REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-275/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Delić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti, 30. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu broj 112-50-4120396 sklopljenog 22. svibnja 2007. između tužitelja SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, kao Banke u dijelu kojim je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 279,64 EUR uvećan za zateznu kamatu od 30. rujna 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, za iznos od 26,54 EUR, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je je kao korisnik kredita 22. svibnja 2007. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 112-50-4120396 od 14.800 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF s rokom otplate 84 mjeseca . Ukazuje kako je prorogacijska klauzula u svezi mjesne nadležnosti sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena, budući da se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, stoga ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena odredba i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom slučaju tužitelj je potpisao Ugovor o kreditu s tuženikom kojeg je tuženik unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje tužitelju uz uvjet da prihvati sve uvjete sadržane u Ugovoru, stoga tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Takvu ugovornu odredbu tuženik je uvrstio u Ugovor sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta i time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove za sebe. Prema čl. 59. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Nadalje, navodi kako je u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita platiti naknadu od 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, a koja naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Navodi kako je tuženik o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženikovom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i kao takvog ga je dao na potpis tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora te tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da isti nije bio informiran niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih je mogao znati koje troškove banka naplaćuje kao jednokratnu naknadu za prvo korištenje kredita, odnosno zbog čega taj trošak iznosi upravo 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Navedena naknada predstavlja ekstra i nepripadni profit tuženika, a tuženik tužitelja nije informirao o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada odnosno koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini. Ugovor o kreditu koji je zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor koji je u tom periodu tuženik sklopio s velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istog. Ističe da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. toč. 1. predmetnog ugovora o kreditu, a potražuje i parnični trošak.

2. Tuženiku je dopisom ovog suda od 26. ožujka 2026. dostavljena tužbu na odgovor u roku od 45 dana uz upozorenje da će sud, ako u zadanom roku ne podnese odgovor, donijeti presudu zbog ogluhe temeljem čl. 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Uvidom u dostavnicu utvrđeno je kako je navedeni dopis s tužbom i prilozima tuženiku uručen 8. travnja 2026. Rok za dostavu odgovora na tužbu je protekao, a tuženik odgovor na tužbu nije dostavio.

4. S obzirom na to da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio uz tužbu, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, utvrđeno je da su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 331.b st. 1. ZPP te je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točci I izreke ove presude zbog ogluhe.

5. Pri tome je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP tužitelju valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 26,55 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u zatraženom iznosu od 53,09 EUR u skladu s Uredbom o Tarifi sudskih pristojbi, dok je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje troškova ovog parničnog postupka odbijen kao previsoko postavljen.

6. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Puli-Pola, 30. rujna 2026.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranku, u roku od petnaest dana od dana primitka ove presude, a odluku o žalbi donosi nadležan županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP).

Dostaviti:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku