Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž Ovr-337/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, po sucu toga suda Jasenki Grgić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja H-ABDUCO d.o.o. OIB: 13667298928, sa sjedištem u [adresa], koga zastupa punomoćnik Miroslav Lovrić, odvjetnik u Rijeci, protiv ovršenice RE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Draženka Horvat, odvjetnica u Rabu, i punomoćnik Radovan Perić, odvjetnik u Rijeci, radi ovrhe, odlučujući o žalbama ovršenice protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-402/2025-24 od 2. veljače 2026., dana 29. rujna 2026.
r i j e š i o j e
Odbijaju se kao neosnovane žalbe ovršenice izjavljene po punomoćniku Radovanu Periću i punomoćnici Draženki Horvat te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-402/2025-24 od 2. veljače 2026.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvoga stupnja je odlučeno da se nastavlja provedba ovrhe u ovoj ovršnoj stvari određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-5148/2028 od 7. veljače 2019. i odbijen je kao neosnovan prijedlog ovršenice od 5. studenoga 2025. za odgodu ovrhe.
2. Protiv ovoga rješenja ovršenica je izjavila žalbu po punomoćniku Radovanu Periću u kojoj u bitnom ističe da vjerovnik svojim ponašanjem nastoji spriječiti podmirenje duga kako bi ostvario korist na njenu štetu, osporava i iznos duga te predlaže preinačiti rješenje i odgoditi ovrhu za daljnjih 6 mjeseci, naložiti ovrhovoditelju da primi svaku uplatu duga bez pribjegavanja javnoj dražbi nekretnina, da se vještačenjem utvrdi visina njenog duga.
3. Žalbu je ovršenica podnijela i po punomoćnici Draženki Horvat u kojoj kao bitnu okolnost o kojoj sud nije vodio računa ističe da je podnesena tužba radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava te ugovora o ustupu, s prijedlogom za preinačenje podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovan postupak.
4. Žalbe nisu osnovane.
5. Nije sporno da je u ovoj pravnoj stvari sada pravomoćnim rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda broj Ovr-5148/18 od 7. veljače 2019. određena ovrha na nekretninama ovršenice kao založnog dužnika, temeljem ovršnih isprava, ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, ovdje ovrhovoditelj je tražbinu ranijeg vjerovnika Hypo Alpe Adria Bank d.d. stekao temeljem ugovora o ustupu tražbine.
6. Rješenjem suda prvoga stupnja od 7. svibnja 2025. ovrha je bila odgođena na vrijeme od 6 mjeseci te je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 71. st.1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 -Odluka USRH, 73/17 - dalje: OZ) odlučio po službenoj dužnosti da se ovrha nastavlja jer je proteklo vrijeme za koje je odgođena.
7. Citirano rješenje o odgodi ovrhe od 7. svibnja 2025. je doneseno na prijedlog ovršenice, uvažavajući mogućnost da prodajom izvan postupka ovrhe etažnih dijelova kuće ostvari sredstava za podmirenje tražbine ovrhovoditelja, uz nespornu činjenicu da je ovrhovoditelju već isplatila 80.000,00 eura.
8. U novom prijedlogu za odgodu ovrhe od 5. studenoga 2025. ovršenica navodi da je podnijela tužbu radi utvrđenja ništavima ugovora o kreditu i sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kao i ugovor o ustupu tražbine, ovršni sud nema mogućnosti ispitati jesu li odredbe tih ugovora nepoštene u smislu Direktive Vijeća 93/13 EEZ, ističe i da u predmetnoj nekretnini živi s obitelji. Provedbom ovrhe na nekretnini, tvrdi, pretrpjela bi nenadoknadivu štetu zbog mogućnosti da ovrha bude dovršena prije odluke parničnog suda o ništetnosti ugovora.
9. Ovrhovoditelj se protivio ponovnoj odgodi ovrhe, u bitnom navodeći da je nakon isplate iznosa od 80.000,00 eura do 31. kolovoza 2024. preostao dug od 390.000,00 eura, koji u svibnju 2025. iznosi 604.747,05 eura.
10. Iz utvrđenja i dokaza u spisu, sporazuma stranaka od 8. travnja 2024., nesporno proizlazi da je korisnik iz spornog ugovora o kreditu i dužnik Uslužna zadruga Crikvenica, [adresa], zastupana po upravitelju RE, ovdje ovršenici, ujedno založnom dužniku.
11. Sporazumom o uređenju međusobnih odnosa i podmirenju duga između stranaka od 8. travnja 2024. sporazumno je utvrđena visina tražbine u iznosu od 662.589,03 eura, od kojeg je ovršenica nesporno platila 80.000,00 eura.
12. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan prijedlog za odgodu zaključivši prije svega da predmetni ugovor o kreditu ne predstavlja potrošački ugovor te stoga nisu ispunjene pretpostavke za odgodu temeljem same činjenice da je podnesena tužba radi utvrđenja njegove ništetnosti, uz to se ovršenica u ovršnoj ispravi izričito suglasila da ovrhovoditelj može radi namirenja tražbine zatražiti prodaju nekretnina. Također ističe da je riječ o nekretninama namijenjenim za turističke svrhe, apartmanima za iznajmljivanje a ne stambenim jedinicama, ovršenica boravi na drugoj adresi u [adresa] a ne u Crikvenici gdje se nalaze predmetne nekretnine.
13. Činjenice na kojima se temelji odluka suda prvoga stupnja žaliteljica ne osporava a nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
14. Prije svega, u pogledu statusa ovršenice kao založnog dužnika iz ugovora o kreditu i kao potrošača valja imati u vidu pravno shvaćanje Općeg suda Europske unije u odluci C-74 od 19. studenoga 2015. prema kojem se odredba čl. 5. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 2. t.b. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva 93/13) odnose i na fizičke osobe koje su u svojstvu jamaca potpisale ugovor o jamstvu, ugovor o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačkog društvo za obavljanje djelatnosti, pri čemu te osobe nemaju nikakve veze s djelatnosti korisnika kredita. U takvim slučajevima je potrebno utvrditi u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora. Navedena Direktiva nije izravno primjenjiva na ugovore sklopljene prije nego što je RH 1. srpnja 2013. postala članica EU-a, već se primjenjuje kod tumačenja domaćeg prava u duhu prava EU-a sukladno mjerodavnim odredbama Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Na spomenute ugovore primjenjuju se Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. i Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. koji nisu provodili Direktivu 93/13. Takvo je stajalište prihvaćeno i u odluci Ustavnoga suda broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.
15. Ovršni sud je ovlašten u ovršnom postupku ocijeniti je li ovršenik potrošač, naravno pod pretpostavkom da raspolaže pravnim i činjeničnim elementima za takvu prosudbu. Na to upućuje Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 11. ožujka 2022. poslovni broj Su IV-87/2022.
16. Prema navedenom Zaključku postoji obveza ovršnog suda da u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispita da li potrošački ugovor sadrži nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, slijedom čega sudovi koji postupaju po vjerodostojnim ispravama, zadužnicama, javnobilježničkim aktima ili solemniziranim privatnim ispravama koji proizlaze iz potrošačkih ugovora.
17. Stoga je sud ovlašten u različitim fazama postupka, tako i u ovršnom postupku, paziti na ništetnost ugovornih odredbi, prema činjeničnim i pravnim elementima koji su mu dostupni. Ovo ovlaštenje logično uključuje pravo da sud prije svega ispita da li je riječ o ugovoru o kreditu koji ulazi u režim potrošačke zaštite i ovisno o tome odluči o odgodi ovrhe. Potpuni izostanak takvog ovlaštenja omogućavao bi ovršenicima da u biti zlouporabom instituta potrošačkog ugovora te samim podnošenjem tužbi radi utvrđenja ništetnosti opstruiraju vođenje ovršnog postupka i u slučajevima kada iz dostupnih činjeničnih i pravnih podataka proizlazi da očito nije u pitanju ta kategorija ugovora.
18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
19. U ovom slučaju nije sporno da je ovršenica potpisala ugovor o založnim pravima kao založni dužnik a istovremeno je ugovor o kreditu potpisala kao upravitelj korisnika kredita Uslužne zadruge Crikvenica, u svrhu uređenja nekretnina za obavljanje turističke djelatnosti.
20. Iz ovih nespornih činjenica proizlazi da je ovršenica kao založni dužnik u ovome slučaju sporazum o osiguranju tražbine sklopila kao fizička osoba koja je kao upravitelj neposredno povezana s poslovnom djelatnosti korisnika kredita i glavnog dužnika koji je pak ugovor o kreditu sklopio u svrhu obavljanja poslovne aktivnosti. Zbog ovih razloga prihvaća se kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ona nema status potrošača u smislu citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13.
21. Samim tim, nema pretpostavki za odgodu ovrhe po toj osnovi do donošenja odluke po tužbi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi.
22. Budući da je ovdje u korist vjerovnika, sada ovrhovoditelja, zasnovano dragovoljno založno pravo na nekretnini, na temelju nespornog očitovanja volje ovršenice kao zalogodavca da svoju nekretninu optereti založnim pravom upravo radi osiguranja predmetne tražbine, da za slučaj njene neisplate omogući provedbu ovrhe prodajom nekretnine, nema mjesta primjeni čl. 80.b OZ.
23. Za pravilnost odluke prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhe neodlučne su tvrdnje žaliteljice kojima ističe da ovrhovoditelj nastoji spriječiti podmirenje duga kako bi ostvario korist na štetu njene imovine jer je odbio plaćanje dijela duga iz postignute kupoprodajne cijene za dijelove nekretnine, ističe da očekuje od suda da joj omogući vraćanje duga uz pomoć njene vlastite imovine a ne uništenjem te imovine.
24. Ukazuje se naime ovršenici da je rješenje o ovrsi u ovom slučaju doneseno 2018. godine, da je ona tijekom postupka već koristila institut odgode ovrhe radi eventualnog namirenja tražbine koja sada, nakon djelomične isplate iznosi preko 600.000,00 eura. U takvoj situaciji, kada ona ne nudi kao izvjesnu mogućnost isplate cjelokupnog duga, svaka daljnja odgoda ovrhe kako bi se njoj omogućile eventualne parcijalne isplate duga bi predstavljala zlouporabu toga instituta na štetu ovrhovoditelja i povredu njegovog prava da se postupak dovrši i njegova tražbina namiri u razumnom roku. Svaka šteta koju ovršenica trpi provedbom ovrhe u ovom slučaju stoga je samo nužna posljedica prinudnog ostvarenja prava ovrhovoditelja da namiri svoje potraživanje.
25. Zbog izloženih razloga zakonito je rješenje suda prvoga stupnja kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhe, ostali žalbeni navodi nisu odlučni za njegovu pravilnost.
26. Slijedom izloženog, kako nisu osnovani žalbeni razlozi a ne postoje niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 380. t. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH; 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) u vezi čl. 21. st. 1. OZ odbijene su kao neosnovane obje žalbe ovršenice i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
U Zagrebu 29. rujna 2026.
Sudac:
Jasenka Grgić
