Posl. broj: P-292/2026-33

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Klari Jandroković i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grahovac, Horvat, Žaper d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rada 61, Split, OIB: 52508873833, radi isplate, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 9. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Filipa Sedmaka, odvjetnika iz Zagreba i z.z. punomoćnika tuženika MO, odvjetničkog vježbenika, 30. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. N a l a ž e s e tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju ŽO plati iznos od 775,49 EUR (sedamstosedamdesetpet eura i četardesetdevet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio zahtjevu za zakonsku zateznu kamatu na taj iznos u razdoblju od 30. rujna 2015. do 24. travnja 2026.

II. O d b i j a s e tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju ŽO, [adresa], Kuče 10410 Velika Gorica, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.844,19 EUR koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2016. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.".

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 14. lipnja 2023. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio je dana 10. srpnja 2006. godine s prednikom tuženika (SPLITSKA BANKA d.d) nenamjenski Ugovor o kreditu broj: 46618/06 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.300,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate 84 mjeseci od dana stavljanja kredita u otplatu i uz godišnju kamatnu stopu od 6,88%, s tim da je kamatna stopa promjenjiva (članak 4. Ugovora o kreditu), dok se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule (članak 10. Ugovora o kreditu). Kredit je korišten za zatvaranje drugog kredita, a koji je tužitelj koristio samo u privatne svrhe. Povodom ugovornih odredbi banaka kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, podignuta je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je svojom presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. godine banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Radi se o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Samim time potrošači su dovedeni u nezavidnu situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju prilikom i prije sklapanja ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF-a te ga se nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti; o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, da je rast CHF vrlo vjerojatan prema studiji MMF iz 2007. i 1999., te riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita. Koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja ugovora pružene tužitelj nije mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno rasti u odnosu na one određene u prvom otplatnom planu. U suprotnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, ne bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. propisuju kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Osim toga, članak 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kao lex specialis određuju pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i definiraju ih kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su viši sudovi u svojim odlukama presudili kako se radi upravo o takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Konkretno u ovom sporu tužitelj ističe kako je nesporno da je odredba o valutnoj klauzuli bila gramatički jasna i vizualna uočljiva, no primjenom standarda „prosječnog čovjeka“ tužitelju ta odredba nije mogla biti lako razumljiva niti mu je pojašnjenja od strane službenika banke ili ikoga drugoga. Prije zaključenja, niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelju nije pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući predmetni ugovor u kojemu je unesena spomenuta ugovorna odredba. Stoga je logično zaključiti kako tužitelju sporna odredba nije bila lako razumljiva. Nadalje, s obzirom da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, a posebno s obzirom da je u to vrijeme tuženik već znao o kojem se riziku radi kada se potpisuje ugovor koji sadržajno odgovara tužiteljevom, a tužitelj nije. Naime, ranije navedenim sudskim odlukama iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je kako su banke znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku tužitelj kao fizička osoba – potrošač može se u posebnoj parnici pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Istom odredbom propisano je i da je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Isto je propisano i Zakonom o zaštiti potrošača, preciznije člankom 118. koji propisuje kako odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu interesa potrošača obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenih obvezujućih presuda iz tzv. slučaja „Franak“ izravno primjenjivo te je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna. Ovom tužbom tužitelj potražuje iznose koje je tuženik temeljem ništetnosti navedene odredbe stekao bez osnove te koje je stoga dužan tužitelju vratiti. Naime obzirom da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ništetna, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune naspram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Parnične stranke sklopile su Dodatak Ugovora o kreditu kojim je promijenjen način ispunjenja obveze iz Ugovora o kreditu br. 46618/06 na način da se obveze do tada podmirivane u kunskoj protuvrijednosti CHF od dana sklapanja aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za EUR važećem na dan plaćanja, odnosno došlo je do konverzije osnovnog ugovora u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj ističe da se zaključenjem navedenog Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. utvrđeno je kako činjenica da je sklopljen aneks Ugovora o kreditu ne znači kako korisnik kredita gubi pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. „To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).“ Navedenom odlukom nedvojbeno je utvrđeno kako potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgubili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane. Potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti. Stoga tužitelj nesporno ima pravni interes i može tražiti isplatu radi utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba kako bi na taj način zaštitio i ostvario svoja prava. Tužitelj je svoje obveze prema tuženiku uredno podmirivao. Tužitelj naglašava kako se s promjenama visine anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije slagao niti je na njih prešutno pristao plaćajući, već bi mu u suprotnom sukladno Ugovoru o kreditu prijetio postupak izravne naplate, odnosno ovršni postupak, a koji bi mu značajno otežao kako ekonomsku, tako i cjelokupnu životnu situaciju. Tužitelj ističe da u skladu s člankom 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tužitelj je od tuženika zatražio dokumentaciju koja mu je nužna za vođenje spora i određivanje tužbenog zahtjeva, no tuženik je omaškom na zahtjev tužitelja za cjelokupnom dokumentacijom dostavio nepotpunu dokumentaciju te je time tužitelja doveo u poziciju da ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca prije nastupa zastare. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 1.327,36 EUR / 10.001,00 HRK, pa je u tom smislu i naznačena vrijednost predmeta spora. Kako tužitelj nije u mogućnosti postaviti visinu tužbenog zahtjeva bez podataka kojima raspolaže tuženik, kao i bez provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, sukladno članku 186. b. Zakona o parničnom postupku predlaže da Naslovni sud donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da dostavi sve anekse osnovnog ugovora o kreditu i dokument s podacima o datumu provedbe konverzije, iznosu glavnice nakon konverzije i iznosu preplate iz konverzije te ostalu materijalnu dokumentaciju prema navodima iz tužbu, a koju tuženik ima u posjedu. Tužitelj također predlaže da se, kada tuženik dostavi dokumentaciju, provede financijsko vještačenje te pridržava pravo da u skladu s člankom 186.b. točkom 3. Zakona o parničnom postupku postavi tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Sukladno navedenom, postavio je manifestacijski zahtjev za dostavu navedene dokumentacije te tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2022. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata te predlaže da sud odbije predmetni tužbeni zahtjev. Ističe da je tužitelj prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15). Tužitelj je prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 pristao da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršio od početka otplate pa do 30.09.2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu. Tužitelj je prihvatio izračun konverzije, stanje glavnice i duga u EUR kredita prilikom prihvaćanja konverzije dana 14.06.2016. Tuženik smatra kako je iz navedenog razloga tužbu i tužbeni zahtjev potrebno odbiti. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tužitelj je uz tužbu dostavio dokaz iz kojeg je vidljivo da su treće osobe (i to: Hidrocommerce d.o.o. i FO), a ne tužitelj, vršile uplate na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje tvrdi da je potraživanje tužitelja zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Tuženik dalje tvrdi da odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku u kojem je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15. Tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15) propisao je temeljno načelo i obvezu banke da potrošačima s kreditima denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) ponudi konverziju takvog kredita na način da položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: „EUR kredit“). Člankom 19.c ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije prema kojem je banka bila dužna: na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunati iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita; umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u