Poslovni broj P-1462/2023-25

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu tog suda Maji Nevešćanin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Klaudiji Šopić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056866535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 02. rujna 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. rujna 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, iz 10 000 Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužitelju MČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 754,31 EUR/ 5.683,35 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR =7,53450 kn) na ime razlike preplaćenih iznosa kamata sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje od 16.02.2007 godine do 31.12.2007 godine , a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 30. rujna 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023 godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućem na iznos od:

5,76 eur/ 43,42 kn počevši od 30.11.2007. do isplate,

5,73 eur/ 43,20 kn počevši od 31.12.2007. do isplate,

5,84 eur/ 43,98 kn počevši od 31.01.2008. do isplate,

5,89 eur/ 44,42 kn počevši od 29.02.2008. do isplate,

5,99 eur/ 45,16 kn počevši od 31.03.2008. do isplate,

5,85 eur/ 44,04 kn počevši od 30.04.2008. do isplate,

7,45 eur/ 56,16 kn počevši od 31.05.2008. do isplate,

7,55 eur/ 56,86 kn počevši od 30.06.2008. do isplate,

7,41 eur/ 55,84 kn počevši od 31.07.2008. do isplate,

7,42 eur/ 55,89 kn počevši od 31.08.2008. do isplate,

7,50 eur/ 56,49 kn počevši od 30.09.2008. do isplate,

8,11 eur/ 61,09 kn počevši od 31.10.2008. do isplate,

7,70 eur/ 58,01 kn počevši od 30.11.2008. do isplate,

8,22 eur/ 61,93 kn počevši od 31.12.2008. do isplate,

8,30 eur/ 62,53 kn počevši od 31.01.2009. do isplate,

8,34 eur/ 62,80 kn počevši od 28.02.2009. do isplate,

13,37 eur/ 100,68 kn počevši od 31.03.2009. do isplate,

13,39 eur/ 100,92 kn počevši od 30.04.2009. do isplate,

13,15 eur/ 99,06 kn počevši od 31.05.2009. do isplate,

12,97 eur/ 97,69 kn počevši od 30.06.2009. do isplate,

13,01 eur/ 98,05 kn počevši od 31.07.2009. do isplate,

13,11 eur/ 98,77 kn počevši od 31.08.2009. do isplate,

13,10 eur/ 98,71 kn počevši od 30.09.2009. do isplate,

13,00 eur/ 97,98 kn počevši od 31.10.2009. do isplate,

13,19 eur/ 99,35 kn počevši od 30.11.2009. do isplate,

13,33 eur/ 100,45 kn počevši od 31.12.2009. do isplate,

13,54 eur/ 102,01 kn počevši od 31.01.2010. do isplate,

13,49 eur/ 101,65 kn počevši od 28.02.2010. do isplate,

13,77 eur/ 103,77 kn počevši od 31.03.2010. do isplate,

13,72 eur/ 103,37 kn počevši od 30.04.2010. do isplate,

13,82 eur/ 104,15 kn počevši od 31.05.2010. do isplate,

14,72 eur/ 110,94 kn počevši od 30.06.2010. do isplate,

14,54 eur/ 109,54 kn počevši od 31.07.2010. do isplate,

15,10 eur/ 113,81 kn počevši od 31.08.2010. do isplate,

14,91 eur/ 112,33 kn počevši od 30.09.2010. do isplate,

14,59 eur/ 109,96 kn počevši od 31.10.2010. do isplate,

15,27 eur/ 114,96 kn počevši od 30.11.2010. do isplate,

16,10 eur/ 121,33 kn počevši od 31.12.2010. do isplate,

15,50 eur/ 116,82 kn počevši od 31.01.2011. do isplate,

15,71 eur/ 118,40 kn počevši od 28.02.2011. do isplate,

15,45 eur/ 116,39 kn počevši od 31.03.2011. do isplate,

15,50 eur/ 116,75 kn počevši od 30.04.2011. do isplate,

16,63 eur/ 125,28 kn počevši od 31.05.2011. do isplate,

16,74 eur/ 126,11 kn počevši od 30.06.2011. do isplate,

17,02 eur/ 128,23 kn počevši od 31.07.2011. do isplate,

16,55 eur/ 124,70 kn počevši od 31.08.2011. do isplate,

16,04 eur/ 120,85 kn počevši od 30.09.2011. do isplate,

14,43 eur/ 108,75 kn počevši od 31.10.2011. do isplate,

14,40 eur/ 108,48 kn počevši od 30.11.2011. do isplate,

14,62 eur/ 110,14 kn počevši od 31.12.2011. do isplate,

14,82 eur/ 111,59 kn počevši od 31.01.2012. do isplate,

14,84 eur/ 111,79 kn počevši od 29.02.2012. do isplate,

14,70 eur/ 110,78 kn počevši od 31.03.2012. do isplate,

14,79 eur/ 111,46 kn počevši od 30.04.2012. do isplate,

14,85 eur/ 111,92 kn počevši od 31.05.2012. do isplate,

14,75 eur/ 111,14 kn počevši od 30.06.2012. do isplate,

14,78 eur/ 111,35 kn počevši od 31.07.2012. do isplate,

14,70 eur/ 110,77 kn počevši od 31.08.2012. do isplate,

14,53 eur/ 109,50 kn počevši od 30.09.2012. do isplate,

14,71 eur/ 110,85 kn počevši od 31.10.2012. do isplate, sve u roku od 15 dana."

II.Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz 10 000 Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužitelju MČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 2.162,11 EUR/ 16.290,41 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR =7,53450 kn) na ime razlike preplaćenih anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje od 16.2.2007. godine do 31. 12.2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023 godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućem na iznos od:

