Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-376/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Željke Skomeršić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĐD, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 3. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika, podnesene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, broj: K-294/2025 od 4. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog ĐD kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Osijeku, broj: K-294/2025 od 4. ožujka 2026., na temelju članka 554. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24, 72/25 i 13/26 u daljnjem tekstu: ZKP), utvrđeno je da je optuženi ĐD počinio protupravno djelo zakonskih obilježja kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom, opisano u članku 139. stavku 3. u vezi stavka 1. KZ/11 i u vezi članka 24. KZ/11. Na temelju članka 554. stavak 1. ZKP u svezi članka 51. stavak 2. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (NN broj: 76/2014 - dalje ZZODS), optuženom ĐD je određeno psihijatrijsko liječenje na slobodi u trajanju 6 (šest) mjeseci s time da se optuženi ĐD upozorava da će biti prisilno smješten u psihijatrijsku ustanovu ako do dana određenog rješenjem o upućivanju u psihijatrijsku ustanovu (članak 53. stavak 4. ZZODS-a) ne započne liječenje na slobodi.

1.1. Na temelju članka 554. stavka 1. ZKP optuženi ĐD je u cijelosti oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1.- 5. ZKP, te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja, koji troškovi padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po braniteljici Vlasti Šteher, odvjetnici iz Našica, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona i odluke o sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Žalba optuženika nije osnovana.

6. Prvenstveno treba istaknuti da optuženik u žalbi podnesenoj po svom branitelju , ističe da prvostupanjski sud ne daje jasne i neproturječne razloge o odlučnoj činjenici na kojoj se temelji radnja kaznenoga djela, odnosno ne daje razloge o tome je li konkretne riječi koje se optuženiku stavljaju na teret u objektivnom smislu predstavljaju obilježja ozbiljne prijetnje, na koji način vidi ostvarenu povredu zakona o kaznenom postupku, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ističe se također da se u prvostupanjskoj presudi ozbiljnost prijetnje zamjenjuje procjenom osobne opasnosti počinitelja, čime je izostalo obrazloženje pravne analize, zaključujući da je na navedeni način došlo do povrede kaznenog zakona , ali i do povrede zakona o kaznenom postupku. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u činjenici nepravilnog vrednovanja cjelokupne situacije u kojoj su navedene riječi prijetnje izrečene, a ističe se i da prvostupanjska presuda ne razgraničava na kojim dijelovima iskaza temelji svoje zaključke o utvrđenom činjeničnom stanju. Nadalje, žalbom se osporava i donesena odluku o sigurnosnoj mjeri napominjući da se ocjena „visoke razine opasnosti“ ne dovodi u svezu sa konkretnim okolnostima samog slučaja . Zaključno ističe i da su postupanjem prvostupanjskog suda povrijeđena ustavna i konvencijska prava optuženika jer prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama kako u pogledu objektivne pogodnosti izgovorenih riječi, ali i u pogledu povrede kaznenog postupka u vidu povrede kontradiktornosti jer je prvostupanjski sud koristio iskaz oštećenice dan u prethodnom postupku.

7. Međutim, suprotno žalbenim navodima branitelja optuženika, prvostupanjski sud je za svoju odluku dao jasne i neproturječne razloge u pogledu riječi prijetnje , a u svezi sa istima i ozbiljnosti same prijetnje. Naime, pod točkom 13. pisanog obrazloženja prvostupanjske presude, sud izrijekom navodi koje točno riječi drži ozbiljnima , a to su riječi : „sjebati ću Centar te će ga zapamtiti jer je on opasan“, da bi potom nezadovoljan odgovorom koji mu je službenica Centra dala rekao da će „sjebat nju i da joj jebe mater“. Isto tako pod točkom 13.1. pisanog obrazloženja navodi da izgovorene riječi moraju biti podobne da kod oštećenice izazovu strah i tek potom te okolnosti dovodi u svezu sa tjelesnim oštećenjem optuženika. Nije stoga u pravu žalitelj kada ističe da presuda ne sadrži razloge o tim činjenicama, odnosno da se ozbiljnost prijetnje zamjenjuje procjenom osobne opasnosti počinitelja. Upravo suprotno žalbenim navodima uvažavajući sve okolnosti konkretnog postupanja razvidna je ne samo ozbiljnost navedenih prijetnji već posljedično i strah na strani oštećen ice. Pri tome je potrebno istaknuti da je radnja kaznenog djela prijetnje ostvarena kada je podobna da oštećenik/ca bude ustrašen/a ili uznemiren/a pri čemu je namjera počinitelja usmjerena na ustrašivanje ili uznemiravanje, dok je nebitno je li ta namjera doista dovela do te posljedice. Stoga činjenica da su izgovorene riječi prijetnje dijelom usmjerene na „sve“ službenike Hrvatskog zavoda za socijalni rad (u dijelu u kojem se navodi „sjebati ću Centar“), dovodeći te riječi sa onima koje su izgovorene i u odnosu na samu oštećenicu osobno kao djelatnicu tog „Centra“, valjalo je žalbeni navod koji se dijelom obrazlaže povredom Zakona o kaznenom postupku iz članka 468. stavak 1. točka 11. i 12. ZKP- a, a dijelom povredom Kaznenog zakona, a potom i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, valjalo otkloniti kao neosnovane.