CHF; početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati CHF anuiteti zamijeniti novim EUR otplatnim planom, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoriti u EUR anuitete prema tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja - takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljaju osnovu za namirenje EUR anuiteta po novom EUR otplatnom planu; utvrditi preplatu / manju uplatu između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu. Tuženik je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom dodatka ugovoru o kreditu. U dokaz činjenici da je banka postupila u skladu s citiranom zakonskom odredbom, tuženik dostavlja i Mišljenje ovlaštenog revizora društva Ernst & Young d.o.o. sa sjedištem u [adresa], čiji je zadatak na temelju odredbe čl. 19.d. ZID ZPK/15 bio provjeriti pravilnost i usklađenost kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF, odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15. Prema ZID ZPK/15 tužitelj je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije. Dakle, potrebno je naglasiti kako je tužitelj od trenutka primitka ponude konverzije do isteka zakonom određenog roka za prihvaćanje konverzije imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao. Tužitelj na izračun konverzije nije imao prigovora nego je prihvatio ponudu za konverziju kredita te su tužitelj i tuženik izvršili konverziju kredita na temelju ZID ZPK/15. Potrebno je naglasiti kako je tužitelj samostalno izrazio svoju volju i suglasnost i prihvatio je ponudu i izračun konverzije, dok je ponuda izračuna konverzije za tuženika bila prisilna zakonska obveza. S obzirom na to da je tužitelj bio neuredan u otplati kredita, cjelokupni iznos glavnice je dospio na naplatu prije donošenja ZID ZPK/15 te je stanje predmetnog kredita na dan 30.09.2015. bilo slijedeće: (i) dospjela neplaćena glavnica iznosila je 86.188,64 HRK, (ii) dospjela neplaćena redovna kamata iznosila je 8.463,08 HRK, (iii) dospjela neplaćena zatezna kamata: 36.907,41 HRK, odnosno sveukupno je dug 7.943,78 EUR. Konverzijom stranke su dogovorno promijenile osnovni CHF Ugovor na način da je retroaktivno ugovorena kamatna stopa, koja se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, 3M EURIBOR, i također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije. Prilikom sklapanja konverzije utvrđena je razlika (dug) između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu u iznosu od 7.943,78 EUR koja je naznačena u izračunu konverzije i koji iznos duga se tužitelj obvezao vratiti banci. Nakon prihvata ponude konverzije u poslovnici banke dana 14. lipnja 2016. izvršena je, po provedenoj konverziji, uplata na ime duga u iznosu od 7.031,53 EUR. Tuženik napominje da je tužitelj bio neuredan u otplati kredita i da je obveze po kreditu u okviru ovršnog postupka podmirivao FO u svojstvu sudužnika. Stoga, tuženik ističe kako tužitelj nema nikakvo potraživanje prema banci jer isti nije ispunjavao svoje obveze iz ugovora o kreditu. Tužitelj je, dakle, prihvatom ponude konverzije pristao: na početno ugovorenu kamatnu stopu višu od kamatne stope koja je bila ugovorena osnovnim Ugovorom; na EUR kamatne stope koje su tijekom cijelog razdoblja otplate kredita više od kamatnih stopa koje je plaćao po CHF kreditu; na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza te da iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako su konverzijom promijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu: kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora (tj. od dana 10.07.2006.g.). Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu sve do dana 30.09.2015. Stoga, tuženik ističe kako tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora niti tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe. Stoga, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. Zaključno, tuženik podsjeća da je zakonska obveza tuženika bila ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. Navedena pravila ne propisuju obvezu tuženika da prilikom izračuna konverzije koristi početni CHF anuitet kao fiksni, odnosno da kao fiksnu kamatnu stopu koristi početno ugovorenu CHF kamatnu stopu od 4,39% za cijelo vrijeme otplate kredita, niti da koristi tečaj CHF – HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita kao fiksni. U tom smislu, napominje se da nije točan navod tužitelja da iznos glavnice naveden u obračunu konverzije nije točan jer da isti ne odgovara stvarnom stanju. Naime, čl. 19.c. st.1. toč.8. ZID ZPK/15 propisuje da učinak konverzije koji se utvrđuje kao razlika: (i) stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama banke na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, i (ii) iznosa preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog EUR otplatnog plana i svih tužiteljevih uplaćenih iznosa pretvorenih u EUR anuitete i utvrđenih sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. toč. 4. ZID ZPK/15. Banka je postupila sukladno citiranim kogentnim zakonskim odredbama. Stoga je tužbeni zahtjev potrebno odbiti u cijelosti jer ne postoji nikakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku. Tuženik ističe kako tužitelj nema pravni interes za postavljanje niti deklaratornog niti kondemnatornog zahtjeva jer od trenutka sklapanja Dodatka više ne postoji CHF ugovor o kreditu niti CHF kamata obzirom je tužitelj pristao na konverziju ex tunc, tj. smatra se da je tužitelj od samog početka korisnik EUR kredita s EUR promjenjivom kamatnom stopom. Ujedno, prihvaćajući konverziju i sklapanjem Dodataka tužitelj je pristao da se sve uplate koje je vršio po CHF Ugovoru (izuzev uplata na ime zateznih kamata, naknada i troškova) koriste za namirenje EUR kredita. Dakle, upravo zbog provedene konverzije, koja je, uzgred budi rečeno, bila zakonska obveza tuženika za razliku od tužitelja koji je imao pravo birati želi li prihvatiti ponudu konverzije ili ne, tužiteljev zahtjev je neosnovan te je isti potrebno odbiti u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje iz tužbe. Obzirom da kolektivni spor koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. brojem P-1401/2012 na koji se poziva tužitelj u tužbi nije primjenjiv na ovaj slučaj iz razloga opisanih pod odlomkom I. i II. ovog odgovora na tužbu (posebno se naglašava da ne postoji objektivni identitet ove parnice i kolektivnog spora), kolektivna tužba ne prekida zastarni rok u ovom predmetu. Kada bi Sud i utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, zastarni rok od 5 godina teče od svake pojedine uplate, stoga je cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari s obzirom da je tužitelj podnio tužbu 01.06.2023. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga, obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine“. Valja napomenuti da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak, bile ništetne. Zaista nije jasno zbog čega i kojih razloga tužitelj navedene odredbe smatra ništetnim niti je jasno u kakvoj su vezi navedene odredbe s tužbeni zahtjevom iz predmetne tužbe. Tužitelj ističe da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena valutna obveza. Presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredba isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Valja napomenuti da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“. Stoga, ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač. Nadalje ističe da je člankom 15. Ugovora tužitelj je potvrdio da je upoznat s uvjetima odobravanja kredita, uključujući dakle i moguću promjenjivost tečaja izabrane valute Ugovora. Tužitelj je u čl. 1. Ugovora i čl. 15. Ugovora potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Predmetni članak 1. smješten je na prvoj stranici Ugovora i to na jasno vidljivom mjestu, dok je čl. 15. Ugovora smješten neposredno iznad potpisa ugovorni strana te isti nisu mogli ostati ne primijećen prilikom sklapanja Ugovora. Neutemeljeno je tvrditi da tužitelj nije bio svjestan rizika kada je predmetna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ako je i postojao neoprez tužitelja u pogledu njegovog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražio dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice. 45. Nadalje, tuženik ističe kako je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora bio upoznat s promjenjivošću tečaja valute Ugovora koji se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih tražbina. Tužitelj je, dakle, dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg kako nepovoljnog, ali tako i povoljnog tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, u predmetnoj Presudi, na koju se poziva tužitelj, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog. Valja napomenuti da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan. Tuženik smatra da u ovom predmetu treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja Ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja. Stoga je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora. Naime, primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova. Također, tuženik ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 7 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru. U konačnici i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u presudi na čijoj primjeni tužitelj inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja. Drugim riječima, u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Ovdje tuženik skreće pažnju na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji: „Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.“ Drugim riječima, tužitelj je imao i mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva te ističe da ne postoji nikakva tražbina tužitelja prema tuženiku. Tuženik napominje i kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Naime, ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Tužitelj se podneskom od 16. veljače 2024. očitovao na odgovor na tužbu te je specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 5.984,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od njihova plaćanja pa do isplate.

5. Na pripremnom ročištu 18. prosinca 2024. tužitelj je odustao od manifestacijskog zahtjeva budući da smatra da je sva potrebna dokumentacija dostavljena u spis, a tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 350,00 eura, a po osnovi tzv. negativnih razlika.

6. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno precizirao nakon provođenja financijskog vještačenja, podneskom od 25. travnja 2025., kao u izreci.

7. Tuženik se i tako preciziranom tužbenom zahtjevu protiv, a podneskom od 22. travnja 2025. istaknuo je i "materijelnopravni prigovor prijeboja i prigovor prijeboja koristi sa štetnom sukladno čl. 346. st. 3. ZOO-a, u odnosu ne negativne razlike u visini od 53,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u podnesku, dakle, više se na radi o prigovoru radi prebijanja u iznosu od 350,00 eura kojeg je tuženik, isto po osnovi tzv. negativnih razlika istaknu na pripremnom ročištu 18. prosinca 2024.

8. Presudom ovog suda posl. broj: P-1012/2023-23 od 10. srpnja 2025. suđeno je:

"I. O d b i j a j u s e tužbeni zahtjevi koji glase:

" Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju ŽO, [adresa], Kuče 10410 Velika Gorica, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.844,19 EUR koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2016. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju ŽO, [adresa], Kuče 10410 Velika Gorica, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 775,49 EUR koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate do dana konverzije na preplaćene iznose uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta.".

II. O d b i j a se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

III. N a l a ž e s e tužitelju ŽO da tuženiku OTP banka d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 1.250,00 EUR (tisućudvijestopedeset eura) u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 26,55 EUR (dvadesetšest eura i pedesetpet centi).".

9. Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj: Gž-753/2025-2 od 2. srpnja 2026. prihvaćena je žalba tužitelja i prvostupanjska presuda je ukinuta u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke te u cijelu točke III. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.250,00 eura te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje, a deklarirano je i da u nepobijanom dijelu i to u točki III. izreke u kojim je odbijen preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 26,55 eura, prvostupanjska presuda kao nepobijana ostaje na snazi.

10. Prema obrazloženju drugostupanjskog rješenja:

"23. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud provesti novu glavnu raspravu (članak 377. stavak 1. ZPP-a), provesti će predložene i potrebne dokaza, pribaviti sporazum o konverziji (kako je to tužitelj u tužbi predlagao) za koji stranke suglasno navode da je zaključen te utvrditi činjenice na koje mu je ukazano u ovom rješenju, time da će nedvojbeno utvrditi, a kako je to naprijed obrazloženo je li tužitelj s obzirom na zaključeni sporazum o konverziji u cijelosti obeštećen po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

24. Isto tako, prvostupanjski sud će imati u vidu i da ukoliko je odredbama sporazuma o konverziji sklopljenog između stranaka tuženik tužitelju priznao preplatu po ugovoru o kreditu, to će za taj iznos umanjiti eventualno osnovanu tražbinu tužitelja i po osnovi glavnice i kamata temeljem preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi jer bi u protivnom tužitelj za navedeni iznos bio dva puta namiren. Posebno se napominje da je potrebno utvrditi (ukoliko je) iznos koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, a zatim po potrebi dopunskim vještačenjem izračunati zakonske zatezne kamate na najstarije utvrđene razlike preplate, a zakonska zatezna kamata će se obračunati od dana plaćanja do dana 30. rujna 2015. godine te preplatom koju je tuženik priznao zatvoriti će se prvo zatezna kamata, a zatim i iznos više plaćenog sve do najstarijeg iznosa do visine preplate te će se na taj način utvrditi preostali iznos više plaćenog po osnovi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.".

11. U ponovljenom postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj 46618/06 od 7. srpnja 2006., ispis EKS-a i otplatni plan za ugovor o kreditu, ispis prometa po kreditu, ispis prometa po računu, dopis tuženika tužitelju od 9. studenoga 2015. sa prijedlogom sporazuma o konverziji ugovora o kreditu, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića iz društva Darfin d.o.o. te zapisnik s iskazom tužitelja.

12. Još na ročištu 9. lipnja 2025. odbijen je dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka FO jer to nije potrebni za utvrđivanje odlučnih činjenica.

13. Na ročištu 9. rujna 2026. tužitelj se izrijekom očitovao da ne osporava nalaz i mišljenje vještaka te ne traži očitovanje vještaka niti dodatno vještačenje prema pravnom shvaćanju izraženom u ukidnom rješenju.

14. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

15. Na navedenom ročištu od 9. rujna 2026. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev pod II. točkom tako da na iznos od 775,49 eura, koji se odnose na zakonske zatezne kamate od svake pojedine uplate do konverzije, potražuje i zakonsku zateznu kamatu od 30. rujna 2015. pa do isplate.

16. Tuženik se takvoj preinaci tužbe protivi, a sud je, temeljem odredbe čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP), takvu preinaku dopustio budući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

17. Nije sporno:

- da je tužitelj 7. srpnja 2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 46618/06 kojim mu je odobren kredit u iznosu od 30.300,00 CHF koji će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, bez određene namjene;

- da je člankom 10.d) ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća;

- da je odredbama čl. 4. i čl. 9. ugovora ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s Odlukama o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 6,88 % godišnje;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti;

- da su stranke sklopile sporazum o konverziji ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona.

