- 1 -              III Kr-21/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-21/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. A. B., zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 17. siječnja 2018. broj K-745/17-50 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 22. ožujka 2023. broj Kž-10/2019-6, u sjednici održanoj 9. svibnja  2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. A. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci od 17. siječnja 2018. broj K-745/17-50 A. B. je proglašen krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1 KZ/11 i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 22. ožujka 2023. broj Kž-10/2019-6, djelomičnim prihvaćanjem žalbe A. B., prvostupanjska presuda je preinačena u odluci o kazni tako da je A. B. za predmetno kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci.

 

2. Osuđenik je putem branitelja iz Odvjetničkog društva M., P. i B. j.t.d., odvjetnika u R., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz razloga predviđenih u čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijane presude preinači … osuđenika oslobodi od optužbe, podredno da iste ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.“

 

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. U zahtjevu se navodi da je prvostupanjski sud „… zbog manjkave analize i pogrešne interpretacije dokaza pogrešno utvrdio … da je … postupanje osuđenika nedvojbeno u direktnoj uzročno – posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem oštećenika, a koji propusti nisu otklonjeni niti tijekom drugostupanjskog postupka … posljedica toga su znatna proturječja u razlozima drugostupanjske presude koja … razloge prvostupanjske presude … prihvaća bez kritičke analize argumenata obrane iznesenih u žalbi, unatoč očiglednom proturječju između rezultata dokaznog postupka i razloga presude.“ Prenoseći i komentirajući dijelove sadržaja izvedenih dokaza (iskaza svjedoka, sudskomedicinskog vještačenja, reproducirane snimke video nadzora mjesta događaja) osuđenik ističe da je u žalbi upirao na primjenu instituta in dubio pro reo kako u odnosu na ocjenu dokaza glede odluke o krivnji tako i „… prilikom donošenja odluke o kaznenoj sankciji.“ Potonje se odnosi na vrednovanje otegotnim „… neegzistirajuću bezobzirnost osuđenika u postupanju prema oštećeniku, dok je propustio kao olakotnu okolnost cijeniti postupanje osuđenika nakon spornog događaja ...“. Smatra da je prvostupanjski sud „… prilikom ocjene svakog dokaza pojedinačno, i svih dokaza zajedno … počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, koju onda posljedično čini i drugostupanjski sud … kada propušta uočiti bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koju u žalbi upućuje osuđenik …“. Također „… smatra kako postoje značajne proturječnosti između onoga na što upućuju dokazi … i zaključaka o odlučnim činjenicama … a što ukazuje na proizvoljnost i arbitrarnost u odlučivanju …“ odnosno da je obzirom na opseg i argumentiranost žalbenih navoda „… drugostupanjski sud trebao pažljivije analizirati žalbene navode, te iznijeti jasne i dostatne razloge za svoju odluku …“ što ukazuje na „… proizvoljnost i arbitrarnost u odlučivanju nespojivu sa jamstvima poštenog suđenja iz članka 29 Ustava RH i članka 6.1. Konvencije.“

 

6. Iz sadržaja zahtjeva prije svega proizlazi nezadovoljstvo osuđenika ocjenom dokaza i činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski, a potom pravilnim prihvatio i žalbeni sud. Međutim, prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP. zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona. Osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona podnosi zahtjev, potrebno je konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. Ovo zakonsko ograničenje znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja niti zbog nezadovoljstva odlukom o kazni jer se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje se jesu li niži sudovi ispravno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) odnosno pravilno utvrdili i vrednovali okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne.

 

6.1. Ujedno, i s tim u vezi, valja istaknuti da se pravo na pravično suđenje odnosi na postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (Ustavni sud Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.), dakle ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (presuda Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Prema praksi spomenutih sudova povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni te se radi o takvoj pogreški koja je očita i vidljiva na prvi pogled.

 

7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno je da je sud prvog stupnja odluku o krivnji za predmetno kazneno djelo utemeljio na analizi niza dokaza izvedenih na raspravi. Prema koncepciji obrazloženja dokazi su u bitnome dijelu reproducirani i analizirani pri čemu je posebna pažnja posvećena utvrđenju sporne činjenice, dokazanosti uzročno posljedične veze između radnje osuđenika i ozljeđivanja oštećenika.

 

7.1. Naime, sud prvog stupnja respektira činjenicu dijagnosticiranja predmetne ozljede tek protekom tri dana od događaja te da se oštećenik u tom razdoblju, prema iskazima svjedoka „… ponašao na uobičajen način odnosno da je bio alkoholiziran i da je komunicirao na način kako je to inače činio.“ Međutim, otklanja tezu obrane o „… naknadnom ozljeđivanju oštećenika …“ rukovodeći se sadržajem materijalnog dokaza - snimkom video nadzora - (uslijed udarca kojeg je osuđenik zadao oštećeniku u desnu stranu glave oštećenik gubi ravnotežu, pada na tlo tako da je u ležećem položaju glava položena uz jednu od betonskih vaza uz zaključak da je oštećenik glavom udario u betonsku vazu) povezujući ga sa nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka te iskazima svjedoka S. M. i M. K. („… iz kojih proizlazi da je oštećenik pao na tlo nakon što je optuženik istome zadao udarac.“). Pored toga vodi računa o činjenici da na mjestu zadavanja udarca (desnoj strani glave oštećenika) nisu evidentirane ozljede, time da sudsko medicinski vještak ne isključuje mogućnost da je na taj dio lica djelovala mehanička sila koja nije bila dovoljno jaka da ošteti tjelesni integritet. Stoga sud zaključuje da iako se „… nije radilo o udarcu jakog intenziteta, uslijedio [je] gubitak ravnoteže i pad oštećenika na tlo što je za posljedicu imalo nastanak ozljeda u području lijevog oka te lijeve gornje strane glave.“ Uvažavajući mišljenje sudsko medicinskog vještaka da je oštećenik nakon ozljeđivanja „… mogao normalno funkcionirati kroz narednih nekoliko dana sve dok uslijed krvarenja unutar tvrde moždane ovojnice nije nastupilo pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja …“ uz činjenicu da je do otkrivanja/dijagnosticiranja ozljede došlo nakon što je komunalni redar uočio nekontrolirano ponašanje oštećenika (gura kolica po parkiralištu i zabija se u vozila) prvostupanjski sud nalazi dokazanim da je teška tjelesna ozljeda posljedica osuđenikove radnje u inkriminiranom događaju.  U nastavku, glede utvrđenja oblika krivnje, prvostupanjski sud ističe da je iz personalnih dokaza, uključujući obranu osuđenika, „… alkoholiziranje oštećenika činjenica koja je svima poznata.“ tako da je osuđenik „… bio svjestan da je oštećenik pod utjecajem alkohola … svijestan da uslijed neočekivanog fizičkog kontakta može izgubiti ravnotežu … čime je pristao na nastupanje posljedice u vidu gubitka ravnoteže i pada oštećenika te posljedično nastupanja teških tjelesnih ozljeda, pa je … postupao s neizravnom namjerom.“

 

8. U žalbi koju je osuđenik podnio putem branitelja prvostupanjska presuda je pobijana zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Osporavana je dokazanost uzročno posljedične veze  ozljede i radnje osuđenika između ostalog i uz naglašenu zamolbu da „… drugostupanjsko vijeće … prilikom ispitivanja žalbenih navoda izvrši reprodukciju snimke.“

 

8.1. Nakon ocjene o neosnovanosti žalbe zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (odlomak 10. i 10.1.) upravo je ovom prigovoru činjenične naravi drugostupanjski sud posvetio posebnu pažnju (odlomak 11.-11.7.). Žalbeni sud prihvaća pravilnom „… pažljivu i sveobuhvatnu analizu svih izvedenih dokaza …“ te nalazi ispravnim utvrđenje dinamike događaja („… optuženik lijevom rukom udario oštećenika u desnu stranu glave od kojeg udarca je oštećenik pao što proizlazi iz snimke video-nadzora.“). Podrobno odgovara žalitelju, referirajući se na sudsko medicinsko vještačenje „… da je mogući mehanizam nastanka ozljeda u tom dijelu glave upravo pad na neravnu podlogu koja nije bridovita imajući u vidu sadržaj snimka video-nadzora iz kojeg je vidljivo da je oštećenik pao odmah nakon što ga je optuženik lijevom rukom udario u desni stranu glave i to na betonsku vazu te se pažljivim pregledom predmetne snimke video-nadzora vidi i trzaj oštećenikove glave nakon kontakta s betonskom vazom.“ Stoga i po ocjeni drugostupanjskog suda, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, tvrdnje obrane „… ničim nisu potkrijepljene i dokazane.“ te ocjenjuje da je na ispravno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon (odlomak 12.).

 

8.2. Međutim, kod odluke o kazni drugostupanjski sud nalazi da je žalitelj u pravu „… kad ističe da je osuđen na prestrogu kaznu.“ te zbog precijenjenih otegotnih okolnosti (bezobzirnost koja se očitovala u bezrazložnom udaranju osobe pod utjecajem alkohola i nastupjele posljedice) u tom dijelu prihvaća žalbu i kaznu umanjuje (odlomak 13. – 13.5.).

 

9. Prema izloženom, a vezano uz prigovore iz zahtjeva, jasno se može zaključiti da je rasuđivanje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda o ocjeni dokaza i utvrđenju krivnje temeljito i razumno, zasnovano na dokazima izvedenim na raspravi i da stoga, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zadovoljava mjerilima dostatnosti i relevantnosti. Nadalje, drugostupanjski sud je ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika, koje je k tome dijelom i prihvatio, uz ispitivanje pobijane presude po službenoj dužnosti kako je to predviđeno odredbom čl. 487. st. 1. ZKP. Stoga su bez osnova prigovori o povredi procesnog zakona u žalbenom postupku odnosno nepravičnosti postupka.

 

10. Konačno, kako do primjene čl. 3. ZKP dolazi tek nakon što sud i nakon sveobuhvatne ocjene dokaza (čl. 450. st. 2. ZKP) i to primjenom načela slobodne ocjene dokaza (čl. 9. st. 3. ZKP) nije u mogućnosti otkloniti dvojbe oko ne/postojanja neke odlučne činjenice, što ovdje nije slučaj, to je neutemeljen i prigovor osuđenika o povredi načela in dubio pro reo.

 

 

 

11. Slijedom izloženog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.), trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 9. svibanj 2024.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.