Poslovni broj: UsI-1564/2024-17

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Zrinke Pivac, u upravnom sporu tužitelja pod 1) HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2) SF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 3) ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (svi kao nasljednici pok. KF), pod 4) OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (kao nasljednice pok. GF), pod 5) ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 6) BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po opunomoćenici Jeleni Dulčić, odvjetnici u [adresa], H [adresa], protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Sunčani Hvar d.d. [adresa], OIB: 29834131149, radi obnove postupka, 29. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, KLASA: UP/I-943-06/11-01/54, URBROJ: 360-04-02/05-2024-17 od 4. lipnja 2024.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-943-06/11-01/54, URBROJ: 360-04- 02/05-2024-17 od 4. lipnja 2024. odbačen je prijedlog KF, GF, PF, ŠF i BF za obnovom postupka pretvorbe društvenog poduzeća "Sunčani Hvar" koji je okončan rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju, broj: 01-01/92-06/183 od 28. veljače 1994., kojim je dana suglasnost društvenom poduzeću "Sunčani Hvar" na provedbu pretvorbe.

2. Tužitelji su podnijeli tužbu protiv osporenog rješenja tuženika pobijajući zakonitost istog u cijelost zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredbi postupka. Ističu da je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju, broj: 01-01/92-06/183 od 28. veljače 1994. dana suglasnost društvenom poduzeću "Sunčani Hvar" na provedbu pretvorbe u dioničko društvo (točka 1. i 2. izreke), a da je u točki 4. izreke u procijenjenu vrijednost društvenog kapitala poduzeća procijenjena vrijednost zemljišta i objekta, te da se dionice u naznačenoj vrijednosti rezerviraju kod Hrvatskog fonda za privatizaciju, s tim da se rezervacija donosi iz razloga jer nisu dostavljeni dostatni dokazi prava raspolaganja i korištenja na lokaciji restaurant “For”, među ostalim nekretninama u odnosu na česticu zemlje [katastarska čestica], te česticu zgrade [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Navode kronologiju postupka koja je prethodila donošenju osporenog rješenja te iznose sadržaj obrazloženja osporenog rješenja. U odnosu na aktivnu legitimaciju navode da je KF umrla i da su njezini nasljednici HF, SF i ČF, da je iza umrle GF nasljednicom utvrđena OF. Ukazuju na to da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo jer se pozvao na odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21. - dalje: ZUP/09.), umjesto na odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 53/91. i 103/96. - dalje: ZUP/91.), koji se u konkretnoj pravnoj stvari ima primjenjivati sukladno članku 168. ZUP-a/09. Ističu da nije sporno da je prijedlog za obnovu postupka podnesen pravovremeno. Navode da je razlog zbog kojeg su podnijeli prijedlog za obnovu postupka to što one, kao ni njihovi prednici, nisu sudjelovali u postupku za koji se obnova traži, pozivajući se na članak 249. točku 9. ZUP-a/91., iako su u spis dostavile dokaz na okolnost da su zemljišnoknjižne i izvanknjižne vlasnice predmetnih nekretnina. Navode da iz članka 49. i 50. ZUP-a/91. slijedi da pravo, odnosno pravni interes za sudjelovanje u postupku proizlazi iz materijalno-pravnog propisa, a tijelo koje vodi postupak, s obzirom na odnos osobe prema stvari o kojoj se vodi postupak, treba odlučiti radi li se o zainteresiranoj osobi koja treba sudjelovati u postupku ili ne. Navode da je pok. LF za života bila zemljišnoknjižna i izvanknjižna vlasnica č. zem. [katastarska čestica] i č. zgr. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], koje su bile nacionalizirane, a rješenjem od 28. veljače 1994. procijenjene su u temeljni kapital Sunčanog Hvara, s rezervacijom, iz razloga jer nisu dostavljeni dostatni dokazi prava raspolaganja i korištenja tih nekretnina. Tvrde da društvo "Sunčani Hvar" nikada nije tuženiku dostavilo dokaze na okolnost da je u vrijeme izvršene pretvorbe imalo pravo raspolaganja i korištenja predmetnih nekretnina. Nadalje navode da se po prijedlogu pravnih prednika tužitelja vodi postupak tzv. denacionalizacije, u kojem su odbijene sa zahtjevom za materijalnom restitucijom (povratom nekretnina u naravi) iz razloga jer su sporne nekretnine procijenjene u temeljni kapital društva Sunčani Hvar, pozivom na članak 53. Zakona o naknadi ("Narodne novine", 92/91.). Ukazuju na članak 3. Ustava Republike Hrvatske, smatrajući da je isti mjerodavan za konkretni predmet. Ponavljaju da imaju opravdani interes za traženjem obnove postupka okončanog rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 28. veljače 1994. jer su predmet tog rješenja nekretnine izvorno vlasništvo njihove prednice, u kojem postupku pretvorbe nisu sudjelovali ni oni ni njihova prednica. Smatraju da je upravo ta činjenica da je u tom postupku pretvorbe bez njihova znanja i sudjelovanja doneseno rješenje kojim su njihove nekretnine unijete u temeljni kapital društva i to bez valjane pravne osnove, a koja činjenica unosa u temeljni kapital ih sprječava u legitimnom očekivanju o ishodu denacionalizacije u vidu povrata - naturalne restitucije, a što je opravdan i na zakonu utemeljen pravni interes za obnovom postupka pretvorbe u kojem nisu sudjelovale. Smatraju da su dokazali da su slijedom prednika trebali sudjelovati u postupku pretvorbe, a što im nije omogućeno, te da je pogrešan zaključak tuženika da prijedlog za obnovu nije izjavljen od ovlaštenih osoba. Nadalje navode da je učinjena vjerojatnom okolnost na kojoj se temelji prijedlog za obnovu tog postupka jer je rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 28. veljače 1994. doneseno i u odnosu na nekretnine knjižno i izvanknjižno vlasništvo prednika tužitelja, odnosno sada tužitelja, a koje su unijete uz rezervaciju dionica zbog nedostavljanja dostatnih dokaza o pravu raspolaganja i korištenja. Nadalje navode da prema članku 11. stavku 1. točki 5. Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", 19/91., 83/92., 94/93., 2/94. i 9/95. - dalje: ZPDP) poduzeće donosi odluku o tome koje su nekretnine njegova sredstva, a rješenje o tome donosi Hrvatski fond za privatizaciju kao nadležno tijelo ako su ispunjene pretpostavke iz članka 11. ZPDP-a, prvenstveno ako poduzeće dokaže da ima pravo korištenja na nekretninama, što u konkretnom slučaju nije bilo tako. S tim u vezi navode da u konkretnom slučaju Sunčani Hvar Hrvatskom fondu za privatizaciju nije dostavio dokaz u skladu s Uputama za provedbu članka 11. ZPDP-a ("Narodne novine", 26/91. i 99/03.) kojima bi dokazao da je nositelj prava korištenja na predmetnim nekretninama, jer u tom slučaju ne bi bila izvršena rezervacija dionica. Ukazuju na to da je u istovrsnim situacijama tuženik ostalim nasljednicima prijašnjih vlasnika priznao svojstvo stranke i da samim time osporeno rješenje odudara od dosadašnje prakse tog javnopravnog tijela te smatraju da se radi o njihovoj diskriminaciji. U tom smislu pozvali su se na zaključak Hrvatskog fonda za privatizaciju od 21. srpnja 2003. kojim je dopuštena obnova postupka u odnosu na nekretnine označene kao č. zem. [katastarska čestica] i č. zgr. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] te predlažu da se priloži ovosudni spis, poslovni broj: UsInoi-146/2014, te da se od tuženika zatraži spis povodom zahtjeva za obnovu postupka pretvorbe Sunčani Hvar, podnijet od nasljednika S i Č, te su dostavili presliku rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, KLASA: IP/I-943-06/97-01/50 od 30. siječnja 2002., uz navode da je pravomoćnom presudom ovog suda UsInoi-146/2014-28 od 29. svibnja 2017. utvrđeno da je to rješenje pravomoćno, te su dostavili presliku presude ovog suda, poslovni broj: UsInoi-146/2014 i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3439/17-4 od 29. kolovoza 2018. Smatraju da im je trebalo dopustiti obnovu postupka, te nesporno kao strankama omogućiti uvid u cjelokupnu dokumentaciju te izjašnjavanje o svim pravnim pitanjima, činjenicama i okolnostima bitnim za rješavanje upravne stvari. Navode da je osporena odluka arbitrarna i nerazumljiva, osobito stoga što postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješavanja upravne stvari navodi o sadržaju isprava koje se nalaze u spisu predmeta, a osobito što postoji proturječnost između izreke i obrazloženja. Predlažu da ovaj sud poništi rješenje tuženika i da predmet vrati na ponovni postupak. Traže naknadu troškova upravnog spora uz zakonske zatezne kamate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u potpunosti ostaje kod obrazloženja pobijanog rješenja te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je činjenica da su predmetne nekretnine u naravi restaurant „For“ (zemljište i objekt) u vrijeme postupka pretvorbe bile vođene u bilanci poduzeća na stavki aktive društvenog poduzeća Sunčani Hvar s.p.o. [adresa] na temelju rješenja o građevinskoj dozvoli Narodnog odbora Općine Hvar, Odjel za privremene komunalne poslove i financije, broj: 05-2295/1- 1960. od 23. travnja 1960. i građevinske dozvole Općine Hvar Sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i stambeno komunalne poslove, broj: 05-Up-554/1-80 od 15. travnja 1980., koja dokumentacija prileži Elaboratu o pretvorbi društvenog poduzeća „Sunčani Hvar“ s.p.o. [adresa], u odnosu na što se poziva na CD sa skeniranim Elaboratom o pretvorbi društvenog poduzeća „Sunčani Hvar“ s. p.o. [adresa]. Navodi da je društveno poduzeće „ Sunčani Hvar“ s.p.o. [adresa] bilo u zakonskoj obvezi u postupku pretvorbe prijaviti predmetne nekretnine, a koje je trebalo procijeniti u društveni kapital poduzeća u postupku pretvorbe. Ističe da je društveno poduzeće kao subjekt pretvorbe bilo dužno u postupku pretvorbe sukladno članku 2. stavku 1. ZPDP-a prijaviti sva sredstva koja je vodilo u svojoj aktivi, pa tako i predmetne nekretnine, a tadašnji Hrvatski fond za privatizaciju (dalje: HFP) bio je dužan prihvatiti takve nekretnine kao dio procijenjenog društvenog kapitala tog poduzeća, bez obzira što poduzeće nije podnijelo potpunu dokumentaciju o stečenom pravu korištenja na tim nekretninama. Navodi da pravilnost navedenog pravnog stava potvrđuje upravno sudska praksa te je s tim u vezi dostavio presude Upravnog suda Republike Hrvatske (sada Visokog upravnog suda Republike Hrvatske), broj: Us-9641/2002-11 od 1. veljače 2007., broj: Us-7987/2001-9 od 9. studenoga 2006., broj: Us-3830/2008-8 od 12.svibnja 2011. Ističe da je s obzirom na iznijetu upravno sudsku praksu, odnosno pravni stav koji su zauzeli upravni sudovi da je sukladno članku 2. stavku 1. ZPDP-a društveno poduzeće bilo u zakonskoj obvezi u postupku pretvorbe prijaviti sva sredstva koja su se nalazila u aktivi poduzeća, a predmetne nekretnine u trenutku pretvorbe vođene su kao dio te aktive da je iste valjalo procijeniti u temeljni kapital poduzeća. U postupku pretvorbe utvrđeno je da prijedlog za obnovu nije izjavljen od ovlaštenih osoba niti je učinjen vjerojatnim razlog za obnovom postupka pretvorbe. Ističe da je provođenje postupka pretvorbe i privatizacije imalo za cilj stjecanje prava vlasništva od strane zakonom određenih osoba nad poduzećem subjektom pretvorbe sukladno članku 4. ZPDP -a, a ne na nekretninama koje je trgovačko društvo nasta lo pretvorbom uključilo u procijenjenu vrijednost temeljnog kapitala te su u protuvrijednosti istih izdane dionice/poslovni udjeli i upisane su u sudski registar ili drugu evidenciju. Navodi da tužitelji svoje pravo mogu ostvarivati u upravnom postupku naknade za oduzetu imovinu koji se vodi pred Upravnim odjelom za imovinsko-pravne poslove splitsko - dalmatinske županije, KLASA: UP/I-944-18/97-01/110 sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 18/01., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19.- dalje: Zakon o naknadi). Ukazuje na to da činjenica procijenjenosti nekretnina u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društva ne može ni na koji način oduzeti ili umanjiti prava tužiteljima, ako se u upravnom postupku koji se vodi pred nadležnim tijelom u županiji utvrdi njihov status ovlaštenika naknade te će isti svoje pravo ostvariti na zakonom propisani način, odnosno sukladno odredbama Zakona o naknadi. U odnosu na navode tužitelja da su u navedenom postupku naknade odbijeni sa svojim zahtjevom za povratom nekretnine u naravi, ističe da povrat nekretnina u naravi nije jedini oblik naknade za oduzetu imovinu propisan odredbama Zakona o naknadi. Nadalje navodi da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivati pravo vlasništva na nekretninama, kao ni rješavati imovinsko-pravne odnose na nekretninama koje su procijenjene u postupku pretvorbe. Ističe da se pravo vlasništva utvrđuje u sudskom postupku i da tužitelji imaju mogućnost svoje interese štititi i u sudskom postupku utvrđivanja prava vlasništva te da navodi tužitelja vezani za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama nisu od utjecaja na donošenje odluke u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, kao ni u ovom upravnom sporu. Nadalje navodi da neosnovano tužitelji ukazuju na to da je u konkretnoj pravnoj stvari trebao biti primijenjen ZUP/91, jer je predmetni zahtjev za obnovom postupka pretvorbe društvenog poduzeća „Sunčani Hvar“ zaprimljen 3. svibnja 2010., dakle u vrijeme važenja ZUP-a/09., te je isti i primijenjen u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu. Osporava osnovanost tvrdnje tužitelja da je rezervacija dionica zbog nedostavljanja dostatnih dokaza o pravu raspolaganja i korištenja okolnost na kojoj je prijedlog za obnovom učinjen vjerojatnim. Pojašnjava da su u trenutku pretvorbe društvena poduzeća određene nekretnine vodili u svojoj aktivi, ali nisu imali valjane dokaze prava korištenja na istima iz općepoznatih razloga zanemarivanja i nesređivanja zemljišnih knjiga, osobito u bivšoj državi. S obzirom na to da su društvena poduzeća bila u zakonskoj obvezi prijaviti u svom autonomno provedenom postupku pretvorbe sva sredstva koja su vodila u svojoj aktivi, a u sudski registar nije bilo moguće upisati kapital u protuvrijednosti imovine za koju nije bilo dokazano vlasništvo, jedino moguće rješenje tada je bilo rezervirati taj dio kapitala, odnosno dionice u protuvrijednosti takvih nekretnina. Naglašava da su skoro sva društvena poduzeća koja su provela postupak pretvorbe u svojoj aktivi vodili nekretnine za koje nisu imali valjane dokaze prava korištenja, a od vremena pretvorbe do danas zauzet je stav upravnih sudova kako je društvo koje je subjekt pretvorbe odgovorno za evikciju u pogledu nekretnina koje je u autonomno provedenoj pretvorbi uključilo i procijenilo u svoj društveni kapital te za čiju su protuvrijednost izdane dionice, a što je upisano u sudski registar ili drugu evidenciju. Navodi da se razvila upravno sudska praksa da društvo snosi odgovornost za svako pravno uznemiravanje od strane trećeg kojim se umanjuje, isključuje ili ograničava pravo vlasništva u pogledu nekretnina koje je u autonomnoj pretvorbi uključilo i procijenilo u svoj društveni kapital te se poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-41/16-2 od 8. rujna 2016. U odnosu na navode tužitelja o smanjenju temeljnog kapitala na teret HFP- a dostavlja presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-1366/2005-4 od 9. srpnja 2008. i Us-3226/2005-4 od 18. prosinca 2008. te ističe da je takva praksa nastavljena sve do vremena kada su sva društva koja su nastala pretvorbom privatizirana (ona imaju poznatog vlasnika), pa je u tim novim okolnostima još više potvrđena praksa upravnog suda da nije pravno održivo smanjenje temeljnog kapitala samo na teret Republike Hrvatske kao dioničara u slučaju evikcije. Ističe da su člankom 22. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", 52/18. i 155/23. dalje: ZUDI) propisane djelatnosti i poslovi u njegovoj nadležnosti (CERP-a) te navodi da nema zakonsko ovlaštenje donositi odluke o smanjivanju temeljnog kapitala kako u postupcima povodom prijedloga za obnovom postupka pretvorbe, tako ni u postupcima ukidanja rezervacije dionica/poslovnih udjela određene u postupku pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća. Navodi da se postupak smanjenja temeljnog kapitala provodi sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23. i 130/23.), a ne na temelju članka 22. ZUDI-a. U odnosu na pozivanje tužitelja na zaključak HFP od 21. srpnja 2003. kojim je dopuštena obnova postupka pretvorbe društvenog poduzeća „Sunčani Hvar“ s p.o. [adresa] po zahtjevu nasljednika sada pok. ĐF i na diskriminaciju prema tužiteljima, tuženik je dostavio rješenje, KLASA: UP/I-943-06/13- 01/6 URBROJ: 360-04-02/05-2023-37 od 22. svibnja 2023. kojim je okončan postupak po prijedlogu nasljednika sada pok. ĐF te navodi da je iz tog rješenja razvidno da je upravo iz istoga razloga, odnosno činjenice da je nekretnine iz predmetnog zahtjeva za obnovom postupka pretvorbe, društveno poduzeće „Sunčani Hvar“, [adresa] bilo obvezno prijaviti u svom postupku pretvorbe sukladno članku 2. stavku 1. ZPDP-a, a HFP je bio dužan prihvatiti takve nekretnine kao dio procijenjenog društvenog kapitala tog poduzeća, bez obzira što poduzeće nije podnijelo potpunu dokumentaciju o stečenom pravu korištenja na toj nekretnini, a rješenje HFP, broj: 01- 02/9206/183 od 28. veljače 1994. kojim je dana suglasnost na provedbu pretvorbe društvenom poduzeću „Sunčani Hvar“, [adresa] je ostalo neizmijenjeno i na snazi. Navedeno rješenje potvrđeno je presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI- 1672/2023-22 od 06. svibnja 2024., koju je dostavio uz spis upravnog tijela. Nastavno na navode tužitelja glede diskriminacije, tuženik je dostavio rješenje, KLASA: UP/I- 943-06/16-01/77, URBROJ: 360-04-02/05-2023-10 od 20. rujna 2023. kojim je odbio prijedlog za obnovu postupka pretvorbe društvenog poduzeća „Konkurent“, Sinj iz istog razloga jer je društveno poduzeće „Konkurent“, Sinj sukladno članku 2. stavku 1. ZPDP-a bilo u zakonskoj obvezi u svom postupku pretvorbe prijaviti sva sredstva koja su se nalazila u aktivi poduzeća, kao i sporne nekretnine, te je iste valjalo procijeniti u temeljni kapital poduzeća u postupku pretvorbe. Ukazuje na to da je navedeno rješenje potvrđeno presudom ovog suda, poslovni broj: 2 UsI-2533/2023-10 od 29. prosinca 2023., koju je također dostavio uz spis upravnog tijela. Zaključno ističe kako je predmetne nekretnine tada društveno poduzeće Sunčani Hvar, [adresa] vodilo u bilanci na stavci aktive te da je shodno tome, a sukladno članku 2. stavku 1. ZPDP-a iste bilo u obvezi procijeniti u vrijednost društvenog kapitala, a nakon toga HFP je sukladno članku 12. istog Zakona imao isključivo samo nadzornu poziciju/ulogu nad društvom koje je provodilo postupak pretvorbe te je u konkretnom slučaju HFP dao suglasnost na provedenu pretvorbu predmetnog društvenog poduzeća, ali je, između ostalih, i u odnosu na predmetne nekretnine odredio rezervaciju dionica zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa i time zaštitio pravne interese trećih osoba pa i tužitelja. Takvim postupanjem HFP je pravilno i zakonito odlučio te svojom odlukom ni na koji način nije umanjio ili spriječio eventualno naknadno ostvarivanje prava tužitelja u za to zakonom propisanim postupcima. S tim u vezi je i CERP u okviru svojih zakonskih ovlaštenja donio pobijani akt. Smatra da je pravilno utvrdio činjenično stanje i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev za naknadu troškova ovog upravnog spora.

4. U podnesku od 17. siječnja 2025. tužitelji, u bitnom, ukazuju na to da spisu prileži građevinska dozvola iz 1960. u kojoj je investitor Gradski odbor Hvar i rješenje o dozvoli rekonstrukcije iz 1980. koji glasi na Sunčani Hvar, a koje isprave je HFP cijenio još 1994. da ne dokazuju stečeno pravo upravljanja, raspolaganja i korištenja, a tuženik ih nakon trideset godina cijeni kao dokaz o stečenom pravu upravljanja, raspolaganja i korištenja ne dajući obrazložene razloge za takav zaključak. Tvrde da ne postoji dokaz da su predmetne nekretnine bile oduzete iz posjeda prednika tužitelja koji je kao nositelj prava korištenja na zemljištu, odnosno kao vlasnik zgrade bio upisan u zemljišnim knjigama. Navode da je zadatak tuženika u provedenom postupku obnove pretvorbe okončane rješenjem HFP-a od 28. veljače 1994. bio utvrditi je li društvo Sunčani [adresa] u vrijeme dovršetka pretvorbe okončane rješenjem HFP-a 28. veljače 1994. imalo stečeno pravo upravljanja, raspolaganja i korištenja (vlasništva) na č. zgr. [katastarska čestica] i č. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], a da bi se to stečeno pravo vlasništva na nekretninama smatralo ulogom (prijenosom prava) u društveni kapital, na temelju kojeg uloga su izdane dionice sa valjanim pokrićem u protuvrijednosti tih nekretnina, a ako se utvrdi da nije, da donese rješenje kojim se nalaže smanjenje temeljenog kapitala za onaj iznos dionica protuvrijednosti procijenjenih nekretnina. Navode da je privremena rezervacija dionica bila uvjetovana obvezom društva da opravda procjenu i uključenje nekretnina u vrijednost društvenog kapitala - dostavom dokaza o stečenom pravu raspolaganja i korištenja, jer u protivnom HFP posebnim rješenjem ukida rezervaciju dionica koje odgovaraju procijenjenoj vrijednosti nekretnina, te nalaže/daje suglasnost društvu za smanjenje temeljnog kapitala u toj protuvrijednosti, uz nalaganje upisa smanjenja temeljnog kapitala u sudskom registru, a činjenica je da Sunčani Hvar nije opravdao tu procjenu. Ističu da iz rješenja HFP-a, KLASA: UP/I-943-06/97-01/50, URBROJ: 563-03-04/03-2002-31 od 30. siječnja 2002. razvidno da je tuženik trebao usvojiti prijedlog za obnovu postupka. Nadalje navode da je tuženik bez ikakvog obrazloženja kako i na koji način je došao do zaključka da tužitelji nisu aktivno legitimirani za podnošenje prijedloga za obnovu i da nije učinjen vjerojatnim razlog za obnovu postupka osporenim rješenjem onemogućio tužitelje da u postupku radi određivanja naknade (denacionalizacije) ostvare povrat u vidu naturalne restitucije (članak 53. Zakona o naknadi) i ozakonio je propuste postupka koji je prethodio rješenju HFP-a od 28. veljače 1994. i tim aktom nadomjestio je i nametnuo sadržaj prava kojeg Sunčani Hvar u vrijeme pretvorbe nije imao, pa je time legalizacijom nezakonitog postupka pretvorbe onemogućio tužitelje da zbog takvog akta zbog “res iudicata” u parničnom postupku dokazuju ono što dokazuju u ovom postupku - da prednik Sunčanog Hvara nikada nije imao niti je stekao pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja. Tvrde da im je osporenim rješenjem tuženik de facto oduzeo imovinu bez uporišta u zakonu i bez naknade tržišne vrijednosti, odnosno protivno Ustavu Republike Hrvatske (članak 48. i 50 .)

5. Zainteresirana osoba u podnesku od 22. srpnja 2025. navodi da tužitelji tužbom pobijaju osporeno rješenje tuženika iz razloga nesudjelovanja u postupku pretvorbe prednika zainteresirane osobe, a da ne navode zašto bi bili stranka u postupku. Naglašava da je ZPDP jasno definiran postupak pretvorbe društvenih poduzeća u sadašnja dionička društva, kroz pretvaranje aktive društva u dioničko društvo, emitiranjem dionica za istu protuvrijednost I time stvaranjem temeljnog kapitala dioničkog društva. Navodi da je HFP-u nadgledao/odobravao predmetni postupak, a društveno poduzeće kao subjekt pretvorbe bilo je dužno u postupku pretvorbe sukladno članku 2. stavku 1. ZPDP-a prijaviti sva sredstva koja je vodilo u svojoj aktivi, pa tako i predmetne nekretnine, a tadašnji HFP bio je dužan prihvatiti takve nekretnine kao dio procijenjenog društvenog kapitala tog poduzeća, bez obzira što poduzeće nije podnijelo potpunu dokumentaciju o stečenom pravu korištenja na tim nekretninama , a što je potvrđeno brojnom sudskom praksom. Ističe da ZPDP-om nije predviđeno sudjelovanje trećih osoba/stranaka koje bi trebale sudjelovati u tom postupku u smislu osporavanja aktive društva, a niti sudjelovati u provjeri osnova za knjiženje neke imovine u aktivi društva, odnosno osporavanjem vrijednosti te imovine, niti činjenice kako je ista unesena u aktivu društva. Dodatno navodi da u trenutku provedbe postupka 1994. tužitelji nisu bili vlasnici nekretnina, već su suprotno tome tužiteljima nekretnine nacionalizirane/deposesirane još 1959. Zbog navedene nacionalizacije tužitelji vode postupak zahtjeva za isplatom naknade sukladno Zakonu o naknadi, a koji postupak tužitelji vode kod ovog suda pod poslovnim brojem UsI-2180/2024. Postavlja pitanje ako su tužiteljima nekretnine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, zašto bi i po kojem osnovu tužitelji bili legitimirani tražiti obnovu postupka privatizacije, a u osnovi je vidljiv kontradiktoran stav tužitelja jer u jednom upravnom postupku traže naknadu za oduzetu imovinu, a u ovom postupku traže da se ta imovina poništenjem rješenje o pretvorbi Sunčanog Hvara d.d. isknjiži iz temeljnog kapitala. S tim u vezi navodi da je iz predmeta UsI-2180/2024 razvidno da su u postupku utvrđivanja naknade ovlašteni Ured državne uprave, te Ministarstvo pravosuđa kao drugostupanjsko tijelo utvrdili da tužitelji u trenutku nacionalizacije/deposedacije nisu bili vlasnici na čest. zgr. [katastarska čestica], zbog čega je zahtjev za naknadom djelomično odbijen kao neosnovan. U odnosu na tvrdnje tuženika da Sunčani Hvar d.d. nije dostavio dokaze o korištenju i raspolaganju ponavlja da je za provedbu pretvorbe bilo bitno potvrditi da se predmetna nekretnina vodi u bilanci društva, što je Sunčani Hvar d.d. u postupku potvrdio i što je utvrđeno rješenjem HFP- a. U odnosu na dostavu dokumenta koji služi kao dokaz korištenja nekretnine Sunčani Hvar d.d. je u postupku privatizacije dostavio građevinske dozvole za objekt na kojem je izgrađen restoran, a na česticama na kojima su sada upisani tužitelji. Sunčani Hvar d.d. je u predmet HPF-a dostavio i posjedovni list za nekretnine i to pl. 505, k. o. [katastarska općina], a u kojem je kao posjednik upisan upravo pravni prednik Sunčanog Hvara d.d. Nadalje, navodi da je iz povijesnih zemljišno-knjižnih izvadaka za predmetne nekretnine vidljivo da na istim postoji zabilježba nacionalizacije, a u sudskom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu, Stalnoj službi u Starom Gradu, Sunčani [adresa] d.d. vodi vlasnički spor s trećim osobama. Ukazuje na to da je doneseno i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-x-1131/2017-2 od 16. travnja 2019. na nekretninama na kojima je građen isti objekt, restoran „For“ kao i na nekretninama k. č. br. zgr. [katastarska čestica], zgr 17/4, kč. [katastarska čestica] i to na temelju istih građevinskih dozvola koje su predane HPF-u u postupku privatizacije. Istaknuo je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da nedostatak formalnopravnog akta o dodjeli nekretnine na korištenje, upravljanje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači u materijalno-pravnom smislu da to društveno poduzeće nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine (u ovom slučaju nekretnine) da iste na taj način mogu predstavljati njenu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva (što je i učinjeno). Dodatno zainteresirana osoba kao relevantnu činjenicu za utvrđivanje korištenja nekretnine ističe da Vrhovni sud navodi činjenicu nesmetanog posjeda i izdavanje građevinskih dozvola na prednika tuženika. Ujedno, neovisno o iznesenom stavu Vrhovnog suda, zainteresirana osoba u odnosu na akte o dodjeli pozvala se na dokaze o dodjeli nekretnina, koje je priložila uz navedeni podnesak. U tom smislu navodi da su nekretnine na kojima je izgrađen gradski restoran "For" nacionalizirane na temelju rješenja Narodnog odbora Općine Hvar od 28. prosinca 1959., nekretnine su predane u posjed Općini Hvar na temelju zaključka od 8. veljače 1960., a preuzimanje posjeda od prijašnjih vlasnika je izvršeno na zapisniku od 17.veljače 1960., zaključkom Narodnog odbora Općine Hvar, broj 01-5450/1 od 26. listopada 1961. novosagrađeni restoran u [adresa] ustupa se kao osnovno sredstvo na korištenje i raspolaganje predniku tužitelja Ugostiteljskom poduzeću Hvar, a 26. listopada 1962. vijeće Skupština općine Hvar donijelo je odluku kojom odobrava zaključak Narodnog odbora Hvar o dodjeli novoizgrađenog restorana u [adresa] pravnom predniku tužitelja ugostiteljskom poduzeću „Hvar“ te navodi da je iz tog zaključka razvidno da je investiciju u predmetni objekt izvršila općina [adresa]. Navodi da je naknada za nacionalizirane nekretnine utvrđena i isplaćena na temelju rješenja o naknadi Skupštine Općine Hvar, odjel za financije od 1. travnja 1964. u predmetu broj: 06-6001-1/62, a u istom predmetu broj:

06-6001-2/62 dana 4. svibnja 1964. Skupština Općine Hvar, Odjel za financije donio je zaključak kojim se poziva pravni prednik tužitelja za uplatu naknade za nacionaliziranu imovinu. Ističe da je hotelsko poduzeće Hvar vršilo gradnju predmetnog objekta na temelju rješenja o građevinskoj dozvoli, broj: [broj dozvole] od 23. travnja 1960., a 1980. vršio je rekonstrukciju predmetnog restorana na temelju građevinske dozvole, broj: [broj dozvole] od 15. travnja 1980., a za predmetni restoran izdana je i uporabna dozvola, broj: [broj dozvole] od 28. kolovoza 1981. Ističe da tužitelji nastoje ukazati na osnovanost obnove postupka prilaganjem dokaza o usporednoj sudskoj praksi te su u tu svrhu dostavili presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj Uslnoi-146/2014-28 od 29. svibnja 2017. i presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3439/2017-4 od 29. kolovoza 2018., te su se pozvali na nepostojeću sudsku praksu jer su navedene presude ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-zpz-10/2019-16 od 16. travnja 2019., a iz obrazloženja tog rješenja razvidno je da su presude ukinute iz razloga što vlasnici nasljednici bivšeg, upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika predmetne nekretnine, nisu uspjeli poništiti postupak privatizacije drugotužitelja jer je postupak obnove vođen radi poništenja postupka privatizacije drugotužitelja okončan odbacivanjem zahtjeva, o čemu je bio vođen upravni spor koji je okončan pravomoćnom presudom broj Us- 5176/2006 od 23. rujna 2009. Zaključno navodi da je iz svega navedenog razvidno da tužitelji nemaju zakonsko uporište za pokretanje postupka obnove, da nemaju aktivnu legitimaciju, a sve da je teoretski imaju, odnosno sve i da su sudjelovali u postupku pretvorbe, ne bi mogli utjecati na donošenje drugačijeg rješenja, jer je rješenje izdano na temelju zakona i dostatne dokumentacije koja postoji u predmetu, uključujući pravomoćne građevinske dozvole za gradnju objekta/restorana na predmetnim nekretninama te tužitelji nemaju niti pravni interes za pokretanje postupka obnove. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

