Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-682/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Filip Gradišek i Ante Omazić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-750/2023-42 od 2. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-750/2023-42 od 2. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I., II. te III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice RZ, za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140060231-60010458083/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 13. travnja 2006. između tužiteljice RZ i Slavonske banke d.d. Osijek – pravnog prednika tužene Addiko bank d.d., potvrđenom po javnom bilježniku Dragici Dumančić posl. br. OU-348/06, u dijelu u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, u dijelu čl. 3. st. 1. koji glasi: "…. u kunskoj protuvrijednosti iznosa 105.000,00 CHF (" u dijelu čl. 3. st. 2. koji glasi: "…. a sve se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…" u dijelu čl. 3. st. 5. koji glasi: "… CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan uplate …" (stavak I. izreke) te se utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredba Aneksa 1 uz Ugovor o kreditu broj: 5140060231- 60010458083/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen 20. siječnja 2021. potvrđen po javnom bilježniku Dragici Dumančić, posl. br. OV- 300/2021, u dijelu čl. 1. st. 2. koji glasi: "… CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem ugovorenom tečaju" (stavak II. izreke).

1.1. Nadalje, nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 3.407,35 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kao i da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.241,02 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2025. do isplate (stavak III. izreke) dok se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140060231-60010458083/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 13. travnja 2006. u dijelu čl. 2. koji glasi: "…. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 105.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita…“(stavak IV. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom I., II. te III. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužene, tužiteljica se protivi u cijelosti iznesenim žalbenim navodima te predlaže istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava istog.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 5140060231-60010458083/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog 13. travnja 2006 . između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tužene Slavonske banke d.d. kao kreditora, kojim je tužiteljici odobren kredit u visini od 105.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, te utvrđenje ništetnosti odredbe Aneksa 1. navedenom Ugovoru o kreditu i to one odredbe koja se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF prednika tužene važeće na dan korištenja kredita, kao i zahtjev za isplatu preplaćene razlike u tečaju valute CHF u odnosu na dan korištenja Ugovora o kreditu i svota isplaćenih po tužiteljici.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer ista sadrži neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

7. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tužene da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezanih za ugovaranje u valuti CHF, te da se odredba čl. 502.c ZPP ne može primijeniti na ovaj postupak, a da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., valja istaći da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužena pripajanjem Slavonske banke 2009., kao univerzalna pravna slijednica preuzela sva prava i obveze Slavonske banke d.d. kao pripojenog društva, a Slavonska banka d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnije presuđenja, nije niti postojala kao pravni subjekt, jer je pripojena tuženici i brisana kao subjekt od Trgovačkog suda u Osijeku 22. listopada 2009. rješenjem Tt-09/183-8, pa time nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 502. c ZPP.

8. Sud prvoga stupnja utvrdio je:

-da je tužiteljica s prednikom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine uz ulaganje u investicijski fond, broj Ugovora 5140060231-60010458083/2006 13. travnja 2006. na iznos od 105.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate do 1. lipnja 2031.;

-da je odredbom čl. 3. st., st. 2. te st. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke d.d. na dan dospijeća;

-da su Aneksom 1. navedenog Ugovora sklopljenim 20. siječnja 2021. ugovoreni dodatni instrumenti osiguranja kredita te da isti sadrži odredbu koja se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF prednika tužene važeće na dan korištenja kredita,;

-da je tužiteljica navedenim kreditom kupila stan za stanovanje;

-da je valutnom klauzulom, kojom je glavnica vezana za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužiteljica oštećena za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan sklapanja ugovora i tečaja koji se naknadno tijekom ugovorne obveze povećavao;

-da su te ugovorne odredbe bile nerazumljive tužiteljici kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, što je utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

-da je iz provedenog financijskog vještačenja po vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. utvrđeno da razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane banke iznosi 3.407,35 EUR-a.

9. U odnosu na žalbeni navod tužene da tužiteljica nema svojstvo potrošača potrebno je odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno uvidom u sadržaj Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kao i iskaza same tužiteljice utvrdio i zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru kojeg je radi kupnje stana sklopila tužiteljica kao fizička osoba.

10. Naime, teret dokaza o protivnom je na tuženoj. To što se u čl. 2. i čl. 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine tužiteljica obvezala da će svakog prvog u mjesecu tijekom cijelog razdoblja kredita uplaćivati na račun otvorenog investicijskog fonda HI-balanced iznos od 161,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB važećem na dan uplate, a koja će se sredstva koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI- balanced, počevši od 1. svibnja 2006., prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda nema značaj koji mu pripisuje tužena tj. da samim time predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine nije potrošački ugovor.

11. To stoga što takav specifičan način otplate kredita koji je ugovoren u čl. 5. Ugovora ne mijenja svojstvo navedenog Ugovora.

12. Naime, prema iskazu same tužiteljice koja je bila zaposlenica prednika tužene tu je odredbu ponudila sama banka svojim djelatnicima kako bi oni kroz ostvarene prihode po tom osnovu lakše otplaćivali Ugovor o kreditu.

13. Nadalje, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je tužitelj sa pravnim prednikom tužene – R bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu, pa je uvažavajući dispoziciju tužiteljice, koja se u smislu odredbe čl. 502 c. ZPP pozvala na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe Ugovora kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja - na utvrđenja sadržana u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) zaključio o ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa1 toga Ugovora.

14. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. U konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica kao potrošač s prednikom tužene sklopila ugovor o potrošačkom kreditu (radi kupovine stana za osobne potrebe), a koji Ugovor je ponuđen kao "najpovoljniji" bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnih promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan).

15. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti, da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak budući da je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da je odredba Ugovora o kreditu i Aneksa 1 o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

17. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

18. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredaba.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu kao i Aneks 1 egzistira bez ništetne odredbe, dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke d.d. na dan dospijeća.

20. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 13. travnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 13. travnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora i Aneksa 1 koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

22. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženoj 3.407,35 EUR-a, trebalo je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezati tuženu isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tužena utužene iznose primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ista ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

24. Pogrešno je pravno shvaćanje tužene da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za negativnu razliku, odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

25. Naime, u ovome postupku predmet spora je uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti i restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu odredbe čl. 323. ZOO prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tužena takav zahtjev nije podnijela, o ikakvom njenom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužiteljice.

26. Osim toga, prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda u slučaju negative razlike potrošač plaćanjem po nižem tečaju nije mogao ništa steći, stoga u takvom slučaju nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove na strani tužiteljice.

27. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

28. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. prosinca 2022., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

29. Tužena u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

30. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene te presuditi kao u stavku I. izreke ove drugostupanjske odluke (čl. 368. st. 1. ZPP).

31. Obzirom da tužena nije uspjela sa žalbom, to je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova sastava iste.

32. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka (odgovor na žalbu tužene), budući takav trošak nije bio neophodan za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

33. U nepobijanom dijelu (stavak IV. izreke), presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 29. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić