Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-71/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Irene Kvaternik kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĐČ, zbog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavak 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i oštećenika, podnesenih protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj: K-511/2025 od 12. studenog 2025., na javnoj sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2026., u prisutnosti branitelja optuženika Tonija Ivandića, odvjetnika u Zagrebu,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog ĐČ i oštećenog EČ kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj: K-511/2025 od 12. studenog 2025., pod točkom I. stavljena je izvan snage presuda toga suda poslovni broj: 23 K-35/2022-2 od 25. siječnja 2022. kojom je izdan kazneni nalog.

1.1. Istom presudom pod točkom II. optuženi ĐČ proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece – povredom dužnosti uzdržavanja – opisano i kažnjivo po članku 172. stavku 1. KZ/11. Temeljem članka 172. stavak 1. KZ/11 optuženi ĐČ je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci. Temeljem članka 56. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda na način da se istodobno određuje da kazna zatvora na koju je optuženi ĐČ osuđen neće izvršiti ukoliko u roku provjeravanja u trajanju 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, te je temeljem članka 56. stavak 4. u vezi članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11 optuženom ĐČ naložena posebna obveza da u roku 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti presude popravi oštećenom EČ štetu u iznosu 52.936,05 kuna (7.025,82 eura). Temeljem članka 58. stavak 5. KZ/11 upozoren je optuženik, da sud može donijeti odluku kojom određuje izvršenje prvotno izrečene kazne, ako bez opravdanog razloga u roku koji mu je određen u potpunosti ili u većoj mjeri ne izvrši određenu mu posebnu obvezu.

1.2. Temeljem članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24 i 72/25 u daljnjem tekstu: ZKP) oštećeni EČ je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP-a određeno je da je optuženi ĐČ dužan podmiriti troškove kaznenog postupka te mu je naloženo da u roku 15 dana od pravomoćnosti presude naknadi troškove iz članka 145. stavak 2. točka 6. i 8. ZKP -a u ukupnom iznosu 300,00 eura paušala. Ujedno je određeno da će se o visini troškova opunomoćenika oštećenika odlučiti posebnim rješenjem.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Toniju Ivandiću, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te je predložio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da dio posebne obveze preinači na iznos od 2.884,87 eura. Ujedno je predložio da ga se obavijesti o sjednici vijeća, a čemu je i udovoljeno.

2.1. Protiv navedene presude žalbu je podnio oštećenik po branitelju Hrvoju Zdilaru, odvjetniku iz Zagreba, zbog odluke prvostupanjskog suda o imovinskopravnom zahtjevu, navodeći da je ostvarena povreda zakona o kaznenom postupku , s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači presudu, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Na javnu sjednicu vijeća nije pristupio uredno pozvani državni odvjetnik, optuženik ni punomoćnik oštećenika, dok je pristupio branitelj optuženika, odvjetnik Toni Ivandić koji je u cijelosti ostao kod navoda iznesenih u žalbi.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. U svojoj žalbi na prvostupanjsku presudu optuženik u bitnom navodi da državni odvjetnik nije bio ovlašten izmijeniti činjenični opis pisanim putem prije početka rasprave 5. studenog 2025. Mišljenja je i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti očitovanje o krivnji optuženika o prethodnoj optužnici (bez izvršene pisane izmjene činjeničnog opisa) jer je i samu raspravu trebao započeti čitanjem te optužnice , a ne njezine pisane izmjene od 5. studenog 2025., navodeći da je takvim postupanjem prvostupanjskog suda ostvarena povreda zakona o kaznenom postupku. Žalbom se ističe i da je prvostupanjski sud ostvario povredu zakona o kaznenom postupku iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a jer nije obrazložio zašto smatra da su navodi obrane u vidu primjene odredbi članka 441. stavak 1. i članka 417a stavka 6. i 7. neosnovani.

7.1. Oštećenik u svojoj žalbi ističe da povreda zakona o kaznenom postupku proizlazi iz činjenice da je prvostupanjski sud ustvrdio da nema osnove za usvajanje imovinskopravnog zahtjeva, dok ga je potom sa svojim imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu.

8. Prvenstveno valja istaknuti da nakon što je došlo do ukidanja prvostupanjske presude uslijed žalbe državnog odvjetnika, pa time i do ponavljanja kaznenog postupka, kazneni postupak sukladno procesnim odredbama počinje teći ispočetka. To ujedno znači i da je sve dokaze koji su izvedeni u prethodnom postupku, uključujući i obranu optuženika, odnosno njegovo očitovanje o optužbi, prvostupanjski sud dužan ponovno izvesti i tek na temelju tako izvedenih dokaza - u ponovljenom postupku - donijeti novu presudu. Budući da rasprava počinje teći ispočetka i rasprava sukladno procesnim odredbama započinje čitanjem optužnice, optuženik se može valjano očitovati samo o osnovanosti “te” pročitane optužnice, a ne neke koja je bila ”čitana” u prethodnom postupku kako se to pogrešno imputira žalbom. Predmetno proizlazi iz odredbe članka 415. ZKP-a koja propisuje način na koji počinje rasprava, odnosno način očitovanja optuženika o tako pročitanoj optužnici. U slučaju da se optuženik ne očituje o pročitanoj optužnici, kao što je to i bio konkretan slučaj (jer se očitovao samo na prethodno podnesenu optužnicu bez izvršenih izmjena u činjeničnom opisu) , sukladno odredbi članka 416. ZKP-a, smatra se da optuženik poriče navode optužnice. Uvažavajući navedeno, neosnovan je žalbeni prigovor optuženika prema kojem je prvostupanjski sud trebao uvažiti njegovo očitovanje o krivnji na prethodno podnesenu optužnicu.

8.1. Nadalje, za razliku od odredbe članka 365. ZKP-a koja govori o izmjeni ili proširenju optužnice prije no što je ista potvrđena, odredba članka 441. ZKP-a govori o izmjeni optužnice tijekom cijelog postupka, odnosno nakon što je optužnica jednom potvrđena. Obje odredbe promatrane zajedno ujedno jasno ukazuju da je državni odvjetnik ovlašten disponirati optužnicom (za kaznena djela za koja je ovlašteni tužitelj) tijekom cijelog kaznenog postupka. Pri tome članak 441. ZKP-a u svom stavku 2 ukazuje i na mogućnost dopuštanja prekida rasprave radi izmjene optužnice (ukoliko vijeće dopusti prekid), a potom i dostave optužnice u pisanoj formi. Navedena odredba propisuje i da se primjerak tako izmijenjene optužnice (nakon prekida rasprave) dostavlja optuženiku, a to znači u pisanoj formi i izvan samog dokaznog postupka. Slijedom navedenog, pogrešan je žalbeni navod prema kojem državni odvjetnik nije imao pravo dostaviti izmijenjenu optužnicu prije početka rasprave, odnosno ”samoinicijativno” izmijeniti optužnicu pisanim putem, prije no što je dokazni postupak u ponovljenom postupku – počeo, odnosno da je prvostupanjski sud bio u obvezi osuditi na ”prihvaćenu” predloženu vrstu i mjeru kazne i istom ”nametnuti” posebnu obvezu samo u iznosu 2.884,87 eura, a ne u iznosu 7.025,82 eura kako je to učinjeno u pobijanoj prvostupanjskoj presudi, jer je on sam takvu predloženu sankciju (navedenu u prethodnoj optužnici) – prihvatio, i u svezi sa navedenim, nije osnovan niti žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud propustio postupiti u skladu sa odredbom članka 417.a stavak 6. i 7. ZKP-a.

8.2. Isto tako, nema povrede Zakona o kaznenom postupku iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a u propustu suda da obrazloži svoje postupanje sukladno citiranim zakonskim odredbama, kako se to također ukazuje žalbom, jer utvrđeno postupanje prvostupanjskog suda predstavlja pravilnu primjenu citiranih zakonskih odredaba, odnosno ne predstavlja nikakav izuzetak ili odluku koja bi bila podložna sama po sebi preispitivanju, pa je žalbene navode optuženika valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovane.

9. Nije osnovan niti žalbeni navod oštećenika. Naime, mogućnost odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu vezana je uz okolnost postavljanja imovinskopravnog zahtjeva od strane ovlaštene osobe, međutim, ako je o toj istoj stvari već pravomoćno odlučeno u parničnom postupku kao što je to i utvrdio i prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, ponavljanje istog imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku - nije dopušteno. Ipak u kaznenom postupku sud nije ovlašten odbaciti takav zahtjev ako je on postavljen, već u tom slučaju, bez obzira na donošenje osuđujuće presude, oštećenika mora uputiti u parnicu. U protivnom, suđenjem o imovinskopravnom zahtjevu o kojem je već odlučeno u parnici kazneni sud po drugi put sudi o pravomoćno presuđenoj stvari, a time dolazi i do povredi načela ne bis in idem za primjenu kojeg načela je u ovom slučaju mjerodavno ono načelo koje se primjenjuje u parničnom postupku. Navedeno je izraženo u odluci Ustavnog suda U- III-2509/2008 od 8. studenoga 2012. pozivom upravo na činjenicu da je odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu adhezijski parnični postupak unutar kaznenog postupka te ga je kazneni sud dužan i voditi prema pravilima parničnog postupka. Slijedom navedenog, ispravno je prvostupanjski sud oštećenika uputio u parnicu sa njegovim imovinskopravnim zahtjevom, iako mu je naložio u smislu citiranih zakonskih odredaba posebnu obvezu u vidu nadoknade štete. Uslijed navedenog i te je žalbene navode oštećenika valjalo odbiti kao neosnovane.

10. Kako su u konkretnom slučaju žalbeni navodi optuženika bili ograničeni samo na povrede zakona o kaznenom postupku, koje nisu od strane ovoga suda kao drugostupanjskog utvrđene, kao što nisu utvrđene niti bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a, valjalo je žalbu optuženika, ali i onu podnesenu od strane oštećenika na temelju članka 482. ZKP -a u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 29. rujna 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Renata Miličević