Poslovni broj: UsI-2133/2025-14

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Zrinke Pivac, u upravnom sporu tužitelja JS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv tuženika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu (OIB: 0354156700), Split, Domovinskog rata 8, radi prilagodbe ispitnog programa , 29. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se odluka tuženika Fakultetskog vijeća Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, KLASA: 003-08/25-04/0012, URBROJ: 2181-207-01-04-25-0022 od 16. srpnja 2025.

II. Poništava se točka II. izreke odluke dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, KLASA: 602-04/25-12/0033, URBROJ: 2181-207-07-03-25-0002 od 18. veljače 2025.

III. Dopušta se tužitelju JS podjela ispitnog programa na četiri modula na sveučilišnom integriranom prijediplomskom i diplomskom studiju prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Obrazloženje

1. Osporenom odlukom tuženika, KLASA: 003-08/25-04/0012, URBROJ: 2181-207- 01-04-25-0022 od 16. srpnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv točke II. izreke odluke dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, KLASA: 602-04/25- 12/0033, URBROJ: 2181-207-07-03-25-0002 od 18. veljače 2025., kojom je odbijen zahtjev tužitelja za podjelom ispitnog programa na više modula (4-6) na sveučilišnom integriranom prijediplomskom i diplomskom studiju prava.

2. Tužitelj je podnio tužbu protiv osporene odluke tuženika navodeći da pobijana odluka nije u skladu sa zakonom, podzakonskim aktima i drugim važećim propisima i da je postupanje tuženika protivno načelu zakonitosti, pravne sigurnosti i vladavine prava. Navodi da pobijana odluka nema činjeničnu ni pravnu osnovu, da je protivna načelu jednakosti i pravu na jednake šanse, da izvedeni zaključci nisu utemeljeni na relevantnim činjenicama te da odluka predstavlja očitu povredu pravičnosti. Navodi da je pobijana odluka diskriminatorna jer mu onemogućava, odnosno otežava ravnopravan pristup pravu na obrazovanje. Ističe da Fakultetsko vijeće u Odluci zanemaruje opsežnu liječničku dokumentaciju i njegove stvarne zdravstvene potrebe te smatra da se takav pristup može okarakterizirati kao oblik diskriminacije pri kojoj se problemi osoba s duševnim smetnjama, u ovom slučaju njegove smetnje, relativiziraju, umanjuju ili zanemaruju. Tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji i predrasudama prema osobama s invaliditetom, uključujući psihičke smetnje, koje se očituju kroz neprepoznavanje težine problema, sumnju u stvarnost simptoma te podcjenjivanje potreba ili iskustava osobe s invaliditetom sa psihičkim smetnjama, stigmatizaciji duševnih bolesti kroz stav koji implicira da osoba „pretjeruje” ili da njezina bolest nije stvarna, što često dovodi do ignoriranja, isključivanja ili odbacivanja. Ukazuje na to da se kod invaliditeta koji se ne vidi izvana (npr. duševne smetnje) često javlja sumnja u autentičnost, vjerodostojnost i integritet osoba s duševnim smetnjama, iako su njegove smetnje evidentirane u nalazima specijalista psihijatra kod redovitih kontrolnih pregleda. Ističe da ovakvi oblici diskriminacije pogoršavaju osjećaj izolacije, srama i tjeskobe te otežavaju ostvarivanje ravnopravnog akademskog uspjeha. Navodi da je redoviti student I. godine Sveučilišnog integriranog prijediplomskog i diplomskog studija prava, da je rođen 1981., da je 14. veljače 2025. podnio zamolbu za prilagodbu ispitnog programa i postupka zbog zdravstvenih razloga, a koja se odnosila na pisano polaganje ispita i kolokvija iz predmeta prve studijske godine (Hrvatska pravna povijest, Rimsko pravo, Teorija države i prava, Sociologija) i na podjelu ispitnog programa na više modula (4-6), a naknadno i na produženje trajanja pisanog ispita te razumniju podjelu na 4 modula, uz primjenu svih tako dopuštenih prilagodbi tijekom cijelog studija. Pojašnjava da je to iz razloga što Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu ima mali broj kolegija po godini studija te je sukladno tome realno opterećenje studenta po ETCS sustavu bodova, a po pojedinom kolegiju, intenzivnije nego u slučaju studijskih programa u kojima je ispitni program podijeljen na više modula. Ukazuje na to da je odlukom od 18. veljače 2025. djelomično usvojen njegov zahtjev, te mu je u točki I. izreke odluke dopušteno pisano polaganje ispita i kolokvija, dok je odbijen njegov zahtjev za podjelom ispitnog programa na više modula, a protiv koje je izjavio žalbu zahtijevajući razumniju podjelu na četiri dijela, kao i produženje trajanja ispita. Posebno ističe kako je uz žalbu priložio opsežnu medicinsku dokumentaciju, od koje izdvaja liječničku potvrdu od 17. siječnja 2025. s podupirućim mišljenjem liječnika u vezi njegovog zahtjeva, te između ostalog, i nalaz izabranog sveučilišnog liječnika Pravnog fakulteta u Splitu. Ističe da navedena dokumentacija potvrđuje ozbiljnost zdravstvenih razloga zbog kojih traži prilagodbu ispita i moduliranje nastavnog gradiva. Osvrće se na navode tuženika kako je postupak prethodno pravilno utvrđen i da je odluka o odbijanju podjele ispitnog programa donesena u skladu s pravilima i smjernicama za postupanje sa studentima s invaliditetom, uz očuvanje akademskih standarda te ističe da obrazloženje odbijanja zahtjeva uključuje i tvrdnje da bi odobrenje zahtjeva bilo nepravično u odnosu na druge studente i protivno isključivosti u smislu povlaštenosti , a tumačenje pravnih normi na koje se on poziva tuženik naziva subjektivnim te je utvrđeno da nema novih činjenica koje bi mogle dovesti do drugačijeg rješenja. Smatra da se Fakultetsko vijeće oglušuje na pravnu utemeljenost žalbe zajamčenu pravnim aktima, smjernicama i uputama te primjerima dobre prakse kao što su: Ustav Republike Hrvatske, Zakon o potvrđivanju UN-ove konvencije o pravima osoba s invaliditetom, Zakon o visokom obrazovanju, Statut Sveučilišta u Splitu, Pravilnik o studiranju osoba s invaliditetom Sveučilišta u Splitu, načelima i smjernicama za jačanje socijalne dimenzije visokog obrazovanja na Europskom prostoru visokog obrazovanja savjetodavne skupine za socijalnu dimenziju te radne skupine za praćenje bolonjskog procesa, Smjernicama za unapređenje sustava potpore studentima s invaliditetom u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj te standardima Agencije za visoko obrazovanje s kojima se potrebno uskladiti, a vezano za postupak reakreditacije visokih učilišta. Ističe da se osnovanost zahtjeva, između ostalog, temelji na Pravilniku o studiranju Sveučilišta u Splitu (članak 22. stavak 2)., Statutu Pravnog fakulteta u Splitu (članak 61. stavak 3.) te Pravilniku o studiju i režimu studiranja Pravnog fakulteta u Splitu (članak 48. stavak 2.). Naglašava da su primjeri dobre prakse poznati na visokim učilištima u Europskom prostoru visokog obrazovanja (EHEÂ) i da u Europskom prostoru visokog obrazovanja visoka učilišta razvijaju različite modele prilagodbi za studente s invaliditetom, uključujući osobe s duševnim smetnjama, kako bi osigurala ravnopravne ishode učenja i pristup obrazovanju, a neki od primjera uključuju moduliranje ispita i nastavnog gradiva. U tom smislu navodi da niz sveučilišta u Europskoj uniji (dalje: EU) omogućava podjelu ispitnog gradiva na više modula, što studentima s posebnim potrebama omogućuje fleksibilnije polaganje ispita i kolokvija. Pojašnjava da navedeni primjeri uključuju univerzitete u Nizozemskoj, Švedskoj i Njemačkoj, gdje se moduliranje provodi u skladu s principom jednakih šansi za sve studente, a posebno je primjenjivo kod integriranih studija većeg obima (npr. više od 120 ECTS-a). Nadalje navodi da je standardna praksa na mnogim sveučilištima u EU produljeno vrijeme polaganja ispita za studente s dokazanim zdravstvenim teškoćama, uz ciljanje na ravnopravnost ishoda učenja. U odnosu na individualizirane planove učenja (IPP) navodi da visoka učilišta razvijaju personalizirane planove studija koji uzimaju u obzir zdravstveno stanje studenata, omogućavaujući prilagodbu načina i tempa studiranja, kao i načina provjere znanja. Ukazuje na to da psihosocijalna podrška i mentorstvo na sveučilištima u Francuskoj, Italiji i Irskoj implementiraju sustave podrške koji uključuju akademske mentore, psihologe i socijalne radnike, čime se studentima osobama s invaliditetom (OSI) osigurava cjelovita podrška i povećava uspješnost. U odnosu na transparentnost i jednakost naglašava da sveučilišta u EU prednost daju rješenjima koja su dostupna svim studentima, a prilagodbe se uvode na način koji ne narušava akademske standarde niti stvara povlašteni tretman. Navodi da se moduliranje ispita primjenjuje za sve studente integriranih studija većeg obima, ne samo za studente s invaliditetom, čime se osigurava univerzalna korist. Ističe da takvi primjeri pokazuju da je tehnički i organizacijski izvedivo provoditi moduliranje ispita i individualne prilagodbe, dok se istovremeno osiguravaju jednakost, nepristranost i visoki akademski standardi. Kao primjer navodi i moduliranje ispita na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu za više od 125 ECTS-a, koje je dostupno svim studentima integriranog pravnog studija. Navodi da se ne može osnovano tvrditi, a kako je to obrazloženo u pobijanoj odluci, da se njegov zahtjev zasniva na subjektivnom doživljaju jer je njegova bolest objektivna kategorija te su sukladno tome i njegova ograničenja objektivne prirode i medicinski dokazana. Naglašava da se posebno ne može prihvati obrazloženje pobijane odluke u dijelu u kojem se navodi kako nije moguće usvojiti njegov zahtjev zbog očuvanja akademskih standarda i kako bi se osigurala nepristrana procjena koja isključuje nepravednu prednost ili povlašteni tretman. Ističe da sama činjenica njegove invalidnosti po prirodi stvari isključuje prednost i povlašteni tretman, a bilo koje mjere koje se sustavno primjenjuju imaju za svrhu prevladavanje diskriminacije prema osobama s invaliditetom kojima bi te osobe bile izložene da takvih mjera nema. Navodi da nema ničeg nepravednog ili povlaštenog u tome da mu se omogući savladavanje cjelokupnog ispitnog programa na način prilagođen njegovim zdravstvenim mogućnostima, dakle podjelom ukupnog radnog opterećenja po kolegiju, upravo podjelom ispitnog programa na module, a uz zadržavanje ukupnog opterećenja koje pojedini kolegij nosi. Pojašnjava da bi na taj način zadovoljio sve ishode učenja koji se traže od studenta, ali na način koji mu je prilagođen, a ne povlašten kako tuženik pogrešno tumači. Predlaže da se provede dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku specijalistu psihijatru, psihologu i medicini rada. Ukazuje na to da se polaganjem pojedinog kolegija zadovoljava akademski standard. Navodi da Pravni fakultet u Splitu (prije organizacije nastavnog plana po bolonjskom procesu) gotovo nije ni imao kolokvije, često ni pisane ispite, što zasigurno ne umanjuje akademski standard studenata koji su na tako organiziranom studijskom programu stekli svoje diplome. Smatra da ako su razlozi za odbijanje njegovog zahtjeva motivirani problemima u provedbi, da eventualne teškoće u organizaciji nastavnog plana i programa ne mogu imati prednost pred primjenom pravila za suzbijanje diskriminacije i ravnopravnog postupanja prema osobama s invaliditetom. Navodi da zahtjevi koji se dotiču suzbijanja diskriminacije i težnje za ravnopravnim uključivanjem osoba s invaliditetom u svakodnevni život, što podrazumijeva i pravo na obrazovanje, imaju pretežniji interes nad eventualnim organizacijskim preprekama koje je objektivno moguće prilagoditi bez narušavanja akademskog standarda i nepristranog pristupa prema studentu. Smatra da je moduliranje ispita tehnički izvedivo i primjenjuje se na drugim fakultetima, u različitim formama (uključujući model Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je i formalno podijeljen na module, za sve studente, u udjelu od više od 125 ECTS-a integriranog pravnog studija, što čini više od 1/3 cjelokupnog studija). Zaključno navodi da je bez adekvatne psihosocijalne podrške i traženih prilagodbi njegovo nastojanje za stjecanjem akademskog zvanja neostvarivo, a želi znati da je poduzeo sve što je bilo moguće da stekne formalno obrazovanje. Predlaže se da sud donese presudu kojom će poništiti odluku tuženika i točku II. izreke prvostupanjske odluke i naložiti tuženiku da donese novu odluku kojom će mu dopustiti izvršavanje nastavnog programa na način da se ispitni program podijeli na više modula (dijelova) i da mu utvrdi pravo na produženje vremenskog trajanja pisanog dijela ispita.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nepravodobnosti tužbe, pozivajući se na potvrdu o primitku odluke tuženika, KLASA: 003-08/25-04/0012, URBROJ: 2181- 207-0104-25-0022 od 16. srpnja 2025. te osporava navode iz tužbe kao neosnovane. Navodi da je nesporno da je tužitelj upisan u 1. nastavnu godinu akademske godine 2024./2025. kao redoviti student na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, sveučilišni integrirani prijediplomski i diplomski studij pravo, koji ukupno traje 10 semestara, da je podnio zamolbu zbog ispitnog programa i postupka zbog zdravstvenih razloga 14. veljače 2025. (KLASA: 602-04/25-12/0033; URBROJ: 2181-207-07-03-25-0001), a kojem podnošenju zamolbe su prethodile konzultacije s bivšim i sadašnjim povjerenikom za studente osobe s invaliditetom, pozivajući se na e-mail korespondenciju koja prileži spisu. Protivi se navodima tužitelja o nepoštivanju zakonitosti, pravne sigurnosti te diskriminaciji. Navodi da su u postupku donošenja osporavanih odluka pravilno i u potpunosti utvrđene sve činjenice i da su poduzete sve radnje koje su bile odlučne za donošenje odluke o odbijanju zahtjeva za podjela ispitnog programa na više modula te da je na temelju istih donesena pravilna odluka i da su pravilno primijenjeni pravni propisi i smjernice za postupanje sa studentima s invaliditetom u kontekstu potrebe za osiguravanjem mogućnosti za demonstraciju znanja, vještina i sposobnosti studenata s invaliditetom, uz istodobno očuvanje akademskih standarda kako bi se osigurala nepristrana procjena koja isključuje nepravednu prednost ili povlašteni tretman, sve sukladno zakonskim propisima, općim aktima Sveučilišta u Splitu i Pravnog fakulteta u Splitu . Naglašava da zakonodavni okvir u Republici Hrvatskoj koji osigurava pravo osoba s invaliditetom na jednak pristup obrazovanju, na jednake mogućnosti i uvjete tijekom obrazovanja, te pristupačnost visokog obrazovanja osobama s invaliditetom nije obuhvaćen jedinstvenim dokumentom, već uključuje čitav niz propisa, odnosno zakona, međunarodnih i nacionalnih dokumenata (deklaracije/konvencije/strategije/smjernice), i pravilnika. U odnosu na popis - pravni okvir kojim se regulira pravo na jednak pristup obrazovanju studentima s invaliditetom tijekom visokoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj predlaže da sud izvrši uvid u spis tuženika i da se saslušaju u svojstvu svjedoka doc. dr. sc. US, bivša povjerenica osoba s invaliditetom Pravnog fakulteta u Splitu, JSĐ, mag. iur., asistent, povjerenik osoba s invaliditetom Pravnog fakulteta u Splitu. Ističe da se prema Konvenciji UN o pravima osoba s invaliditetom diskriminacija na osnovi invaliditeta označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe. Navodi da tijekom visokoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj, pa tako i tijekom studiranja na Pravnom fakultetu u Splitu, postoje određena prava i mogućnosti koje studenti s invaliditetom mogu ostvariti. Navodi primjere razumne prilagodbe koji se provode, kao što su: prilagođen pristup polaganju ispita državne mature, prednost pri upisu na fakultet, prilagodba ispita, subvencioniranje troškova studija, subvencioniranje stanovanja, podmirenje dijela troškova prijevoza za redovite studente s invaliditetom, te mogućnost apliciranja na stipendije studentima s invaliditetom. U odnosu na prilagodbu ispita, kao primjer navodi produljeno vrijeme pisanja pisanog ispita, produljeno vrijeme usmenog ispita, pauze tijekom usmenog ispita, pisanje ispita s povećanim fontom i sl. Naglašava da mjere i prilagodbe koje može provesti variraju ovisno o tipu oštećenja ili bolesti, kao i tipu studijskog programa (redovni i izvanredni studij i sl. Kao primjer navodi da su redoviti studenti dužni pohađati seminare, a studentima s invaliditetom dozvoljava se veći broj izostanaka s obveznih vježbi, iako se ne dozvoljava ne pohađanje seminara uopće, a što je moguće opravdati samo u slučajevima hospitalizacije. Navodi da mjera prilagodbe koju traži tužitelj ne počiva na navedenim načelima jer je riječ o prilagodbi cjelokupnog studija (studijskog programa). Ističe da je prilagodba ispita primjer razumne prilagodbe koja mu je omogućena na osnovu medicinske dokumentacije polaganje ispita i kolokvija (provjera znanja iz dijela gradiva (polovice ili slično), koja služi kao predispit ili međuispit za polaganje cijelog ispita, često prije službenih ispitnih rokova (a profesor može ponuditi polaganje cijelog kolegija kroz dva uspješno položena kolokvija) pisanim putem. Navodi da pregledavajući pravni okvir kojim se regulira pravo na jednak pristup obrazovanju studentima s invaliditetom tijekom visokoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj nije utvrđena praksa odobravanja sličnih zahtjeva studenata s invaliditetom niti se u literaturi može naći preporuke koje idu u tom smjeru prilagodbe. Nadalje navodi da kada se sagledaju primjerice navedene prilagodbe ispitne tehnologije u članku 8. stavku 1. točkama. 1.- 5. Pravilnika o studiranju studenata s invaliditetom Sveučilišta u Splitu, da je razvidno da se ni na koji način ne zadire u ishode učenja niti su iste suprotne odredbama Pravilnika o studiju i režimu studiranja. Navodi da se modularna nastava i modularni ispiti koju tužitelj navodi ne izvodi na Pravnom fakultetu u Splitu, te napominje da ni tamo gdje se izvodi (primjer Pravnog fakulteta u Zagrebu) ne uključuje modularno ispitivanje. Pojašnjava da modularna nastava i modularno ispitivanje nisu istoznačnice te da se modularna nastava odnosi na izvedbu nastave nekog kolegija/predmeta u većem opsegu sati tijekom određenog vremenskog razdoblja, nakon čega slijedi ispit (kojeg student može polagati tri puta, a četvrti put se ispit provodi pred komisijom). Navodi da je jedini primjer modularnog ispitivanja u našem visokom obrazovanju ispitivanje putem kolokvija (koji mogu, ali ne moraju biti oslobađajući tog dijela gradiva na ispitu), testova (npr. nastavnik tijekom izvedbe nastave provodi nekoliko testova, koji mogu znatno utjecati na visinu ocjene iz kolegija) i slične podjele gradiva koje vrijede za sve studente i unaprijed su definirane izvedbenim planovima, te su svi studenti s njima upoznati od upisivanja nekog kolegija/predmeta. Navodi da se razumna prilagodba odnosi na prilagodbu tijekom pismenog ili usmenog polaganja kolokvija s produljenim vremenom, uvećanim fontom i slične prilagodbe. Osim kolokvija, testova i slično, napominje da je raspored ispitnih rokova fiksan, da je određen na početku akademske godine i da vrijedi jednako za sve studente. Predlaže da, ako sud ne odbaci tužbu , odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tužitelj se u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 3. kolovoza 2026. očitovao na odgovor na tužbu, u kojem navodi da predmet spora nije postoji li bezuvjetno pravo na četiri kolokvija, već da se njegov zahtjev odnosi na to da se isto ispitno gradivo, zbog individualnih funkcionalnih teškoća povezanih s invaliditetom, provjerava kroz četiri modula/kolokvija, razmotri kao zahtjev za razumnu prilagodbu, uz očuvanje cjelokupnog gradiva, jednakih ishoda učenja i jednakih kriterija ocjenjivanja. Ističe da ne traži smanjenje gradiva, izostavljanje pojedinih sadržaja, snižavanje prolaznog standarda, izmjenu ishoda učenja, povlašteno ocjenjivanje niti oslobađanje od akademskih obveza. Traži promjenu organizacije provjere istoga znanja: podjelu ukupnog gradiva na četiri sadržajno određena modula/kolokvija. Ukazuje na to da sam tuženik priznaje institut razumne prilagodbe te navodi da se studentima s invaliditetom omogućuju prilagodbe ispita koje ovise o tipu oštećenja ili bolesti, a kolokvij definira kao provjeru dijela gradiva i navodi mogućnost polaganja cijelog kolegija kroz dva uspješno položena kolokvija. Ističe da stoga parcijalna provjera znanja nije strana sustavu tuženika i da je sporno može li se postojeći način parcijalne provjere individualno prilagoditi povećanjem broja cjelina, a da akademski standard ostane nepromijenjen. Navodi da je pravni okvir razumne prilagodbe Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, koji u članku 77. stavku 4. predviđa da student s invaliditetom može, u skladu s općim aktom visokog učilišta, studirati prema prilagođenim uvjetima pohađanja studija i Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koja razumnu prilagodbu definira kao potrebne i odgovarajuće izmjene i prilagodbe koje ne predstavljaju nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje, a potrebne su u pojedinačnom slučaju radi ravnopravnog ostvarivanja prava. Ističe da uskraćivanje razumne prilagodbe ulazi u pojam diskriminacije na osnovi invaliditeta, dok članak 24. Konvencije zahtijeva razumnu prilagodbu individualnim potrebama u obrazovanju, te zaključuje da iz tog ne slijedi obveza prihvaćanja svake mjere koju student predloži i da se zahtjev individualno ispituje prema funkcionalnoj potrebi, prikladnosti mjere, očuvanju bitnih akademskih zahtjeva i mogućem nerazmjernom opterećenju. U odnosu na pravni okvir na koji se pozvao tuženik, ističe da je osobito važan članak 22. Pravilnika o studiju i režimu studiranja Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu iz 2024., te navodi da se sustav prilagođenih uvjeta ne svodi samo na tehničke detalje ispitnog dana, nego obuhvaća prilagodbu nastavnog procesa i polaganja ispita, uključujući način polaganja ispita, kolokvija i drugih oblika provjere znanja, uz očuvanje akademskih standarda i jednakih ishoda učenja. Nadalje navodi da je za predmet ovog spora relevantan i članak 38. tog Pravilnika, ukazujući da sustav kontinuiranog vrednovanja polazi od najmanje dvije parcijalne provjere znanja, a koja odredba pobija tezu tuženika da je broj dva normativno određen kao najveći dopušten broj parcijalnih provjera. Navodi i da članak 42. Pravilnika uređuje prilagodbu ispita studentima s invaliditetom te da, uz navedene oblike prilagodbe, ostavlja prostor za druge primjerene prilagodbe, pod uvjetom očuvanja akademskih standarda i jednakih ishoda učenja. Ističe da je kriterij dopuštenosti prilagodbe uvjetovan očuvanjem akademskog standarda i ishoda učenja, a ne time da određena mjera ranije nije korištena. Osporava tvrdnju tuženika da mjera koju traži predstavlja prilagodbu cjelokupnog studija (studijskog programa), uz konstataciju da takva pravna kvalifikacija nije dostatna bez identifikacije elementa studijskog programa koji bi se stvarno promijenio. Ističe da ne traži izmjenu predmeta, ECTS bodova, sadržaja kolegija, propisanog gradiva, nastavnih kompetencija, kriterija ocjenjivanja ni ishoda učenja, već izmjenu broja cjelina u kojima se provjerava isto ukupno gradivo. Pojašnjava da ako se prilagodbom ne mijenja ono što student mora znati i moći učiniti, nego samo vremenska i sadržajna segmentacija dokazivanja tog znanja, da se takva mjera ne može bez dodatnog obrazloženja poistovjetiti s izmjenom studijskog programa. Ukazuje na to da tuženik neosnovano svoju argumentaciju gradi na pretpostavci da bi tražena podjela na četiri modula/kolokvija zadirala u ishode učenja jer u predmetnom zahtjevu svaki propisani ishod ostaje obvezan. Pojašnjava da ukupno gradivo ostaje isto, da kriteriji ocjenjivanja ostaju isti, prag prolaznosti ostaje isti. Ističe da ne traži oslobađanje od pojedinih tema niti blažu razinu znanja jer četiri modula zajedno moraju obuhvatiti cjelinu sadržaja i svih propisanih ishoda učenja. S tim u vezi navodi da praksa tuženika dodatno pokazuje razliku između ishoda i načina provjere, jer tuženik navodi da profesor može ponuditi polaganje cijelog kolegija kroz dva uspješno položena kolokvija . Zaključuje da ako se ishodi cijelog kolegija mogu valjano utvrditi kroz dvije parcijalne provjere, sama činjenica parcijalizacije očito ne mijenja ishode učenja. Navodi da postojeća dva kolokvija također pokazuju da Fakultet već raspolaže mehanizmom segmentiranja gradiva. Smatra da tražena prilagodba nije stvaranje potpuno nove vrste provjere znanja, nego individualna modifikacija broja segmenata unutar poznatog modela. U odnosu na tvrdnju tuženika da pregledom pravnog okvira nije utvrdio praksu odobravanja sličnih zahtjeva niti preporuke u literaturi, ističe da nepostojanje prethodnog identičnog slučaja nije pravni test razumne prilagodbe. S tim u vezi ukazuje na to da kada bi bila dopuštena samo prilagodba koja je već ranije nekome odobrena, da bi individualni karakter razumne prilagodbe bio zamijenjen zatvorenim administrativnim katalogom. Samim time, prvi zahtjev za novu, ali razumnu mjeru bio bi po definiciji neuspješan upravo zato što je prvi. Ističe da je relevantno je li mjera potrebna, primjerena, akademski neutralna u pogledu bitnih ishoda učenja te razmjerna s obzirom na opterećenje ustanove. J ukazuje na razliku formalne i stvarne jednakosti, te navodi da argument da opći režim provjere vrijedi za sve studente ne rješava pitanje razumne prilagodbe, jer individualna prilagodba postoji upravo zato što identični uvjeti mogu osobu s invaliditetom staviti u bitno nepovoljniji položaj. Ističe da ne traži niže kriterije nego usporedivu mogućnost dokazivanja istog standarda i da različita organizacija provjere nije povlastica ako ne umanjuje sadržaj, ishode ni kriterije, već kompenzira prepreku povezanu s invaliditetom. Naglašava da za razumnu prilagodbu nije odlučna samo dijagnoza ili formalni status, već da treba utvrditi funkcionalnu posljedicu teškoće u odnosu na konkretnu akademsku obvezu. Posljedično tome, navodi da struktura procjene mora povezati: funkcionalnu teškoću, prepreku u postojećem načinu provjere, predloženu prilagodbu, očekivani učinak, utjecaj na akademske standarde i organizaciju. S tim u vezi navodi da ako teškoće utječu na pažnju, koncentraciju, radnu memoriju ili brzinu obrade informacija, relevantno je stručno razmotriti može li segmentacija velikog opsega gradiva ukloniti specifičnu prepreku, a da se na kraju provjeri isto ukupno znanje. Navodi da sud ne mora sam rješavati stručno pitanje, ali može kontrolirati je li ono uopće ispitano. Navodi da ako bi četiri modula stvarala nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da je to legitiman razlog za ograničenje, ali da opterećenje treba konkretizirati, da treba utvrditi broj dodatnih termina, način sastavljanja provjera, radno opterećenje nastavnika, mogućnost korištenja postojećih termina, broj kolegija na koje bi se mjera odnosila, administrativne posljedice i eventualne alternativne mjere, a da apstraktno pozivanje na organizaciju studija nije isto što i procjena nerazmjernog opterećenja. U odnosu na pozivanje tuženika na Smjernice, navodi da smjer politike visokog obrazovanja nije zatvaranje prilagodbi na nekoliko tehničkih mjera, nego individualizacija potpore uz očuvanje akademskih standarda te da dostupni vodič za studente s invaliditetom navodi da oblici prilagodbe ovise o individualnim potrebama, zahtjevima studijskog programa i ishodima učenja, a koje među primjerima spominju individualno dogovorene termine konzultacija ili provjeru znanja, a što dodatno pokazuje da individualizacija organizacije provjere znanja nije strana sustavu potpore. Poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima Çam protiv Turske i Enver Şahin protiv Turske kao relevantnu zbog metodologije odlučivanja, prema kojoj obrazovna ustanova mora stvarno razmotriti individualne potrebe osobe s invaliditetom i moguća rješenja, uz očuvanje pravične ravnoteže i bez nametanja nerazmjernog tereta. Navodi da iako te presude ne utvrđuju pravo na četiri kolokvija, da podupiru zahtjev da se konkretna prilagodba ne odbije samo oslanjanjem na opći režim, nego nakon stvarne procjene potrebe i izvedivosti. Predložio je da sud meritorno riješi upravni spor, a podredno da predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.

5. Tužitelj se u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 18. kolovoza 2026. dodatno očitovao na odgovor na tužbu, osporavajući tvrdnju tuženika da tražena mjera predstavlja izmjenu studijskog programa, kao i o navodnom zadiranju u ishode učenja te o potrebi individualizirane procjene razumne prilagodbe. Pozvao se na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 7. travnja 2022. kojim mu je utvrđeno 90% tjelesnog oštećenja, na nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom iz 2019., u kojem je navedeno postojanje psihičkog oštećenja i teškog invaliditeta IV. stupnja, a kojim mu je utvrđena trajna promjena zdravstvenog stanja i trajna i potpuna nesposobnost za rad, te na liječničku potvrdu od 2. prosinca 2025 , izdanu po dr. ČS, nadležnoj liječnici školske medicine za Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, u kojoj izrijekom navodi da se potvrda izdaje za potrebe ostvarivanja prava na Pravnom fakultetu u Splitu. Ističe da ne tvrdi da ta potvrda sama po sebi predstavlja preporuku za četiri modula , ali da je njezina dokazna vrijednost u tome što potvrđuje dugotrajno i dokumentirano zdravstveno stanje relevantno za ostvarivanje prava kod tuženika. Navodi da iz dokumentacije kojom raspolaže ne proizlazi da je tuženik prije donošenja odluka kontaktirao dr. ČS, niti da je zatražio njezino stručno mišljenje ili da je od nje pribavio podatke o funkcionalnim posljedicama zdravstvenog stanja relevantnim za studiranje i polaganje ispita. Smatra da je to osobito značajno jer je upravo individualizirana procjena funkcionalne prepreke nužna za ocjenu zahtjeva za razumnu prilagodbu. Ukazuje na to da nije tražio da Fakultet nekritički prihvati njegov prijedlog četiri modula, nego da njegov zahtjev bude razmotren na temelju stvarnih funkcionalnih teškoća i stručne medicinske procjene. Smatra da ako je Fakultet odlučivao o opravdanosti i potrebnom opsegu prilagodbe bez prethodnog kontakta s nadležnom liječnicom školske medicine, da nije poduzeo sve radnje potrebne za potpuno i pravilno utvrđivanje odlučnih činjenica. Ističe da se ne može tvrditi da je njegov zahtjev dovoljno individualno razmotren, a da nije utvrđeno što o njegovim funkcionalnim teškoćama i potrebama kaže liječnica koja je institucionalno nadležna za studente Pravnog fakulteta. Iznosi mišljenje da medicinska i funkcionalna procjena prepreke prethodi akademskoj procjeni razumne prilagodbe, a da Fakultet može procijeniti da predložena mjera nije izvediva ili da bi utjecala na određeni ishod učenja, ali da prije toga treba utvrditi činjenicu o tome koju konkretnu prepreku student zbog invaliditeta ima i zašto je predložena mjera potrebna. Ako utvrdi da Fakultet prije donošenja osporene odluke nije kontaktirao nadležnu liječnicu, smatra da je očito da u postupku nije provedena potpuna individualizirana procjena svih relevantnih okolnosti. Ističe da takav propust nije samo formalne naravi jer je mogao izravno utjecati na sadržaj konačne odluke, jer je pitanje funkcionalne prepreke preduvjet za pravilnu procjenu razumne prilagodbe. Predložio je da sud naloži tuženiku da dostavi podatak i dokumentaciju o svim kontaktima s dr. ČS u vezi s njegovim zahtjevom za prilagodbu, uključujući e-mailove, dopise, službene bilješke, zapisnike i druga očitovanja za razdoblje od 1. prosinca 2024. do donošenja osporene odluke, a podredno predlaže saslušanje dr. ČS. Ističe da formalno jednaki uvjeti mogu osobu s invaliditetom staviti u bitno nepovoljniji položaj, a da razumna prilagodba ne služi snižavanju akademskog standarda, nego omogućavanju da osoba s invaliditetom taj standard može stvarno dokazati. Ukazuje na to da Zakon o suzbijanju diskriminacije izrijekom obuhvaća obrazovanje te prepoznaje i neizravnu diskriminaciju kada neutralna praksa osobe s invaliditetom stavlja u nepovoljniji položaj, ako se ta praksa ne može objektivno opravdati legitimnim ciljem i primjerenim i nužnim sredstvima. Navodi da u ovom predmetu legitimni cilj očuvanja akademskih standarda nije sporan, ali da je sporno je li odbijanje četiri modula bilo nužno i razmjerno za postizanje tog cilja. Navodi da ako se isti ishodi mogu provjeriti kroz dva kolokvija, da tuženik treba objasniti zašto bi četiri modula predstavljala nedopuštenu promjenu standarda, a ne samo intenzivniju segmentaciju provjere znanja. Nadalje tužitelj ukazuje da se tuženik u odgovoru na tužbu poziva na opći opis dopuštenih prilagodbi, opisuje razlike između modularne nastave i modularnog ispitivanja i na postojeće izvedbene planove, te tužitelj ističe da za ovaj predmet nije dovoljno odgovoriti što Fakultet općenito radi za studente s invaliditetom, već da treba odgovoriti što je konkretno utvrđeno o ovom studentu i zašto konkretna mjera ne bi uklonila konkretnu prepreku. Smatra da je trebalo individualno povezati: funkcionalnu teškoću tužitelja, prepreku u postojećem načinu provjere, predloženu mjeru, očekivani učinak, utjecaj na ishode učenja, organizacijsko opterećenje, moguće alternativne mjere. Smatra da ako takva analiza nije provedena, da odluka nije dovoljno individualizirana za učinkovitu sudsku kontrolu. Tužitelj nadalje navodi da prihvaća to da razumna prilagodba nije apsolutna i da ustanova ne mora provoditi mjeru koja bi predstavljala nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje. S tim u vezi ističe da tuženik takvo opterećenje ne može dokazati samo općim pozivanjem na izvedbene planove, već da je trebao utvrditi konkretne posljedice: broj dodatnih termina, način organizacije provjera, opterećenje nastavnika, administrativne posljedice, mogućnost korištenja postojećih termina i moguće alternativne mjere. Navodi da ako je problem organizacijski, da treba obrazložiti zašto je upravo taj teret nerazmjeran u odnosu na cilj uklanjanja konkretne prepreke, a da bez takve procjene sud ne može provesti stvarni test razmjernosti. Zaključno navodi da se ne radi o zahtjevu za snižavanje akademskih standarda, već da traži drugačiju organizaciju provjere istog znanja. Navodi da iako tuženik priznaje razumne prilagodbe i parcijalne provjere, da odbija četiri modula prvenstveno zato što nisu dio redovitog modela i zato što ih kvalificira kao promjenu studijskog programa. Međutim, iz odgovora tuženika nije vidljivo da je utvrđen konkretan ishod učenja koji bi bio promijenjen, konkretno nerazmjerno organizacijsko opterećenje ili druga jednako učinkovita mjera koja bi uklonila prepreku.