7.1. Nije osnovan niti žalbeni navod da se prvostupanjska presuda temelji na nekonfrotiranom iskazu oštećenice. Naime, uvidom u raspravni zapisnik od 27. veljače 2026. razvidno je da je oštećena ID ispitana tijekom dokaznog postupka u odsustvu optuženika (koji je prije početka rasprave ocijenjen raspravno nesposoban), ali u prisustvu braniteljice optuženika. Taj je iskaz prvostupanjski sud u cijelosti i prenio u pisano obrazloženje prvostupanjske presude pod točkom 8-8.4., da bi potom i ocjenu tog iskaza dao pod točkom 8.5. prvostupanjske presude. Nema stoga mjesta tvrdnji žalitelja da bi u tom dijelu bila povrijeđena kontradiktornost samog postupka i u svezi sa time i povreda Ustava odnosno Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.2. Nadalje, žalbom se osporava i odluka o sigurnosnoj mjeri koja je izrečena optuženiku. Međutim, uvidom s jedne strane u pisani nalaz i mišljenje vještaka psihijatra prof. dr. sc. Ivana Požgaina (list 84-92 spisa) nesporno je utvrđeno da optuženik tempore criminis nije bio sposoban shvatiti značenje svog djelovanja i upravljati svojim postupcima, kao i da postoji visok rizik da bi i u budućnosti mogao počiniti isto, slično ili teže kazneno djelo, a zbog čega je i mišljenja da se kod njega stječu uvjeti za izricanje mjere psihijatrijskog liječenja. Navedeno je predmetni vještak u cijelosti ponovio i na raspravi 27. veljače 2026., a prvostupanjski sud u bitnom i prenio u pisano obrazloženje svoje presude pod točkom 7 . svoga obrazloženja. Dakle, ispravno je prvostupanjski sud vrednujući istinitim i vjerodostojnim takav vještački nalaz i utvrdio da je optuženik počinio radnju kaznenoga djela u stanju neubrojivosti i na temelju takvog vještva optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja na slobodi kao što je to i obrazložio pod točkama 14. -15, te 18. prvostupanjske presude, pa je i te žalbene navode valjalo otkloniti kao neosnovane.

8. Potrebno je istaknuti i da sposobnost počinitelja da shvati određeno kazneno djelo u sebi sadrži dvije komponente: intelektualni element ubrojivosti - koja se sastoji u mogućnosti vladanja svojom voljom i intelektualni element namjere, odnosno aktualnu svijest o djelu. Neubrojive osobe nemaju mogućnost vladanja svojom voljom , ali imaju volju da poduzmu određenu protupravnu radnju koja nije rezultat njihovog slobodnog opredjeljenja već je posljedica njihovih duševnih smetnji. Kod neubrojive osobe volja za nepravom rezultat je njezinog psihotičnog stanja dok je kod ubrojive osobe, kada postupa u namjeri počinjenja određenog kaznenog djela, volja za nepravom posljedica njezine svijesti i odluke da određeno kazneno djelo počini. Dakle, kao što je ubrojivost pretpostavka za krivnju, neubrojivost je razlog za njezino isključenje. Slijedom navedenoga, a uslijed utvrđenja prvostupanjskog suda koje kao valjano i razložno obrazloženo u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski, utvrđeno je da je optuženik inkriminirano kazneno djelo počinio u stanju neubrojivosti, zbog čega je ispravno donio utvrđujuću presudu, a kako su se za to stekli i zakonski uvjeti - na temelju odredbe članka 554. stavak 1. ZKP-a u svezi sa člankom 51. stavak 2. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama – optuženiku odredio psihijatrijsko liječenje na slobodi u trajanju 6 (šest) mjeseci.

9. Budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP -a, valjalo je žalbu optuženika na temelju članka 482. ZKP-a u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu te riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 29. rujna 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Gordana Mihela Grahovac