1,09 eur/ 8,21 kn počevši od 30.11.2005. do isplate,

4,53 eur/ 34,14 kn počevši od 31.10.2008. do isplate,

8,26 eur/ 62,22 kn počevši od 31.12.2008. do isplate,

10,93 eur/ 82,38 kn počevši od 31.01.2009. do isplate,

12,15 eur/ 91,51 kn počevši od 28.02.2009. do isplate,

8,81 eur/ 66,36 kn počevši od 31.03.2009. do isplate,

9,44 eur/ 71,16 kn počevši od 30.04.2009. do isplate,

4,34 eur/ 32,68 kn počevši od 31.05.2009. do isplate,

0,58 eur/ 4,35 kn počevši od 30.06.2009. do isplate,

1,58 eur/ 11,89 kn počevši od 31.07.2009. do isplate,

3,56 eur/ 26,82 kn počevši od 31.08.2009. do isplate,

3,39 eur/ 25,52 kn počevši od 30.09.2009. do isplate,

1,38 eur/ 10,42 kn počevši od 31.10.2009. do isplate,

5,14 eur/ 38,75 kn počevši od 30.11.2009. do isplate,

8,16 eur/ 61,47 kn počevši od 31.12.2009. do isplate,

12,45 eur/ 93,77 kn počevši od 31.01.2010. do isplate,

11,46 eur/ 86,37 kn počevši od 28.02.2010. do isplate,

17,28 eur/ 130,21 kn počevši od 31.03.2010. do isplate,

16,18 eur/ 121,89 kn počevši od 30.04.2010. do isplate,

18,33 eur/ 138,10 kn počevši od 31.05.2010. do isplate,

36,95 eur/ 278,43 kn počevši od 30.06.2010. do isplate,

33,12 eur/ 249,54 kn počevši od 31.07.2010. do isplate,

44,83 eur/ 337,79 kn počevši od 31.08.2010. do isplate,

40,79 eur/ 307,30 kn počevši od 30.09.2010. do isplate,

34,28 eur/ 258,25 kn počevši od 31.10.2010. do isplate,

48,01 eur/ 361,74 kn počevši od 30.11.2010. do isplate,

65,48 eur/ 493,38 kn počevši od 31.12.2010. do isplate,

53,11 eur/ 400,17 kn počevši od 31.01.2011. do isplate,

57,45 eur/ 432,86 kn počevši od 28.02.2011. do isplate,

51,93 eur/ 391,28 kn počevši od 31.03.2011. do isplate,

52,92 eur/ 398,75 kn počevši od 30.04.2011. do isplate,

76,35 eur/ 575,22 kn počevši od 31.05.2011. do isplate,

78,63 eur/ 592,41 kn počevši od 30.06.2011. do isplate,

98,20 eur/ 739,86 kn počevši od 31.07.2011. do isplate,

88,14 eur/ 664,12 kn počevši od 31.08.2011. do isplate,

77,14 eur/ 581,21 kn počevši od 30.09.2011. do isplate,

75,95 eur/ 572,31 kn počevši od 31.10.2011. do isplate,

75,11 eur/ 565,93 kn počevši od 30.11.2011. do isplate,

80,36 eur/ 605,47 kn počevši od 31.12.2011. do isplate,

84,94 eur/ 639,95 kn počevši od 31.01.2012. do isplate,

85,55 eur/ 644,57 kn počevši od 29.02.2012. do isplate,

82,38 eur/ 620,72 kn počevši od 31.03.2012. do isplate,

84,52 eur/ 636,82 kn počevši od 30.04.2012. do isplate,

85,98 eur/ 647,84 kn počevši od 31.05.2012. do isplate,

83,52 eur/ 629,30 kn počevši od 30.06.2012. do isplate,

84,17 eur/ 634,18 kn počevši od 31.07.2012. do isplate,

82,33 eur/ 620,28 kn počevši od 31.08.2012. do isplate,

78,34 eur/ 590,25 kn počevši od 30.09.2012. do isplate,

82,59 eur/ 622,26 kn počevši od 31.10.2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz 10 000 Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužitelju MČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.216,85 EUR a uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu br.: 138-50-3106522 od dana 20.10.2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku. Prema čl. 1 Ugovora o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od CHF 29.451,70 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Čl. 6. Ugovora o kreditu je određeno da je namjena kredita kupnja novih automobila Renault, čl. 4. Ugovora o kreditu je određeno je da je rok otplate kredita 84 mjeseca, a u čl. 2. Ugovora o kreditu je određeno da je redovna kamatna stopa 5.50 % godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tužitelju je na ime Ugovora o kreditu br.: 138-50-3106522 tuženik isplatio iznos od CHF 29.451,70 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dakle, iznos kredita mu je isplaćen u kunama, a tužitelj je otplaćivao kredit u mjesečnim anuitetima, te je isti otplatio cjelokupni iznos kredita. Za trajanja Ugovora o kreditu br. 138-50-3106522 tuženik da je kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom mijenjao nekoliko puta umjesto prvotno ugovorene od 5,50 %, a rast kamatne stope pratio je i porast vrijednosti ugovorne valute kredita (CHF) pa je mjesečni anuitet kredita abnormalno porastao.

1.1. U odnosu na ništetnost kamatne stope tužitelj navodi da je Čl.2 Ugovora o kreditu br.: 138-50-3106522 određeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Takva ugovorna odredba o visini kamatne stope je nepoštena i kao takva ništetna jer tužitelj nije imao priliku pregovarati o visini kamatne stope, tuženik ga nije na odgovarajući način informirao o egzaktnim parametrima temeljem kojih će doći do promjene kamatne stope te mu nije objasnio koje bi posljedice mogle nastati zbog promjenjive kamatne stope. Tuženik je mijenjao kamatnu stopu bez ugovorenih parametara – jednostranom odlukom, samim obavještavanjem o promjeni. Ugovor o kreditu je sastavljen kao unaprijed formuliran i sastavljen obrazac od strane tuženika koji je tužitelju i tako prezentiran. Stoga je za zaključiti da je predmetni Ugovor o kreditu br.; 138-50-3106522 unaprijed formuliran ugovor na čiji sadržaj ugovorne stranke, potrošači/klijenti nemaju utjecaja i kao takav se cijeli ugovor uzima kao unaprijed formuliran ugovor i gotov bankarski proizvod. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku pokrenutom po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, između ostalog je: utvrđeno da su banke, pa samim tim i tuženik kao banka u razdoblju od 01.11.2004 do 31.12.2008 godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o prom jeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju ugovorenih kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, naloženo bankama da prekinu s opisanim postupanjem i u roku 60 dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ta presuda. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u gore izloženom dijelu o ništetnosti kamatne stope, čime je zapravo pravomoćno odlučeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt 249/14 od 9. travnja 2015. odbijena je revizija protiv tog dijela presude (o promjenjivoj kamatnoj stopi). Kako i predmetni Ugovor o kreditu br.: 138-50-3106522 sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u čl. 2 Ugovora o kreditu br.: 138 -50- 3106522 ) i zaključen je u razdoblju na koje se odnose gore navedene presude, to je potpuno jasno da je čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu ništetan. Ništetnost tog članka utvrđena je gornjim presudama pa u ovom postupku nema potrebe postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev (za utvrđenjem ništetnosti te odredbe), a uostalom sud o tome uvijek može raspraviti kao o prethodnom pitanju. Tužitelj upućuje i na Presudu VSRH, Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je zauzet stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do PREKIDA ZASTARE na temelju čl. 241. ZOO.

1.2. U odnosu na ništetnost valutne klauzule tužitelj navodi da tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti niti ga je upozorio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, a što je bio dužan učiniti. Po gore spomenutom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača raspravljalo se i o ništetnosti valutne klauzule te je (nakon što je po revizijskom i ustavnosudskom postupku predmet vraćen VTS-u) Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P -1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je: utvrđeno da su banke u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, naloženo da prekinu s opisanim postupanjem. Time je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa pravomoćno odlučeno i o ništetnosti valutne klauzule. U obrazloženju navedene presude VTSRH je analizirao činjenice koje su odlučne i za ovaj postupak te im je dao pravni značaj.

1.3. Tužitelj navodi da je VTSRH pogledu pregovaranja obrazložio da tužene banke nisu ni osporile da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo (osim RBA banke, ali je njezin prigovor u nastavku obrazloženja otklonjen). Taj sud je, osim toga, utvrd io da korisnici kredita

– potrošači nisu imali utjecaj na formulaciju te ugovorne odredbe. Na tako utvrđene činjenice VTSRH je primijenio odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 u skladu s Direktivom 93/13 EEZ te je zaključio da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo. VTSRH analizirao odredbe čl. 84. ZZP i 99. ZZP/07 u kojima je navedeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. VTSRH obrazlaže da u primjeni i tumačenju tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Obrazloženo je isto tako da nijedna od tuženih banaka nije korisnike kredita upozorila da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, iako su nedvojbeno znale za taj rizik. Štoviše, iz iskaza svjedoka ispitanih u tom postupku proizlazi da su djelatnici banaka poticali potrošače na podizanje kredita u švicarskim francima jer se radi o „sigurnoj valuti“. Isto tako navodi da neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe. Kao i kod pitanja ništetnosti kamatne stope, ni u slučaju valutne klauzule nije potrebno postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev jer je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora koje je tuženik s potrošačima zaključio u predmetnom razdoblju ništetne. Osim toga, sud o tome uvijek može raspraviti kao o prethodnom pitanju. Prema stavu VSRH-a zastara za podnošenje individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetne valutne klauzule je prekinuta donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te petogodišnji zastarni rok počinje iznova teći od 14. lipnja 2018.

2. U odgovoru na tužbu tuženi navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 20.10.2005. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50-3106522 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 29.451,70 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1.U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope navodi da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kred itu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženi isto tako ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P -1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 12.06.2023. g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost upućuje Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g.

2.2. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženi navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: ugovor o kreditu (l.s. 11-17), Ponuda br. 146/2005 (l.s. 18), otplatni plan (l.s. 20- 34), obavijest o promijeni kamatne stope 8l..s 35-39), Obavijest o otplaćenom kreditu (l.s. 40), inicijalno vještačenje (l.s. 42-48), osobna iskaznica (l.s. 49), zahtjev za kredit (l.s. 71), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Majde Korljan (l.s. 100-106) te je saslušan tužitelj kao stranka (l.s. 118).

4. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Među strankama je prijeporno da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem ništetnih predmetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te da li je osnovan istaknuti prigovor tuženika zastare potraživanja.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 20. listopada 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 29.451,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, radi kupnje osobnog automobila.

7. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF), da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF i do promjene kamatne stope koju je banka jednostrano mijenjala, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

8. Tuženik osporava da se presuda donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od dana 04. srpnja 2013.g., (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018.g.), može koristiti u ovom postupku i da se odnosi na predmetni ugovor o kreditu.

9. Sud smatra da u postupku povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12, te povodom žalbe pred Visokim trgovačkim sudom RH poslovni broj Pž-6632/17 (II. stupanjska presuda donesena 14. lipnja 2018.g.), utvrđeno je da je i tuženik RBA, uz ostale banke koje su bile tuženici u tom postupku, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita. Naime, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu zaključenim u vremenskom razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., korištena valutna klauzula koja predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno niti pošteno. Ugovorne odredbe u dijelovima u kojima je vezana glavnica iz ugovora o kreditu za valutu CHF, bile su uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive, te je na taj način stvorena znatna neravnoteža između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa se radi o nepoštenim i ništetnim dijelovima ugovornih odredbi. Ovakav stav zauzet je i od strane Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Za naglasiti je da čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, propisuje da takva presuda obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi restitucije koju traže zbog postupanja tuženika.

10. Osim toga, odredba čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPPa), propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju, sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa se upravo radi o takvom slučaju jer se tužitelj poziva na parnicu koja se povodom kolektivne tužbe vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pred Visokim trgovačkim sudom RH (poslovni broj Pž- 6632/17).

11. Sud je saslušao tužitelja na okolnost pregovaranja prije i u vrijeme zaključenja ugovora, te informiranosti o riziku zaključenja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF i o promjenjivosti kamatne stope.

12. Tužitelj je iskazao da je 2005.godine auto kuća bivša tada Mehanizacija predložila mu da podigne kredit kod tuženika radi kupnje automobila, te da je iste i poslušao i otišao kod djelatnika tuženika u poslovnicu Zadar, te da mu je djelatnik banke ponudio podizanje kredita u valuti švicarski franak, a isto tako da mu nije ponudio podizanje kredita u drugoj valuti. Sve banke su tada za kupnju auta nudile kamatnu stopu od 5,5 %, što se tada činilo uredu, pa da se odlučio upravo za tu banku i taj kredit. Kupio je tada sredstvima iz kredita Renault Megan Scenic, a koje auto je isključivo koristio u obiteljske odnosno privatne svrhe, a nikako ne u poslovne jer i nema obrt. Sa djelatnikom banke nije komentirao odredbe ugovora jer mu se ta odredba ugovora od strane banke činila ok, te je na istu pristao, a isto tako da mu djelatnik banke nije temeljito niti pročitao ugovor niti objašnjavao pojedinu odredbu ugovora, s tim da kada je došao na solemizaciju ugovora kod javnog bilježnika isti da ga je pitao da li je s odredbama suglasan i da li je sve shvatio, s tim da mu ugovor nije čitao. Nedugo nakon što je počeo otplaćivati kredit rata da mu se skoro udvostručila, te mu je predstavljala problem, ali da je unatoč tome podmirio kredit sve do njegovog kraja. Kredit je digao na 7 godina, s tim da je početna rata bila 420 CHF, a kasnije je dosegla preko 600, odnosno 700 CHF. Na upit zamjenika pun tuženika isti je odgovorio da je u vrijeme zaključivanja ugovora razumio pojmove promjenjiva kamatna stopa i pojam srednji tečaj banke, ali da nije očekivao preveliku razliku u promjenjivosti kamatne stope, kao i da nije očekivao da će se rata kredita mijenjati tijekom otplate kredita s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu i srednji tečaj CHF a da je isto znao da ne bi sigurno potpisao ovakav kredit.

13. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo, pa sud i utvrđuje da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi se o ugovoru o kreditu za kupnju osobnog automobila u privatne svrhe.

14. S obzirom na sve navedeno, sud je u ovom postupku utvrdio ništetnost ugovorne odredbe u dijelu u kojem se govori o vezanosti glavnice uz valutu CHF, pa je, shodno tome, kako je tužitelj preplatio predmetni kredit, to je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takvog ugovora, s osnova preplate radi valutne klauzule u CHF, sukladno čl. 1111. i čl. 323. ZOO/05. Naime, svrha valutne klauzule je da vjerovnicima zaštiti vrijednost novca, tj. da vjerovnici u domaćoj valuti dobiju upravo onaj novčani iznos koji im dužnici duguju, ali zbog „divljanja“ tečaja CHF, tuženik je primao extra profite, odnosno mnogo veće novčane iznose od ugovorenih, pa se samim tim izgubila svrha valutne klauzule.

15. S obzirom na navedeno, kako se radi o djelomično ništetnim ugovornim odredbama, svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi ( čl. 323. ZOO-a).

16. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Majdi Korljan, dipl. oec, koja je u svom nalazu i mišljenju izračunala po zadatku prikaz razlike anuiteta nastalih uslijed promjene kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita (i to sa negativnim i pozitivnim razlikama i sa samo pozitivnim) i prikaz razlike anuiteta nastalih uslijed promjene kamatnih stopa tijekom otplate.

17. Stranke nisu imale prigovora na računski dio nalaz i mišljenje vještaka, a kako je izrađen po pravilima struke, objektivno i obrazloženo, sud ga je u cijelosti prihvatio.

18. U pogledu tuženikovog prigovora o primjenjivosti presude donesene u kolektivnom sporu, na ovaj slučaj, navodi se da nije točno da je u postupku kolektivne zaštite, pravna zaštita pružena samo na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena prava pojedinih članova grupacije, koji traže zaštitu. Naime, sudska praksa je već zauzela stav o takvim prigovorima, naglašavajući da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača, u smislu postojanja povrede iz čl. 106.1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, o čemu se radi u ovom slučaju.

19. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu s osnova preplate radi vezanosti uz valutu CHF, prigovor zastare nije osnovan. Naime, primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05), a zastara teče od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Kako je ova tužba podnesena dana 12. lipnja 2023.g., to proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

20. Ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, u kojoj presudi se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teć i iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Slijedom navedenog, sud je prihvatio djelomično tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova preplate radi valutne klauzule iznos od 2.162,11 eura s pripadajućim kamatama tekućim od svakog pojedinog iznosa do isplate. Naime, u ovom postupku tužitelj se poziva i temelji svoj tužbeni zahtjev na utvrđenjima iz već spomenutog postupka povodom kolektivne tužbe potrošača, pa s obzirom na tu okolnost tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa koji su izračunati s obzirom na povećanje anuiteta u usporedbi s početno ugovorenim anuitetima.

22. Sud je prihvatio tuženikov prigovor zastare potraživanja u odnosu na kamatno potraživanje jer sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno je utvrđena ništetnom u presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te od tog dana počinje teći petogodišnji restitucijski zastarni rok, a koji je već protekao jer je tužba podnesena 12. lipnja 2023.

22.1. Stoga je sud tužitelja odbio s dijelom tužbenog zahtjeva po osnovi kamatnih stopa u ukupnom iznosu od 754,31 €.

23. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koji glasi "Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelj temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate."

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude temeljem čl. 3., 4., 6., 29., 296., 322., 1111. u svezi čl.1115. ZOO-a i čl. 49., 54., 81., 82., 87., 90., 96., 97., 117. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača, dok se odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

25. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP -a. Tužitelj su priznati troškovi postupka prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 138/23 , 107/25) za sastav tužbe po Tbr. 7/1. iznos od 200 €, za pristup punomoćnika na održana ročišta 16.01.2024., 03.02.2025., 14.05.2025. i 02.09.2026. sve po Tbr. 9/1. Tarife svaki od po 200,00 €, sve uvećano za 25 % PDV-a, budući je za svaku radnju 100 bodova, a 1 bod / 2,00 Eur), te još uvećano za iznos od 400,00 € na ime troškova vještačenja, što sveukupno iznosi 1.650,00 Eura. Tužitelju su u cijelosti priznati troškovi vještačenja u iznosu od 400,00 € jer su isti nastali neovisno o omjeru uspjeha stranaka u postupku.

25.1.Tuženiku su priznati troškovi postupka koji se sastoje i to za odgovor na tužbu po Tbr. 8/1. Tarife, pristup punomoćnika tuženika na ročišta održana 16.01.2024., 03.02.2025., 14.05.2025. i 02.09.2026. sve po Tbr. 9/1, te za podnesak od 14.01.2025., svaka radnja od po 200,00 €, sve uvećano za 25 % PDV-a, budući je za svaku radnju 100 bodova, a 1 bod / 2,00 Eur, te još uvećano za iznos od 200,00 € na ime troškova vještačenja, što sveukupno iznosi 1.700,00 eur. Kako je tužitelj u cijelosti (100 %) uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, a u odnosu na dosuđeni novčani iznos v uspio sa 74,14 %, odnosno sa 87,07 % (174,14/2) priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 1.436,66 €.

25.2. Tuženik je u parnici uspio s 12,93 % pa s obzirom na uspjeh u parnici uspio s troškovima postupka u iznosu od 219,81 €. Međusobnim prebijanjem navedenih troškova tuženik je dužan tužitelju isplatiti troškove postupka u iznosu od 1.216,85 € (1436,66-219,81), pa je sud tužitelja s preostalim dijelom zahtijeva za naknadom troškova odbio kao neosnovan.

26. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Zadru, 30. rujna 2026.

Sutkinja

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA :

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku