Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-605/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Željke Skomeršić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog EU i dr., zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. i dr. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i 1. i 2. optuženika, podnesenih protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: K-424/2021 od 22. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, 1. optuženog EU i 2. optužene FU kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, broj: K-424/2021 od 22. rujna 2025., 1. optuženi EU i 2. optužena FU proglašeni su krivim da su počinili kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina – prijetnjom, opisano i kažnjivo po članku 139. stavak 2. KZ/11, a 1. optuženi EU i kazneno djelo protiv imovine - oštećenjem tuđe stvari, opisano i kažnjivo po članku 235. stavak 1. u vezi sa člankom 51. KZ/11. Za gore navedena kaznena djela 1. optuženom EU utvrđene su kazne, za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11 kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 235. stavak 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca. Na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11, 1. optuženi EU je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, dok je 2. optužena FU za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) mjeseci. Na temelju članka 56. stavak 1., 2. i 3. KZ/11, 1. optuženom EU i 2. optuženoj FU izrečena je uvjetna osuda na način da se izrečene kazne u odnosu na 1. optuženog EU i 2. optuženu FU odgađaju za vrijeme u trajanju 1 (jedne) godine te se izrečene kazne neće izvršiti ukoliko 1. i 2. optuženici u tom roku ne počine novo kazneno djelo. Na temelju članka 54. KZ/11 u slučaju opoziva uvjetne osude, 1. i 2. optuženicima se u utvrđenu kaznu zatvora ima uračunati 1 (jedan) dan lišenja slobode (7. travnja 2021.).

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24, 72/25 i 13/26 u daljnjem tekstu: ZKP) 1. optuženi EU i 2. optužena FU dužni su naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu 100,00 eura (sto eura) svaki.

1.2. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP-a oštećeni AU i KU se s postavljenim imovinsko pravnim zahtjevom u odnosu na 1. i 2. optuženike u cijelosti upućuju u parnicu.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da 1. i 2. optuženicima izrekne strože kazne.

2.1. Žalbu je podnio i 1. optuženi EU po branitelju Petru Baniću, odvjetniku iz Rijeke zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Žalbu je podnijela i 2. optužena FU po branitelju Berislavu Pavišiću, odvjetniku iz Rijeke zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je 1. optuženi EU po branitelju Petru Baniću, odvjetniku iz Rijeke s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Žalbe državnog odvjetnika i 1. i 2. optuženika nisu osnovane.

6. Dok državni odvjetnik osporava pravilnost utvrđene vrste i visine kazne koja je izrečena 1. i 2. optuženicima, 1. optuženi EU i 2. optužena FU ističu i ostvarene povrede zakona o kaznenom postupku, povredu kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

6.1. Međutim, 1. optuženi EU usprkos iskinutim žalbenim navodima, svojom žalbom obrazlaže u najvećem dijelu samo žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, žalbom se ističe da je činjenični opis prvostupanjske presude nejasan jer se u izreci presude spominje „uništenje armature“ dok je 1. optuženi EU oglašen krivim za „navodno“ oštećenje tuđe stvari. Ističe se i da je prvostupanjski sud propustio razmotriti je li se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu sve imajući u vidu da spomenuta ograda i dalje izvršava svoju funkciju, odnosno da u konkretnom slučaju nije riječ o takvoj protupravnosti da bi iziskivalo kažnjavanje 1. optuženika. Žalbom se osporava i vrijeme nastanka snimke koja je pregledana tijekom postupka kao i utvrđena visina štete. Ističe se i činjenica da je oštećenik u međuvremenu preminuo, a zbog čega se postavlja pitanje egzistiranja pozitivnih pretpostavki za vođenje kaznenog postupka u smislu odredbe članka 48. ZKP-a, kao i da je u činjeničnom opisu sadržana „nepostojeća“ valuta zbog čega je presuda nerazumljiva.

