Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-547/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp, predsjednice vijeća, Ivane Mašić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Britvec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri, u Zadru, protiv tužene OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri, u Zadru, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-578/2021-31 od 16. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-578/2021-31 od 16. veljače 2022. pod točkom I., II. III. i IV. izreke.

II. Preinačava se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-578/2021- 31 od 16. veljače 2022. sadržano pod točkom II. izreke. i rješava:

Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.191,11 EUR, sve u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se zahtjevi tužene i tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je glavni tužbeni zahtjev te naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos 10.343,19 EUR/77.930,79 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, na način pobliže označen u izreci (točka I. izreke), utvrđeno je+ da je ništetan Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj [broj kredita] s nadnevkom **.**.2007. u dijelu u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre (točka II. izreke). Ujedno, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan i u dijelu u kojemu se uglavljuje jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom (točka III izreke), te je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 161,08 EUR/1.213,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. travnja 2007. do isplate (točka IV. izreke), dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi isplate iznosa od 8.273,08 EUR/62.333,53 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, na način pobliže označen u izreci (točka V. izreke), te je odbijen kao neosnovan eventualno kumulirani zahtjev radi isplate iznosa od 1.613,24EUR/12.154,96 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, na način pobliže označen u izreci (točka V I. izreke). Nadalje, rješenjem sadržanim u izreci odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti (točka I. izreke) i određeno da svaka stranka snosi svoj trošak (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu, pod točkom I., II., III. i IV. izreke i rješenje o troškovima postupka sadržano u točki II. izreke žalbom pobija tužena zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva troškove sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 775,00 EUR.

3. Prvostupanjsko rješenje pod točkom II. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer prvostupanjski sud nije primijenio članak 154. stavak 2. ZPP. Predlaže preispitati odluku o troškovima postupka i odlučiti da je tužitelj dužan tuženiku naknad iti iste troškove prema troškovniku u spisu. Zahtijeva trošak sastava žalbe od 62,19 EUR uz uvećanje na ime poreza na dodanu vrijednost i sudske pristojbe na žalbu.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe tužene i tužitelja su neosnovane.

6. Neosnovano tužena pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati budući presuda, protivno navodima žalitelja, sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, dok prvostupanjski sud nije počinio ni bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 338. stavak 3. ZPP koji tužena nalazi ostvarenim time što je prvostupanjski sud u izreci nije odlučio o prigovoru radi prijeboja, ističući da se radi o procesno pravnom prigovoru radi prebijanja, o kojem je primjenom navedene zakonske odredbe izrijekom trebalo odlučiti o postojanju ili nepostojanju tuženikove tražbine. Protivno tome, propust prvostupanjskog suda da izrekom presude odluči o navedenom prigovoru sukladno odredbi članka 338. stavak 3. u vezi članka 333. stavak 3. ZPP nije utjecala na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude, budući iz razloga osporene presude jasno proizlaze činjenice na temelju kojih se izvodi zaključak o nepostojanju tražbine tužene koju navedenim prigovorom predlaže obračunati s tražbinom tužitelja iz ovog postupka.

8. Neutemeljen je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora su zahtjevi tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu od **.**.2007. u kojem se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane kriterije, kao i u dijelu u kojem ugovorena jednokratna nagrada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, te uslijed takve djelomične ništetnosti ugovora, restitucijski zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom od uplate svakog preplaćenog anuiteta i naknade za obradu kredita, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjene teča ja ugovorene valute u odnosu na HRK tijekom razdoblja otplate kredita sa zateznom kamatom od uplate svakog preplaćenog anuiteta, po osnovi ništetnosti navedene ugovorne odredbe o kojoj se odlučivalo kao o prethodnom pitanju.

10. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke o predmetu spora, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, RE kao protivnik osiguranja i prednica tužene kao kreditor sklopili ugovor o kreditu **.**.2007. kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja, uz ugovorenu otplatu u 240 mjesečnih anuiteta uz valutu CHF (kunska protuvrijednost) po prodajnom tečaju kreditora koji vrijedi na dan plaćanja,

- da je kredit odobren za komunalno uređenje zemljišta (ishodovanje građevinske dozvole),

- da tužitelj ima svojstvo potrošača, te da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to da se kredit odobrava za uređenje zemljišta, što proizlazi i iz iskaza tužitelja kako je podigao kredit jer je htio urediti i adaptirati svoju kuću budući mu se rodilo dijete, a radi se o kući u kojoj je živio s obitelji i koju ne koristi u turističke svrhe, na koji iskaz tuženik nije imao prigovora, a tijekom postupka tuženik suprotno nije dokazao te u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,20%,

- da je tužena nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF prema HRK u odnosu na početni, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećavan) anuitet kredita,

- da je ugovorena i jednokratna naknada za obradu kredita od 0,5% od visine kredita koju je tužena naplatila prilikom isplate kredita u iznosu od 265,00CHF/1.213,70kuna,

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da prema otplatnoj tablici ugovoreni početni iznos anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 358,19 CHF prema prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jednokratno prilikom korištenja kredita u iznosu od 265,00 CHF (1.213,70 HRK) i da je tuženik 19. travnja 2021. otkazao tužitelju predmetni kredit, zbog neurednog plaćanja. Ukupan iznos više stečenog po tuženiku od tužitelja na ime preplaćenih anuiteta u odnosu na ono što bi stekao da nije primijenjena valutna klauzula, tj. da je iznos tečaja za CHF cijelo vrijeme otplate kredita identičan tečaju na dan isplate kredita tužitelju iznosi 77.930,79 HRK, a ukupan iznos više stečenog po tuženiku na ime preplaćenih redovnih kamata po ugovoru o kreditu, u odnosu na ono što bi stekao da je primijenjena:

a. kamatna stopa iz članka 26. stavak 3. ZOO (1/4 zakonske zatezne kamate) za razdoblje od 1. siječnja 2008. do otkaza kredita iznosi 62.333,53 HRK,

b. početna kamatna stopa iz ugovora o kreditu za razdoblje od početka otplate do 1. siječnja 2014. iznosi 12.154,96 HRK,

- da je tužitelj u skladu s istim nalazom i mišljenjem uredio tužbeni zahtjev dok je tuženik istom prigovorio pa je vještak saslušan na ročištu 26. siječnja 2023., koji je u potpunosti ostao kod svog nalaza i mišljenja, te odgovora od 15. listopada 2022. te je pojasnio da je tzv. negativna razlika u ovom slučaju iznosila svega 0,45 CHF za razdoblje koje je obuhvaćeno izračunom, te da je u tablici na stranici 14. njegovog nalaza, pod rednim brojem 3., 10. srpnja 2007., razlika kamata iznosila -0,07 CHF pa zbroj tih negativnih razlika od rednog broja 3. do rednog broja 19. da bi iznosio -0,45 CHF.

- da su vođeni postupci za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćno okončani presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2014. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, kao i u valutnoj klauzuli u CHF a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača,

- da su sporne odredbe iz konkretnog ugovora o kreditu identične onima koje su bile predmet spora u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača,

- da se o dijelu ugovora u kojem je ugovorena redovna kamata prema jednostranoj odluci tužene te naknada za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi u tom dijelu, jer su iste donesene na temelju općih akata tužene, kao tipski, standardni ugovor trgovca,

- da tužena glede ugovorene valute, prilikom sklapanja ugovora tužitelja nije u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, na isti način kako je to utvrđeno u predmetnom kolektivnom postupku,

- da se utvrđenja suda iz navedenih postupaka primjenjuju u ovom postupku prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 – dalje. ZZP/07) i članka 502.c ZPP,

- da je tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora imao svojstvo potrošača, a suprotno od toga tužena u ovom postupku nije dokazala,

- da se niti o odredbi kojim je određena jednokratna naknada za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj, jer je unesena u ugovor kao unaprijed formulirani, tipski, standardni ugovor trgovca.

11. S naprijed navedenim utvrđenjima i primjenom materijalnog prava slaže se i ovaj drugostupanjski sud.

12. Neosnovano žalitelj prigovara da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača budući da je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud u točki 20. obrazloženja pobijane odluke jasno i nedvojbeno utvrdio da isti ima status potrošača, koja utvrđenja žalitelj žalbenim navodima nije doveo u pitanje.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, kao i jednokratna naknada za obradu kredita, smislu odredbi članka 81. stavak 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. i dr.- dalje ZZP/03), jer su kao i u utvrđenjima iz naprijed navedenog kolektivnog postupka uslijed izostanka pojedinačnog pregovaranja i neinformiranja tužitelja, nepoštene odnosno protivne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO/05), koji su sadržajno identični člancima 103. stavak 1. i 105. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 77/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ujedno, vidljivo je da je o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, prvostupanjski sud pravilno odlučivao kao o prethodnom pitanju (članak 12. stavak 1. i 2. ZPP), jer je od rješavanja tog pitanja ovisila odluka o zahtjevu za isplatu

–vraćanje preplaćene razlike anuiteta po toj osnovi.

14. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 322. stavak 1. ZOO/05 odnosno člankom 104. stavak 1. ZOO/91 je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nastale u razdoblju kada je tečaj bio veći od početnog, u iznosu 10.343,19 EUR (pozitivna razlika), sve sa zateznim kamatama od kada su izvršene preplaćene uplate prema pravilima o vraćanju stečenog bez pravne osnove (članak 1115. ZOO/05 odnosno članak 212. stavak 1. ZOO/91), po stopi propisanoj člankom 29. ZOO (članak 1115. ZOO/05 odnosno članak 212. ZOO/91).

15. Neutemeljeno tužena ističe žalbeni razlog pogrešne primjene odredbi ZPP koje reguliraju dopuštenost tužbe na utvrđenje. Protivno navodima žaliteljice, te neovisno o okolnosti da je zbog nastupa zastare odbijen zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o primijenjenoj promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početnu, tužitelj nije bio dužan dokazivati pravni interes za podnošenje tužbe u tom dijelu, jer je riječ o tužbi radi zaštite potrošača utvrđenjem ništetnosti takve nepoštene ugovorne odredbe, o kojoj je odlučeno deklaratornom presudom. Ovo stoga jer ništetnost nastupa ex tunc po samom zakonu od trenutka sklapanja ugovora, na nju sud pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO), a podnošenje takve tužbe nije vremenski ograničeno (članak 328. ZOO). Nastavno tomu, protivno navodima žalitelja, kako nije riječ o tužbi na utvrđenje iz članka 187. ZPP stavak 1. i 2. u odnosu na koju je nužno ocjenjivati pravni interes za njezino podnošenje kao pozitivnu procesnu pretpostavku, time tužena neosnovano smatra da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti zbog nepostojanja navedene pretpostavke.

16. Jednako tako, neosnovani su i žalbeni navodi tužene kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenu ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, ističući da je notorno da banke naplaćuju naknadu za obradu kredita iz čijeg samog naziva se može razumno shvatiti o kakvim troškovima se radi.

17. Protivno tome, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio osnovanost predmetnog zahtjeva, polazeći od toga da tužena u odnosu na navedeni prigovor, kojeg je isticala i tijekom prvostupanjskog postupka, protivno svojoj obvezi iz članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP nije istaknula niti jednu okolnost iz koje bi proizlazilo da je riječ o stvarno nastalom trošku kojeg je imala radi sklapanja konkretnog ugovora, niti je predložila bilo koji adekvatan dokaz na tu okolnost. Ovo stoga što iz sadržaja sporne odredbe nije vidljivo na što se odnosi naknada za obradu kredita, te zašto je određena općenito u navedenom postotku od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a objašnjenje odnosno informiranost u tom pravcu, tužena protivno svojoj obvezi nije pružila tužitelju prije ili prilikom zaključenja Ugovora, pa takvom općenitom odredbom nije jasno što zapravo tužitelj kao potrošač plaća kroz predmetnu naknadu, te koju to svoju protučinidbu banka kao trgovac nudi za tako određenu naknadu koju treba snositi tužitelj. Time nije od utjecaja prigovor kako je predmetna odredba gramatički jasna, jer je tužitelj temeljem iste mogao kao prosječni potrošač matematički izračunati iznos svoje obveze, budući takva gramatička razumljivost nema značaj potpune obavijest i informiranosti o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, koju je kao trgovac prije i u vrijeme sklapanja ugovora bila obvezna pružiti tužitelju, što je tužena propustila učiniti. Osobito time, što u ovom postupku, suprotno svojoj obvezi, nije dokazao da se o spornoj odredbi ipak pregovaralo, unatoč tomu što je unesena u ugovor kao tipski, standardni ugovor trgovca, zbog čega iz rezultata izvedenih dokaza ne proizlaze činjenice istaknute u žalbi na kojima temelji ocjenu o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, nastavno čemu primjena pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP) opravdava ocjenu prvostupanjskog suda da te činjenice nisu dokazane.

18. Pored toga, pravilno je prvostupanjski sud odredio tijek zatezne kamate na preplaćene anuitete s danom kada je tužena primila (naplatila) predmetne iznose. Naime, kako ništetnost ugovorne odredbe djeluje ex tunc, time je tužena u vraćanju stečenog bez pravne osnove kao nepošteni stjecatelj dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a ne od dana podnošenja tužbe, jer je imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, zbog načina unošenja u ugovor odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, tužena skrivila ništetnost, pa je od prvog idućeg dana dužna platiti zateznu kamatu po pravilima o vraćanju stečenog bez pravne osnove u smislu članka 1115. ZOO odnosno članka 214. ZOO/91.

19. Ujedno, suprotno navodima žalitelja, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen kao neosnovan prigovor zastare tužene na ime tražbine po osnovi vraćanja naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita. Ovo stoga što pravo na isticanje ništetnosti nije vremenski ograničeno i ne podliježe zastari (članak 328. ZOO), pa kada je ništetnost navedene ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku, time nije istekao petogodišnji zastarni rok u okviru kojeg je tužitelj mogao zahtijevati ispunjene obveze kao posljedicu ništetnosti predmetne odredbe.

20. Nadalje, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, iz odgovora na tužbu proizlazi da je tužena istaknula procesno pravni prigovor radi prebijanja (članak 338. stavak 3. u vezi članka 333. stavak 2. ZPP) upravljen na isplaćeni iznos kredita po osnovi međusobne restitucije u slučaju utvrđenja ništetnim ugovora u cjelini. Na pripremnom ročištu, prije zaključenja prethodnog postupka, tužena je predložila da se u tražbinu tužitelja uračunaju tzv. negativne razlike nastale u periodu otplate kredita kada je tečaj ugovorene valute u odnosu na HRK bio niži od početnog. Prigovor temelji na tvrdnji, u čemu ustraje i u žalbi, da je tužitelj u slučaju prihvaćanja njezina zahtjeva iz ovog postupka obvezna isplatiti onaj iznos anuiteta prema početnom tečaju, pa tako i predmetnu negativnu razliku, po osnovi pravila o posljedicama ništetnosti koje se manifestiraju u obvezi svake ugovorne strane da vrati ono što je primila po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe.

21. Tužitelj se protivio osnovi istaknute tražbine tužene ističući i prigovor zastare.

22. Naime, u situaciji kao ovoj, kada je tužitelj u ispunjenju ništetne odredbe platio manji iznos anuiteta, a trebao je platiti veći upravo za onoliko koliko tužena tu tražbinu predlaže obračunati s tražbinom tužitelja, uslijed čega je nastala tzv. negativna razlika koja je ostala tužitelju, time je nedvojbeno da je upravo ta razlika prouzročila povećanje imovine na njezinoj strani uz istodobno umanjenje imovine na strani tužene, čime je riječ o stjecanju bez pravne osnove kako to tužena osnovano ističe u žalbi, ističući i da joj je te iznose tužitelj obvezan vratiti imajući u vidu posljedice ništetnosti propisane člankom 323. stavak 1. ZOO (odnosno članka 103. stavak 1. ZOO/91).

23. Glede obveze vraćanja, tužena zanemaruje odredbu članka 104. stavak 2. ZOO/91 koja je propisivala ovlaštenje suda da djelomično ili u cijelosti odbije zahtjev za vraćanje nesavjesne (nepoštene) ugovorne strana koja je kriva za ugovaranje ništetne odredbe, što je u ovom slučaju nedvojbeno tužena, imajući u vidu naprijed istaknute razloge temeljem kojih je ocijenjena nepoštenom a posljedično tome i ništetnom odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita. Stoga bi, glede zahtjeva za vraćanje stečenog u ispunjenju ništetne odredbe koju ništetnost je skrivila, bila riječ o pozivanju tužene na svoje nepoštenje, što predstavlja dostatnu osnovu za odbijanje zahtjeva za obračun tražbina u smislu navedene zakonske odredbe, odnosno ocjenu neosnovanosti tražbine istaknute radi prebijanja.

24. Međutim, neovisno od te okolnosti, ističe se da je u ovom postupku riječ o pojedinačnom potrošačkom sporu u kojem je pružena pravna zaštita tužitel ju kao potrošaču u smislu odredbi ZZP u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe. Prema članku 6. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Sl. L 95,21.4.1993) temeljem koje je, između ostalih, usklađen Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14, dalje: ZZP/14 i dr.,) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

25. Stoga je u smislu navedenog članka Direktive, odredba neobvezujuća za tužitelja kao potrošača, pa je time riječ o prirodnoj, naturalnoj obvezi za koju ne postoji odgovornost tužitelja, slijedom čega nije moguće protivno njezinoj volji zahtijevati prisilno ispunjenje obračunom njegove tražbine iz ovog postupka s tražbinom tužene koju ističe predmetnim prigovorom, te je iz tog razloga prigovor neosnovan.

26. Zbog naprijed navedenog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužene valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu u naprijed navedenim dijelovima, te temeljem članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

27. Prvostupanjski sud je, određujući da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 4. ZPP, kako to tužitelj osnovano ukazuje u žalbi, jer u ovom postupku stranke nisu uspjele u postupku u približno jednakim dijelovima kako je to naznačeno u razlozima osporene presude, već je u pretežitom dijelu uspio tužitelj, zbog čega je pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP trebalo odrediti da tužena naknadi tužitelju razmjeran dio troškova koje je imala u vezi ove parnice.

28. Naime, tužitelj je u cijelosti uspio sa zahtjevom za isplatu preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule u švicarskim francima, utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je tijekom trajanja obveze mijenjana jednostranom odlukom tužene i ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, te sa zahtjevom za isplatu plaćene naknade po toj osnovi, dok nije uspio u glavnom ni podrednom zahtjevu za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope. Glede vrijednosti predmeta spora, glavni i podredni zahtjev za isplatu smatraju se jednim zahtjevom, jer tužitelj ne predlaže prihvatiti oba, već drugi (podredni) ako prvi (glavni) ne bude osnovan (članak 188. stavak 2. i 3. ZPP) pa se vrijednosti predmeta tih zahtjeva ne zbrajaju (članak 37. stavak 2. ZPP). Stoga je vidljivo da je u odnosu na pet zahtjeva tužitelj uspio sa četiri, čime je u osnovi uspio s 80%, a glede visine s 80%, zbog čega uspjeh tužitelja po oba kriterija iznosi 80% (80+80/2), dok je u preostalom dijelu od 20% uspjela tužena. Nakon to se od postotka uspjeha tužitelja oduzme postotak na ime uspjeha tužene, tužena je obvezna naknaditi tužiteljici razmjeran dio troškova od 60%.

29. Kao opravdani trošak sukladno članku 155. stavak 1. ZPP, a u svezi sa primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, 107/25 – dalje: OT) tužitelju je priznato po 199,00 EUR za sastav tužbe (Tbr. 7/1 . OT), sastav podnesaka od 19. listopada 2021., 21. travnja 2022., 21. rujna 2022., 23. siječnja 2023. (sve po Tbr. 8/1. OT), zastupanje na ročištima od 7. travnja 2022., 10. svibnja 2022., 10. listopada 2022., 21. studenog 2022. i 26. siječnja 2023. (sve po Tbr. 9/1 OT), što ukupno iznosi 1.990,00 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati i PDV od 25% u iznosu od 497,50 EUR (Tbr. 46. OT), ukupni troškovi po toj osnovi iznose 2.487,50 EUR, što u odnosu na 60% iznosi 1.492,50 EUR. Pored toga, tužitelju na teret tužene pripadaju u cijelosti troškovi plaćenih nalaza i mišljenja vještaka financijske struke od 398,00 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 234,25 EUR, zbog čega je tužena obvezna naknaditi joj troškove u iznosu od 2.191,11 EUR.

30. U odnosu na zahtijevani trošak tužitelja (članak 164. stavak 1. i 2. ZPP), nije priznat trošak za sastav podneska 25. travnja 2022., jer nije bio potreban radi vođenja parnice, budući se istim ne navodi ništa novog u odnosu na ranije parnične radnje za koje je trošak priznat.

31. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja te preinačiti prvostupanjsko rješenje sukladno članku 373. točka 3. ZPP te odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

32. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke III. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP.

33. Zahtjev tužene za naknadu troškova postupka valjalo je odbiti jer sa podnesenom žalbom nije uspjela (članak 154. stavak 1. ZPP), jednako kao i zahtjev tužitelja, budući sa žalbom nije uspio s glavnim zahtjevom, već sporednim u odnosu na troškove postupka, koji zahtjev se ne uzima u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (članak 35. stavak 2. ZPP) a analogno tome niti kod ocjene uspjeha u postupku.

U Karlovcu 30. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp