Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-511/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-227/2024-22 od 7. svibnja 2026., dana 30. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice te potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-227/2024-22 od 7. svibnja 2026. pod točkom I. izreke presude.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr- 227/2024-22 od 7. svibnja 2026. pod točkom II. izreke presude i sudi:

„1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju KK, na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati neto iznos od 445,35 EUR (slovima: četiristo četrdeset pet eura i trideset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom:

- na iznos od 105,22 EUR od 16.09.2019. godine

- na iznos od 7,45 EUR od 16.11.2019. godine

- na iznos od 92,54 EUR od 16.01.2020. godine

- na iznos od 34,63 EUR od 16.09.2020. godine

- na iznos od 57,93 EUR od 16.10.2020. godine

- na iznos od 27,12 EUR od 16.11.2020. godine

- na iznos od 59,02 EUR od 16.12.2020. godine

- na iznos od 1,31 EUR od 16.07.2021. godine

- na iznos od 10,25 EUR od 16.09.2021. godine

- na iznos od 5,75 EUR od 16.01.2022. godine

- na iznos od 9,73 EUR od 16.03.2022. godine

- na iznos od 34,40 EUR od 16.04.2022. godine pa sve do isplate

kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.525,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 7. 5. 2026. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje, sve u roku 15 dana.“

2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici troškove žalbe u iznosu od 125,00 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 62,50 eura kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 0,43 eura sa zateznim kamatama, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto naknade plaće, koje teku:

- na iznos od 0,01 eura od 16.11.2019.

- na iznos od 0,27 eura od 16.10.2020.

- na iznos od 0,02 eura od 16.11.2020.

- na iznos od 0,05 eura od 16.12.2020.

- na iznos od 0,04 eura od 16.01.2022.

- na iznos od 0,04 eura od 16.04.2022. pa sve do isplate, u roku 15 dana (točka I. izreke). Presudom je naloženo tuženici da tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati neto iznos od 445,35 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 105,22 eura od 16.09.2019.

- na iznos od 7,45 eura od 16.11.2019.

- na iznos od 92,54 eura od 16.01.2020.

- na iznos od 34,63 eura od 16.09.2020.

- na iznos od 57,93 eura od 16.10.2020.

- na iznos od 27,12 eura od 16.11.2020.

- na iznos od 59,02 eura od 16.12.2020.

- na iznos od 1,31 eura od 16.07.2021.

- na iznos od 10,25 eura od 16.09.2021.

- na iznos od 5,75 eura od 16.01.2022.

- na iznos od 9,73 eura od 16.03.2022.

- na iznos od 34,40 eura od 16.04.2022. pa sve do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.525,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana (točka II. izreke). Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto naknade plaće iz točke I. izreke presude (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pod točkom I. i II. izreke pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja istu preinači, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak te zahtijeva nadoknadu troškova žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženice, predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu te zahtijeva nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora, za koju razliku tvrdi da je nastala jer mu tuženica nije isplaćivala naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora u skladu s propisima, već mu je isplaćivana naknada koja je znatno manja od one koja im pripada. Razliku naknade plaće za godišnji odmor u bruto iznosima tužitelj zahtijeva na osnovi prosječne isplaćene mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, dok razliku naknade plaće za godišnji odmor u neto iznosima zahtijeva na osnovu isplaćenih naknada za rad na terenu, naknadu za rad u stražarskoj službi te naknadu za rad u službi dežurstva, koja davanja su propisana Odlukom o naknadi za posebne oblike rada u službi („Narodne novine“, br. 39/2018. i 54/2019.).

6. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe članaka 457.- 467. ZPP. U skladu s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP, presuda se u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP. Presudu u sporovima male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. ZPP te žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu sadržajno upire tuženica u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

8. Prvostupanjski je sud na temelju odredbe članka 142. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 73/2013., 75/2015., 50/2016., 30/2018. – dalje: ZSOS) te Odluke o naknadi za posebne oblike rada u službu („Narodne novine“, br. 39/2018 i 54/2019.) dosudio tužitelju zahtijevane iznose, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka (stranice 160-173, 294-296 spisa).

9. Tuženica u žalbi ističe da je naknada plaće za godišnji odmor novčana tražbina po osnovu radnog odnosa koja se utvrđuje u bruto iznosu pa su tužitelji u skladu s odredbom članka 433. ZPP dužni tu naknadu utužiti u bruto iznosu, a da se naknade za rad u terenskim uvjetima, naknade za posebne oblike rada u službi (teren, straža, dežurstvo) isplaćuju u neto iznosima, i nisu oporezive, te ulaze u materijalna prava, pa da se slijedom toga ne mogu uzimati u obzir kod izračuna prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, koji se prosjek uzima u obzir prilikom izračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, u skladu s odredbom članka 142. ZSOS.

10. S obzirom na to da je tužitelj djelatna vojna osoba, na njegov radno pravni status primjenjuje se prvenstveno kao specijalni propis ZSOS. Odredbom članka 142. ZSOS propisano je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.

11. Odredbom članka 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, br. 70/2018.) propisano je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.

12. U Glavi VII. ZSOS naslovljenoj „Radno vrijeme, odmori i dopusti“ nalaze se odredbe općenito o radnom vremenu (članci 153. -155.), iz kojih proizlazi da je služba u oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan; da raspored radnog vremena odlukom određuje ministar; da se odredbe o radnom vremenu koje se u pravilu utvrđuje od 40 tjedno raspoređeno u pet dana i da kada je radno vrijeme raspodijeljeno ne smije biti dulje od 48 sati tjedno, ne odnose na rad u vrijeme vojnih vježbi, funkcionalnih tečajeva, školovanja, izobrazbe i obuke u vojnim lokacijama dežurstava, stražarske službe, unutarnje službe, operacija potpore miru, rada na terenu, na taborovanju i obveznog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama zbog potreba službe i sl.; da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću za vojnu službu u skladu s odredbom članka 139. ZSOS.

13. U Glavi VI. ZSOS naslovljenoj „Prava iz radnog odnosa“, pod točkom 4. sadržane su odredbe o plaći i dodacima na plaću. Prema odredbi članka 136. stavka 1. i 2. ZSOS plaća djelatnih vojnih osoba sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, a plaća se određuje odlukom o rasporedu, dok je odredbom članka 137. stavka 1. ZSOS propisano da je osnovna plaća djelatne vojne osobe umnožak koeficijenata osobnog čina i osnovice za obračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža. Odredbom članka 139. ZSOS je propisano da su dodaci na plaću: dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe, koji se dijele na dodatka za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada, te dodaci za deficitarna zvanja i struke. Navedeni dodaci na plaću regulirani su Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, br. 33/2014., 41/2014., 53/2014., 114/2014., 72/2015., 5/2017., 116/2017., 39/2018., 44/2019., 87/2019.), koji dodatak se prema odredbi članka 4. tog Pravilnika utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće.

14. U Glavi VI. ZSOS naslovljenoj „Prava iz radnog odnosa“, sadržane su pod točkom 7. odredbe o naknadi troškova u vezi s obavljanjem službe, i to naknade prijevoznih troškova, naknade selidbenih troškova, naknade za službeno putovanje, naknade za posebne oblike rada u službi, te prehrane. Odredbom članka 149.a stavka 2. ZSOS propisano je da su posebni oblici rada u službi rad u terenskim uvjetima, stražarska služba i dežurstvo, te da se naknada za posebne oblike rada ne smatra oporezivim primitkom po osnovi nesamostalnog rada u skladu s propisima o porezu na dohodak (stavak 7.). Naknade za posebne oblike rada u spornom razdoblju bile su regulirane Odlukom o naknadi za posebne oblike rada u službi („Narodne novine“, br . 39/2018. i 54/2019.), koja je propisivala isplatu tih naknada u neto iznosima.

15. Iz navedenog proizlazi da plaću čini osnovna plaća i dodaci na plaću, dok naknade za rad na terenu, u stražarskoj službi i za dežurstvo predstavljaju naknadu troškova u vezi s obavljanjem službe.

16. Za razliku od dodatka na plaću (dodatak za vojnu službu, za otežane uvjete rada, te za deficitarna zvanja i struke) koji ostvaruju djelatne vojne osobe na temelju samog rasporeda na određenu dužnost i sastavni je dio plaće koja se isplaćuje u bruto iznosu, naknade za rad u terenskim uvjetima, u stražarskoj službi i za dežurstvo ne isplaćuju se djelatnim vojnim osobama redovito, nego isključivo za dane kada su bili na terenu, straži ili dežurstvu, i to u neto iznosima.

17. Naknade za rad na terenu, u stražarskoj službi i za dežurstvo, koje su propisane u neto iznosima i nisu oporezive, predstavljaju naknade troškova u vezi s obavljanjem službe i ne predstavljaju plaću jer nisu dodaci na plaću, tako da se te naknade ne uzimaju u obračun naknade plaće za godišnji odmor.

18. Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio razliku naknade plaće za godišnji odmor u bruto iznosima na osnovi prosječne isplaćene mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca , stoga je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude, dok je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio razliku naknade plaće za godišnji odmor u neto iznosima na osnovi naknada troškova u vezi s obavljanjem službe jer je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti, stoga je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP odlučeno kao u izreci pod točkom II. izreke presude.

19. S obzirom na to da je pobijana presuda preinačena, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka te na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP, odlučiti o troškovima cijelog postupka.

20. U konkretnom slučaju, tužitelj je s osnovom zahtjeva uspio u omjeru od 100% i visinom u omjeru od 0.096%, dakle, tužitelj je u postupku uspio u omjeru od 50,04%, dok je tuženik uspio u omjeru od 49,96%.

21. Ovaj sud ističe da je prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-191/2026-5 od 8. srpnja 2026. zauzelo pravno shvaćanje da i dalje ostaje kod shvaćanja da tužitelj uvijek ima pravo na trošak vještačenja u cijelosti kod djelomičnog uspjeha u parnici, a kada je tuženik osporavao osnovu zahtjeva, jer se radi o tome da je takav trošak bio potreban bez obzira na uspjeh u parnici , međutim, nema zapreke da sud primjenom odredbe članka 154. stavka 4. ZPP odluči da svaka stranka snosi svoje troškove u situaciji kada su stranke uspjele u postupku u približno jednakim dijelovima pri čemu sud treba uzeti u obzir cjelokupne troškove pa tako i trošak vještačenja u cijelosti. Naime, kada bi se u ovoj situaciji prihvatilo da tužitelj uvijek ima pravo na isplatu troškova vještačenja, onda ne bi nikada mogla doći do primjene odredba članka 154. stavka 4. ZPP.

22. Stoga je ovaj sud, a kako su obje stranke uspjele u približno jednakim omjerima, u skladu s odredbom članka 154. stavka 4. ZPP, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pa je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troškova u iznosu od 1.525,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

23. Kako je tuženica u žalbenom postupku uspjela s 99,90% zahtjeva (preinačen tužbeni zahtjev u iznosu od 445,35 eura od 445,78 eura), odnosno, nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, valjalo je tuženici priznati troškove žalbenog postupka u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) u skladu s odredbom članka 154. stavku 5. i članka 166. stavcima 1. i 2. ZPP, dok joj ne pripada nadoknada troškova žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 62,50 eura. Dakle, valjalo je odlučiti kao pod točkama III. i IV. izreke ove presude.

24. Sud tužitelju nije dosudio troškove žalbenog postupka jer odgovor na žalbu nije bio potreban, u skladu s odredbom članka 155. ZPP. Stoga je sud zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova odgovora na žalbu odbio kao neosnovan i na temelju odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom V. izreke ove presude.

U Zagrebu 30. rujna 2026.

Sutkinja:

Vesna Žulj