REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1200/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ko jeg zastupa punomoćnica Aleksandra Vareškić Fodor, odvjetnica u Velikoj Gorici, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožu l i Petrinović d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-366/2024-3 od 28. listopada 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-574/2022-26 od 12. travnja 2024., u sjednici održanoj 29. rujna 2026.,
r i j e š i o j e
I. Dopušta se tužitelju podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-366/2024-3 od 28. listopada 2025., u odnosu na pitanja:
''Predstavlja li svojstvo potrošača nužnu pretpostavku na strani tužitelja za ostvarenje njegovog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu švicarski franak uz koju je bila vezana glavnica kredita i otplatni anuiteti te na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva uz posljedični zahtjev za novčano obeštećenje ili tužitelj odnosna prava može dokazivati i na temelju članka 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima;
Ako se dio tužbenog zahtjeva odnosi na isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i ne temelji se na utvrđenjima iz pravomoćne presude iz kolektivne tužbe jer tamo ulazna naknada nije niti bila predmet tužbenog zahtjeva, može li tužitelj biti za isti odbijen uz obrazloženje da nije potrošač?".
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-366/2024-3 od 28. listopada 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-574/2022-26 od 12. travnja 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja predlagatelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
2. Predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačuje pravna pitanja koja glase:
"1) Može li se odlukom drugostupanjskog suda, i to bez provođenja rasprave sukladno odredbi članka 367.a i članka 373.b stavak 2. Zakona o parničnom postupku, tužitelju “oduzeti” status potrošača, iako je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba, a u ugovoru je navedeno da se radi o potrošačkom kreditu, i to isključivo iz razloga jer je predmet ugovora bio traktor (koji nije korišten za poslovne potrebe), a tužitelj je u to vrijeme imao i registrirano obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo;
2) Može li se fizičkoj osobi koja je 2006. godine sklopila ugovor o kreditu s bankom, i to kao fizička osoba, uskratiti status potrošača samo zbog činjenice da je u to vrijeme bila nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, iako u tom razdoblju važeći propisi nisu poznavali niti normativno uređivali status obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva kao gospodarskog subjekta, odnosno važeći Zakon o poljoprivredi ("Narodne novine" broj 66/01, 83/02, 30/09, 83/09), već je takav status izričito uređen tek Zakonom o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 29/18) i to temeljeći drugostupanjsku presudu upravo na odredbama Zakona o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu koji u vrijeme zaključenja ugovora nije postojao, posebno cijeneći definiciju potrošača iz članka 3. ZZP/03 te članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ;
3) Predstavlja li svojstvo potrošača nužnu pretpostavku na strani tužitelja za ostvarenje njegovog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu švicarski franak uz koju je bila vezana glavnica kredita i otplatni anuiteti te na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva uz posljedični zahtjev za novčano obeštećenje ili tužitelj odnosna prava može dokazivati i na temelju članka 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima;
4) Ako se dio tužbenog zahtjeva odnosi na isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i ne temelji se na utvrđenjima iz pravomoćne presude iz kolektivne tužbe jer tamo ulazna naknada nije niti bila predmet tužbenog zahtjeva, može li tužitelj biti za isti odbijen uz obrazloženje da nije potrošač?".
3. Kao razlog važnosti naznačenih pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni predlagatelj navodi neusklađenost pobijane odluke s pravnim shvaćanjima revizijskog suda kao i neujednačenost prakse drugostupanjskih sudova pozivajući se pri tome na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev-556/2023-2 od 10. rujna 2024. i Rev-295/2024-3 od 19. veljače 2025. te odluke Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-885/22-2 od 6. studenoga 2024., Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-59/2024-2 od 19. veljače 2024. i dr.
4. Tuženik u odgovoru na prijedlog predlaže istog odbaciti te obvezati tužitelja na naknadu troškova tuženiku.
5. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da su treće i četvrto naznačena pitanja važna, jer su za ista izneseni odgovarajući razlozi, budući da pobijana odluka odstupa od pravnih shvaćanja iznesenih u odlukama revizijskog suda broj Rev-556/2023-2 od 10. rujna 2024. i Rev- 295/2024-3 od 19. veljače 2025. Naime, prema shvaćanjima izraženim u ovim odlukama, kada je tužitelj u okviru činjeničnih navoda iznio tvrdnje da su ugovorne odredbe (u konkretnom slučaju o valutnoj klauzuli u CHF i tzv. „ulaznoj naknadi“) ništetne prema odredbama ZOO, a ne samo iz razloga koji propisuje Zakon o zaštiti potrošača, prvostupanjski je sud dužan u okviru činjenica iznijetih u tužbi i do kraja prethodnog postupka, o osnovanosti zahtjeva odlučiti (i) primjenom odredaba članka 295. ZOO i članka 296. ZOO, te utvrditi je li tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO), neovisno o tome ima li korisnik kredita status potrošača ili nema.
6. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe članka 385.a stavak 1. u vezi s člankom 389.b stavkom 3. ZPP riješiti kao u izreci. U odnosu na prvo i drugo naznačena pitanja smatra se da je prijedlog povučen (članak 389.b. stavak 3. ZPP).
6.1. Uz navedeno, valja napomenuti da prvo i drugo naznačenim pitanjima predlagatelj polazi od netočnih tvrdnji budući da iz pobijane odluke, protivno njegovim navodima, proizlazi da je tužitelj sredstvima iz predmetnog kredita nabavio mehanizaciju (traktor) za potrebe svojeg OPG-a, dakle ne za osobne potrebe.
7. Tuženiku nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, jer odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki II . izreke rješenja.
Zagreb, 29. rujna 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
