Posl. br. P-746/2019-49

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja ZB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Marini Cvitko Tomić, odvjetnici iz Labina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Saša Poldan i partneri iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 11.09.2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 30. rujna 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ZB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535 iz podneska tužitelja od 29.12.2025. list 331 spisa koji sadržajno glasi:

" Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju, ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.873,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 8.673,69 EUR teku počev od 01.10.2015. godine do 31.12.2022. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju, ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.048,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počev od dana presuđenja do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.", kao neosnovan.

II Prihvaća se djelomično eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja ZB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535 prema tuženiku te se nalaže tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju, ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.360,62 EUR (slovima: tri tisuće tristo šezdeset eura i šezdeset dva centa) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedene iznose teče počev od 5.6.2019.godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29.12.2023.godine u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se u preostalom dijelu eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja ZB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535 prema tuženiku glede isplate iznosa od 3.048,34 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koje na taj iznos teku počev od dana presuđenja do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao neosnovan.

IV Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 29.12.2025. godine list 332 spisa, te preinaka sukladno podnesku tužitelja od 23.08.2026. godine listovi 381-382 spisa.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je između tužitelja kao korisnika kredita, JB kao založnog dužnika i tuženika kao kreditora dana 10.01.2007. godine sklopljen je Ugovor o kreditu solemniziran (potvrđen) kod javnog bilježnika u Puli Mirni Pliško posl. br. OU 69/07-1 od 23.01.2007. godine. Iz iznesenog proizlazi da je ugovorena valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,95 %, godišnje, promjenjiva, u skladu sa Odlukama o kamatnim stopama Kreditora - dakle jednostranom Odlukom tuženika, bez poznate metode i određenih parametara, koji način obračuna je niti određen niti poznat tužitelju, koji po zanimanju nije bio ekonomske struke. Iz pregleda otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom CHF proizlazi da se kamatna stopa u toku razdoblje otplate kredita povećavala sa 3,95% na 5,45%. Prilikom pregovara i sklapanja ugovora o kreditu tuženik, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tako i tužitelja kao korisnika kredita, nije tužitelja kao potrošača obavijestio o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje odluke uzimanja kredita vezano za valutu CHF, utemeljenoj na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) te općeg propisa (ZOO-a).Tuženik kao banka — financijska ustanova, znao je odnosno morao znati, s obzirom da je dio svjetskog financijskog tržišta, kakav će u ugovorenom razdoblju biti smjer kretanja CHF, s obzirom na naznake koje su postojale na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu RH, koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tekućem razdoblju, a takve informacije je uskratio klijentima - tako i tužiteiju pri sklapanju ugovora sa valutnom klauzulom CHF te je takvo postupanje jasno utjecalo na ocjenu o jasnoći i razumljivosti predmetnih ugovornih odredbi, tako i odredbe o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj kao nestručna osoba nije imao objektivnih mogućnosti da kao klijent, bez da mu sama banka da podatke, ima saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja. Time ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF nije bila jasno sastavljena i razumljiva, jer pri sklapanju ugovora o kreditu tužitelju nisu bila transparentno izložena konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koji će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu, i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Kako navedeno banka nije učinila odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu ne može se smatrati jasnom i razumljivom te je sklapanjem ugovora o kreditu stvorena znatna neravnoteža između ugovornih stranaka. Iz iznesenog pod točkama VI. i VII. ove tužbe proizlazi da su u predmetnom ugovoru ništetne ugovorne odredbe o valuti CHF te promjenjivoj kamatnoj stopi. Uvidom u Ugovor ne proizlazi da bi tuženik tužitelja upoznao o parametrima za valutnu klauzulu niti za promjenjivu kamatnu stopu - da je banka iste upoznala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja i kamatne stope, već isto nije učinio. Dana 09.02.2016. godine između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu iz točke l. tužbe. Dakle konverzijom CHF/EUR kredit neotplaćena glavnica na dan 30.09.2015. godine sa stanja CHF na stanje simuliranog EUR kredita smanjena je - otpisana za razliku neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu, prema stanju za dan 30.09.2015. godine te srednjem tečaju za CHF na dan 30.09.2015. godine - neotplaćena glavnica prema stanju glavnice na dan 30.09.2015. godine prema simulaciji eur kredita sa 330.193,68 kuna, za 96.542,50 kuna, tako da je preostala nedospjela glavnica kredita 233.651,18 kuna. S obzirom na ništetnost odredbi o valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj ima pravo povrata od tuženika novčana sredstva koja je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to razliku stvarno uplaćenog (jer isto sadržava povećanje tečaja i kamate - anuiteta koji je nastao dospijećem svakog pojedinog iznosa tečaja CHF na dan dospijeće svakog pojedinog anuiteta i kamatne stope koja je vrijedila na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta ) i početnog anuiteta (sa zateznom kamatom od dana dospijeća pojedinog anuiteta do isplate). Slijedom navedenom tužitelj predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tuženik osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Tužitelj tvrdi da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak (dalje u tekstu: valutna klauzula) kao i odredbe Ugovora u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odluka tuženika (dalje u tekstu: klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi), međutim takav pogrešan zaključak tužitelj izvodi na temelju sljedećih tvrdnji: da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P -1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. PZ - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P -1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. PZ - 6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli tuženik je naveo da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku l. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Iz citiranih odredbi notorno proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužitelju je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Ujedno je tužitelju kod zaključenja ugovora predati i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima naglašeno je: ,,In formaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja: [broj telefona]." Dakle, već iz toga proizlazi da je tuženik tužitelja izričito i pisano upozorio na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurao pravodobno obavještavanje o navedenom. Pored navedene gramatičke razumljivosti, tužitelju su prilikom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te zaključio takav ugovor o kreditu. Tužitelju je svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, kako je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga. Međutim, tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava se da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano je: ,,Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da ii su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da ii sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu." Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Konačno je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono Što je jedino važno jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se naglasiti ukupne unaprijed poznato da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno, mogao je i bio je u stan ju procijeniti ekonomske posljedice koja za njega mogu proizaći iz ugovaran ja valutne klauzule. Ne može se prihvatiti navod tužitelja da je tuženik u trenutku zaključenja ugovora sakrio činjenicu da švicarski franak nije stabilna valuta. Sve valute su podložne promjenama, pa tako i švicarski franak, a to je tužitelju bilo poznato u trenutku zaključenja ugovora. Slijedom svega navedenog, notorno je da je tužitelju sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost sukladno čl. 84. ZZP/03.U odnosu na pojedinačno pregovaranje u konkretnom slučaju, tužitelj je imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Tuženik je nudio više opcija glede valutne klauzule, a potom se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika kredita odabere jedna od opcija. U odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena! Tužitelj je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bio bi dužan vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže pravima i obvezama ugovornim strana. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Tužitelj je svakako kao razumno dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje. Tužitelj je svjesno preuzeo i rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći. Mogao je i tijekom otplate kredita izvršiti konverziju svojih obveza iz CHF u EUR. Dakle, tužitelj nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika, odabrao je podignuti kredit upravo kod tuženika i upravo pod tim uvjetima pod kojima je kredit i zaključen te je odabrao pod tim uvjetima otplaćivati kredit i dalje iako je imao drugih opcija. Tužitelj konačno ističe da je tuženik pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije. Prvo je potrebno naglasiti da je tuženik izradio izračun konverzije u cijelosti sukladno odredbama 19. a

- 19. j. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Drugo, tužitelj nije morao pristati na konverziju. Tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj je nije bio obvezan prihvatiti. Tužitelju je dostavljen izračun konverzije prije zaključenja Dodatka. Tužitelj je u konačnici na takav izračun pristao. Treće, iz historijata tužbe (stranica 10.) potpuno je nerazumljivo i nejasno što u biti tužitelj potražuje zbog navodne nezakonitosti u provedbi konverzije pa se na taj dio tužbe tuženik ne može niti očitovati. Tuženik osporava pravo tužitelja na potraživan je bilo kakve isplate. Tuženik izričito osporava da bi sporne odredbe ugovora o kreditu (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) u bilo kojem dijelu bile ništetne. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 16-67 spisa, 77-94 spisa, izvršen je uvid u CD u plavoj kuverti, 101-131 spisa, te je proveden dokaz čitanjem dokumentacije na listovima 159-160 spisa, 181- 219 spisa, 270-283 spisa, nalazaa vještaka na listu 293-311 spisa, iskaza vještaka na listovima 359-362 spisa, podneska tužitelja na listovima 371-378 spisa te iskaza tužitelja sa ročišta od 11.09.2026. godine.

4. Primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja koji je specificiran u podnesku od 29.12.2025.g. list 332 spisa neosnovan je u cijelosti, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku specificiran u podnesku od 23.08.2026.g. listovi 381-382 spisa djelomično osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 16 do 19 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 118-50-3870788, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, sklopljen dana 10.01.2007.g. između tužitelja i tužene, kojim ugovorom je tužena odobrila tužitelju iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 73.000,00 CHF na rok otplate od 19 godina (228 mjeseci). Nesporna je činjenica da iz čl. 6. proizlazi da se radilo o stambenom kreditu.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 22 do 30 spis, 36 do 43, 55 do 64 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit. Nije sporna činjenica da na listovima 44 do 46 spisa prileži pregled izvršenih uplata po predmetnom kreditu, dok na listovima 102 do 107 spisa prileži prijepis knjigovodstvene kartice za predmetni kredit.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 47 do 50 spisa prileži Dodatak broj KONV-01/2016 predmetnom ugovoru o kreditu od 09.02.2016. godine. Nije sporna činjenica da na listu 65 spisa prileži izjava o prihvatu izračuna konverzije, kao što je nesporna činjenica da na listu 65 spisa prileži Dodatak broj KONV-2/2016 od 21.06.2016. godine a vezano za predmetni ugovor o kreditu.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 3,95% godišnje-promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 11.09.2026. godine.

10. Nije nadalje sporna činjenica da je sam tužitelj u svom iskazu potvrdio da mu je predmetni kredit trebao za renoviranje stana unutar obiteljske kuće te da je predmetni kredit otplatio ove godine, te prije predmetnog kredita nije imao nikakav drugi kredit list 390 spisa, uz potvrdu da je predmetni kredit konvertirao.

11. Nije nadalje sporna činjenica da je tužitelj zatražio dopisom 101 spisa dokumentaciju od tužene vezano za predmetni ugovor o kreditu.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelj ice kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Sporan je i prigovor zastare.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 4.6.2019. godine kad je ( u smislu članka 113 st. 2 ZPP-a) zaprimljena tužba, zastara se prekinula prilikom zaprimanja prvotne tužbe tj. dana 4.6.2019.godine jer se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu pa se zastara prekida prilikom podnošenja te prvotne stupnjevite sukladno recentnoj sudsko praksi, uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 4.6. 2019.godine kasnije specificirana u podnesku od 29.12.2025.godnie i podnesku od 23.8.2026.godine (po istom činjeničnom osnovu) to nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP -a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 16.9.2025. u konačnici specificirao svoj primarno postavljeni tužbeni zahtjev list 332 spisa odnosno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev list 381 do 382 spisa o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 11.09.2026. godine listovi 390 do 391 spisa utvrđeno je u bitnom da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu, da je banka pisala taj ugovor, da mu je predmetni kredit trebao radi renoviranja stana unutar obiteljske kuće koju je naslijedila supruga i taj iznos je utrošen u te svrhe. Iskazao je da je otplatio ove godine predmetni kredit. Tužitelj je nadalje iskazao da je kod podizanja kredita pregovarao je s bankarskim službenikom, a na upit suca iskazao je da prije ovoga ugovora o kreditu nije imao nikakav kredit, što znači da nije imao niti kreditu u valuti CHF. Na upit da li mu je bankarski službenik objasnio valutu švicarca odgovorio je da nije. Na upit zašto je onda uzeo kredit u CHF odgovorio je zato što mu je ponuđen kao najpovoljnije. Na upit taj kredit mu je ponuđen od bankara kao najpovoljniji. Na upit da li mu je bankar kazao temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope, odgovorio je da nije. Na upit da li je mogao pregovarati vezano za neke odredbe iz ugovora o kreditu odgovorio je da nije, rečeno je da su uvijek takvi, ili uzmi ili ostavi. Na početku kredita je rata iznosila oko 2.000 HRK, najveća rata je bila 3.000 HRK, uz navod da nije očekivao takvu promjenu. Na upit p suda potvrdio je postojanje predmetnog dodatka ugovora o kreditu. Na upit zašto je sklopio ovaj dodatak na listovima 47-50 spisa odgovorio je citira se: "tada u tom trenutku je došla voda do grla, uplašen da ne dođe do dodatnog divljenja CHF am zaključio ovaj dodatak". Tužitelj je nadalje iskazao da je ove godine otplatio predmetni kredit. Na upit punomoćnika tužitelja kad je sklapao dodatak ugovora o kreditu da li mu je banka obrazložila kako je došlo do ove Euro kamate odgovorio je da nije samo su mu poslali papire i da se očituje u roku od 15 dana. Iskazao je u nastavku da je nakon konverzija rata iznosila između 2.400-2.500 HRK, a prije konverzije je bila 2.000 HRK. Prije sklapanja konverzije nije bio upoznat da bi odredbe iz prvotnog ugovora bile ništetne. Na upit punomoćnika tuženika naveo je da je zaprimio izračun konverzije prije potpisivanja aneksa , a na upit da li je imao primjedbe iskazao je da je imao primjedbe na izračun ali se u tom trenutku o tome nije moglo razgovarati. Dali su mu rok od 15 dana da prihvati ili ostavi, javio se banci ali nije bilo mogućnosti vezano za pregovore. Tužitelj je nadalje iskazao da mu je jednostavno dano do znanja da ono što je na papiru vezano za aneks da je to to uz navod da kad je podigao kredit 2007. godine isplaćen mu je iznos od 320.000 HRK, a 2015. do tada je platio iznos od 280.000 HRK a dug mu je tada iznosio 300.000 HRK. Na upit vezano za čl. 9. a vezano za promjenu valutne klauzule na upit da li je pročitao taj članak i da li je imao mogućnost promjene valute odgovorio je da mu na to nitko nije skrenuo pažnju. Iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti) te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru osim u dijelu koji se odnosio na aneks ugovora o kreditu o čemu će kasnije biti riječi.

21. Predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kao parnične stranke, kao uostalom i iz članka 6 vezano za samu namjenu tog ugovora , pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 10.1.2007. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelj svoj zahtjev zasniva na činjeničnoj tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U svojoj tužbi tužitelj doduše ne postavlja posebno deklaratoran tužbeni zahtjev glede toga što ga međutim u pravnom smislu ne dovodi u nepovoljniji položaj budući nema zapreke da sud i kao prethodno pitanje utvrdi da li su ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora vezano za valutnu klauzulu CHF i vezano za promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke nepoštene a time i ništetne.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odedbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF u dijelovima ugovora u kojima se iste navode.

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj i bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja na način daje iskorišten za renoviranje obiteljske kuće. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ZBB i JBB protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto tako sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž - 612/2022-5 od 3.7.2023. itd.). Stoga je valjalo utvrditi ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (dijelovi članka 2) kao i ugovorne odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u predmetnom ugovoru kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (dijelovi članka 1, 7, 8) pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

29. Vezano za daljnje sporno pitanje glede pravnog značaja sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu cijeneći dosadašnju sudsku praksu potrebno je ukazati sljedeće. Naime prihvaćanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u cijelosti zanemarili bi se po ocjeni ovog suda u pravnom smislu učinci konverzije koja je imala u pravnom smislu svoju svrhu.

30. Po nalaženju ovog suda valjalo je cijeniti da je dana 30.9.2015.godine stupio na snagu ZID ZPK /2015. Uređuje li taj zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominirnih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

31. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog uda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se time prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

32. Stoga tužitelj, koji je sklopilo Dodatak tj. Aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno i pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su -IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

33. Opisano stajalište u suglasju je i sa odlukom Vrhovnog suda Rev-586/2019 od 21.12.2022.godine,pa će se u nastavku obrazloženja citirati bitan dio obrazloženja te odluke Vrhovnog suda koja predstavlja supsidijaran izvor prava citira se:

"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske.

19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju Z1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.

21. Iz iznesenih razloga nemaju uporišta navodi drugostupanjskog suda da postupanjem tuženice Zagrebačke banke d.d. po obavezi propisanom odredbama ZPK , davanjem ponude za konverziju Ugovora prema članku 19.b.ZPK, na način kako je to tuženica Zagrebačka banka d.d. učinila u konkretnom slučaju , nije ispravljena nezakonita odredba članka 2. Ugovora , jer niti u ovom postupku konverzije o načinu promjene i dalje promjenjive kamatne stope nije pojedinačno pregovarano , niti je tužiteljica mogla mijenjati način promjene kamatne stope, kako za već protekli period starog Ugovora, tako niti za period važenja Ugovora nakon Dodatka Ugovoru, Naime , iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo , te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. To jasno proizlazi i iz citirane odredbe članka 49. stavka 5.

ZZP na koju je ranije ukazano.

22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom. Pri tom je za dodati da je točno da, kad je riječ o sadržaju konverzije (pod pretpostavkom da je provedena u cijelosti u skladu s glavom IV.a ZPK), ona izvan primjene odredbi Glave II. ZZP "Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima". To međutim ne znači da se sadržaj zakonskih odredbi o konverziji ne smije tumačiti u svrhu sudske ocjene pravnih učinaka konverzije. U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka.

23. Nadalje, točno je da je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP određena materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe, a to je ništetnost. Ništetnom odredbom potrošač ne smije biti vezan i ima pravo na povrat onoga što je po takvoj odredbi platio, primjenom pravila o vraćanju stečenog bez pravne osnove.

24. S tim u vezi, prije svega se ističe da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova) pa tako i preplaćene razlike utvrđene i dosuđene pobijanom presudom, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15. Nadalje, obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, također je određena prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju niže stupanjskih sudova, izaziva pravne učinke.

25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Pri tom se napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive (vidi točku 24.). Odluka suda koja pokušava naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u konkretnom slučaju tužiteljici ono što bi joj pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor tužiteljice koji je valjano učinjen i ide protiv zakona čija ustavnost nije dovedena u pitanje.

26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

27. S obzirom na sve navedeno, tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice od 27.721,64 kn, nije osnovan, te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je, na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

28. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne proglašava ništetnom niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu niti pravno uređuje restituciju potrošača zbog te ništetnosti. Iz sadržaja teksta ZID ZPK/15 proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru mijenja nepoštena ugovorna odredba te da se ispunjenje učinjeno na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi uračunava u ispunjenje prema valjanim odredbama dodatka i postiže sporazum o eventualnoj preplati kad ona nije dostatna za zatvaranje cijelog kredita prema novom otplatnom planu ili potrošaču vraća preplata onda kad njezin iznos premašuje ukupan zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu.

29.1. ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalno pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Naime, odredbama članka 19.c stavak 4. i stavak 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno je u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok za predmetne zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetne odredbe do dana izvršene konverzije nije tim specijalnim propisom ništa određeno. Također, kada ZID ZPK/15 određuje koje troškove konverzije snose potrošači, u članku 19.e izrijekom navodi da oni snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona; iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona; iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

29.2. Dakle, ovim specijalnim propisom ništa nije određeno u pogledu zateznih kamata po osnovi odredbe članka 1111. ZOO koje tužiteljica također potražuje tužbenim zahtjevom. Pri tom nije prijeporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju sukcesivno izvršila uplate pojedinačno navedenih iznosa.

30. Prema iznesenom pravnom shvaćanju ovog suda (točka 16. i 17.), prilikom tumačenja dosega ZID ZPK/15 valja imati na umu da između jednog dijela (ovdje specijalnih pravnih pravila ZID ZPK/15) i cjeline (propisa koji uređuju zaštitu potrošača i općih propisa obveznog prava) postoji povezanost te sadržaj i smisao ZID ZPK/15 proizlazi iz te njegove povezanosti s drugim pravnim pravilima (ovdje konkretno ZZP, ZOO) i iz njegove integralne pripadnosti cjelokupnom pravnom sustavu.

31. U skladu s rečenim, u situaciji kada specijalnim propisom o preostalom spornom pitanju ništa nije određeno, a ZZP upućuje na primjenu odredaba ZOO, primjenjuje se taj opći propis, dakle odredba članka 1115. ZOO. Podudarno pravno shvaćanje o primjeni općeg propisa (također ZOO) ako posebnim propisom nije što drugo izrijekom određeno, ovaj je sud zauzeo u nizu svojih odluka (primjerice Rev 1331/16-2 od 23. siječnja 2018. i dr.) te izrazio i kroz pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-270/17-10 od 18. prosinca 2017.

32. Zaključno, na temelju svih iznesenih razloga, na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 valja odgovoriti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

33. U tom smislu je i ovaj sud na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

34. Posljedično svemu navedenom, a kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženice po ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu, nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužiteljici pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, već su tužiteljici dosuđene zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog utuženog iznosa kontinuirano do isplate.", završen citat. Sukladno svemu prethodno obrazloženom ovaj sud prihvaća upravo opisano pravno stajalište.

34. Sve prethodno obrazloženo potvrđeno je konačno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.godine gdje je navedeno citira se: "Dakle , tužitelju pripadaju od dana sklapanja ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30.rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope . Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZIDZPK/15" završen citat. Opisano pravno stajalište Vrhovnog suda RH obvezuje i ovaj sud kao supsidijaran izvor prava.

35. Poradi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provede je dokaz financijskim vještačenjem koje prileži na listovima 293 do 310 spisa po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o.. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog vještaka od 16.9.2025.godine utvrđeno je u bitnom ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio tada: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.2.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.193,11 CHF, odnosno 1.927,04 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (pozitivni iznosi razlika), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.2.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.932,34 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika), nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 9.169,61 EUR (8.859,39 EUR glavnice i 310,23 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni prebijeno) tada: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.2.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.055,56 CHF, odnosno 1.844,09 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.2.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.829,60 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 8.873,61 EUR (8.673,69 EUR glavnice i 199,92 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Iznos preostale glavnice na dan konverzije (30.9.2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do konverzije 30.9.2015., primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 3.048,34 EUR (konvertirani iznos). Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, list 309 spisa.

36. Vještak je i usmeno izložio svoj nalaz i mišljenje na ročištu od 19.5.2026. ustrajući u cijelosti u svom nalazu i mišljenju. Tako je vještak detaljno naveo citira se: " Na upit tužitelja po hrvatskom pravu na temelju čega je banka primijenila čl. 19 ZIP ZPK odnosno da li je vještak zatražio od banke izvornu ulaznu euro dokumentaciju temeljem čega je utvrđena kamatna stopa euro kredita s obzirom da se ne osporava kalkulator izračuna o čemu su se očitovali revizori vještak odgovora: mogu reći kako za odgovaranje na postavljeni zadatak nisam trebao nikakvu drugu dokumentaciju osim one koja je već sadržana u spisu predmeta a i iz koje se vide, između ostaloga, i kamatne stope koje je banka primijenila na ponuđeni ugovor s valutnom klauzulom u valuti EUR, koju ponudu je tužitelj prihvatio potpisom dodatka o konverziji. Što se tiče kalkulatora za izračun obveza po konvertiranom kreditu, mogu reći da su sastavni dio tog kalkulatora, naravno, i kamatne stope po kojima se obračunava ponuđeni kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR, pa je dakle mišljenjem revizora o valjanosti tog kalkulatora implicitno potvrđeno da su svi elementi za izračun, dakle i kamatne stope, ponuđeni u skladu s odredbama citiranog propisa.Na upit da li sam u nalazu prethodno imao dokumentaciju temeljem čega je banka došla do euro kamate s obzirom da nije sporno kalkulator izračuna unesenih podataka odg: mogu reći da navedeno nisam pribavljao od tuženika jer nije bilo potrebno za odgovaranje na postavljeni zadatak.Na upit da li bi isto bilo potrebno u slučaju da tužitelj osim osporavanja mogućnosti konvalidacije podredno osporava i poštenost i valjanost odredbi izvornog eur ugovora kao i da osporava zakonitost provedene konverzije na način da nije provedena u skladu s odredbama ZID ZPK odg: mogu reći da u slučaju da tužitelj osporava cjelokupnu konverziju tada bi za provjeru iste trebalo pribaviti sve elemente na temelju kojeg je konverzija ponuđena tužitelju, a to znači pribaviti uvid u pismohranu tuženika za cijelo razdoblje od datuma sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (10.1.2007.) do datuma provođenja konverzije, i to za cijeli portfelj kredita koje je tuženiku tom razdoblju odobravao s valutnom klauzulom u protuvrijednosti valute eur, a koji su iste namjene, iste ročnosti, jednakih sredstava osiguranja i dr., dakle bilo bi potrebno analizirati cijeli takav portfelj tuženikovih kredita. Naime, u skladu s odredbama ranije citiranog propisa banke su bile u obvezi ponuditi potrošaču konverziju u kredit s valutnom klauzulom u eur i to u onakva kredit u kakvom bi se potrošač nalazio da je izvorno podignuo takav kredit, a to se može sačiniti isključivo analizom svih takvih kredita koji u predmetnom razdoblju tuženik odobravao, a što je u konačnici i bio predmet nadzora (zakonom propisanog) konverzije za svaku pojedinu banku koji je nadzor trebao obaviti ovlašteni revizor ili stalni sudski vještak.Na upit pun. tužitelja na osnovu čega je tuženik, koje ulazne dokumentacije izvornog eur ugovora odredio da tužitelju pripada obveza po euro kamati prema izračunu kalkulatora kako je uneseno u konverziju od 5,95% do 6,75% odg: mogu reći da je te stope tuženik ponudio tužitelju na temelju stopa koje je za istovrsne kredite u predmetnom razdoblju odobravao svojim klijentima koji su imali ugovore u protuvrijednosti valute eur. Na upit da li sam utvrdio koji je to istovrsni kredit koji je korišten za konverziju prema tužitelju odg: mogu reći da nisam utvrđivao koji je to istovrstan kredit, a kao što sam rekao ne radi se o jednom nego o portfelju kredita. Da li iz tog portfelja je tuženik imao obvezu da se utvrdi na što se odnosi za potrebe za izradu konverziju tužitelja da bi ispunio obvezu iz čl. 19 c st. 1 točka 2. i 19 d ZID ZPK odnosno temeljem čega dolazi do ulaznih odluka iz kredita koje će unijeti kalkulator budući je po mišljenju tužitelja vjerovnik bio dužan imati dokumentaciju temeljem čega se vrši promjena kamatne stope u eurima odg: mogu reći da su korišteni podaci iz usporednih kredita znači iste namjene, vrste i trajanja, a koji su u predmetnom razdoblju odobravani kod tuženika s valutnom klauzulom u valuti EUR. Na upit kao što sam već rekao tu dokumentaciju nisam pribavljalo jer nisam smatrao da mi je potrebno za odgovaranje na postavljene zadatke. Na upit da li bi ta dokumentacija bila potrebito za zaključak da li je konverzija napravljen po zakonu mogu reći da bi za cjelokupnu analizu konverzije bila potrebna sva dokumentacija koja je služila kao podloga za predmetnu konverziju ponuđenu tužitelju. Na upit da li sam imao na uvid revizijsku odluku za tuženika mogu reći da imam arhivirano u svojoj pismohrani za svaku pojedinu banku tako i za tuženika kao banku, a da mi je revizorskim mišljenjem navedeno da je kalkulator konverzije koje je tuženik izradio sačinjen u skladu s odredbama predmetnom propisa. Na upit koji je bio revizor za tuženika mogu reći da se ovog trenutka ne mogu reći ali ako sud utvrdi da to ima veze s predmetnim postupka predmetno revizorsko mišljenje mogu dostaviti. Na upit za koje banke sam ja bio revizor mogu reći da nisam bio revizor već sam kao sudski vještak u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 bio ugovorni ovjerovitelj da kalkulator konverzije odgovara onome to je zakonom i konverziji propisao i to za Addiko bank d.d., KENT bank d.d. i Banka kovanica d.d.. Na upit u navedenim sam danim mišljenjima izrazio ta mišljenja na temelju uvida u sve podloge na temelju kojih je kalkulator konverzije izrađen, dakle na temelju pregleda ulaznih podataka, portfelja usporedivih kredita u valuti EUR i dr., s time da je u dvije manje banke analiza rađena na temelju 100% uzorka dakle na temelju svih kredit u valuti CHF, dok je za Addiko bank d.d. analiza rađena na temelju uzorka odabranog u skladu s pravilima uzorkovanja kako ga određuju pravila statistike i financijske matematike. Na upit u tim se analizama a nisam bavio načinom na koji je banka određivala kamatne stope za kredite u valutnoj klauzuli EUR prvenstveno stoga što zakon takvo što nije niti propisao. Naime, zakonom o konverziji nije se bavio eventualnom ništetnošću pojedinih ugovornih odredbi u kreditima vezanim uz valutu eur već se bavio konverzijom obveze korisnika kredita iz one vezane uz valutu chf u novu obvezu vezanu uz valutu eur. Da li u ovom predmetu postoji dokumentacija da se to individualno ispita mogu reći kako, a što sam već rekao, ne postoje podloge na temelju kojih se može vidjeti zbog čega je tuženik ponudo tužitelju stope koje mu je ponudio u konverziji. Na upit da li je po meni banka vezano za raspon kamate od 5,95-6,75% da li je pratila tržišne parametre koji bi meni bio poznat s obzirom da je opće poznata činjenica da je LIBOR padao pa bi kamata bila spuštena 3,5% mogu reći kako banka u svojoj poslovnoj politici sam i određuju na koji način će određivati odnosno mijenjati kamatne stope u ugovornim odnosima u kojima je ugovorena kamatna stopa, a uobičajeno se kao jedan od ulaznih parametara prati neka od referentnih kamatnih stopa primjerice EURIBOR za valutu EUR odnosno CHF LIBOR za valutu CHF (u razdoblju kada su te stope bile prikupljane i objavljivanje). Navedeno međutim nije jedini parametar koji se koristi prilikom promjene kamatne stope već se koristi veći broj parametara koji se odnose odnosno koji reprezentiraju promjenu rizičnosti zemlje, promjenu rizičnosti okruženja (regija, Europa ili svijet) kao i promjenu rizičnosti na razini svakog pojedinog potrošača odnosno klijenta banke, i na temelju takvog seta parametara se određuje kada i za koliko se u pojedinom kreditu ili pak u pojedinoj grupi odnosno portfelju kredita mijenjaju kamatne stope. Na upit da je banka pratila EUR LIBOR da li bi kamata rasla ili padala odg: to ovisi o EUR LIBORU.", završen citat.

37. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je sukladno nalazu vještaka naknadno i specificirao svoju tražbinu u podnesku od 29.12.2025. list 332 spisa, odnosno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u podnesku od 23.8.2026.godine, listovi 381 do 382 spisa.

38. Sukladno prethodno obrazloženom pravnom stajalištu, a naročito cijeneći izraženo pravno stajalište glede istovjetne problematike u Odluci Vrhovnog suda Rh Rev-457/2025-2 od 27.5.2026.godine tužitelju bi stoga po stajalištu ovoga suda pripadale samo propisane zakonske zatezne kamate i to obračunate na sve pojedinačne iznose glavnica sukladno nalazu vještaka koje teku od njihova dospijeća pa do dana izvršene konverzije tj. 30.9.2015.godine, bez oduzimanja od bilo kakve preplate. Stoga je valjalo u cijelosti odbiti primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku iz podneska od 29.12.2025.godine list 332 spisa u kojem je tražio isplatu iznosa glavnice od 8.873,61 eura na ime manje priznatog iznosa preplate (list 309 spisa nalaz vještaka) sa kamatom kako se to navodi da se sve ne ponavlja, kao i glede isplate iznosa od 3.048,34 eura na ime više obračunatog iznosa na dan konverzije (list 309 spisa) sa kamatom od presuđenja pa do isplate, stav I izreke ove presude kako je navedeno da se sve ne ponavlja.

39. Povratno sukladno zauzetom pravnom stajalištu tužitelju pripadaju obračunate zakonske zatezne kamate na razlike u anuitetima u visini od 1.205,46 eura (list 308 spisa nalaz vještaka) kao daljnji iznos od 2.155,16 eura na ime tečajne razlike , a sve obračunato do dana 30.9.2015.godine, ili zbrojeno po tom osnovu 3.360,62 eura sa propisanom zakonskom zateznom kamatom (budući je tužitelj otplatio predmetni kredit procesna kamata) od 5.6.2019.godine kako je i tražio pa do isplate, stav II izreke ove presude, po stopi kako je to opisano da se sve ne ponavlja, stav II izreke ove presude.

40. Sukladno obrazloženom i zauzetom pravnom stajalištu tužitelju ne pripada na ime više obračunate preostale glavnice iznos od 3.048,34 eura, list 309 spisa nalaz vještaka pa je tužitelja u tom dijelu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva valjalo odbiti prema tuženoj sa kamatama od presuđenja pa do isplate kao neosnovan, stav III izreke ove presude.

41. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužitelja ( u tom smislu ide i Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine).

42. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž -755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu č l. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tih razloga ovaj sud ne prihvaća stajalište glede negativne preplate tj. negativne tečajne razlike , te smatra da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate, uz sve ono što je već prethodno i obrazloženo da se ne ponavlja.

43. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja. Na ročištu od 11.9.2026. godine dopuštena je objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 29.12.2025. godine list 332 spisa, te preinaka sukladno podnesku tužitelja od 23.08.2026. godine listovi 381-382 spisa temeljem članka 190 ZPP-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja. Na istom ročištu odbijen je dokazni prijedlog tužitelja glede financijskog vještačenja nakon čega se tužitelj suglasio da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 15.10.2026. godine, ali je isto prezakazano uslijed spriječenosti ranije tj. za dan 30.9.2026. godine.

44. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 4 ZPP -a budući su stranke kvalitativno i kvantitativno gledano uspjele u podjednakom omjeru u ovom sporu, pri čemu je valjalo cijeniti i legitimna očekivanja tužitelja koji je uspio glede osnovanosti osnove u cijelosti dok je glede visine tužbenog zahtjeva uspio djelomično, pa je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, stav V izreke presude (u tom smislu i presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž-102/2026-2 od 3.3.2026. godine), stav IV izreke ove presude.

U Puli, 30. rujna 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.