6. Prije svega, vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu sud utvrdi pravo na produženje vremenskog trajanja pisanog dijela ispita, treba reći da o navedenom dijelu zahtjeva tuženik i prvostupanjsko tijelo nisu donijeli odluku, niti je tužitelj u odnosu na taj dio zahtjeva podnio sudu tužbu zbog šutnje uprave, stoga ne postoje pretpostavke za odlučivanje o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva u smislu članka 3. ZUS-a. S tim u vezi ovaj sud napominje da sukladno članku 100. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21.) prvostupanjsko tijelo treba donijeti dopunsku odluku o navedenom dijelu zahtjeva tužitelja.

7. U pogledu tuženikova prigovora nepravovremenosti tužbe, istaknuti je sljedeće: prema članku 40. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26., dalje: ZUS-a) tužba se podnosi sudu u roku 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje. Prema članku 111. stavku 3. ZUS-a, nedjelje, blagdani i neradni dani ne utječu na početak i tijek roka. Kad zadnji dan roka pada u nedjelju, na blagdan ili drugi dan kada sud ne radi, rok istječe prvog sljedećeg radnog dana.

8. Kako je tužitelj osporenu odluku tuženika od 25. srpnja 2025. zaprimio navedenog dana, što je vidljivo iz sadržaja potvrde od 25. srpnja 2025. koja prileži spisu tuženika, a zadnji dan roka za podnošenje tužbe bio je 25. kolovoza 2025. (ponedjeljak), dok je tužitelj tužbu podnio poštom i preporučeno 25. kolovoza 2025., po ocjeni ovog suda, tužba je pravovremeno podnesena u roku propisanom člankom 40. stavkom 1., u vezi s člankom 111. stavkom 3. ZUS-a. U tom smislu, prigovor tuženika nije osnovan, pa nisu ispunjeni zakonski uvjeti za odbačaj tužbe kao nepravovremene.

9. Tijekom spora održana je rasprava 9. rujna 2026. na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

10. Sud nije proveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka doc. dr. sc. US i USĐ, dr. ČS i dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku specijalistu psihijatru, psihologu i medicini rada, ocijenivši iste suvišnim, jer se zakonita i pravilna odluke može donijeti bez provođenja predloženih dokaza.

11. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju na osnovu koje je donesena osporena odluka. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Prema članku 2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom ratificirane Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", 6/07. i 5/08. - dalje: Konvencija) diskriminacija na osnovi invaliditeta označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe. Razumna prilagodba znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se takvo što u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima.

13. Člankom 4. stavkom 1. Konvencije propisano je da se države stranke obvezuju osigurati i promicati puno ostvarenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom bez bilo kakve diskriminacije na osnovi invaliditeta. U tu se svrhu države stranke obvezuju, između ostaloga: a) usvojiti odgovarajuće zakonodavne, upravne i druge mjere za provedbu prava priznatih ovom Konvencijom, b) poduzeti sve odgovarajuće mjere, uključujući zakonodavne, za izmjenu ili ukidanje postojećih zakona, propisa, običaja i prakse, koji predstavljaju diskriminaciju osoba s invaliditetom, c) uzeti u obzir zaštitu i promicanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u svim politikama i programima, d) suzdržati se od svakog postupanja ili prakse koja nije u skladu s ovom Konvencijom te osigurati da javne vlasti i institucije djeluju u skladu s ovom Konvencijom, e) poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija na osnovi invaliditeta počinjena/prakticirana od strane bilo koje osobe, organizacije ili privatnog poduzeća.

14. Člankom 24. stavkom 1. točkom a) Konvencije propisano je da države stranke priznaju pravo osoba s invaliditetom na obrazovanje. U cilju ostvarenja ovog prava bez diskriminacije i na osnovi jednakih mogućnosti, države stranke će osigurati uključivost obrazovnog sustava, kao i cjeloživotno obrazovanje, usmjereno na puni razvoj ljudskog potencijala i osjećaja dostojanstva i vlastite vrijednosti, osnaživanja poštivanja ljudskih prava, temeljnih sloboda i ljudske raznolikosti. Prema stavku 5. navedenog članka Konvencije, države stranke će osobama s invaliditetom osigurati pristup općem tercijarnom obrazovanju, stručnom usavršavanju, obrazovanju odraslih i cjeloživotnom učenju bez diskriminacije i na ravnopravnoj osnovi s drugima. U tu svrhu, države stranke će osigurati razumnu prilagodbu za osobe s invaliditetom.

15. Člankom 4. stavkom 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", 85/08. i 112/12.) propisano je da će se diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatrat i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući: korištenje javno dostupnih resursa, sudjelovanje u javnom i društvenom životu, pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada, prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.

16. Člankom 22. stavkom 2. Pravilnika o studijima i studiranju na Sveučilištu u Splitu (dalje: Pravilnik), KLASA: 011-04/24-03/03, URBROJ: 2181-202-2-1-1 od 25. travnja 2024., koji je stupio na snagu 3. svibnja 2024. propisano je da prilagođeni uvjeti studiranja za studente iz stavka 1. ovog članka uključuju prilagodbu nastavnoga procesa i polaganja ispita (praćenje nastave, način polaganja ispita, kolokvija i drugih oblika provjere znanja, prilagodba nastavne literature i druge razumne prilagodbe za studente s invaliditetom) bez ugrožavanja akademskih standarda te u skladu s postavljenim ishodima učenja koji su za sve studente jednaki.

17. Člankom 24. Pravilnika propisano je da je student s invaliditetom student koji zbog dugotrajne bolesti, smetnji ili tjelesnih oštećenja ima stalne povremene ili privremene teškoće u realizaciji svojih svakodnevnih akademskih aktivnosti, koji se susreće s preprekama u okolini koje ga sprječavaju u potpunom i učinkovitom izvršavanju studentskih obveza sukladno studijskom programu, izvedbenom planu studija i drugim aktima koji se odnose na studiranje, a prema stavku 2. navedenog članka Pravilnika, status studenta s invaliditetom dokazuje se odgovarajućom dokumentacijom na temelju koje stječe prava na posebne akademske prilagodbe.

18. Članak 38. stavak 3. Pravilnika, predviđa model integrirane nastave i kontinuiranog vrjednovanja studenta prema kojem se provjera stečenih ishoda učenja i vrjednovanje studenta, umjesto polaganjem ispita, između ostalog, osigurava putem najmanje dvije parcijalne provjere znanja.

19. Člankom 42. stavkom 1. točkom 1. Pravilnika propisano je da se s obzirom na vrstu i stupanj invalidnosti, studentu s invaliditetom na njegovo traženje može dopustiti odgovarajuća prilagodba ispita, a u točkama 1. - 5. navedeni su osobiti primjeri prilagodbe ispita.

20. Iz podataka spisa proizlazi da se tužitelj 12. prosinca 2024. mailom obratio US (tadašnjoj Povjerenici Pravnog fakulteta u Splitu za studente osobe s invaliditetom) sa zamolbom za prilagodbu ispitnog programa zbog poteškoća vezanih za kognitivne funkcije na koje nailazi u procesu učenja. Predložio je da se ispiti provode u pisanom obliku s dužim trajanjem pisanja, te da se gradivo podijeli na četiri do šest modula. Tužitelj je, u bitnom, sadržaj tog traženja ponovio i u podnesku od 14. veljače 2025. tražeći podjelu ispitnog programa na četiri do šest modula, tražeći da usmeni dio ispita polaže pismenim putem.

21. Tužitelj je priložio potvrdu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od 16. studenoga 2022., kojom se potvrđuje da je evidentiran kao osoba s invaliditetom u Hrvatskom registru osoba s invaliditetom i liječničku potvrdu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo splitsko - dalmatinske županije, Službe za školsku i sveučilišnu medicinu od 17. siječnja 2025. izdanu po dr. ČS. U navedenoj potvrdi liječnica je predložila da se tužitelju zbog zdravstvenih problema omogući produženo vrijeme predviđeno za pisanje ispita i da se podijeli u četiri modula.

22. Odlučujući o podnesenom zahtjevu u točki I. izreke prvostupanjske odluke od 18. veljače 2025. tužitelju je dopušteno isključivo pisano polaganje ispita i kolokvija akademske 2024./2025. godine predmeta I. (prve) studijske godine umjesto usmenog polaganja ispita i kolokvija na Sveučilišnom integriranom prijediplomskom i diplomskom studiju prava, dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za podjelom ispitnog programa na više modula (4-6) na sveučilišnom integriranom prijediplomskom i diplomskom studiju prava. U obrazloženju odluke navedeno je da "cijepanje" ispitnog gradiva u više modula nadilazi prilagodbu ispitne tehnologije i da je u izravnoj suprotnosti s Pravilnikom o studiju i režimu studiranja te usvojenim izvedbenim planovima, te je tužitelj protiv točke II. izreke odluke izjavio žalbu.

23. Odlučujući o žalbi tuženik je u osporenoj odluci naveo da tužitelj osnovanost svojih navoda temelji na subjektivnom tumačenju članka 22. stavka 2. i 48. stavka 2. Pravilnika i članka 63. stavka 1. Statuta Pravnog fakulteta u Splitu te da su provedene sve radnje koje su odlučne za donošenje odluke. Ujedno je tuženik naveo da su pravilno primijenjeni pravni propisi i smjernice za postupanje sa studentima s invaliditetom u kontekstu potrebe za osiguravanjem mogućnosti za demonstraciju znanja, vještina i sposobnosti studenata s invaliditetom, uz istodobno očuvanje akademskih standarda kako bi se osigurala nepristrana procjena koja isključuje nepravednu prednost ili povlašteni tretman, a koja utvrđenja ovaj sud ne može prihvatiti pravilnim i zakonitim.

24. U odnosu na navod prvostupanjskog tijela da podjela ispita na više modula nadilazi prilagodbu ispitne tehnologije, koji iako nije dovoljno i jasno obrazložen, upućuje na zaključak da takva vrsta prilagodbe nije propisana kao mogućnost važećim aktima, a što je dodatno potvrđeno obrazloženjem osporene odluke , treba reći da je takav zaključak u suprotnosti s člankom 22. stavkom 2. Pravilnika, prema kojem studenti s invaliditetom imaju pravo i na prilagodbu polaganja ispita, kao i druge razumne prilagodbe. Naime, tužitelj kao student osoba s invaliditetom ima pravo sukladno članku 24. stavku 2. Pravilnika na posebnu akademsku prilagodbu. U tom smislu treba reći da tuženik neosnovano smatra da se tužitelju time daje nepravedna prednost ili povlašteni tretman koji je u suprotnosti s akademskim standardima, jer tužitelj ne traži da mu se odobri manja razina znanja ili blaži kriteriji ocjenjivanja, odnosno ne traži da kriterij u odnosu na postavljene ishode učenja bude nejednak u odnosu na druge studente. Ovaj sud naglašava da se jednakost koju ima na umu članak 22. stavak 2. Pravilnika odnosi na postavljene ishode učenja, a ne na razumnu prilagodbu polaganja ispita. S tim u vezi treba reći da je tužitelju razumna prilagodba zajamčena i člankom 24. Konvencije, koja u tom smislu kao oblik diskriminacije predviđa i uskraćivanje razumne prilagodbe, dok članak 4. stavak 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije također propisuje da je diskriminirana osoba s invaliditetom ako se propusti izvršiti odgovarajuća prilagodba sukladno njezinim specifičnim potrebama, uz uvjet da to nije nerazmjeran teret za obveznika takve prilagodbe.

25. Imajući na umu da je tužitelj dostavio potvrdu nadležnog liječnika prema kojoj mu zbog zdravstvenih problema treba podijeliti pisanje ispita u četiri modula, dok je u osporenim odlukama u cijelosti izostala ocjena potrebe tužitelja za odgovarajućom prilagodbom polaganja ispita u više dijelova, iako takav način polaganja ispita predstavlja razumnu prilagodbu koja tužitelju treba u svrhu korištenja prava na visoko obrazovanje na ravnopravnoj osnovi s drugim studentima (članak 24. stavak 5. Konvencije), tuženik i prvostupanjsko tijelo zanemarujući takvu potrebu tužitelja postupili su diskriminatorno prema tužitelju kao studentu osobi s invaliditetom ne uvažavajući njegove specifične potrebe, iako je mogućnost odgovarajuće prilagodbe ispita predviđena člankom 42. stavkom 1. točkom 1. Pravilnika, a koju prvostupanjsko tijelo ne samo da nije pokušalo provesti, nego je nije stvarno ni razmotrilo.

26. S obzirom na to da tuženik i prvostupanjsko tijelo nisu naveli nikakve razloge ne mogućnosti provedbe podjele pisanog ispita na četiri modula, a koju po logici stvari ne nalazi ni ovaj sud, valjalo je zaključiti da je osnovan zahtjev tužitelja za podjelom ispitnog programa na četiri modula na sveučilišnom integriranom prijediplomskom i diplomskom studiju prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

27. U izloženom, a budući da osporena odluka tuženika i točka II. izreke prvostupanjske odluke nisu zakonite, valjalo je na temelju članka 117. stavka 1. ZUS - a, poništiti osporenu odluku i točku II. izreke prvostupanjske odluke te odlučiti kao u točki III. izreke.

U Splitu 29. rujna 2026.

S U T K I N J A:

Mirela Valjan-Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 126. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju, e - komunikacijom

- tuženiku, e - komunikacijom

- u spis