REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1777/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Jagoda Crnokrak, u pravnoj
stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5,
kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić &
Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB
53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja
Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u
Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda
u Zagrebu poslovni broj P-469/2023-14 od 9. veljače 2024., 9. svibnja 2024.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-469/2023-14 od 9. veljače 2024.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog
postupka u iznosu od 266,59 EUR (dvjestošezdesetšest eura i pedesetdevet centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od

1.934,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje na ostale
odnose na pojedinačne mjesečne iznose počevši od 1. studenog 2008. do 5.
studenog 2011. te mu je naloženo tužitelju platiti trošak parničnog postupka u iznosu
od 1.594,54 EUR u roku od 15 dana. Prema obrazloženju, sud ocjenjuje osnovanim
tužbeni zahtjev kojeg tužitelj postavlja kao osoba kojoj je ustupljena tražbina koju je
Samir Hotić stekao prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba
Ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom 2. svibnja 2006., a predmet tužbenog
zahtjeva je u konkretnom slučaju ustupljena tražbina s osnove ništetne odredbe
Ugovora o kreditu o vezanju glavnice za valutu CHF. Sud je ocijenio neosnovanim
tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ocjenjujući da se radi o
dopuštenom ustupanju novčane tražbine, odnosno da nije odlučno što tužitelj nije

Poslovni broj: Pž-1777/2024-2 2

potrošač, da je identitet tražbine određen strankama Ugovora o kreditu iz kojeg
tražbina potječe po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Ocijenjen je
neosnovanim i prigovor zastare potraživanja, pozivom na odredbe Zakona o
obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,
126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), s obzirom na činjenicu da je zastarni rok u
ovom slučaju pet godina, a da je došlo do prekida zastare podizanjem tužbe za
zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. te je zastara ponovno počela
teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, 14.
lipnja 2018. Sud se u pogledu navedenih prigovora pozvao na odredbe članaka 80.
stavka 1. i 241. ZOO-a. Odbijen je i prigovor da je pravna zaštita povodom kolektivne
tužbe pružena na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretan odnos, a sud se
pri tome pozvao na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne
novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP)
s obrazloženjem da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za
naknadu štete i isplatu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni
zahtjevi po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Kako su, dakle, odredbe
potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog

2004. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli
vezanoj za švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom
presudom kojom je sud vezan, to se po shvaćanju prvostupanjskog suda poštenje i
valjanost navedenih odredaba više ne može ponovno razmatrati, s obzirom na
nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se
odnosi presuda o pružanju kolektivne zaštite.

Sud se pozvao na odredbe članaka 323. i 324. ZOO-a, a kako je tuženik
povukao prigovor na visinu tužbenoga zahtjeva, to je sud odlučio da je tuženik dužan
temeljem odredbi članaka 84. stavka 1. i 323. ZOO-a tužitelju vratiti što je primio po
osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je uz primjenu odredbe članaka 1111. i 1115.
ZOO-a presuđeno kako je navedeno. Naime, utvrđeno je da je tuženik nepošteni
stjecatelj te je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Odluka o parničnom
trošku je donijeta uz primjenu odredbe članaka 154. i 155. ZPP-a.

2. Tuženik je protiv presude podnio žalbu u dijelu u kojem nije uspio, tvrdeći
da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na
obrazloženu sudsku odluku kao i na procesnu jednakost parničnih stranaka, koja je
povrijeđena jer prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika u potpunosti
zanemaruje i za to ne daje nikakve razloge. Ukazuje na bitnu povredu postupka iz
članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer se presuda zbog nedostataka razloga ne
može ispitati, zatim smatra da je pogrešno primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a
koja nije primjenjiva u konkretnom slučaju, već je trebalo primijeniti odredbu članka

138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07) kojom je odredbom
propisano da se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite može pozvati samo
potrošač koji je osobno pokrenuo postupak protiv trgovca, a tužitelj nije potrošač i u
tom smislu je sud pogrešno ocijenio tuženikov prigovor nedostatka aktivne
legitimacije tužitelja. Glede nepoštenosti odredaba o valutnoj klauzuli tuženik je
tijekom postupka iznio navode i predložio dokaze da odredbe spornog ugovora o
valutnoj klauzuli u CHF nisu nepoštene i ne mogu se primijeniti utvrđenja iz postupka
kolektivne zaštite, a istakao je već u odgovoru na tužbu da je korisniku kredita

Poslovni broj: Pž-1777/2024-2 3

odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da su korisnik kredita
i tuženik pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će korisnik kredita vezati svoj
ugovor o kreditu, a sud je odbio saslušati korisnika kredita te zanemario isprave u
spisu koje je tuženik dostavio. Također tuženik je osporio da bi valutna klauzula
prouzročila znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača u konkretnom
slučaju, što sud ne obrazlaže. Pogrešno je primijenjena odredba članka 80. ZOO-a u
vezi s odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine koja
sudove glede utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite veže samo u postupcima koje
pokrene potrošač radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca.
Sud pogrešno odbija predložene dokaze, odnosno tuženiku ne dopušta dokazivati
okolnosti sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, smatrajući da je pitanje
osnovanosti tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Pogrešno
je sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača kako one iz 2007. godine tako i
odredbe članka 81. stavka 1. i članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“ broj 96/03), kao i Direktivu 93/13/EZ, jer da je iste pravilno primijenio utvrdio
bi da u konkretnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na
štetu potrošača. Pogrešno je ocijenjen i prigovor zastare potraživanja, a nije
primijenjena odredba članka 326. stavka 2. ZOO-a, s obzirom na činjenicu da je
ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, osporene odredbe su djelomično ništetne, a radi
se o zabrani manjeg značaja pa je primjenom citirane odredbe Zakona o obveznim
odnosima tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Također je pogrešno utvrđeno da je tuženik
nesavjesni stjecatelj što je suprotno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela
Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004.
prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju
smatrati savjesnim stjecateljima. Odluka o trošku je pogrešna s obzirom na to da je
tužbeni zahtjev trebalo odbiti, a na teret tuženika nije bilo moguće dosuditi puni iznos
pristojbe na presude ako je tužitelj istu platio u roku tri dana. Predlaže preinačiti
presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka, odnosno istu ukinuti i
odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Tužitelj je odgovorio na žalbu osporavajući žalbene navode u cijelosti s
prijedlogom žalbu odbiti kao neosnovanu a tužitelju naknaditi trošak žalbenog
postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2.
ZPP-a a u svezi s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a u okviru dopuštenih
žalbenih razloga u sporu male vrijednosti. Presuda je pravilna i zakonita.

6. Presuda nije zahvaćena bitnom povredom postupka iz članka 354. stavka 2.
točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, s obzirom na to da sadrži jasne razloge o
svim odlučnim činjenicama, o ocjeni svih istaknutih prigovora te o sadržaju
materijalnog prava koje je sud primijenio.

7. Prema ocjeni ovog suda nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene
materijalnog prava na koje ukazuje žalitelj i na koje ovaj sud pazi po službenoj
dužnosti. Na nesporne činjenice da je tužitelj utuženu tražbinu i to onu s osnove

Poslovni broj: Pž-1777/2024-2 4

ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu između Samira Hotića i tuženika, kojom je
vrijednost ugovorne obveze korisnika Samira Hotića u valuti Republike Hrvatske
vezana za valutu švicarski franak (CHF), stekao ugovorom o ustupu tražbine sa
Samirom Hotićem, sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima
na koje se pozvao pri ocjeni neosnovanosti tuženikova prigovora nedostatka
legitimacije tužitelja. Ne radi se o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen, kako to
pogrešno smatra žalitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, pri čemu se
u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, s
obzirom na činjenicu da je Ugovor o kreditu bio sklopljen s tuženikom 2. svibnja

2006. Naime odredbom članka 80. stavka 1. ZOO-a je propisano da vjerovnik može
ugovorom prenijeti svoju tražbinu na trećega, osim one čiji je prijenos zabranjen
zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na
drugoga. Ovdje je ustupljena imovinska, novčana tražbina koja je nastala kao
posljedica utvrđenja ništetnosti određene odredbe ugovora koji je doista sklopio
Samir Hotić kao potrošač s tuženikom, no ta novčana tražbina nije strogo osobna
tražbina niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Radi se o tražbini koju
je tuženik dužan vratiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na utvrđenu
ništetnost pojedinih ugovornih odredbi prema kojima je tuženik stekao utuženi
novčani iznos, a potrošač čija su prava povrijeđena, što je utvrđeno pruženom
kolektivnom zaštitom u sporu koji je kao tužitelj pokrenuo Hrvatski savez udruge za
zaštitu potrošača-POTROŠAČ, između ostalog i protiv tuženika, u kojem je donijeta
pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, može
svoju tražbinu ustupiti trećoj osobi kao što je slučaj u konkretnoj parnici. U tom smislu
se žalitelj pogrešno poziva na odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz

2007. godine.

8. Nema pogrešne primjene odredbe materijalnog prava niti glede odluke suda
o istaknutim prigovoru zastare potraživanja, jer je nesporno da je zastara
potraživanja po preplaćenim anuitetima zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj
klauzuli u švicarskom franku, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za
zaštitu kolektivnih interesa, ponovno počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti
takve ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018. dok je tužba podnijeta 27. veljače

2023. dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je sud također pravilno
primijenio.

9. Po ocjeni ovoga suda nije povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu
jednakost time što je sud odbio tuženikove dokazne prijedloge za saslušanje
korisnika kredita kao i javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, a radi
utvrđenja odlučne činjenice da se o konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo pri sklapanju Ugovora o kreditu između korisnice kredita Samira Hotića i
tuženika. U tom smislu nema niti pogrešne primjene odredaba članka 81. stavka 1.
Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, a niti odredbe stavka 4. toga članka.
Naime, odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine
propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra
nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom

4. te odredbe je propisano, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u

Poslovni broj: Pž-1777/2024-2 5

unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, za razliku od postupka po tužbi
za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih
ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti pojedinog konkretnog
ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite, u povodu pojedinačne
tužbe potrošača odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu, ima
mjesta dokazivanju odlučnih činjenica je li se u svakom pojedinačnom slučaju
pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, jer na to ukazuje i odredba članka

81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tom je odredbom teret dokaza za tvrdnju
da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na trgovca, u
konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao
dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi, s obzirom
na to da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

11. Sud je, međutim, pravilno radi dokazivanja te odlučne činjenice odbio
saslušati predložene svjedoke, korisnika kredita i javnog bilježnika koji je
solemnizirao ugovor o kreditu jer se ne radi o odgovarajućim dokaznim prijedlozima
za dokazivanje odlučne činjenice da je tuženik s korisnikom kredita pregovarao o
spornoj ugovornoj odredbi. Predloženo saslušanje korisnika kredita radi utvrđenja
činjenica da je korisniku kredita bilo ponuđeno i sklapanje ugovora u kunama
odnosno uz valutnu klauzulu u eurima, kako to proizlazi iz tuženikova odgovora na
tužbu, i po ocjeni ovoga suda nije odgovarajući dokaz da se o predmetnoj klauzuli
kojom se vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita veže uz valutu švicarski
franak pregovaralo, odnosno da su korisniku kredita bili pobliže predočeni svi poznati
aspekti odabira takve ugovorne odredbe, kako bi mogao donijeti razumnu odluku na
temelju potpune informacije koju je korisniku kredita trebao dati upravo tuženik. Niti
saslušanjem javnog bilježnika ne bi se mogla utvrditi odlučna činjenica je li o spornoj
ugovornoj odredbi unaprijed bilo pojedinačno pregovarano, jer javni bilježnik nije
sudionik tih pregovora već prilikom solemnizacije ugovora samo strankama
objašnjava pravne učinke takvog postupka i preuzete obveze, slijedom čega je
prvostupanjski sud pravilno ocijenio provođenje tih predloženih dokaza
nesvrsishodnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Naime, sukladno već izraženoj
pravnoj praksi u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda
Republike Hrvatske (tako Rev-120/23) banka je mogla predložiti da se na okolnost
obavijesti koje su dane određenom potrošaču pri sklapanja konkretnog ugovora ispita
zaposlenik banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, dakle osoba koja je kao
punomoćnik po zaposlenju u smislu odredbe članka 43. Zakona o trgovačkim
društvima („Narodne novine“ broj: 152/11-pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15,
40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23; dalje: ZTD) pregovarala s korisnikom kredita i
sklapala ugovor o kreditu, što je tuženik propustio predložiti. Stoga je sud pravilno o
toj odlučnoj činjenici odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, čime nije doveo
do procesne neravnoteže, kako to pogrešno smatra žalitelj. Stoga je sud pravilno
primijenio odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno pravilno
zaključujući da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da
se s pravom tužitelj poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

Poslovni broj: Pž-1777/2024-2 6

12. Zbog navedenog je presuda u svemu pravilna i zakonita, uključujući i
odluku o trošku postupka, koja je pravilna i u odnosu na dosuđene troškove sudskih
pristojbi, slijedom čega je istu valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka

1. ZPP-a te je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 9. svibnja 2024.

Sudac Jagoda Crnokrak

Broj zapisa: 9-30867-5eae1

Kontrolni broj: 0d5da-8d153-3de1d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Jagoda Crnokrak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.