18. Sporno je, za početak, ima li tužitelj uopće status potrošača po predmetnom ugovoru o kreditu.

19. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

20. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

21. Tuženik sasvim neosnovano tužitelju osporava status potrošača budući da je taj status sasvim jasno vidljivi iz samog ugovora o kreditu (u kojem je tužitelj naveden isključivo kao fizička osoba bez ikakvog spominjanja njenog zanimanja ili kakve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti), a naročito iz činjenice da su stranke sklopile sporazum o konverziji navedenog ugovora o kreditu budući da je odredbama ZIDZPK-a, je propisana konverzija ugovora o kreditu, za banke kao obveza, a kao mogućnost isključivo za potrošače te je i tuženik, očito svjestan takvog statusa tužitelja, njemu i ponudio konverziju.

22. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

23. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

25. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.

26. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.

27. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.

28. U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj konverziju prihvatio te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.

29. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.

30. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj: U- I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.

31. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.

32. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

33. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).

34. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".

35. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).

36. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

37. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba; da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da će prema odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem (iako ovaj postupak nije prekinut temeljem odredbe čl. 213. st. 1. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je svrha oglednog postupka upravo jedinstvena primjena prava, jasno je da se i na ovaj postupak ta vezanost odnosi) te da je i svrha tzv. izvanredne revizija iz tada važeće odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019.) upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je takvim odlukama i ovaj sud vezan.

38. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.

39. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.

40. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

41. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.

42. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:

Prvo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Drugo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Treće pravno shvaćanje koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

43. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.

44. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:

- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;

te, na kraju, i:

- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.

45. Do zaključenja prethodnog postupka prije ukinute presude (18. prosinca 2024.), o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, objavljena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

46. Imajući u vidu ovakvu situaciju, a kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja te je rješenjem vještaku odredio zadatak prema varijantama koje bi odgovarale drugom (pod A) te trećem (pod B) pravnom shvaćaju kako su citirana u 42. odlomku obrazloženja, budući da za prvo pravno shvaćanje vještačenje nije ni potrebno.

47. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz društva Darfin d.o.o., Splitska banka d.d. kao kreditor i ŽO kao korisnik kredita zaključili su dana 10.07.2006. godine Ugovor o kreditu (list 11-13 spisa) broj: 46618/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 30.300,00 CHF, po kupovnom tečaju Banke na dan korištenja. Člankom 4. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 6,88%, promjenjiva. Ugovoreni rok otplate iznosi 84 mjeseci. Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru izvršiti će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Banke, vrijedećeg na dan plaćanja. Sukladno otplatnom planu u CHF prema obračunu tuženika, prikazanom u tablici, sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 39.670,56 CHF od čega je otplata glavnice 30.300,00 CHF i kamata 9.370,56 CHF. Kredit je otkazan dana 27.06.2012. godine. Kredit je isplaćen 12.07.2006. Kupovni tečaj Banke na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,544100 kn. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita prikazana je u tablici te sveukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 21.026,12 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 2.790,63 EUR. U izračunu su prikazani samo anuiteti koji su plaćeni u cijelosti prije provedbe konverzije dana 14. lipnja 2016. Vještak napominje da je dopisom zatražio od tuženika dodatnu dokumentaciju, odnosno sporazum po konverziji ugovora o kreditu broj 46618/06 te izračun konverzije, na što mu je dostavljena dokumentacija koja već priliježe spisu na listu 116-121 spisa. Iz navedenog sporazuma o konverziji ugovora o kreditu (list 118 spisa) nije moguće utvrditi kolika ja dospjela neplaćena tražbina Kreditora nakon izvršenja konverzije u eurima te stoga vještak nije u mogućnosti odgovoriti na dio zadatka vezan uz konverziju Ugovora o kreditu. Izračun zateznih kamata na više plaćene iznose razlika anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana provođenja konverzije 14.06.2016. prikazan je u tablici te ukupno zatezne kamate iznose 775,49 EUR.

48. U mišljenju (zaključku) vještak u tablici prikazuje razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, a sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 61.685,95 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 8.187,17 EUR. Vještak u tablici prikazuje i izračun zateznih kamata na više plaćene iznose razlika anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana provođenja konverzije 14.06.2016. godine, a prema čemu ukupno zatezne kamate iznose 775,49 EUR. Vještak u tablici prikazuje i razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, a prema čemu sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -403,45 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi - 53,56 EUR.

49. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitova podneskom od 22. travnja 2025. na način da nije iznio nikakve prigovore već je istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja u iznosu negativnih razlika kako ih je odredio vještak u nalazu i mišljenju u ukupnoj visini od 53,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose.

50. Tužitelj se podneskom od 25. travnja 2025. očitovao na način da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, no ukazuje na omašku u pisanju na stranici 6. nalaza i mišljenje gdje sveukupna razlika preplate anuiteta ne odgovara iznosu iz tablice, odnosno trebao bi stajati iznos od 2.844,19 eura. Sukladno tome, tužitelj je i specificirao tužbeni zahtjev.

51. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.

52. Nakon donošenja presude ovog suda posl. broj: P-1012/2023-23. (10. srpnja 2025.), a prije donošenja rješenja Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj: Gž- 753/2025-2 (2. srpnja 2026.), 18. lipnja 2026. objavljena je odluka (presuda i rješenje) proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

53. U navedenoj je odluci zauzeto slijedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

54. Iz navedenog pravnog shvaćanja sasvim jasno proizlazi da potrošač ima pravo samo na zakonske zatezne kamate od dana svake pojedine uplate do konverzije, a ne i na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih odredbi pa nema nikakve osnove niti za iznos preplate "umanjiti eventualno osnovanu tražbinu tužitelja", odnosno "…po potrebi dopunskim vještačenjem izračunati zakonske zatezne kamate na najstarije utvrđene razlike preplate, a zakonska zatezna kamata će se obračunati od dana plaćanja do dana 30. rujna 2015. godine te preplatom koju je tuženik priznao zatvoriti će se prvo zatezna kamata, a zatim i iznos više plaćenog sve do najstarijeg iznosa do visine preplate te će se na taj način utvrditi preostali iznos više plaćenog po osnovi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli", kao što je navedeno u 24. odlomku obrazloženja drugostupanjskog rješenja, a nema osnove niti za tuženikov materijalnopravni prigovor prijeboja (budući da se ne radi o procesnom prigovoru radi prebijanja o tome se ne odlučuje u izreci presude).

55. Prema tome, osnovan je tužbeni zahtjev koji se odnosi na zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015. u iznosu od 775,49 eura, a nije osnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.844,19 eura za zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u II. točki izreke.

56. Prema odredbi čl. 31. st. 1. ZOO-a, na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamata, osim kad je to zakonom određeno, a prema stavku 2. navedenog članka, na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

57. Imajući u vidu da je tužitelj određeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika postavio tek podneskom od 25. travnja 2026. temeljem odredbi čl. 31. ZOO-a, na iznos neisplaćenih zateznih kamata ima pravo na zatezne kamate od 25. travnja 2026., a ne i prije toga.

58. Sukladno navedenom, tuženiku je naloženo da tužitelju plati iznos od 775,49 eura za zakonskom zateznom kamatom od 25. travnja 2026., a odbijen je preostali dio zahtjeva za zakonsku zateznu kamatu na taj iznos u razdoblju od 30. rujna 2015. do 24. travnja 2026.

59. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, pri čemu je sud imao u vidu da je tužitelju uspio s bitno manjim dijelom tužbenog zahtjeva (s njegov se neuspjeh ogleda ne samo u visini već i u osnovi tog dijela tužbenog zahtjeva) ali u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježe stranačka ravnopravnost te izuzetne pravne nesigurnost uslijed različite prakse svih sudova, podnošenje tužbe sa takvim tužbenim zahtjevom u konkretnim okolnostima nije bilo očito nerazumno, a odlučivanje o troškovima razmjerno uspjehu u parnici bi poništilo i učinke dijela tužbenog zahtjeva s kojima je tužitelj uspio, pa je stoga odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Zlataru 30. rujna 2026.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćnici tužiteljice Klari Jandroković, odvjetnici iz Zagreba

2. punomoćnici tuženika Sanji Vukina, odvjetnici iz Zagreba