6. Tužitelji u podnesku od 4. rujna 2026. ističu da je presudom ovog suda, poslovni broj: UsI-204/16 od 26. ožujka 2018. poništen zaključak tuženika i određeno je da je tuženik dužan ispitati: jesu li prednice tužitelja sudjelovale u postupku pretvorbe, ako nisu, jesu li prema tada važećim odredbama ZUP/91. trebale imati položaj stranke, je li im bila dana mogućnost sudjelovanja, je li okolnost na kojoj se prijedlog za obnovu temelji učinjena vjerojatnom, te sve navedeno ocijeniti imajući u vidu cjelokupni sadržaj spisa pretvorbe i samog rješenja HFP-a od 28. veljače 1994., uključujući rezervaciju dionica zbog nedostatka dostatnih dokaza prava raspolaganja i korištenja na predmetnim nekretninama. Navode da tuženik u ponovnom postupku nije proveo ono što mu je naloženo presudom od 26. ožujka 2018., ukazujući na odredbe članka 151. stavku 2. ZUS-a i članka 119. stavka 4. ZUS-a. Nadalje navode da su prednica tužitelja pok. LF i njezine kćeri KF, GF i NF, pravni slijednici bile knjižne, odnosno izvanknjižne nositeljice prava na č. zem. [katastarska čestica] te č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koje nekretnine su rješenjem HFP-a od 28. veljače 1994. uključene u procijenjenu vrijednost društvenog kapitala Sunčanog Hvara, uz rezervaciju dionica upravo zbog nedostatka dostatnih dokaza prava raspolaganja i korištenja te tvrde da pravni interes prednica nije naknadno konstruiran radi pokretanja obnove tog postupka, već da isti proizlazi iz samog predmeta postupka pretvorbe. Iznose mišljenje da ako se vrijednost određene nekretnine uključuje u društveni kapital društva, a nadležno tijelo izrijekom utvrđuje da nisu dostavljeni dostatni dokazi prava raspolaganja i korištenja, da tada osobe čija su prava na toj nekretnini predmet zaštite nisu osobe bez ikakvog odnosa prema toj stvari, a što dodatno potvrđuje i sam tuženik u odgovoru na tužbu kada navodi da je rezervacijom dionica HFP zaštitio pravne interese trećih osoba, pa tako i tužitelja. Smatraju da tuženik nije dao obrazloženje koje bi objasnilo kako je osoba čiji je pravni interes prema navodu samog tuženika zaštićen određenom odlukom u postupku, istodobno isključena iz kruga osoba koje su trebale imati mogućnost sudjelovanja u tom postupku. Ukazuju na to da prema članku 126. stavku 1. ZUP-a u ovoj fazi postupka nije potrebno dokazati osnovanost razloga za obnovu, već treba ispitati je li okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako su ispunjeni uvjeti iz članka 126. stavka 1.ZUP-a, tek se tada ispituje mogu li okolnosti, odnosno dokazi dovesti do drukčijeg rješenja. Smatraju da je okolnost učinjena vjerojatnom već sadržajem rješenja HFP-a od 28. veljače 1994., odnosno točkom 4. izreke tog rješenja, prema kojoj su rezervirane dionice koje odgovaraju vrijednosti predmetnih nekretnina upravo zato što nisu dostavljeni dostatni dokazi prava raspolaganja i korištenja. Nadalje ukazuju na to da tuženik u odgovoru na tužbu navodi isprave kojima pokušava naknadno obrazložiti postojanje osnove za uključivanje predmetnih nekretnina u kapital, te smatraju da je odlučno da je HFP te okolnosti imao 1994., pojašnjavajući da ako je HFP nakon uvida u tada raspoloživu dokumentaciju zaključio da dokazi prava raspolaganja i korištenja nisu dostatni, zbog čega je rezervirao dionice, tuženik nije mogao trideset godina kasnije samo navesti iste ili druge isprave i zaključiti da su te isprave morale biti dovoljne. Smatraju da je tuženik trebao provesti analizu koje konkretno pravo, odnosno pravnu osnovu te isprave dokazuju, na koga se odnose, jesu li bile predane HFP-u u postupku pretvorbe, zašto ih HFP 1994. nije smatrao dostatnim, zašto bi njihova ponovna pravna ocjena isključivala vjerojatnost razloga za obnovu. Nadalje navode da je bitan argument tuženika da je Sunčani Hvar predmetne nekretnine vodio u svojoj aktivi i da ih je zbog toga morao prijaviti, a da HFP njihovu vrijednost uključiti u društveni kapital te ističu da takav zaključak ne odgovara na pitanje koje treba riješiti u postupku obnove, a to je da je evidentiranje određene nekretnine u poslovnoj aktivi činjenica računovodstvene i poslovne evidencije i da isto samo po sebi ne predstavlja dokaz pravne osnove na kojoj poduzeće koristi, raspolaže ili ima druga prava u odnosu na nekretninu te navode da procjena vrijednosti nekretnine nije isto što i dokaz postojanja prava na temelju kojeg je ta nekretnina mogla biti uključena u društveni kapital. Ističu važnost toga što je HFP 1994. napravio razliku između procijenjene vrijednosti i pitanja prava na nekretnini, pojašnjavajući da je samo evidentiranje u aktivi automatski rješavalo pitanje prava, da ne bi bilo potrebe za rezervacijom dionica zbog nedostatka dokaza prava raspolaganja i korištenja. Navode da sama činjenica rezervacije dionica pokazuje da je HFP pitanje pravne osnove smatrao otvorenim i pravno relevantnim i da tuženik ne može iz činjenice da je nekretnina evidentirana u aktivi izvesti zaključak da je time automatski dokazana pravna osnova za njezino uključivanje u kapital. Navode da nije obrazložena podredna primjena članka 126. stavka 2. ZUP-a na konkretnom činjeničnom i pravnom temelju. Ističu da je pitanje rezervacije predmetnih dionica, koje je bilo označeno kao neriješeno, nastavilo proizvoditi pravne učinke. Smatraju da odluke na koje se tuženik poziva ne otklanjaju nedostatke osporenog rješenja, navodeći da tuženik treba obrazložiti zbog čega je u jednom slučaju nasljednicima prijašnjih vlasnika priznao procesnu legitimaciju za obnovu, dok u predmetnom postupku njima negira položaj stranke. Ističu da činjenice koje tuženik navodi kao razlog za odbacivanje prijedloga za obnovu postupka zapravo potvrđuju potrebu njihovog utvrđivanja.

7. Tijekom spora održana je rasprava 9. rujna 2026. na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

8. Sud je odbio prijedlog zamjenika opunomoćenika tužitelja za pribavom od tuženika podataka o deblokiranju rezerviranih dionica u odnosu na predmetne nekretnine, odnosno pribave odluke o ukidanju/deblokiranju rezerviranih dionica u odnosu na predmetne nekretnine, kao suvišan, jer se zakonita i pravilna odluka može donijeti bez pribave tog podatka. Ovaj sud nije izvršio uvid u spise ovog suda, poslovnih brojeva:

UsI-316/13, UsI-146/14, UsI-204/16, UsInio-20/16 jer se zakonita i pravilna odluka može donijeti na temelju podataka spisa tuženika.

9 Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26. - dalje: ZUS), sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Iz podataka spisa proizlazi da su KF, prednica tužiteljica HF i SF i tužiteljice ČF, GF, prednica tužiteljice OF, ŠF i BF **.**.2010. podnijele prijedlog za obnovu postupka pretvorbe društvenog poduzeća Sunčani Hvar s.p.o ., u kojem su navele da ne postoji pravna osnova po kojoj bi navedeno društveno poduzeće steklo pravo upravljanja ili korištenja nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] i predložile su obnovu postupka okončanog rješenjem HFP-a, broj: 01-01/92- 06/183 od 28. veljače 1994.

11. Zaključkom od 16. rujna 2010. tužitelji su pozvani da urede prijedlog za obnovu postupka tako da navedu razloge na temelju kojih traže obnovu postupka, da se pozovu na zakonske odredbe na temelju kojih traže obnovu postupka i da dostave dokaze na temelju kojih će učiniti vjerojatnim razloge zbog kojih traže obnovu postupka i je li prijedlog podnesen u zakonskom roku, te je tuženik donio zaključak, KLASA: UP/I-943-06/11-01-54, URBROJ: 360-03-03/1-2016-14 od 27. svibnja 2016. kojim je odbačen prijedlog tužiteljica, a koji zaključak je poništen presudom ovog suda, poslovni broj: UsI-18-204/16-9 od 26. ožujka 2018. U obrazloženju presude navedeno je da tuženik nije trebao pozivati tužiteljice da dostave dokaze da li su one, odnosno njihovi prednici bili stranke u postupku navedene pretvorbe, već da je tuženik bio u obvezi ispitati je li prijedlog izjavljen od ovlaštene osobe, a što je mogao nedvojbeno zaključiti uvidom u spis, odnosno rješenje, broj: 01-01/92-06/183 od 28. veljače 1994. na temelju kojeg je nedvojbeno mogao zaključiti jesu li tužiteljice, odnosno njihovi pravni prednici sudjelovali kao stranke u tom postupku, a ako nisu jesu li trebale sudjelovati te jesu li ovlaštene podnijeti predmetni prijedlog i jasno navesti je li okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom te ovisno o tome odlučiti o prijedlogu na zakonit način. Istaknuto je da predmet postupka obnove nije ocjena zakonitosti rješenja od 28. veljače 1994. kojim je dana suglasnost na pretvorbu društvenog poduzeća Sunčani Hvar u dijelu koji se odnosi na nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina].

12. Prije svega, treba reći da se tuženik pravilno pozvao na ZUP/09., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., s obzirom na to da su tužitelji prijedlog za obnovu postupka podnijeli 3. svibnja 2010., odnosno nakon stupanja na snagu ZUP/09.

13. Prema ocjeni ovoga suda, pravilno tuženik smatra da je u konkretnom slučaju trebalo odbaciti prijedlog za obnovu sukladno članku 126. stavku 1. ZUP-a/09.

14. Naime, člankom 123. stavkom 1. ZUP-a/09. propisani su razlozi zbog kojih se može pokrenuti obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može podnijeti žalba. Prema članku 126. stavku 1. ZUP-a/09. nadležno tijelo kada primi prijedlog za obnovu postupka ispitat će je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom, a ako ti uvjeti nisu ispunjeni nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.

15. Prema ocjeni ovog suda pravilno je tuženik ocijenio da tužitelji nisu ovlaštene osobe za podnošenja prijedloga za obnovu postupka pretvorbe niti su učinili vjerojatnim razloge za obnovu jer tužitelji, kao ni njihovi prednici, nisu mogli biti stranke u postupku pretvorbe društvenog poduzeća sukladno ZPDP-a. Osnovano tuženik ukazuje u obrazloženju rješenja na članak 2. stavak 1. ZPDP-a prema kojem je "Sunčani Hvar" Hvar bio subjekt pretvorbe te na članak 4. ZPDP-a, prema kojem je cilj stjecanja prava vlasništva nad poduzećem subjektom pretvorbe, a ne na nekretninama koje je trgovačko društvo nastalo pretvorbom uključilo u procijenjenu vrijednost temeljnog kapitala, a slijedom čega su izdane dionice/poslovni udjeli i upisani su u sudski registar ili drugu evidenciju. S tim u vezi treba reći da je člankom 12. stavkom 3. ZPDP-a bilo propisano kome se dostavlja rješenje o suglasnosti za provođenje namjeravane pretvorbe, odnosno zabrani provođenje predložene pretvorbe, a to su poduzeće i nadležno ministarstvo.

16. Neosnovano je pozivanje tužitelja na to da su diskriminirani jer je tuženik u drugom postupku (21. srpnja 2003.) ranije donio rješenje/a kojim je bivšim vlasnicima nekretnina dopuštao obnovu postupka u kojem je dana suglasnost na pretvorbu, s obzirom na recentnu sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1885/2024-3 od 1. listopada 2025. kojom je, u usporedivoj pravnoj i činjeničnoj situaciji potvrđena zakonitost prvostupanjske odluke ovog suda, poslovni broj: 2 UsI-2533/2023-10 od 29. prosinca 2023., kojom je ocijenjena zakonitom odluka tuženika o odbijanju prijedloga za obnovu postupka, uz utvrđenje prvostupanjskog suda da je prijedlog za obnovu postupka pretvorbe trebalo odbaciti.

17. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku tuženik je pravilno odbacio prijedlog tužitelja za obnovom postupka pretvorbe, te je pravilno primijenio materijalno pravo, te u postupku nisu počinjene bitne povrede postupka, a rješenje tuženika je valjano obrazloženo, s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj sud..

18. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude.

19. Kako tužitelji nisu uspjeli u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu 29. rujna 2026.

S U T K I N J A:

Mirela Valjan-Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja, e - komunikacijom

- tuženiku, e - komunikacijom

- zainteresiranoj osobi, e - komunikacijom

- u spis