Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-913/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TNR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik u Osijeku, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-666/2020-23 od 14. kolovoza 2025. u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-666/2020-23 od 14. kolovoza 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se navedena presuda pod stavkom II., III. i IV. izreke te se u tome dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3205730895, kreditna partija 7102936579, sklopljenog 17. ožujka 2006. između tužiteljice i tužene, koji je 4. travnja 2006. potvrđen kod javnog bilježnika Borisa Godžirova pod brojem Ou-171/06, a koja u čl. 1. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti…CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“, u čl. 2. glasi „…kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d….sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, u čl. 7. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti …CHF…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“, u čl. 23. J) glasi Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanje koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora“, a u čl. 23. P)glasi: „korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora“ (stavak I. izreke).

1.1.Nadalje nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 14.896,09 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate (stavak II. izreke), dok se tužiteljica odbija sa zahtjevom za isplatu iznosa od 4.070,31 EUR-a (stavak III. izreke) te se nalaže tuženoj da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.174,22 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 14. kolovoza 2025. do isplate , dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu od 3.207,50 EUR -a tužiteljica odbija (stavak IV. izreke).

2. Protiv navedene presude pod stavkom III. te IV. izreke u dijelu kojim je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška postupka u iznosu od 3.207,50 EUR-a žali se tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnoga prava s prijedlogom sudu drugoga stupnja da presudu u žalbom pobijanom dijelu preinači uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Također, protiv dijela navedene presude pod stavkom I., II. te IV. izreke u dijelu kojim joj je naloženo tužiteljici nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.174,22 EUR-a žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

4. Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tužene djelomično neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, kao i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a u odnosu na koji Ugovor su stranke 25. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak ugovora).

U odnosu na drugostupanjsku presudu

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer je izreka presude u tome dijelu razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 12. ZPP jer sud prvoga stupnja nije u tome dijelu prekoračio tužbeni zahtjev, kao što nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Među strankama nije sporno:

-da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor 17. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 3205730895 kojim je tužiteljici odobren namjenski kredit za kupovinu kuće u iznosu od 123.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB) na dan isplate kredita;

-da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje;

-da je ugovoren rok vraćanja od 25 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima plativih u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja;

-da su stranke 25. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran.

9. Prije svega valja istaći, a suprotno žalbenim navodima tužene, da je sud je prvoga stupnja pravilno otklonio kao neosnovan njezin prigovor da tužiteljica nije dokazala da je potrošač uz obrazloženje da to njezino svojstvo proizlazi iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u kojem je kao korisnik kredita navedena tužiteljica kao fizička osoba koja je sklopila Ugovor s tuženom, time da je novčanim sredstvima dobivenim ugovorom kupljena kuća u kojoj i danas živi, o čemu je tužiteljica iskazivala. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), a što tužena u konkretnom slučaju nije niti dokazivala niti dokazala.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva glede ništetnosti pojedinih odredaba predmetnog Ugovora, prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11. Na daljnje žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj ica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

12. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, te da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj službenici tužene nisu prilikom sklapanja Ugovora objasnili posljedice tako sročenih ugovornih odredaba to su suprotni žalbeni navodi tužene da se o odredbama Ugovora pregovaralo neosnovani.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

15. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja.

17. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 17. ožujka 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07, koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 17. ožujka 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

19. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je utvrdio ništetnim odredbe predmetnog Ugovora i to dio čl. 1., čl. 2., čl. 7. te čl. 23. J) i čl. 23. P).

20. Stoga je valjalo djelomično odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke.

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

21. U žalbenoj fazi postupka sporno je tumačenje učinka sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. na pravo tužiteljice da zahtijeva isplatu iznosa preplaćenih anuiteta s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

22. Prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026. odgovarajući na pitanje koje je sporno i u ovom postupku zauzeo pravo shvaćanje: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZIDZPK) ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

23. Dakle, Dodatak Ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. ima pravne učinke na ugovorni odnos stranaka, jer je isti sklopljen na temelju članka 19.c ZID ZPK/15 koji propis je imao za cilj otkloniti nepoštenu poslovnu praksu banaka, povećati socijalnu zaštitu i spriječiti produbljivanje dužničke krize zbog čega Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZID ZPK/15 s Ustavom. Tome valja dodati i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos-1/2019 zaključio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. U odnosu na pravo tužiteljice na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a polazeći od pravnog shvaćanja VSRH zauzetog u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., valja zaključiti da tužiteljica nema pravo na isplatu preplaćenog iznosa niti s osnove promjenjive kamatne stope niti s osnove valutne klauzule. Naime, ZID ZPK/15 je u č l. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila sklapanju Dodatka, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još prije sklapanja proučiti njegove odredbe i odlučiti hoće li pristati na konverziju. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 stranke su iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, čime je prestala obveza tužene na povrat više plaćenih iznosa anuiteta, jer primjena ZID ZPK/15 derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) o pravnim posljedicama ništetnosti.

25. Nasuprot tome, tužiteljica ima pravo na isplatu zateznih kamata koje na preplaćene iznose anuiteta s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli teku od plaćanja anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2015., pa je sukladno tome ukinuta prvostupanjska presuda pod stavkom II. i III. izreke jer nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje pobijane presude u navedenom dijelu budući da nije utvrđeno koliki iznos zateznih kamata bi pripadao tužiteljici do dana izvršene konverzije, kao niti pripadaju li joj na te iznose zatezne kamate i ako da, od kada, a sve to u smislu čl. 31. ZOO kojim je propisano da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to određeno zakonom, a na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

26. Slijedom navedenoga, na temelju čl. 370. ZPP ukinuta je prvostupanjska presuda pod stavkom II. te III. izreke.

27. Kako je zbog ukidanja dijela prvostupanjske presude za sada neizvjestan ukupan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka iz stavka IV. izreke.

28. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će potpuno utvrditi činjenično stanje kako mu je ukazano u ovoj odluci, nakon čega će cijeneći i ostale žalbene navode stranaka donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

29. Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

U Velikoj Gorici 29. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić