kao i da je upoznata s činjenicom da je tužitelj vlasnik stana i da je svoja prava na predmetnom stanu nakon smrti najmoprimateljice RE mogla ostvariti samo njezina kćer HE što nije učinila. Pri donošenju ocjene o nužnosti iseljenja sud je uzeo u obzir i da je tuženica ranije bila vlasnica stana koji je prešao u vlasništvo banke radi nevraćenog kredita za koji je jamčila tim stanom.

23. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir da je svrha reivindikacijskog zahtjeva isključenje drugih osoba od nedopuštenog (bespravnog i samovlasnog) posjedovanja vlasnikove stvari, te vraćanje posjeda vlasniku koji mu pripada s obzirom na njegovo pravo vlasništva.

24. Slijedom navedenog sud prvog stupanja pravilno zaključuje da 1. tuženica nije dokazala trajnu povezanost s predmetnim stanom odnosno da taj stan nije njezin dom, te od iseljenja nema blaže mjere za postizanje legitimnog cilja pri čemu je, a s obzirom na to da je 1. tuženica u dobi u kojoj je sposobne brinuti se o svojoj egzistenciji, kao i 2. tuženik, sud vodio računa da je u interesu pravne sigurnosti, javnog reda i mira da tužitelj dođe u posjed nekretnine koju tuženica drži bez valjane pravne osnove. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju pravo tužitelja koji je vlasnik predmetnog stana preteže nad pravom tuženice.

25. S obzirom da 1. tuženica nema pravnu osnovu za posjed predmetne nekretnine, kao ni 2. tuženik koji u stanu živi po njezinom dopuštenju, a niti je osnovan prigovor 1. tuženice prava na dom, dok je tužitelj dokazao da je prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 161. stavak 1., članka 162., članka 163. i članka 165. ZV-a, a u vezi članka 219. i članka 221. a ZPP-a, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev.

26. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno proveo test razmjernosti i razumnosti mjere iseljenja tuženice i u sukobu između dvaju prava dao prednost pravu vlasništva tužitelja. Pri tome se nije ograničio samo na zaključak da stanovanje tuženice nije imalo pravnog temelja, jer iz sadržaja prvostupanjske odluke proizlazi upravo suprotno da je sud detaljno analizirao razmjernost mjere koja bi se trebala primijeniti protiv podnositeljice zahtjeva, odnosno njezino prisilno iseljenje iz stana.

27. Imajući u vidu kako je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da tuženica stan koristi bez pravne osnove, slijedom čega je vlasnik stana ovlašten zahtijevati njeno iseljenje te kako u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava nije utvrđena arbitrarnost ili samovoljnost, i ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženice o povredi prava na dom iz članka 34. stavka 1. Ustava, odnosno članka 8. Konvencije.

28. Stoga, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je ispravno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalno pravo, te je njegova odluka obrazložena i zasnovana na zakonu.

29. Odluka o troškovima postupka je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te je trošak ispravno obračunat.

30. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Gospiću, 30. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš