Poslovni broj: Usž-2935/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice UU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Toni Primorac iz Odvjetničkog ureda Primorac u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulič 2/III, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, OIB: 95093210687, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Luka Rijeka d.d., Rijeka, Riva 1, OIB: 92590920313, radi unosa stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2292/2025-13 od 11. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2292/2025-13 od 11. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/I-371-01/24-13/1661, URBROJ: 531-14-3- 25-8 od 26. rujna 2025. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbačen je zahtjev zainteresirane osobe Luka Rijeka, d.d., Rijeka, Riva 1, OIB: 92590920313, kojim je zatraženo evidentiranje stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci. Riječ je o stanu upisanom kao etažno vlasništvo (E-3) s neodređenim omjerom, stan broj 3 ukupne površine 39,39 m2 s pripadajućim spremištem površine 5,24 m2, koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka, a u kojem status zaštićenog najmoprimca ima ovdje tužiteljica, UU.

3. Zahtjev zainteresirane osobe je odbačen uz obrazloženje, u bitnom, da se radi o stanu na kojem je prema posebnom propisu izvršena pretvorba društvenog vlasništva, a na kojem zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost, zbog čega se, sukladno odredbi članka 4. stavka 3. Programa mjera izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. (dalje: Program mjera), ne primjenjuje Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. ("Narodne novine" broj 36/24., dalje: Zakon Statileo).

4. Tužiteljica pravovremeno podnesenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U razlozima žalbe, u bitnom, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da članak 2. stavak 1. Zakona Statileo ne poznaje iznimku na kojoj počiva pobijana presuda, a Program mjera je podzakonski, provedbeni akt, koji ne može stvarati nova pravila, niti suziti polje primjene zakona, te ograničiti ili ukinuti prava koja strankama pripadaju na temelju zakona. Tužiteljica smatra da suprotno tumačenje izravno vrijeđa načelo zakonitosti i ustavnu hijerarhiju pravnih normi. Navodi da je, primijenivši odredbu podzakonskog akta koja je u očitoj suprotnosti s izričitom odredbom članka 2. stavka 1. Zakona, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, iako je ovlašten i dužan uskratiti primjenu podzakonskog propisa za koji ocijeni da nije suglasan sa zakonom, te suditi neposredno na temelju zakona. Smatra da je zakonodavac u članku 2. stavku 1. Zakona svjesno i izrijekom obuhvatio stanove u vlasništvu pravnih osoba, znajući da se u toj kategoriji pretežito radi upravo o stanovima stečenima pretvorbom društvenog vlasništva.

4.1. Nadalje, smatra pogrešnim i nepotpunim utvrđenje tuženika i prvostupanjskog suda da izvorni nositelj stanarskog prava, odnosno tužiteljica, pravo otkupa „svojevoljno nije nikad iskoristila“. Navodi da je tijekom postupka isticala, a predloženim dokazima namjeravala dokazati, da neiskorištavanje prava otkupa nije bilo izraz slobodne volje, već posljedica objektivnih životnih okolnosti: otac tužiteljice, izvorni nositelj stanarskog prava, preminuo je na radu, nakon čega je stan nastavila koristiti samohrana majka s troje djece, u izrazito teškim socijalnim i materijalnim prilikama koje su objektivno onemogućavale otkup stana. S tim u vezi, smatra da se formalno postojanje prava, koje stranka objektivno nije mogla ostvariti, ne može upotrijebiti kao argument protiv te stranke. Ističe da je vlasnik stana, Luka Rijeka d.d., tijekom gotovo tri desetljeća s tužiteljicom i njezinom obitelji kontinuirano zaključivao ugovore o zaštićenoj najamnini, nastupajući prema njima kao prema zaštićenim najmoprimcima. S tim u vezi, smatra da joj je uskraćivanjem mogućnosti dokazivanja odlučnih činjenica povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, a da obrazloženje presude u tom dijelu nema podlogu u provedenom dokaznom postupku.

4.2. Mišljenja je da je obrazloženje pobijane presude u odlučnim dijelovima nerazumljivo i proturječno samo sebi, zbog čega se presuda ne može valjano ispitati , pri čemu posebice ukazuje da u točki 19. obrazloženja sud navodi da „citirana odredba članka 4. stavka 1. točke 17. Zakona“ propisuje da se Program mjera ne primjenjuje na stanove nad kojima je izvršena pretvorba vlasništva – iako navedena zakonska odredba definira pojam programskih mjera i ne sadrži nikakvu iznimku, dok je sporna iznimka sadržana isključivo u članku 4. stavku 3. Programa mjera. Slijedom svega izloženog, predlaže usvojiti žalbu i tužbeni zahtjev, te vratiti predmet tuženiku na ponovni postupak, a podredno predlaže usvojiti žalbu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe u iskazanom iznosu.

5. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu podnijeli odgovor na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., 39/26., dalje: ZUS), Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge utemeljene na podacima sadržanim u spisu i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava.

8. To stoga jer je prvostupanjski sud, na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, pravilno ocijenio zakonitim osporavano rješenje tuženika, pri čemu je u obrazloženju presude izložio sve bitne činjenice, koje među strankama nisu sporne, te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise koje je citirao u obrazloženju, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode, čime je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.

9. Pravilno tužiteljica upire da je u točki 19. obrazloženja pobijane presude pogrešno navedeno da iznimka proizlazi iz članka 4. stavka 1. točke 17. Zakona. Međutim, iz sadržaja obrazloženja jasno proizlazi da je prvostupanjski sud imao u vidu odredbu članka 4. stavka 3. Programa mjera te da navedena pogreška u označavanju odredbe nije dovela do pogrešne primjene materijalnog prava niti onemogućuje ispitivanje zakonitosti presude. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

10. Među strankama nije sporno da se u predmetu ovoga spora radi o stanu na kojem je zainteresirana osoba prema posebnom propisu stekla pravo vlasništva pretvorbom društvenog vlasništva, u kojem žive zaštićeni najmoprimci koji nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost.

10.1. Sporna je primjena prava, odnosno, potpada li predmetni stan u područje primjene Zakona Statileo i treba li ga upisati u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, kako je to zatraženo.

11. Ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda i izražen pravni stav o tome da se u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske radi o bitno različitoj pravnoj situaciji i bitno različitom odnosu najmoprimca i najmodavca u odnosu na ovdje predmetni stan. Naime, tuženik osnovano navodi da se skupina predmeta Statileo odnosi na pravne i činjenične situacije u kojima je država dodjeljivala stanarsko pravo na stanovima u privatnom vlasništvu, bez suglasnosti i protivno volji vlasnika, a u kojima stanari nisu mogli ostvariti pravo otkupa. S druge strane, u konkretnoj situaciji, radi se o stanu u kojem su stanari imali, ali nisu ostvarili svoje pravo na otkup stana, pa se, i po stavu ovoga Suda, radi o bitnoj razlici zbog koje ovaj predmet ne ulazi u doseg primjene Zakona Statileo.

11.1. U tom smislu, i odredba članka 4. stavka 3. Programa mjera (akta Vlade Republike Hrvatske donesenog u izvršenju presuda ESLJP-a) propisuje da se Program mjera ne primjenjuje na stanove nad kojima je, prema posebnim propisima, izvršena pretvorba vlasništva, a zaštićeni najmoprimci u tim stanovima nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost. U obrazloženju donesenih mjera navodi se da će status zaštićenih najmoprimaca u stanovima na kojima je prema posebnim propisima izvršena pretvorba vlasništva, a u kojima zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost i dalje biti uređen Zakonom o najmu stanova, do donošenja novog Zakona. Kako se u konkretnom predmetu radi upravo o takvoj činjeničnoj situaciji, zahtjev za upis predmetnog stana u Registar stanova pravilno je odbačen, jer ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka.

12. Osim toga, valja istaknuti da je o istovrsnom pravnom pitanju već pravomoćno odlučeno u oglednom sporu presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-3995/2025 od 5. studenoga 2025., kojom je potvrđeno pravno shvaćanje da se Zakon Statileo i Program mjera ne primjenjuju na stanove stečene pretvorbom društvenog vlasništva u kojima zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili mogućnost otkupa.

13. Slijedom iznijetog, sagledavajući Zakon Statileo u svjetlu presude ESLJP-a, imajući na umu da je Program mjera donesen na temelju zakonske ovlasti iz odredbe članka 7. stavaka 3. i 4. tog Zakona, i ovaj Sud je stava da su tuženik i sud prvog stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nema zakonskih pretpostavki za upis predmetnog stana u Registar stanova.

14. Činjenica da članak 2. stavak 1. Zakona Statileo, među ostalim, obuhvaća stanove u vlasništvu pravnih osoba sama po sebi ne znači da je svaki stan u vlasništvu pravne osobe u kojem živi zaštićeni najmoprimac obuhvaćen mjerama uređenima tim Zakonom. S tim u vezi, treba jasno razlikovati stanove privatnih vlasnika koje koriste zaštićeni najmoprimci kao posljedica državne intervencije u privatno vlasništvo, a što je srž problema Statileo, o čemu se ovdje ne radi, od stanova koji su stečeni pretvorbom društvenog vlasništva, pri čemu su zaštićeni najmoprimci imali zakonsku mogućnost otkupa, ali je nisu iskoristili, a na koje stanove se Zakon Statileo, i po ocjeni Suda, ne odnosi.

15. Nije sporno da je majka tužiteljice ispunjavala zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava na otkup predmetnog stana te da joj je takva mogućnost bila pravno dostupna. S tim u vezi, valja reći da je za primjenu članka 4. stavka 3. Programa mjera odlučna okolnost postojanja mogućnosti otkupa, dok osobni razlozi zbog kojih ovlaštenik tu mogućnost nije iskoristio, nisu odlučni. Za odlučivanje u ovoj upravnoj stvari stoga nije odlučno zbog kojih razloga mogućnost otkupa nije iskorištena, već je li takva mogućnost postojala. Stoga, prigovor tužiteljice da je u konkretnom slučaju postojala samo formalna mogućnost otkupa stana, koju njena obitelj zbog osobnih okolnosti, odnosno teške životne i financijske situacije nije mogla iskoristiti, nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

16. Isto tako, okolnost da je vlasnik predmetnog stana s tužiteljicom sklapao ugovore o zaštićenom najmu ne utječe na pitanje je li predmetni stan obuhvaćen područjem primjene Zakona Statileo, budući da navedena okolnost ne mijenja način stjecanja vlasništva nad stanom niti činjenicu da je zaštićeni najmoprimac imao pravo otkupa, a koje nije iskoristio.

17. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 4. ZUS-a). U konkretnom slučaju, dokazi kojima je tužiteljica namjeravala dokazivati razloge zbog kojih nije iskoristila mogućnost otkupa nisu od odlučnog značaja za rješenje ove upravne stvari, jer za primjenu članka 4. stavka 3. Programa mjera nije odlučan razlog neiskorištavanja mogućnosti otkupa, već činjenica da je takva mogućnost postojala.

18. Slijedom svega navedenog, kako tužiteljica ni u predmetnoj žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore kojima bi dovela u sumnju zakonitost osporavanog rješenja tuženika i koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, to Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe protiv presude iz žalbenih razloga na koje upire tužiteljica.

19. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je tužitelj ica osnovano odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

20. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 29. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić