Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Pr-364/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, Split, Spinčićeva 1, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Zaradić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dana 9. rujna 2026. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, dne 30. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade plaće za razdoblje od 9.12.2019.g. do 30. 9. 2024.g. u ukupnom iznosu od 192,11 EUR bruto zajedno s pripadajućom:

− zakonskom kamatom koja na iznos od 11,79 EUR koja teče od 15. veljača 2020. − zakonskom kamatom koja na iznos od 57,13 EUR koja teče od 15. ožujak 2020. − zakonskom kamatom koja na iznos od 86,01 EUR koja teče od 15. ožujak 2021. − zakonskom kamatom koja na iznos od 37,18 EUR koja teče od 15. travanj 2021.

do isplate, koja se kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1. 1. 2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 1. 1. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, bez zakonskih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, do se za više zatraženo, za iznos od 275,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, tužiteljica odbija.

II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici za po 5 dodatnih dana neiskorištenog godišnjeg odmora ukupan iznos od 1.276,26 EUR-a neto zajedno s pripadajućom:

− zakonskom kamatom koja na iznos od 276,49 EUR koja teče od 15. srpanj 2021. − zakonskom kamatom koja na iznos od 288,87 EUR koja teče od 15. srpanj 2022. − zakonskom kamatom koja na iznos od 317,02 EUR koja teče od 15. srpanj 2023. − zakonskom kamatom koja na iznos od 393,88 EUR koja teče od 15. srpanj 2024.

do isplate, koja se kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1. 1. 2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 1. 1. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.293,50 eura na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], s kamatama koje teku od 30. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dne 9. svibnja 2023. podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi se navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu zdravstvenog djelatnika-farmaceutskog tehničara u ljekarni na Klinici za onkologiju i radioterapiju, te da je tuženik zbog pogrešnog načina obračuna u posljednjih pet godina pogrešno obračunao i isplatio naknadu plaće i to s osnova prekovremenog rada za rad noću, subotom, nedjeljom, u drugoj smjeni te blagdanom za sve odrađene sate, dodatka za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve odrađene sate rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja, a pri tome pozivajući se na Zakon o radu, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, Dodatke Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, te Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike.

1.1.Temeljem prednjeg, tužiteljica predlaže naložiti tuženiku dostavu platnih lista, evidencije rada i raspored rada za tužiteljicu za utuženo razdoblje, a po pribavi dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja urediti tužbeni zahtjev pa predlaže obvezati tuženika isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene plaće u bruto iznosu za razdoblje od 1. srpnja 2020. do dana dostave podataka zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate, uz troškove postupka zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 17. listopada 2023. tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva jer tuženik od 1.travnja 2020. obračunava svim radnicima pa tako i tužiteljici sve dodatke na odrađeni prekovremeni rad. Navodi kako tužiteljica nema pravo na isplatu dodatka jer ne ispunjava uvjete propisane kolektivnim ugovorom, dok joj je sukladno svim zakonskim propisima i odredbama kolektivnog ugovora izračunao i isplatu naknadu za godišnji odmor i bolovanje. Ističe da tužiteljica nema pravo na dodatnih 5 dana godišnjeg odmora budući da ne aplicira intravenozno citostatike.

3. Podneskom od 9. srpnja 2025. tužiteljica je, sukladno rješenju ovog suda od 9. lipnja 2025., uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika na ime razlike manje isplaćene plaće i naknade plaće za razdoblje od 1. 4. 2018. do 30. 9. 2024. isplatu ukupnog iznosa od 468,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedini mjesečni iznos od 6,00 eura teku od dospijeća do isplate; na ime nemogućnosti korištenja dodatnih 5 dana godišnjeg odmora za svaku godinu ukupan iznos od 1.200,00 eura za razdoblje od 1. 1. 2020. do 31.12.2023., uz potraživanje troškova postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, s time da isplata ide na račun punomoćnice tužiteljice.

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom obračunskih platnih lista, plana rada i evidencije o radnom vremenu, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo EĆ od 26. 2. 2026., dopune vještačenja vještakinje EĆ od 24. 6. 2026. pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

5. Neprijeporno je između parničnih stranaka da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu zdravstvenog djelatnika-farmaceutskog tehničara u ljekarni na Klinici za onkologiju i radioterapiju.

6. Prijeporna je između parničnih stranaka osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike manje isplaćene naknade plaće za bolovanje do 42 dana za razdoblje od 9.12.2019. do 30. 9. 2024., te naknade plaće za po 5 dodatnih dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2020., 2021., 2022. i 2023. godinu.

9. Vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije EĆ od 26. 2. 2026., a koje je provedeno temeljem podataka iz platnih lista za razdoblje od 4. prosinca 2019. do 30. rujna 2024., utvrđeno je da su dodatci za rad noću, subotom i nedjeljom, u drugoj smjeni te blagdanom plaćeni za sve odrađene sate, nema neplaćenih sati prekovremenog rada, dodatci za otežane uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi plaćeni su za sve odrađene sate, te da nakon 1. ožujka 2024. godine koeficijent radnog mjesta sadrži dodatak za otežane uvjete rada i dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi, a razlika naknade za bolovanje do 42 dana posljedica je pogrešne metodologije izračuna tromjesečnog prosjeka plaće. Na osnovi izračuna prikazanih u Nalazu, vještakinja je utvrdila da kod obračuna plaća za razdoblje od 9. prosinca 2019. do 30. rujna 2024. razlika bruto naknade plaće koju tužiteljica potražuje iznosi 1.468,37 eura sveukupno, odnosno pojedinačno: dodatak za prekovremeni rad ukupno 0,00 eura; dodatke na plaću za otežane uvjete rada ukupno 0,00 eura; dodatke za odgovornost za život i zdravlje ljudi ukupno 0,00 eura; naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ukupno 1.276,26 eura i naknadu plaće za bolovanje do 42 dana ukupno 192,11 eura, a sve kako je pojedinačno po osnovama i mjesecima razvidno iz Tablice 12.

9.1. S obzirom na prigovore tuženika na vještačenje, vještakinja EĆ u očitovanju na te prigovore od 31. ožujka 2026. navodi da se iznos od 0,00 eura sa strane 13 vještačenja na koji se tuženik poziva odnosi na razliku naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora po osnovi tromjesečnog prosjeka isplaćene plaće, gdje je vještak utvrdio da nepravilnosti nema, dok iznos od 1.276,26 eura odnosi se na drugu utuženu stavku tj. dane godišnjeg odmora koje tužiteljica tvrdi da nije mogla iskoristiti. Ističe da je Mišljenje u tom dijelu moglo biti preciznije formulirano pa je umjesto izraza „naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora“ možda bilo prikladnije navesti „naknada plaće za neiskorištene dane godišnjeg odmora“, no navedeno ne umanjuje matematičku točnost napravljenog obračuna. Nadalje, navodi kako je istinit navod tuženika da je izračunata razlika po osnovi bolovanja do 42 dana nastala radi primjene različite metodologije između vještaka i tuženika jer tuženik pri izračunu naknade za bolovanje do 42 dana koristi tromjesečni prosjek satnice isplaćene plaće dok je u Nalazu i mišljenju u cijelom utuženom razdoblju korišten prosjek tromjesečne ostvarene plaće, a zadaća vještaka jest primjena odgovarajućih metodologija izračuna u skladu s važećim zakonima i ugovorima u relevantnom razdoblju.

9.2. Vještakinja EĆ u svom ponovnom očitovanju od 24. lipnja 2026., sve vezano za prigovore tuženika, ističe da nije ulazila u ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva niti u rješavanje pravnih pitanja, budući da takva pitanja ne spadaju u područje njezine stručnosti kao vještaka financijske struke, da joj je zadan konkretan način obračuna, a njezina zadaća je bila izvršiti točan matematički izračun sukladno postavljenom zadatku i dostavljenim podatcima. Ponovnim uvidom u spis (tužba od 9. svibnja 2023. i specifikacija tužbenog zahtjeva u podnesku od 9. srpnja 2025.) utvrdila je da su utužene bruto razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora i bolovanja uzimajući u obzir stvarne iznose plaća sukladno utvrđenim razlikama, odnosno pune prosječne mjesečne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca sukladno odredbama ZOR-a i TKU-a. Navedeno podrazumijeva da se već isplaćenim iznosima bruto plaća pribroji ono što bude izračunato u vještačenju te ponovno obračunaju naknade za godišnji odmor i bolovanje do 42 dana sukladno metodologiji koja je određena u ZOR- u i TKU, što je u svom vještačenju i izračunala. Njezin nalaz i mišljenje ne sadrže zaključke o tome postoji li pravna osnova za obračun svakog rada preko sedam sati kao prekovremenog rada, već isključivo prikaz financijskih učinaka obračuna izrađenog prema parametrima koji su bili u nalogu vještačenja. Smatra da je tuženikov traženi način obračuna u ovom slučaju nepotreban i ekonomski neopravdan budući da je iz izračuna napravljenih u Tablicama 2. -7. Nalaza i mišljenju od 26. veljače 2026. razvidno da po osnovi prekovremenog rada iznad 7-satnog radnog vremena nije utvrđena nikakva razlika. Naime, za svaki pojedini mjesec u obračun je uključen broj sati na platnoj listi evidentiran pod šifrom 1462 - „Nadopuna satnice – posebni uvjeti“, slijedom čega je utvrđeno da neisplaćena razlika dodataka na sate prekovremenog rada iznosi 0,00 eura. Predloženi dodatni izračun pod pretpostavkom 8-satnog dnevnog radnog vremena ne bi doveo do drugačijeg rezultata tj. izračunata razlika bi iznosila 0,00 eura kao u osnovnom vještačenju jer je tužiteljici plaća obračunavana za 8-satno radno vrijeme.

Glede prigovora tužiteljice, vještakinja navodi kako su analizom naknadno dostavljenih odjelnih evidencija rada, te usporedbom s evidencijama u Excel formatu i platnim listama uočene razlike između navedenih evidencija koje se odnose isključivo na način evidentiranja radnog vremena. Naime, u odjelnim evidencijama zabilježeno je radno vrijeme tužiteljice od 7:30 – 14:30 ili od 7:00 – 13:00 ili od 13:00 – 20:00 sati, a smjene su iskazane u trajanju od 7+1 sat. Istodobno su u evidencijama dostavljenima u Excel formatu te smjene evidentirane u pojedinim mjesecima kao osmosatne, a u pojedinim mjesecima kao sedmosatne pri čemu je na platnim listama redovan rad na razini mjeseca plaćen u trajanju od 7 sati dnevno, a sat evidentiran kao +1 na listama plaćen kroz stavku „Nadopuna satnice“. Iz svega navedenog zaključak vještaka je da je tužiteljica radila u smjenama u trajanju od sedam sati. Nadalje, navodi da je, a pregledom dostavljenih evidencija rada, odjelnih evidencija te pripadajućih platnih liste te njihovom međusobnom usporedbom, razvidno da je tužiteljica radila dnevne smjene u trajanju od sedam sati. Analizom dostavljene dokumentacije također je utvrdila da se stavka „Nadopuna satnice“, iskazana na platnim listama, ne odnosi na stvarno odrađene sate rada, već na neodrađeni osmi sat kojim se tužiteljici osigurava ostvarenje pune mjesečne satnice. Drugim riječima, predmetna stavka predstavlja obračunsku kategoriju kojom se nadoknađuje razlika između stvarno odrađenih sedam sati dnevno i pune satnice koja se priznaje radnicima zaposlenima na poslovima sa skraćenim radnim vremenom. Nadalje, vještakinja navodi da stavke pod točkama 1. i 2. su potvrđene pregledom dostavljene dokumentacije i provedenim analizama, zbog čega ne nalazi razloge za provođenje novog vještačenja niti za izradu dodatnih obračuna, kako traži tužiteljica. Naime, naknadnim provjerama nisu utvrđene okolnosti koje bi dovele u pitanje točnost izvršenih izračuna i metodologiju primijenjenu u prvotnom nalazu i mišljenju. Vještakinja EĆ ostaje pri svim nalazima, utvrđenjima i zaključcima iznesenima u nalazu i mišljenju od 26. veljače 2026 . jer smatra da su provedeni obračuni izrađeni pravilno i sukladno postavljenom zadatku vještačenja.

10. Odredbom čl. 58. st.1. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 128/17, 47/18, 123/19, 66/2020), odnosno čl. 57. st.1. (Narodne novine broj 56/22,127/22, 58/23, 128/23), te čl. 65. st.1. (Narodne novine broj 29/2024) propisano je da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% njegove plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu ili u visini 85% njegove prosječne mjesečne plaće ostvarene u tri mjeseca neposredno prije mjeseca u kojemu je započeto bolovanje (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad) ako je to povoljnije za zaposlenika, odnosno ako je u tri mjeseca koja prethode mjesecu u kojemu je započeto bolovanje zaposlenik za dio razdoblja ili za cijelo razdoblje ostvario pravo na naknadu plaće, tada mu se za to vrijeme obračunava naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu i kao takva se uračunava u prosjek.

11. Kako su, a prema mišljenju vještakinje EĆ, tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćene manje naknade bruto plaće za vrijeme korištenja bolovanja do 42 dana i izračunata razlika po osnovu bolovanja do 42 dana je posljedica pogrešne metodologije izračuna tromjesečnog prosjeka plaće od strane tuženika, to se zahtjev tužiteljice za isplatom naknade plaće s tog osnova ukazuje osnovanim.

12. Potraživanje tužiteljice s osnova naknade za po 5 dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2020., 2021., 2022. i 2023., po ocjeni ovog suda također je osnovano. Tuženik se tom potraživanju protivi jer smatra da tužiteljica nema pravo na dodatnih 5 dana godišnjeg odmora budući da ne aplicira intravenozno citostatike.

13. Odredbom čl. 64. st.1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22; dalje: ZR) propisano je da na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, radno vrijeme se skraćuje razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i radnu sposobnost radnika, a odredbom čl. 64. st. 5. ZR-a propisano je da pri ostvarivanju prava na plaću i drugih prava iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, skraćeno radno vrijeme iz stavka 1. ovoga članka izjednačuje se s punim radnim vremenom.

14. Prema odredbi čl. 31. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 143/13), odnosno čl. 29 KU-a za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 29/2018, 16/2019, 35/2019, 78/2019, 92/2019, 56/2020, 3/2023, 68/2023, 35/2024) proizlazi da na poslovima na kojima ni uz primjenu mjera zaštite na radu nije moguće zaštititi radnika od štetnog utjecaja, radno vrijeme skraćuje se razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i sposobnost radnika. Poslovi iz stavka 1. ovoga članka su poslovi: s otvorenim izvorima ionizirajućeg zračenja, intravenozna aplikacija citostatika, pod uvjetom da se obavljaju 2/3 radnog vremena. Za poslove iz stavka 1. ovoga članka određuje se opseg skraćenoga radnog vremena na 35 sati tjedno.

14.1. Odredbom čl. 33. KU-a propisano da radnici prema posebnim uvjetima rada, s najmanje 2/3 radnog vremena – intravenoznoj aplikaciji citostatika imaju dodatnih 5 dana godišnjeg odmora.

15. Dakle, imajući u vidu gore navedene odredbe KU-a proizlazi da radnici koji rade s citostaticima (kao npr. na onkološkim odjelima, dnevnim bolnicama ili ambulantama gdje se primjenjuje intravenozna terapija) imaju pravo na dodatnih 5 dana godišnjeg odmora ako te poslove obavljaju najmanje 2/3 radnog vremena.

16. Tužiteljica radi na radnom mjestu farmaceutski tehničar na citostaticima, što podrazumijeva pripremu i rekonstituciju, rukovanje, upravljanje zalihama, označavanje pripravaka, skladištenje i dr. pa je samim time izložena štetnim utjecajima, te radi u skraćenom radnom vremenu od 35 sati tjedno, što proizlazi i iz platnih lista priloženih u spisu od strane tuženika, a i iz vještačenja vještakinje EĆ (očitovanje vještakinje od 24. lipnja 2026.) koja je analizom dostavljene dokumentacije utvrdila da je tužiteljica radila dnevne smjene u trajanju od sedam sati, a stavka „Nadopuna satnice“, iskazana na platnim listama, ne odnosi se na stvarno odrađene sate rada, već na neodrađeni osmi sat kojim se tužiteljici osigurava ostvarenje pune mjesečne satnice. Dakle, predmetna stavka predstavlja obračunsku kategoriju kojom se nadoknađuje razlika između stvarno odrađenih sedam sati dnevno i pune satnice koja se priznaje radnicima zaposlenima na poslovima sa skraćenim radnim vremenom.

16.1. Stoga je tuženik tužiteljici zbog rada s citostaticima omogućio skraćeno radno vrijeme od 7 sati dnevno ili 35 sati tjedno, a tužiteljica koja radi u skraćenom radnom vremenu od 35 sati tjedno, koje je skraćeno radno vrijeme propisano za teške i štetne poslove primjene citostatika, ima pravo na dodatnih 5 dana godišnjeg odmora, koje joj tuženik nije omogućio. Činjenica da tužiteljica radi 35 sati tjedno, umjesto standardnih 40 sati, je dokaz da je njezino radno mjesto opisano kao posao s otežanih (posebnim ) uvjetima rada. Prema Zakonu od radu (čl. 64.st.5.) skraćeno radno vrijeme na poslovima na kojima ni uz primjenu mjera zaštite na radu nije moguće zaštiti radnika od štetnih utjecaja izjednačava se s punim radnim vremenom.

16.2. Navodi tužiteljice da je ona prvi zdravstveni djelatnik koji dolazi u doticaj i rukuje s citostaticima i vrši pripremu za davanje citostatika pacijentima, pri čemu je izložena štetnim učincima tih supstanci koji proizlaze iz izloženosti agensima koji su po svojoj prirodi citotoksični, genotoksični i/ili teratogeni, a pokazuju toksične učinke na pojedine organe ili sustave organa radi čega i ima pravo na skraćeno radno vrijeme, s obzirom na to da tužiteljica radi 35 sati tjedno upravo zbog rada s citostaticima što znači da provodi potrebnih 2/3 svog radnog vremena na poslovima pripreme i rukovanja citostaticima, su točni, međutim, tužiteljica kao farmaceutski tehničar ne sudjeluje u samoj intravenoznoj aplikaciji (primjeni) citostatika pacijenta kako to tvrdi tužiteljica, ali zato ona ima ključnu ulogu u procesu koji tome prethodi, a to je primjeni citostatske terapije.

16.3. Tužiteljica na takvom svom radnom mjestu ostvaruje pravo na rad u skraćenom radnom vremenu od 35 sati tjedno i pravo na dodatnih 5 dana godišnjeg odmora, jer po ocjeni ovog suda jedno pravo ne isključuje drugo, već se ista nadopunjuju zbog težine posla, a kako joj tuženik za 2020., 2021., 2022. i 2023. nije omogućio korištenje 5 dodatnih dana godišnjeg odmora to ista ima pravo na naknadu zbog nemogućnosti korištenja tih dodatnih 5 dana pa se i taj zahtjev tužiteljice ukazuje osnovanim.

17. Tužiteljica uređenim tužbenim zahtjevom, a nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje razliku manje isplaćene naknade plaće za bolovanje do 42 dana za razdoblje od 9.12.2019. do 30. 9. 2024. u iznosu od 192,11 eura, te isplatu za po 5 dodatnih dana neiskorištenog godišnjeg odmora u iznosu od 1.276,26 eura.

17.1. Dakle, tužiteljica je podneskom od 10. srpnja 2026, a sukladno provedenom vještačenju, smanjila tužbeni zahtjev u točki I. na način da umjesto iznosa od 468,00 eura (s osnova dodataka za rad noću, subotom i nedjeljom, u drugoj smjeni i blagdanom za sve odrađene sate rada za sve odrađene sate, dodatka za otežane uvjete rada za sve odrađene sate, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja) potražuje od tuženika isplatu iznosa od 192,11 eura, a s osnova razlike naknade plaće za bolovanje do 42 dana.

18. Tuženik navodi kako je tužiteljica tužila po 5 različitih osnova i to s osnova dodataka za otežane uvjete rada za sve odrađene sate, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate, prekovremeni rad za rad subotom, nedjeljom, u smjeni, noću i blagdanom za sve odrađene sate primjenom parametra da rad preko 7 sati dnevno predstavlja prekovremeni rad, naknadu plaće za godišnji odmor i bolovanje do 42 dana, te naknadu zbog nemogućnosti korištenja po 5 dana godišnjeg odmora za 2020., 2021., 2022. i 2023. godinu, a prema vještačenju proizlazi da po 4 osnove tužiteljica nema potraživanja prema tuženiku, a utvrđena razlika naknade za bolovanje u visini od 192,11 eura nije posljedica utuženih osnova koji su predmet spora, već drugog osnova različitog od utuženoga pa stoga da tužiteljica ni po tom osnovu nema potraživanja prema tuženiku.

18.1. Međutim, za navesti je da je vještakinja EĆ vještačila upravo ono što je predmet spora (što je razvidno i iz činjeničnih navoda tužbe, te podneska od 9. 7. 2025.), što znači i razlike naknade za bolovanje uzimajući u obzir stvarne iznose plaća sukladno utvrđenim razlikama, odnosno pune prosječne mjesečne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca sukladno odredbama ZR-a i TKU-a, kao posljedicu pogrešne metodologije izračuna tromjesečnog prosjeka plaće i za što je utvrdila razliku u iznosu od 192,11 eura pa se prigovori tuženika da je tužiteljica preinačila tužbu u odnosu na iznos od 192,11 eura, jer isti potražuje po drugom pravnom osnovu različitom od utuženog ukazuju neutemeljenim.

19. Nadalje, tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe u točki I. tužbenog zahtjeva jer je tužiteljica potraživala po 4 osnove isplatu iznosa od 468,00 eura, a sada potražuje samo naknadu s osnova bolovanja do 42 dana u iznosu od 192,11 eura.

20. Smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe (tako i VSRH na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021., broj Su-IV- 16/2021- 8).

21. Prema odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) tužba se može povući i nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, ali samo ako tuženik na to pristane.

22. S obzirom na tuženikovo protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe u točki I. tužbenog zahtjeva, u ovome predmetu valjalo je odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva u njegovom kondemnatornom dijelu kako je postavljen u tužbi, odnosno podnesku tužiteljice od 9. srpnja 2025. u visini postavljenog zahtjeva od 468,00 eura.

23. Kako iz nalaza i mišljenja vještakinje EĆ, koje sud kao stručno, objektivno i jasno obrazloženo, te dano u skladu s pravilima struke u cijelosti prihvaća, proizlazi da tužiteljicu pripada s osnova naknade plaće za bolovanje do 42 dana ukupan iznos od 192,11 eura, navedeni iznos je tužiteljici i dosuđen, dok je za više zatraženo, za iznos od 275,89 eura (468,00 eura – 192,11 eura) sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, tužiteljica odbijena u svom zahtjevu.

23.1. Na dosuđeni iznos od 192,11 eura tužiteljici su dosuđene i zakonske zatezne kamate, sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/23) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, petnaestog dana u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate (čl. 92. st. 3. ZR/14), koje kamate se ne dosuđuju na pripadajući iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji je sadržan u bruto iznosu temeljem odredbe čl. 45. st.1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), kako je to tužiteljica pravilno zatražila pa je odlučeno kao u točki I izreke presude.

24. Nadalje, prema vještačenju vještakinje EĆ od 26. 2. 2026. proizlazi ukupna neisplaćena naknada za dodatnih 5 dana neiskorištenog godišnjeg odmora u iznosu od 1.276,26 eura, to je navedeni iznos tužiteljici i dosuđen. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene i zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je odlučeno u točki II. izreke presude. Naime, godišnji odmor se treba iskoristiti najkasnije do 30.lipnja sljedeće kalendarske godine, stoga i kamate na svaki iznos teku od 15. srpnja sljedeće kalendarske godine.

25. Tuženik prigovara preinaci tužbenog zahtjeva u točki II. i to za razliku utuženog iznosa prema podnesku tužiteljice od 9. 7. 2026. (1.276,00 eura) i utuženog iznosa (1.200,00 eura) i ističe prigovor zastare. U konkretnom slučaju preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove je dopuštena, a zastara se prekida podnošenjem tužbe. Tužba je ovdje podnesena 9. 5. 2023., a najstarije potraživanje s ovog osnova se odnosi na 2020. (koje dospijeva 15. 7. 2021.) što znači da nije nastupila zastara, jer nije protekao rok o 5 godina, u smislu odredbi čl. 139. ZR-a.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje Tarifa).

26.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 200,00 eura, sastava podnesaka od 20. 4. 2026. i 9. 7. 2026. po 200,00 eura, za pristup na ročište od 3.11.2025., 30.4. 2026. i 9. 9. 2026. po 200,00 eura, za pristup ročištu za objavu presude 100,00 eura, ukupno 1.300,00 eura, uvećano za PDV u iznosu od 325,00 eura, sveukupno 1.625,00 eura.

26.2. S obzirom na to da je tužiteljica u postupku uspjela sa 79 % (bila je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva pa je uspjela 70 % u osnovu, a 88 % u visini), a tuženik je uspio s 21 %. Razlika postotaka uspješnosti je 58 % u korist tužiteljice pa je tužiteljici od gore navedenog iznosa priznat toliki postotak, što daje iznos od 942,50 eura, koji iznos uvećan za iznos od 351,00 eura na ime troškova financijskog vještačenja, daje ukupan iznos od 1.293,50 eura, koji iznos će se isplatiti na žiro račun punomoćnice tužiteljice, a kao u točki II izreke presude. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od 30. rujna 2026., kao dana presuđenja, do isplate. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podneska od 9. 7. 2025., budući da se radi o uređenju tužbenog zahtjeva po rješenju suda od 9. 6. 2025., a isti je trebao biti već postavljen u tužbi, kao ni troškovi sastava požurnice jer taj trošak nije bio nužan ni potreban.

26.3. Naime, prema odredbi čl. 94. st.1. ZPP-a opseg punomoći određuje stranka, a u smislu odredbe čl. 95. st. 1. toč. 3. ZPP-a punomoćnik poduzima sve radnje za zastupanog pa tako prima i dosuđene troškove u ime i za račun zastupanog. Radi se o ovlaštenju propisanom u zakonu.

26.4. U punomoći od 9. 3. 2023. stranka (tužiteljica) je izričito ovlastila punomoćnika da prima novčane tražbine (prima novac i novčane vrijednosti i o tome izdaje potvrde), dakle i dosuđene troškove parničnog postupka na svoj račun. Stoga protivljenje tuženika za isplatom parničnog troška na broj računa punomoćnice tužiteljice nije utemeljeno.

27. Nadalje, tuženik se u podnesku od 31. 7. 2026., a nakon zaprimanja podneska tužiteljice od 10. 7. 2026. kojim je smanjila tužbeni zahtjev, protivio djelomičnom povlačenju tužbe i predložio odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na povučeni dio tužbe, a podredno je istakao zahtjev za naknadu troškova za povučeni dio tužbe. Uz taj podnesak nije dostavio troškovnik, niti su u podnesku popisani traženi troškovi, već je navedeno kako potražuje naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni tužbeni zahtjev obračunato prema Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika za sve radnje obavljene od strane odvjetnika kao punomoćnika.

28. Prema odredbi čl. 164.st.1. ZPP o dužnosti naknade troškova sud u pravilu odlučuje samo na određeni zahtjev stranke, a stranka je u svom zahtjevu dužna određeno navesti troškove za koje traži naknadu (čl. 164.st.2. ZPP) i to za svaku radnju, po osnovi i visini.

29. Dakle, tuženik je pravo na naknadu parničnih troškova mogao ostvariti nakon što je tužiteljica podneskom od 10. 7. 2026. smanjila tužbeni zahtjev, što je predstavljalo djelomično povlačenje tužbe kojem se on protivio, tako da u odnosu na smanjeni dio zahtjeva zatraži naknadu parničnih troškova uz specificiranje radnji i iznosa koji bi se odnosili na smanjeni dio tužbenog zahtjeva (prema vrijednosti predmeta spora prije smanjenja), a što tuženik nije učinio.

29.1. Dakle, tuženik nije određeno u zahtjevu za naknadu troškova postupka specificirao radnje i iznose koji bi se odnosili na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, već je na ročištu od 9. rujna 2026. kada je glavna rasprava zaključena, predao zahtjev za naknadu troškova kao da nije došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva. Slijedom prednjeg, ukazuje se neosnovanim tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na povučeni tužbeni zahtjev, radi čega je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u točki IV. izreke presude.

29.2. Osim toga, za istaknuti je da u konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 1.468,37 eura (192,11 + 1.276,37) ista kao u odnosu na ranije istaknuti zahtjev u tužbi od 1.688,00 eura (468,00 + 1.200,00).

U Splitu 30. rujna 2026.

Sutkinja

Katica Bojčić Vidović

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

DNA: - pun. tužiteljice

- pun. tuženika