REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-2564/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Aleksandri Pomykalo kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Križanec, Car- Pavlic & Poparić, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika DOM ZA STARIJE OSOBE MEDVEŠČAK ZAGREB, Zagreb, Trg Drage Iblera 8, OIB 88026390655, zastupanog po punomoćniku Nikoli Stipaničevu, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 3. rujna 2026., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika stranaka i zz tuženika, objavljene 30. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos od 3.259,76 EUR, sa zateznim kamatama, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 57,83 EUR, od 16. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. veljače 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. studenog 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR, od 16. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR, od 16. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR, od 16. kolovoza 2022. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR, od 16. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR, od 16. listopada 2022. do isplate

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. studenog 2022. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. veljače 2023. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. ožujka 2023. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. travnja 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. svibnja 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. lipnja 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. srpnja 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. kolovoza 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. listopada 2023. do isplate,

- na iznos od 71,04 EUR, od 16. studenog 2023. do isplate,

- na iznos od 71,04 EUR, od 16. prosinca 2023. do isplate,

- na iznos od 71,04 EUR, od 16. siječnja 2024. do isplate,

- na iznos od 71,04 EUR, od 16. veljače 2024. do isplate,

- na iznos od 71,04 EUR, od 16. ožujka 2024. do isplate,

- na iznos od 127,87 EUR, od 16. travnja 2024. do isplate,

- na iznos od 127,87 EUR, od 16. svibnja 2024. do isplate,

- na iznos od 127,87 EUR, od 16. lipnja 2024. do isplate,

- na iznos od 127,87 EUR, od 16. srpnja 2024. do isplate,

- na iznos od 127,87 EUR, od 16. kolovoza 2024. do isplate,

- na iznos od 127,87 EUR, od 16. rujna 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

II/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da se u razdoblju od prosinca 2020. do kolovoza 2024. nalazila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu njegovateljice. Vlada Republike Hrvatske donijela je na sjednici održanoj 7. prosinca 2020. Odluku o posebnoj nagradi radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19 (NN 136/2020) (u daljnjem tekstu: Odluka). Navedena Odluka objavljena je u Narodnim novinama 9. prosinca 2020., što znači da je stupila na snagu 10. prosinca 2020. (čl. VII. Odluke). Člankom I. Odluke određeno je da se radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19 pripada posebna nagrada, a koja se utvrđuje u iznosu od 10 % od osnovne plaće radnika te se isplaćuje uz plaću radnika, s time da primjena isplate u skladu s Odlukom započinje s obračunom plaće za mjesec studeni 2020. (članak V. Odluke). U članku II. definirano je da se posebna nagrada iz članka I. Odluke isplaćuje radniku za vrijeme koje je, sukladno rasporedu rada, poslove obavljao u jedinicama za skrb oboljelima od bolesti COVID-19.

2. Navedena Odluka stavljena je izvan snage Odlukom Vlade Republike Hrvatske o stavljanju izvan snage Odluke o posebnoj nagradi za obavljanje poslova pružanja skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 (NN 99/2024), koja je donesena na sjednici Vlade Republike Hrvatske održanoj 22. kolovoza 2024. Navedena Odluka objavljena je u Narodnim novinama 23. kolovoza 2024., što znači da je stupila na snagu 24. kolovoza 2024.

3. Tužiteljica je u razdoblju od prosinca 2020. do kolovoza 2024. kao njegovateljica, u radnom odnosu kod tuženika - ustanove u sustavu socijalne skrbi, obavljala poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19. Tuženik nije tužiteljici u navedenom razdoblju isplatio posebnu nagradu iz članka I. Odluke, a na koju tužiteljica ima pravo. Stoga je tužiteljica primorana podnijeti ovu tužbu kako bi ostvarila svoje subjektivno pravo na isplatu navedene posebne nagrade u gore navedenom razdoblju. Tužiteljica potražuje za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju iznos od 10 % od osnovne plaće isplaćene tužiteljici, sa zateznim kamatama od 16. dana u sljedećem mjesecu za prethodni mjesec, sukladno članku 92. st. 4. Zakona o radu, u vezi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.

4. Tužiteljica je podneskom od 12. svibnja 2026. uredila tužbeni zahtjev kao u izreci.

5. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice te isti smatra u cijelosti neosnovanim; ističe i prigovor zastare. Ističe kako nije sporno da se tužiteljica u utuženom razdoblju od prosinca 2020. do kolovoza 2024. nalazila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu njegovateljice.

6. Tuženik smatra da navedena Odluka Vlade RH o posebnoj nagradi radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19 (kao izvršne vlasti) nije i ne može biti izvor prava temeljem kojeg se određuje plaća zaposlenika kod tuženika obzirom da se ista sukladno odredbi čl. 90. Zakona o radu (NN br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 - dalje u tekstu: ZOR) određuje ugovorom o radu, odnosno kolektivnim ugovorom. Niti jednom odredbom ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu i drugog izvora radnog prava nije određeno pravo tužitelja na Covid dodatak. Nadalje, predmetna Odluka nije zakon/propis/ koji bi proizvodio pravne učinke sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U - II/1641/2025 od 24. lipnja 2025., a kako je to već ranije izraženo u rješenju Ustavnog suda posl.br.: U-II-7650/2014 od 20. travnja 2016.

