REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. br. P-2573/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Sanela Prša, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa Sofia Petković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 9. srpnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Sanele Prša, odvjetnice iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika iz Zagreba, dana 29. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 918-50-3865582; solemniziran dana 25.1.2007.g. kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda, pod brojem OU-121/2007, a koji je sklopljen između tužitelja AZ iz [adresa], A [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]; i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, a koji članak glasi:

„3./treće/NAKNADA 1 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju AZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 193,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2.2.2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u alineji 5.stavka 1. članka 10. Ugovora o kreditu 918-50-3865582 koji je solemniziran dana 25.1.2007.g. kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda, pod brojem OU- 121/2007, a koji je sklopljen između tužitelja AZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 koja glasi: “podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima” i to u dijelu u kojem se na tužitelja prebacuje obveza snošenja javnobilježničkih troškova i pristojbi solemnizacije predmetnog ugovora.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju AZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 130,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.1.2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 214,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 29. rujna 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 16.4.2026. navodi da je dana 5.1.2007. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 918-50-3865582 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Odredbom čl. 3 i čl. 10 predmetnog ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje jednokratne naknade u visini od 1% od iznosa kredita te mu je tako naplaćen iznos od 1.457,24 kn odnosno 193,40 EUR. Isto tako kao uvjet korištenja kredita tuženik mu je nametnuo obvezu snošenja javnobilježničkih troškova solemnizacije predmetnog ugovora pri čemu je tužitelj po toj osnovi platio trošak u iznosu od 985,00 kn što predstavlja iznos od 130,73 EUR. Navedene naknade prouzročile su neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita, a tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njih te su one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naprijed navedene naknade predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te su kao takve ništetne a posljedica ništetnosti je i obveza vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe odnosno obveza naknade vrijednosti postignute koristi. U traženju pravne zaštite poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača Zakona o obveznim odnosima kao i stajališta sudske prakse. Slijedom svega izloženog tužitelj predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Smatra da su neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, pri tome se pozivajući, među ostalim, i na stajalište Županijskog suda u Puli u predmetu posl. br. Gž-311/18 od 3.9.2018. Plaćanje iste propisano je i tuženikovim općim aktima, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZPP-a. Isto tako, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. U odnosu na zahtjev tužitelja za povrat novčanih sredstava koje je platio na osnovu javnobilježničke solemnizacije ugovora o kreditu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije budući je predmetni iznos naplaćen od strane javnog bilježnika, a ne tuženika. Ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva te ukoliko bi predmetni ugovor bio djelomično ništetan, a što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije prigovarao. Slijedom svega izloženog, predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, potvrdu privatne isprave (solemnizacija), prijepis knjigovodstvene kartice, podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 5.1.2007. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade od 1% od iznosa kredita te utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora vezano uz naplatu troškova solemnizacije javnog bilježnika te isplata iznosa naplaćenih naknada.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 5.1.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-3865582, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 1% od iznosa kredita te javnobilježničkih troškova.

8. Sporno je da li su spomenute ugovorne odredbe ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1% od iznosa kredita nepoštena i ništetna te odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na troškove javnobilježničkih troškova solemnizacije, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenih iznosa spornih naknada.

9. Saslušan tijekom postupka, tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda, naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2007. godine, a radilo se o stambenom kreditu čija su sredstva utrošena u tu svrhu. Naveo je da je kreditom rješavao vlastito stambeno pitanje. Ugovor je sadržajno priredila banka i mišljenja je da ni na koji način nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora koji je sadržajno priredila banka. Vezano za plaćanje naknada koje su predmet ovog spora rečeno mu je da mora platiti sve ono što je u ugovoru navedeno jer je to bio uvjet za dobivanje ugovora. Javnobilježničke troškove vezane uz ovjeru ugovora snosio je osobno točnije prilikom ovjere platio u javnobilježničkom uredu dok je naknada za obradu kredita naplaćena prilikom isplate kredita, a to znači da mu je isplaćen manji iznos kredita radi naplate navedene naknade.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da je predmetni ugovor sadržajno priredila banka, da se radilo o kreditu čija su sredstva utrošena za rješavanje osobnog stambenog pitanja kao i to da ni na koji način nije mogao utjecati na odredbe ugovora pa tako ni na odredbu koja se odnosi na naplaćene naknade koja su predmet ovog spora točnije kako na naknadu za obradu kredita koja je naplaćena prilikom isplate kredita, tako ni na javnobilježničku naknadu koju je osobno platio prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Vezano uz javnobilježničku naknadu i troškove solemnizacije kredita zahtjev tužitelja osnovan je iz istih razloga kao i dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na plaćenu naknadu za obradu kredita. Naime, pravno je neodlučno što taj trošak nije plaćen tuženiku nego javnom bilježniku. Naime, stjecanje bez osnove podnosi se i na koristi koja je ostvarena, a tuženikova je korist to što on nije imao trošak koji je imao tužitelj. S druge strane taj trošak je nastao u interesu tuženika i ugovorna odredba je sastavljena na isti način odnosno pod istim pretpostavkama kao i ostatak ugovora. Solemnizacija ugovora kod javnog bilježnika služi za osiguranje tuženika pri naplati kredita, a tuženik je sastavio ugovor i teret solemnizacije prebacio na tužitelja kao potrošača ne ostavljajući mogućnost da o tome pregovara. Zbog toga je i ova ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

16. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita te plaćene javnobilježničke naknade točnije tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama. U odnosu na naknadu za obradu kredita valja reći da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača. Iz svih naprijed navedenih razloga ugovorena naknada za obradu kredita ništetna je ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 193,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2.2.2007. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Isto tako slijedom činjenice da je ugovorna odredba koja se odnosi na javnobilježničke troškove ništetna tužitelju daje pravo potraživanja plaćenog iznosa od 130,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.1.2007. do isplate. Visina plaćenih naknada među strankama nije bila sporna.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP- a. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to temeljem Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 50,00 EUR, podnesak 16.6.2026. 50,00 EUR, ročište 9.7.2026. 50,00 EUR ili ukupno 150,00 EUR te 25% PDV-a 37,50 EUR ili ukupno 187,50 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR, presudu 20,00 EUR, koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 214,14 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 29. rujna 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.