6.2. U svojoj žalbi 2. optužena FU povredu zakona o kaznenom postupku vidi u činjenici da se presuda temelji na nezakonitom dokazu jer je prema navodu žaliteljice postala svjesna da ju oštećenica snima tek kada se sam događaj okončao. Obrazloženje prvostupanjskog suda kojim se obrazlaže zakonitost same snimke žaliteljica ocjenjuje paušalnim, ističući i da je pogrešan navod u prvostupanjskoj presudi da je oštećenica navela „da će ih snimati“. Napominje se i da su oštećenici polijevali optuženike vodom, a prije čega su ih napadali vilama i kamenjem, a što se ne vrednuje u samoj presudi već se bezrezervno prihvaćaju navodi oštećenika. U odnosu na činjenično stanje utvrđeno sudskim očevidom napominje se i da je isti poduzet četiri godine nakon samog događaja kojom prilikom je utvrđeno da su betonski stupovi „rasklimani“, a što je zapravo posljedica nestručnog betoniranja oštećnika („uradi sam pojava“).

7. Međutim, suprotno žalbenom navodu 2. optužene FU, nije ostvarena povreda zakona o kaznenom postupku pregledom snimke kojom je djelomično snimljen inkriminirani događaj, a koju snimku je sačinila oštećena AU. Naime, osim što iz iskaza oštećene AU izrijekom proizlazi da je rekla da će otići kući po mobitel da bi se snimila, sama 2. optužena ŠU iskazala je da je vidjela da ju oštećena AU snima mobitelom. Osim toga, kao što je i obrazloženo od strane prvostupanjskog suda pod točkom 9.3. pisanog obrazloženja, uvidom u samu snimku koja se nalazi u spisu predmeta, vidljivo je da 1. optuženi EU i 2. optužena FU pogledavaju u smjeru snimanja same oštećenice očito svjesni samog snimanja koje se vršilo od strane oštećene AU kojim pregledom snimke je ujedno i otklonjen žalbeni prigovor (1. optuženika) u pogledu vremena nastanka snimke. Treba pri tome naglasiti da snimka razgovora ili video zapisa s razgovorom kao što je konkretan slučaj, izvan slučajeva koji su izravno predviđeni odredbama zakona o kaznenom postupku, može biti dokaz u kaznenom postupku onda ako je snimljena osoba znala da se snima kao i da je izrijekom ili prešutno pristala na snimanje, jer se tim pristankom ona dobrovoljno odrekla ustavnog prava na tajnost takvog načina ophođenja, odnosno vlastitu privatnost. Dakle, uvažavajući sadržaj pregledane snimke iz koje je vidljivo ponašanje 1. i 2. optuženika tijekom samog snimanja kao i uvažavajući činjenicu da se samo snimanje vršilo na otvorenom prostoru i to iz prostora otvorenog zemljišta koje je u uporabi oštećenika, kao i iz činjenice da iz iskaza oštećene AU (raspravni zapisnik od 27. siječnja 2025., list 80-82 spisa) izrijekom proizlazi da je rekla da „…ide u kučicu po mobitel i da će sve snimiti…“, upravo kao što je to i zaključio prvostupanjski sud, u konkretnom slučaju se ne radi nezakonitom dokazu.

7.1. Nije osnovan niti žalbeni navod da je prvostupanjska presuda nerazumljiva jer izreka presuda sadrži visinu nastale štete u kunama koje više nisu u primjeni u Republici Hrvatskoj kao i da tijekom postupka nisu izvedeni dokazi kojima bi se utvrdila točna visina štete. Naime, sam događaj je nastao u vrijeme kada još u Republici Hrvatskoj u primjeni nije bio euro kao valuta, dok je notorna činjenica da je fiksni tečaj pri prelasku kune na euro bio 7,53450. Dakle, propust suda da u činjenični opis uz izraženu štetu uz kune unese i protuvrijednost u eurima, nije ono što bi prvostupanjsku presudu činilo nerazumljivom. Isto tako sasvim je netočan navod da nije izveden niti jedan dokaz koji se odnosi na visinu same štete. Predmetno stoga što, iako je oštećenik umro tijekom postupka, u dokaznom postupku je izveden dokaz u vidu čitanja pisanog izraženog navoda o visini nastup ile štete, pa je i te žalbene navode kojima se podredno ukazuje na povredu zakona o kaznenom postupku, valjalo otkloniti kao neosnovane. Isto tako nije osnovan niti žalbeni navod kojim se ističe da bi smrt oštećenika bila od utjecaja na opstojnost samog prijedloga za progon u smislu odredbe članka 245. stavak 3. KZ/11. Naime, u konkretnom slučaju utvrđeno je da je oštećenik (JU) preminuo tijekom postupka (nakon što je već bila podignuta optužnica) , nakon čega se KU, kao nasljednik pokojnog oštećenika (list 74 spisa) očitovao o samom prijedlogu za progon, tražeći nastavak postupka. Dakle, nema govora da je „oštećeni“ povukao svoj prijedlog za vođenje kaznenog postupka, odnosno da više ne postoji prijedlog za progon od strane žrtve kaznenog djela (oštećenika) u smislu članka 48. ZKP-a kako se to navodi, odnosno da su postojale okolnosti zbog kojih je trebalo donijeti odbijajuću presudu u smislu odredbe članka 452. točka 4. ZKP-a, kako bi to možda iz sadržaja tog žalbenog navoda moglo proizlaziti.

7.2. Nije točan niti žalbeni navod koji ukazuje na nejasnoću činjeničnog opisa u dijelu u kojem se navodi da je došlo do uništenja armature. Naime, provedenim očevidom od strane prvostupanjskog suda (list 109 spisa) utvrđeno je da je doista i došlo do oštećenja armature. Predmetno stoga što je očevidom zabilježeno da su betonska podnožja oštećena ali i da su stupovi „razdrmani“ a što ukazuje i da nisu stabilni. Imajući u vidu činjenicu na koji je način do nastalih oštećenja došlo, a to je udaranjem sjekirom po armaturi čelične mreže, nije moguće istinitim prihvatiti žalbeni navod da je utvrđeno stanje na betonskim stupovima posljedica - „uradi sam“ - kako se to imputira žalbom. Slijedom takvog utvrđenja nije osnovan niti žalbeni navod da se činjenični navod u vidu „…uništenja armature…“ ne može podvesti pod kazneno djelo „oštećenja tuđe stvari“. Naime, nije sporno da je prilikom samog očevida utvrđeno da se navedeni betonski stupovi nalaze još uvijek u svojim prvotnim pozicijama, ali i da nemaju onu punu potrebnu stabilnost koju su prije utvrđenog postupanja 1. optuženog EU imali.

8. Nije u pravu niti 1. optuženi EU kada ističe da bi se u konkretnom slučaju radilo o beznačajnom djelu. Naime, da bi se radilo o beznačajnom djelu, nužno je kumulativno ispunjenje nekoliko elemenata, a to su: nizak stupanj krivnje, posljedica nema ili su neznatne i ne postojanje potrebe da počinitelj ili počinitelji budu kažnjeni. U konkretnom slučaju, suprotno navedenom, nesporno je utvrđeno da su optuženici postupali u izravnoj namjeri u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11, a 1. optuženi EU i u odnosu na kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavak 1. KZ/11. Dakle, iako se žalbom nastoji ukazati da se radi o „manjoj šteti“ koja je nastala postupanjem 1. optuženog EU, uvažavajući činjenicu da je 1. optuženi EU svojim postupanjem ostvario čak dva kaznena djela postupajući u izravnoj namjeri – nesporno je i da nije ispunjen jedan od bitnih elementa nužnih da bi se radilo o beznačajnom kaznenom djelu, pa je taj žalbeni navod 1. optuženog EU koji bi ukazivao na ostvarenu povredu kaznenog zakona, valjalo otkloniti kao neosnovan.

9. Slijedom takvog utvrđenja nije osnovan niti žalbeni navod koji bi ukazivao , bilo na nepotpuno, bilo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, bilo u odnosu na radnju kaznenoga djela iz članka 235. stavak 1. KZ/11 za koje je 1. optuženi RU oglašen krivim ili radnju kaznenoga djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11 za koju su i 1. optuženi EU ali i 2. optužena ŠU oglašeni krivima. Upravo suprotno, i prema mišljenju ovoga suda prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice, analizirao je i pravilno ocijenio kako obranu 1. optuženog EU, ali i 2. optužene ŠU kao i sve druge izvedene i u prvostupanjskoj presudi citirane dokaze i na temelju tako provedenog postupka ispravno zaključio da su oba optuženika ostvarila radnje kaznenih djela za koja su i oglašeni krivima.

9.1. Naime, u odnosu na radnju kaznenoga djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11 (za koju su 1. optuženi EU, ali i 2. optužena ŠU oglašeni krivima), ispravno je prvostupanjski sud izrečene riječi - ocijenio ozbiljnom prijetnjom uzimajući u obzir sam intenzitet sukoba koji je dijelom zabilježen i pregledanim video zapisom. Osim toga na taj intenzitet sukoba, a time podredno i na samu ozbiljnost prijetnje, ukazuje i činjenica da svi saslušani akteri suglasno iskazuju o trajno narušenim međususjedskim odnosima, dok je sama svjedokinja AU iskazala o intervenciji policije u čak 20-30 navrata. Narušene odnose, potvrđuje i svjedok ČU iskazujući razloge zbog kojih je do svađe došlo, dok upućene riječi prijetnje navedene u izreci same presude, izrijekom potvrđuje AU. Okolnost pak na koju se ukazuje žalbom da je za vrijeme trajanja sukoba sada pokojni JU polijevao vodom 1. optuženika RU, suprotno navodima žalitelja nije ona koja bi ukazivala na napad oštećenika na optuženika. Predmetno stoga što je nesporno utvrđena činjenica da su oba oštećenika - na zemljište – vrt, došli, dok je 1. optuženi EU već zamahivao sjekirom po betonskim stupovima nastojeći nanijeti štetu postavljenoj ogradi, pa stoga eventualno polijevanje vodom 1. optuženika od strane jednog od oštećenika nakon što je zatekao 1. optuženika u utvrđenom postupanju, može biti promatrano samo kao pokušaj otklanjanja protupravnog postupanja 1. optuženika, a ne i napad oštećenika, pa je stoga i te žalbene navode valjalo otkloniti kao neosnovane.

10. Nadalje, na visinu izrečene kazne žale se: 1. optuženi EU, 2. optužena ŠU kao i državni odvjetnik. Međutim, suprotno oprečnim žalbenim navodima državnog odvjetnika i oba optuženika, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti na strani 1. optuženog EU, ali i 2. optužene ŠU. Ispravno je stoga od strane prvostupanjskog suda na strani oba optuženika cijenjena viša životna dob, a ispravno je cijenjen i protek vremena od vremena počinjenja kaznenog djela. Osim toga, cijeneći neosuđivanost 1. optuženog EU i 2. optužene ŠU koja uvažavajući njihovu utvrđenu životnu dob utječe da počinjena kaznena djela budu cijenjena kao incident u ponašanju oba optuženika. Slijedom tako utvrđenih okolnosti i prema mišljenju ovoga suda kao drugostupanjskog upravo izrečena kazna u svojoj cjelini, kako u odnosu na 1. optuženika tako i u odnosu na 2. optuženice, ostvaruje potrebnu individualizaciju kazne koja je nužna jer mora prvenstveno djelovati na počinitelje konkretnog ili konkretnih kaznenih djela, ali i potrebnu generalnu prevenciju koja se ostvaruje upozorenjem u odnosu na druge potencijalne počinitelje istog ili istovrsnih kaznenih djela.

10.1. U pogledu visine troška koji je također istaknut kao žalbeni osnov, iako samo paušalno naveden, treba istaknuti da je prvostupanjski sud pod točkom 10. pisanog obrazloženja svoje presude istaknuo osnovne razloge koje su bili od utjecaja na određeni trošak, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja na navedeno upućuje žalitelja.

11. Budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP -a, valjalo je podnesene žalbe na temelju članka 482. ZKP-a u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, te riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 29. rujna 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Gordana Mihela Grahovac