7. Sukladno odredbama ZOR-a plaća se ne može određivati jednostranom odluke izvršne vlasti, niti izvršna vlast ima zakonsku/ustavnu ovlast nametati obveze tuženiku kojem osnivač nije Republika Hrvatska već Grad Zagreb.

8. Nadalje, čak i ako se uzme u obzir Odluka I., tužbeni zahtjev je i dalje neosnovan budući je Odredbom u čl. I. određeno da radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezano za brigu o zdravlju i njezi korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti Covid-19 utvrđuje se posebna nagrada, dakle, riječ je o radnicima koji su kontinuirano obavljali poslove vezane za brigu o zdravlju i njezi korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti Covid-19, a koji uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen. Naime, tuženik kao dom za starije osobe nije zdravstvena ustanova koja bi pružala usluge namijenjene oboljelima od Covid-19 virusa, već kao ustanova za brigu za starije osobe, te je u okviru svoje djelatnosti pružao svojim korisnicima brigu i njegu ako bi korisnici oboljeli od Covid-19 virusa. Dakle, tuženik nije bila ustanova koja bi po nalogu nadležnih tijela bila dužna organizirati se za pružanje brige i njege o zdravlju oboljelih od Covid-19 virusa. U tom pogledu se eventualno mogu pod primjenu Odluke I. razmotriti djelatnici tuženika koji su oboljelim korisnicima pružali brigu i njegu o zdravlju i to samo prema evidenciji radnog vremena za rad s takvim korisnicima.

9. Nadalje, Odredbom čl. IV. Odluke određeno je da sredstva za provedbu ove Odluke, za ustanove socijalne skrbi čiji je osnivač Republika Hrvatska, osiguravaju se u državnom proračunu Republike Hrvatske na aktivnosti Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Obzirom da je osnivač tuženika Grad Zagreb, na istog se ne primjenjuje predmetna odluka.

10. Nadalje, odredbom čl. II. Odluke određeno je da se posebna nagrada iz točke I. ove Odluke isplaćuje radniku za vrijeme koje je sukladno rasporedu rada poslove obavljao u jedinicama za skrb o oboljelima od bolesti COVID-19. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica je dužna dokazati koliko je radnog vremena obavljala s korisnicima/pacijentima tuženika koji su oboljeli od bolesti Covid -19 (ističe se kako tuženik nije formirao covid odjel obzirom da nije riječ o bolničkom/kliničkom centru, niti je dobio naputak nadležnih tijela o potrebi formiranja covid odjela), a na koje okolnosti tužiteljica nije predložila nikakav dokaz. Pri tome tuženik ističe kako kao ustanova skrbi 24 sata dnevno o 358 korisnika te uvažavajući navedeno tuženik je organizirao rad u skladu s okolnostima u kojim je postojala pandemija Covid-19 virusa, a radi zaštite zdravlja.

11. Tuženik ističe da je prestanak epidemije proglašen odlukom Predsjednika Vlade RH (NN broj 51/23) od 12. svibnja 2023. te je razvidno da tužiteljica nije pružala zdravstvenu skrb pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 sve do rujna 2024. Iako je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o stavljanju izvan snage Odluke o posebnoj nagradi za obavljanje poslova pružanja skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 (NN 99/2024) ukinut tzv. covid dodatak, prestanak pandemije više od godinu dana prije stoga je i navedeno dokaz kako se eventualno pravo na covid dodatak može razmatrati samo u okviru efektivnog rada s covid korisnicima.

12. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju u spisu, te su saslušane tužiteljica i zz tuženika AŠ (strana 235-237 spisa).

13. Ocjenjujući rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP -a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

14. Među strankama je nesporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju od prosinca 2020. do kolovoza 2024. bila u radnom odnosu kod tuženika, kao i visina tužbenog zahtjeva.

15. Među strankama je sporna osnovanost potraživanja tužiteljice za isplatu posebne nagrade temeljem čl. I Odluke Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja i organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19 od 7. prosinca 2020. (Narodne novine 136/2020, u daljnjem tekstu Odluka).

16. U odnosu na prigovor tuženika zastare potraživanja, isti je u cijelosti neosnovan temeljem odredbe čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17, 98/19, u daljnjem tekstu ZR) koji propisuje da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. U konkretnom slučaju najstarije potraživanje tužiteljice dospjelo je 16. siječnja 2021., tužbu je tužiteljica podnijela prije isteka roka od 5 godina, odnosno 22. prosinca 2025. Nadalje, odredbom čl. 241. ZOO- a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine . Slijedom navedene odredbe neosnovan je i prigovor zastare na uređen tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 12. svibnja 2026.

17. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, isti je neosnovan temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP kojim je propisano da tužitelj može iznimno i do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema stavu ovoga suda tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije mogla znati točnu visinu potraživanja , slijedom čega je i predloženo financijsko vještačenje, što predstavlja i opravdan razlog za eventualnu preinaku tužbenog zahtjeva u smislu navedenog čl. U konkretnom slučaju radi se o preinaci (povišenju) tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (ne prava preinaka) koja je moguća i dopuštena i koju je tužiteljica preinačila nakon konzultacije sa stručnom osobom, a koju visinu tuženik nije osporio.

18. Nesporno je da je Vlada Republike Hrvatske, kao tijelo državne vlasti, temeljem Zakona o Vladi Republike Hrvatske, temeljem čl. 31. donijela između ostalih Odluka i Odluku o posebnoj nagradi radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja i organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19 od 7. prosinca 2020. koja vrijedi i proizvodi pravne učinke od dana objave u Narodnim novinama (136/2020). Dakle, radi se o aktu kojim Vlada uređuje pojedinačna pitanja iz svoje nadležnosti, određuje mjere, daje suglasnosti ili odlučuje o stvarima za koje nije propisano donošenje općeg propisa (uredbe ili zakona). U konkretnom slučaju Odlukom je utvrđena posebna nagrada o kojoj se ne donose opći propisi, te je neosnovan prigovor tuženika da navedena Odluka nije zakon/propis/ koji bi proizvodio pravne učinke, odnosno da ne može biti izvor prava temeljem kojeg se određuje plaća.

19. Općepoznata je činjenice da je Odlukama Vlade Republike Hrvatske od 11. ožujka 2020. proglašena epidemija bolesti COVID-19, a 11. svibnja 2023. proglašen je prestanak epidemije.

20. Izvršenim uvidom u Odluku razvidno je: da se ista odnosi na radnike u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja i organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19, kojima se utvrđuje posebna nagrada u iznosu od 10% od osnovne plaće radnika t. I; da se posebna nagrada isplaćuje za vrijeme koje sukladno rasporedu rada poslove obavlja u jedinici za skrb o oboljelima od bolesti COVID-19 t. II; da se sredstva za provedbu Odluke za ustanove socijalne skrbi čiji je osnivač Republika Hrvatske osiguravaju u državnom proračunu. Dakle, navedena Odluka se odnosi isključivo na radnike koji po rasporedu rada obavljaju poslove u jedinici za skrb o oboljelim od bolesti COVID-19, a ne na sve radnike koji dođu u doticaj s oboljelima od bolesti COVID-19.

21. Tijekom postupka je utvrđeno da u vrijeme epidemije bolesti COVID-19 od strane tuženika nije bila osnovana ustrojstvena jedinica za skrb o oboljelima od bolesti COVID-19, niti je tuženik sačinio raspored rada radnika koji obavljaju poslove u jedinici skrbi oboljelima od bolesti COVID-19, da tužiteljici nije obračunavana ni isplaćivana nagrada propisana Odlukom. Navedeno proizlazi i iz iskaza saslušanih stranaka, kao i da su svi radnici tuženika brinuli za korisnike koji bi oboljeli od bolesti COVID-19, da je osnivač tuženika Grad Zagreb i suprotno navodima tužiteljice u Odluci je izričito navedeno na koga se odnosi (ustanove socijalne skrbi čiji je osnivač Republika Hrvatska) i tko osigurava sredstva (državni proračun) za posebnu nagradu, a što ovdje nije slučaj budući je osnivač tuženika Grad Zagreb.

22. Posebno je za istaknuti da su u isto vrijeme donesene i Odluka o posebnoj nagradi službenicima kaznenih tijela koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene zaštite osobama lišenim slobode u zatvorskom sustavu oboljelima od bolesti COVID-19, Odluka o posebnoj nagradi pripadnicima oružanih snaga RH – zdravstvene službe koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, čija sredstva se osiguravaju iz proračuna RH, dok su za Odluku o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 sredstva osigurana u financijskom planu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

23. Prema stavu ovoga suda, u odnosu na navedeno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu navedene Odluke, sama činjenica da je tužiteljica bila zaposlena u sustavu socijalne skrbi i da je u razdoblju epidemije dolazila u kontakt s oboljelim korisnicima Doma, ne daje joj pravo na uvećanje plaće iz navedene Odluke.

24. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci.

25. Tuženiku su dosuđeni troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023), a čiji trošak se sastoji od troškova sastava odgovora na tužbu 100 bodova, pristup na ročišta 16.4.2026. , 16.6.2026. i 3.9.2026. svako po 100 bodova, jednog obrazloženog podneska po 100 bodova, ukupno 500 bodova odnosno 1.000,00 eura

26. Tužiteljica je temeljem odredbe čl. 15. st. 1. točka 3. Zakona o sudskim pristojbama oslobođena od plaćanja istih.

U Zagrebu 30. rujna 2026.

Sutkinja:

Aleksandra Pomykalo

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 5 primjeraka, u roku 15 dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa presude, sukladno odredbi čl. 335. st. 7., 8. i 9. ZPP-a.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika