REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-391/2023-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 24. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 29. rujna 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost i sadržana u čl.18. Ugovora o kreditu broj 51400607-5102146492 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. prosinca 2004., koja glasi:

"U slučaju spora sudit će stvarno nadležni sud u Zagrebu."

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj 51400607-5102146492 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. prosinca 2004., a koja glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5102146492 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. prosinca 2004. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

- odredba čl. 2. u dijelu koji glasi:

"… tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.",

- odredba čl. 7. u dijelu koji glasi:

"VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamata za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke."

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, glavni (kondemnatorni) tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.634,70 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 0,01 eura od 1.1.2005. do isplate;

- na iznos od 0,11 eura od 1.1.2009. do isplate;

- na iznos od 1,44 eura od 1.2.2009. do isplate;

- na iznos od 2,78 eura od 1.3.2009. do isplate;

- na iznos od 1,68 eura od 3.2.2010. do isplate;

- na iznos od 1,70 eura od 8.3.2010. do isplate;

- na iznos od 12,74 eura od 2.4.2010. do isplate;

- na iznos od 8,40 eura od 5.5.2010. do isplate;

- na iznos od 11,58 eura od 2.6.2010. do isplate;

- na iznos od 27,14 eura od 5.7.2010. do isplate;

- na iznos od 20,97 eura od 4.8.2010. do isplate;

- na iznos od 42,93 eura od 3.9.2010. do isplate;

- na iznos od 35,05 eura od 1.10.2010. do isplate;

- na iznos od 27,48 eura od 2.11.2010. do isplate;

- na iznos od 43,98 eura od 2.12.2010. do isplate;

- na iznos od 57,67 eura od 7.1.2011. do isplate;

- na iznos od 49,99 eura od 7.2.2011. do isplate;

- na iznos od 54,42 eura od 1.3.2011. do isplate;

- na iznos od 42,14 eura od 11.4.2011. do isplate;

- na iznos od 58,00 eura od 13.5.2011. do isplate;

- na iznos od 69,43 eura od 1.6.2011. do isplate;

- na iznos od 73,02 eura od 1.7.2011. do isplate;

- na iznos od 97,70 eura od 1.8.2011. do isplate;

- na iznos od 94,21 eura od 1.9.2011. do isplate;

- na iznos od 74,83 eura od 1.10.2011. do isplate;

- na iznos od 73,48 eura od 2.11.2011. do isplate;

- na iznos od 72,14 eura od 1.12.2011. do isplate;

- na iznos od 77,09 eura od 2.1.2012. do isplate;

- na iznos od 82,63 eura od 1.2.2012. do isplate;

- na iznos od 82,76 eura od 1.3.2012. do isplate;

- na iznos od 79,30 eura od 1.4.2012. do isplate;

- na iznos od 80,44 eura od 1.5.2012. do isplate;

- na iznos od 82,57 eura od 1.6.2012. do isplate;

- na iznos od 80,54 eura od 1.7.2012. do isplate;

- na iznos od 80,69 eura od 1.8.2012. do isplate;

- na iznos od 78,75 eura od 1.9.2012. do isplate;

- na iznos od 74,89 eura od 1.10.2012. do isplate;

- na iznos od 79,33 eura od 1.11.2012. do isplate;

- na iznos od 80,60 eura od 1.12.2012. do isplate;

- na iznos od 80,69 eura od 1.1.2013. do isplate;

- na iznos od 74,27 eura od 1.2.2013. do isplate;

- na iznos od 78,40 eura od 1.3.2013. do isplate;

- na iznos od 79,52 eura od 1.4.2013. do isplate;

- na iznos od 77,04 eura od 1.5.2013. do isplate;

- na iznos od 70,08 eura od 1.6.2013. do isplate;

- na iznos od 67,34 eura od 1.7.2013. do isplate;

- na iznos od 70,76 eura od 1.8.2013. do isplate;

- na iznos od 73,12 eura od 1.9.2013. do isplate;

- na iznos od 79,14 eura od 1.10.2013. do isplate;

- na iznos od 75,83 eura od 1.11.2013. do isplate;

- na iznos od 77,31 eura od 1.12.2013. do isplate;

- na iznos od 78,53 eura od 1.1.2014. do isplate;

- na iznos od 77,42 eura od 1.2.2014. do isplate;

- na iznos od 79,74 eura od 1.3.2014. do isplate;

- na iznos od 78,55 eura od 1.4.2014. do isplate;

- na iznos od 76,23 eura od 1.5.2014. do isplate;

- na iznos od 75,18 eura od 1.6.2014. do isplate;

- na iznos od 75,64 eura od 1.7.2014. do isplate;

- na iznos od 78,56 eura od 1.8.2014. do isplate;

- na iznos od 81,54 eura od 1.9.2014. do isplate;

- na iznos od 81,28 eura od 1.10.2014. do isplate;

- na iznos od 82,78 eura od 1.11.2014. do isplate;

- na iznos od 84,93 eura od 1.12.2014. do isplate;

- na iznos od 84,05 eura od 1.1.2015. do isplate;

- na iznos od 85,27 eura od 1.2.2015. do isplate;

- na iznos od 85,27 eura od 1.3.2015. do isplate;

- na iznos od 85,27 eura od 1.4.2015. do isplate;

- na iznos od 85,27 eura od 1.5.2015. do isplate;

- na iznos od 85,27 eura od 1.6.2015. do isplate;

- na iznos od 85,27 eura od 1.7.2015. do isplate;

- na iznos od 85,27 eura od 1.8.2015. do isplate;

- na iznos od 85,27 eura od 1.9.2015. do isplate;

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 794,16 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.9.2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

V. Odbija se, kao neosnovan, prvi eventualno kumulirani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.108,93 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

VI. Djelomično se prihvaća drugi eventualno kumulirani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.350,72 eura sa zateznim kamatama od 20. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, i to za:

- isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 1.350,72 eura za razdoblje od 1. listopada 2015. do 19. svibnja 2026.

VIII. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.050,58 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 6,36 eura od 2.2.2005. do isplate,

- na iznos od 4,19 eura od 2.3.2005. do isplate,

- na iznos od 11,14 eura od 2.4.2005. do isplate,

- na iznos od 10,44 eura od 2.5.2005. do isplate,

- na iznos od 11,19 eura od 2.6.2005. do isplate,

- na iznos od 16,08 eura od 2.7.2005. do isplate,

- na iznos od 17,26 eura od 2.8.2005. do isplate,

- na iznos od 10,14 eura od 2.9.2005. do isplate,

- na iznos od 11,43 eura od 2.10.2005. do isplate,

- na iznos od 11,87 eura od 2.11.2005. do isplate,

- na iznos od 12,15 eura od 2.12.2005. do isplate,

- na iznos od 11,90 eura od 2.1.2006. do isplate,

- na iznos od 14,11 eura od 2.2.2006. do isplate,

- na iznos od 17,83 eura od 2.3.2006. do isplate,

- na iznos od 19,71 eura od 2.4.2006. do isplate,

- na iznos od 19,00 eura od 2.5.2006. do isplate,

- na iznos od 18,31 eura od 2.6.2006. do isplate,

- na iznos od 19,68 eura od 2.7.2006. do isplate,

- na iznos od 20,10 eura od 2.8.2006. do isplate,

- na iznos od 17,70 eura od 2.9.2006. do isplate,

- na iznos od 18,49 eura od 2.10.2006. do isplate,

- na iznos od 18,35 eura od 2.11.2006. do isplate,

- na iznos od 19,46 eura od 2.12.2006. do isplate,

- na iznos od 22,62 eura od 2.1.2007. do isplate,

- na iznos od 24,75 eura od 2.2.2007. do isplate,

- na iznos od 23,76 eura od 2.3.2007. do isplate,

- na iznos od 24,34 eura od 2.4.2007. do isplate,

- na iznos od 29,72 eura od 2.5.2007. do isplate,

- na iznos od 31,05 eura od 2.6.2007. do isplate,

- na iznos od 32,79 eura od 2.7.2007. do isplate,

- na iznos od 32,78 eura od 2.8.2007. do isplate,

- na iznos od 30,39 eura od 2.9.2007. do isplate,

- na iznos od 33,94 eura od 2.10.2007. do isplate,

- na iznos od 34,03 eura od 2.11.2007. do isplate,

- na iznos od 31,53 eura od 2.12.2007. do isplate,

- na iznos od 31,81 eura od 2.1.2008. do isplate,

- na iznos od 26,54 eura od 2.2.2008. do isplate,

- na iznos od 22,99 eura od 2.3.2008. do isplate,

- na iznos od 19,48 eura od 2.4.2008. do isplate,

- na iznos od 27,71 eura od 2.5.2008. do isplate,

- na iznos od 30,00 eura od 2.6.2008. do isplate,

- na iznos od 27,50 eura od 2.7.2008. do isplate,

- na iznos od 32,48 eura od 2.8.2008. do isplate,

- na iznos od 31,36 eura od 2.9.2008. do isplate,

- na iznos od 26,44 eura od 2.10.2008. do isplate,

- na iznos od 3,15 eura od 2.11.2008. do isplate,

- na iznos od 20,87 eura od 2.12.2008. do isplate,

- na iznos od 0,00 eura od 2.1.2009. do isplate,

- na iznos od 0,00 eura od 2.2.2009. do isplate,

- na iznos od 0,00 eura od 2.3.2009. do isplate,

- na iznos od 1,22 eura od 2.4.2009. do isplate,

- na iznos od 1,52 eura od 2.5.2009. do isplate,

- na iznos od 5,96 eura od 2.6.2009. do isplate,

- na iznos od 11,17 eura od 2.7.2009. do isplate,

- na iznos od 9,03 eura od 2.8.2009. do isplate,

- na iznos od 6,44 eura od 2.9.2009. do isplate,

- na iznos od 9,12 eura od 2.10.2009. do isplate,

- na iznos od 9,29 eura od 2.11.2009. do isplate,

- na iznos od 6,18 eura od 2.12.2009. do isplate,

- na iznos od 1,73 eura od 2.1.2010. do isplate.

IX. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.044,77 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 19. svibnja 2026.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d., OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.475,00 eura sa zateznim kamatama od 29. rujna 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 22. svibnja 2023. navodi da je s tuženikom 9. prosinca 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 51400607-5102146492, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.750,00 CHF.

1.1. Ugovor u čl. 18. sadrži odredbu prema kojoj je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. Tužitelj tvrdi da je riječ o unaprijed formuliranoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i kojom je tuženik ugovorio nadležnost suda prema svojem sjedištu isključivo radi pogodovanja vlastitim interesima. Smatra da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer mu nameće dodatne troškove u slučaju potrebe za ostvarivanjem sudske zaštite, zbog čega je nepoštena i ništetna.

1.2. Nadalje, čl. 8. Ugovora ugovoreno je da se za vrijeme njegova trajanja mogu mijenjati ugovorena kamatna stopa te način njezina obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Tužitelj navodi da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da Ugovor ne sadrži egzaktne parametre ni metodu njihova izračuna na temelju kojih bi mogao predvidjeti promjene kamatne stope i njihove ekonomske posljedice. Budući da je promjena kamatne stope u cijelosti prepuštena jednostranoj odluci tuženika, smatra da je sporna odredba nepoštena, neodrediva i ništetna. Pritom se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

1.3. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj navodi da je Ugovorom određeno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.750,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj te da se mjesečni anuiteti u iznosu od 467,73 CHF plaćaju u kunama prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Prije sklapanja Ugovora tuženik nije tužitelja potpuno obavijestio o naravi i posebnim rizicima valutne klauzule u CHF niti o mogućim posljedicama promjene tečaja na visinu anuiteta i ukupnu obvezu vraćanja kredita. Stoga smatra da su odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu uz CHF nepoštene i ništetne. Poziva se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, i to odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018.

1.4. Dana 10. veljače 2016. stranke su zaključile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102146492 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj smatra da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija jer je banka pri izračunu konverzije uzela u obzir svako povećanje tečaja CHF valute (a koja je naknadno utvrđena ništetnom) te svako povećanje kamatne stope iz osnovnog Ugovora. Tvrdi da zbog toga ima pravo na povrat iznosa preplaćenih primjenom valutne klauzule, kao i na isplatu razlike između glavnice utvrđene konverzijom i glavnice koja bi na dan konverzije postojala primjenom početnog tečaja.

1.5. Ističe da ništetnost spornih ugovornih odredaba djeluje od trenutka sklapanja Ugovora i da je tuženik dužan vratiti sve što je na temelju ništetnih odredbi primio, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Stoga u tužbi, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba o isključivoj mjesnoj nadležnosti, načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, zahtijeva isplatu iznosa od 4.645,78 eura na ime preplate po osnovi valutne klauzule sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u tužbi) teku od njihova dospijeća do isplate, te iznosa od 794,16 eura na ime razlike u glavnici sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Potražuje i parnični trošak. Ukazuje se da tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih po osnovi promjenjive kamatne stope.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te predlaže odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje tužbenih zahtjeva.

2.1. U odnosu na odredbu o mjesnoj nadležnosti, navodi da ista nije ništetna te da se udaljenost prebivališta tužitelja od nadležnog suda ne može cijeniti kao neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, a to iz razloga što tužitelja zastupa punomoćnik odvjetnik, a u slučaju potrebe za osobnim prisustvom može zahtijevati saslušanje zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta.

2.2. Ističe da se u konkretnom slučaju status tužitelja kao potrošača ne pretpostavlja, već je na tužitelju teret dokaza da je predmetni Ugovor sklopio izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.3. Kao odlučnu okolnost ističe da su stranke 10. veljače 2016. sklopile Aneks kojim je provedena konverzija kredita u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Smatra da je time stvorena nova i valjana pravna osnova, bez učinka obnove, kojom je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u eurima. Sve uplate izvršene prema osnovnom Ugovoru uzete su u obzir pri izračunu konverzije, pa iznosi plaćeni prije konverzije nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. Stoga tužitelj nakon sklopljenog Aneksa nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredaba osnovnog Ugovora niti pravo na isplatu iznosa po toj osnovi.

2.4. U odnosu na zahtjev za isplatu razlike u glavnici tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je Aneks kojim je utvrđena nova glavnica u eurima sklopljen 10. veljače 2016., dok je tužba podnesena nakon isteka općeg zastarnog roka od pet godina. Osim toga, tužitelj je sklapanjem Aneksa prihvatio da nedospjela glavnica iznosi 11.604,44 eura, a Aneks u tom dijelu nije raskinut, poništen niti utvrđen ništetnim. Stoga smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku između tako ugovorene glavnice i glavnice obračunate primjenom početnog tečaja CHF.

2.5. U odnosu na isplatu po osnovi valutne klauzule tuženik također ističe prigovor zastare, smatrajući da se radi o zahtjevu za naknadu štete na koji se primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Nadalje, tvrdi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz dispozitivne odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima i da je stoga isključena od ispitivanja nepoštenosti. Podredno navodi da su odredbe o valutnoj klauzuli jasne i razumljive te da je tužitelj prije sklapanja Ugovora bio upoznat sa značenjem valutne klauzule i mogućnošću promjene tečaja, kao i s ekonomskim posljedicama koje takva promjena može imati na njegove obveze. Ističe da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF niti na njega utjecati te da je valutna klauzula mogla djelovati u oba smjera, ovisno o kretanju tečaja.

2.6. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi da je sve promjene provodio u skladu s tada važećim propisima te da je tužitelja obavještavao o promjenama kamatne stope i dostavljao mu izmijenjene otplatne planove. Ističe da je naknadno donesena metodologija kojom su (počevši od 1. siječnja 2014.) definirani parametar, fiksna marža i razdoblja promjene kamatne stope te da je za kredite s valutnom klauzulom u CHF zakonom ograničena kamatna stopa na 3,23 %, što se primjenjivalo i na sporni Ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika. Zbog toga smatra da je tužitelju već pružena odgovarajuća zakonska zaštita.

2.7. Podredno osporava visinu potraživanja i tijek zateznih kamata. Tvrdi da nije bio nepošteni stjecatelj pa bi zatezne kamate, ako bi zahtjev za isplatu bio osnovan, mogle teći tek od podnošenja tužbe. Navodi i da se pri izračunu eventualne preplate trebaju uzeti u obzir razdoblja u kojima je zbog tečaja CHF nižeg od početnog tužitelj plaćao manje iznose, odnosno tzv. negativne tečajne razlike.

2.8. Ako bi sud utvrdio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 1.047,63 eura s osnove manje plaćenih anuiteta u razdobljima u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od njihova dospijeća do isplate.

2.9. Tuženik ponavlja da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZID ZPK/15. Međutim, opreza radi te pod uvjetom da sud utvrdi da je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu osnovan, ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova preplate priznate konverzijom u iznosu od 3.044,77 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

2.10. Osporava i zatraženi trošak tužitelja te predlaže odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje svih tužbenih zahtjeva tužitelja, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

2.11. U tijeku postupka, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tuženik je u podnesku od 13. veljače 2026. uredio prigovor radi prebijanja, navodeći da njegova tražbina s osnova negativnih razlika iznosi 1.050,58 eura (list 635 spisa).

3. Podneskom od 19. svibnja 2026., nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem i dopune nalaza i mišljenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uskladivši njegov kondemnatorni dio s rezultatima vještačenja. Konačno uređenim glavnim tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti odredaba o isključivoj mjesnoj nadležnosti, promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 5.428,86 eura, i to iznosa od 4.634,70 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzul i te iznosa od 794,16 eura na ime razlike u glavnici, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, odnosno od 30. rujna 2015. do isplate na iznos koji potražuje na ime razlike u glavnici.

3.1. Ujedno je postavio dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva. Prvim eventualno kumuliranim zahtjevom, pored istih zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.108,93 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Taj iznos obuhvaća iznose iz glavnog tužbenog zahtjeva u ukupnoj visini od 5.428,86 eura i iznos od 1.350,72 eura na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne pozitivne iznose preplate po osnovi valutne klauzule do 30. rujna 2015., umanjeno za preplatu priznatu u konverziji u iznosu od 2.670,65 eura.

3.2. Drugim eventualno kumuliranim zahtjevom, pored zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, potražuje isplatu iznosa od 1.350,72 eura s daljnjim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos predstavlja obračunate (uglavničene) zakonske zatezne kamate na pojedine iznose preplate po osnovi valutne klauzule do 30. rujna 2015.

3.3. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženik se usprotivio preinaci, posebno u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu s osnova procesnih kamata, ističući da tužitelj navedeno potražuje po novoj pravnoj osnovi o kojoj u tijeku postupka nije bilo riječi. Sud je, unatoč protivljenju tuženika, dopustio preinaku tužbe smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Ujedno valja ukazati da je preinaka postavljanjem eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva uslijedila kao odgovor na neujednačenu praksu općinskih i županijskih sudova, pa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, o pravnim učincima konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. U takvim bi okolnostima bilo pretjerano formalistički uskratiti tužitelju mogućnost ostvarenja sudske zaštite postavljanjem zahtjeva prilagođenih različitim pravnim shvaćanjima izraženima u sudskoj praksi.

3.4. Stoga je sud dopustio preinaku i odlučio kao u točki I izreke rješenja.

3.5. U odnosu na konačno uređeni tužbeni zahtjev ukazuje se da je čl. 188. st. 2. ZPP propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. S obzirom na to da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva identičan u glavnom i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima, sud smatra da je tužitelj istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba (o mjesnoj nadležnosti, promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli), a da se kondemnatorni tužbeni zahtjev sastoji od glavnog zahtjeva i dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva.

4. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš iz društva Marimar-fin d.o.o. te je saslušan tužitelj kao stranka.

5. Tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba su osnovani.

5.1. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, glavni zahtjev nije osnovan, a nije osnovan ni prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

5.2. Drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 1.350,72 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime uglavničenih zateznih kamata, osnovan je u pretežitom dijelu (u pogledu glavnice i dijela zateznih kamata).

5.3. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti, načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF , sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5102146492 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. prosinca 2004., kao i zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih zbog primjene nepoštenih i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli te iznosa razlike u glavnici, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

6.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 10. veljače 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102146492 u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK/15).

6.2. Predmet spora je i tuženikov zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tražbine tužitelja s njegovom tražbinom u iznosu od 1.050,58 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika nastalih u razdobljima u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 9. prosinca 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 51400607-5102146492, kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 54.750,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Rok vraćanja kredita bio je 168 mjeseci, a ugovoreni iznos anuiteta 467,73 CHF.

7.1. Nije sporno da je člankom 8. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 5,49 % godišnje, te da je određeno kako se tijekom trajanja Ugovora kamatna stopa, kao i način njezina obračuna i naplate, mogu mijenjati u skladu s važećim odlukama tuženika. Ugovorena je i valutna klauzula u CHF, prema kojoj se obveze iz Ugovora obračunavaju po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja njegova žiroračuna. Među strankama nije sporno ni da su se tijekom otplate povećali iznosi anuiteta koje je tužitelj plaćao.

7.2. Također nije sporno da je 10. veljače 2016., na temelju ZID ZPK/15, sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102146492, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je utvrđeno da je nedospjela glavnica prije konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila 16.731,65 CHF, a nakon provedene konverzije 11.604,44 eura. Utvrđen je i više uplaćeni iznos od 22.940,81 kuna, koji iznos se, prema Aneksu, koristi za podmirenje dijela budućih anuiteta.

8. Sporni su osnovanost i visina glavnog i eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja te osnovanost tuženikova prigovora radi prebijanja. Pritom je odlučno može li se tužitelj osnovano pozivati na ništetnost odredaba osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutno j klauzuli nakon što je sklopio Aneks u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na isplatu iznosa preplaćenih po osnovi valutne klauzule, razlike u glavnici i zateznih kamata obračunatih do dana konverzije.

9. Najprije je valjalo odlučiti o zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 18. Ugovora, kojom je određeno da je u slučaju spora stvarno nadležan sud u Zagrebu.

9.1. Kako predmetni Ugovor predstavlja potrošački ugovor (što će nastavno biti obrazloženo), za ocjenu ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora ("Narodne novine", broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim i s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

9.2. Unatoč tome što je predmetni Ugovor, čije su odredbe predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije, te ih implementirati u svoje propise. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredba čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom potrebno je da je protivna načelu savjesnosti i poštenja, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da je uzrokovala znatnu neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama.

9.3. Ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu formulirao je unaprijed tuženik kao trgovac, jer je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu i o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji će se kasnije predočiti. Ugovaranjem nadležnosti suda u Zagrebu, tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (gotovo 270 km u jednom smjeru), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove odlaska u Zagreb radi angažiranja odvjetnika i po potrebi pristupa na sud radi saslušanja, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

9.4. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ona je u smislu čl. 87. ZZP/03 ništetna, a budući da tužitelj ima prebivalište na području Općinskog suda u Puli, to se nadležnost ovoga suda može posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2010. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačk im stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, koje uređuju nadležnost država članica, kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište il i pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača.

9.5. Slijedom navedenog, odredba čl. 18. Ugovora o mjesnoj nadležnosti nepoštena je i ništetna u smislu čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude.

10. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

10.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

10.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.5. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten dokazivati da je u predugovornoj fazi pojedinačno pregovarao s tužiteljem, da mu je pružio odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba na visinu njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč potpunoj obaviještenosti, pristao sklopiti takav ugovor.

11.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. On je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2004. radi rješavanja stambenog pitanja svoga sina, koji je tada otišao na studij. Budući da mu je neko vrijeme plaćao podstanarstvo, odlučio je kupiti stan i umjesto najamnine otplaćivati kredit. Riječ je o stanu površine 39 m² u kojem i danas žive njegov sin i snaha, a nikada ga nisu iznajmljivali niti koristili za poslovnu djelatnost. U vrijeme sklapanja ugovora on nije bio vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Prije sklapanja ugovora raspitivao se o kreditima i u drugim bankama, ali se odlučio za tuženu banku jer je već bio njen klijent. Tada je radio kao trener u jedriličarskom klubu Vega i plaću od približno 3.500,00 kn primao na račun kod tuženika. U banci mu je ponuđen kredit vezan uz CHF uz objašnjenje da je to za njega najisplativije. Postojali su i krediti vezani uz euro, ali on zbog visine svojih primanja nije ispunjavao uvjete za takav kredit. Međutim, napomenuo je da su u banci promovirali upravo kredite vezane uz CHF uz obrazloženje da je riječ o stabilnoj valuti. Naveo je da je znao značenje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te da mu je bilo jasno da se rata kredita može mijenjati. Međutim, u banci mu nisu objasnili rizike vezane uz CHF, niti kada i prema kojim se parametrima može mijenjati kamatna stopa. Rečeno mu je da je riječ o stabilnom kreditu i da ne bi trebalo biti znatnih promjena. Budući da je bio klijent tuženika, imao je povjerenja u banku i u preporuku bankarice. Početna rata iznosila je oko 1.500,00 kuna, a nastavno je porasla na više od 3.000,00 kuna, što je čitavoj obitelji predstavljalo velik financijski teret i izvor stalne neizvjesnosti jer nisu znali hoće li moći podnijeti daljnji rast rate. Na sklapanju aneksa kojim je provedena konverzija odlučio se iz razloga što više nije mogao financijski podnositi otplatu prema osnovnom ugovoru. Želio je izaći iz kredita vezanog uz CHF i plaćati manju ratu. Prije potpisivanja pročitao je i osnovni ugovor i aneks, ali nije mogao utjecati na njihov sadržaj. Oba ugovora su unaprijed pripremljena od strane banke, a on ih je mogao prihvatiti ili odbiti. Javni bilježnik mu pri ovjeri ugovora nije dao posebna objašnjenja. Ugovor o kreditu sklopljen je u Puli, ali je naknadno morao ići i u Zagreb nešto potpisati.

11.2. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti jer je iskazivao jasno, uvjerljivo i životno, a njegov je iskaz u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu i utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju njegova iskaza utvrđeno je da je predmetni Ugovor sklopio radi kupnje stana kojim je riješio stambeno pitanje svome sinu, dakle u svrhu koja nije povezana s njegovim zanimanjem, poslovnom aktivnošću ili poduzetničkom djelatnošću. Stoga ga je sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. točke 1. ZZP/03.

11.3. Iskazom tužitelja utvrđeno je i da u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije bio upoznat s parametrima njihove promjenjivosti te da mu je kredit uz valutnu klauzulu u CHF ponuđen kao povoljan i stabilan, bez predočenja rizika koje takvo ugovaranje može imati na visinu njegovih obveza.

11.4. Tuženik, na kojemu je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužitelju u predugovornoj fazi predočio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive informacije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredaba. Nije dokazao ni da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti njihov sadržaj, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni Ugovor predstavlja unaprijed formulirani tipski ugovor trgovca na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati (drukčije nije dokazano). Stoga, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11.5. Pisani iskaz RH i općenite upute, brošure i druga dokumentacija o informacijama koje su trebale biti dostupne korisnicima kredita, koji su dostavljeni od strane tuženika, ne dokazuju koje su konkretne informacije dane upravo tužitelju niti da se s njim pojedinačno pregovaralo. RH nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora s tužiteljem, pa njezin pisani iskaz ne može dovesti u sumnju neposredan i uvjerljiv iskaz tužitelja o tijeku predugovorne faze.

12. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je predmetni Ugovor, sklopljen između tužitelja kao potrošača i tuženika kao banke, obuhvaćen pravomoćnom presudom donesenom protiv tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisanom u točki 10. obrazloženja. Stoga je sud, u skladu s čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz te presude da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne. Pritom potrošači i nakon sklapanja dodatka radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

13. Glede ostalih navoda istaknutih po tuženiku valja reći sljedeće. U postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope. Stoga za ovaj spor nije odlučno pitanje načelne dopuštenosti valutne klauzule, koja je bila dopuštena prema čl. 395. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91), niti eventualno postojanje objektivnih tržišnih okolnosti koje su utjecale na povećanje kamatne stope tijekom otplate kredita.

13.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ov isnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

13.2. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje načelno dopušteno. Međutim, neosnovano smatra da valutna klauzula, zato što je zakonom dopuštena, ne može biti predmet ocjene poštenosti. U kolektivnom je sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pri čemu su nacionalni sudovi ocijenili da konkretne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježu testu poštenosti u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača te su ih ocijenili nepoštenima i ništetnima, a tim su utvrđenjima sudovi u pojedinačnim postupcima, kakav je i ovaj, vezani. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze. S druge strane, bankama su, kao profesionalcima, bile poznate priroda i specifičnosti švicarskog franka te mogućnost i posljedice znatne promjene njegova tečaja, kao i poseban rizik povezan s tom valutom zbog činjenice da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, a koj i rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve su ugovorne odredbe stoga uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer su bili neizvjesni i iznos glavnice kredita koji je tužitelj imao obvezu vratiti banci i cijena kredita, budući da je i iznos kamata bio vezan uz švicarski franak.

13.3. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorn ih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

13.4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke presude.

14. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (koji odgovara čl. 323. st. 1. ZOO/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Tužitelj bi stoga imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/91 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 210. ZOO/91 – čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 214. ZOO/91 – čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom bi prilikom odlučivanja o visini restitucije u utuženom razdoblju do konverzije valjalo uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini valjano određen, a time i pošten parametar.

15. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102146492 sukladno odredbama ZID ZPK/15, za odluku o kondemnatornom zahtjevu odlučno je kakve pravne učinke provedena konverzija proizvodi na restitucijska prava tužitelja.

15.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. spomenuti Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući da ZID ZPK/15 u opisanim okolnostima zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

15.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je na temelju ZID ZPK/15 konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu , bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

15.3. Sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženika na povrat iznosa preplaćenih po osnovi povećanja kamatne stope i tečaja valute CHF (čl. 160. ZOO/05), koja bi inače proizlazila iz opće odredbe obveznog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Stoga više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa, odnosno ZID ZPK/15, derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza uređenih valjanim Aneksom Ugovoru o kreditu, na način propisan ZID ZPK/15.

15.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav bi postojao da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

15.5. Slijedom navedenog, potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita , odnosno do 30. rujna 2015., jer taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

16. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš iz društva MARIMAR- FIN d.o.o.

16.1. Za izradu nalaza i mišljenja vještakinja je koristila početne ugovorne parametre, i to iznos kredita od 54.750,00 CHF, početnu kamatnu stopu od 5,49 % godišnje, početni tečaj na dan isplate kredita od 4,935700 kuna za 1 CHF te početni mjesečni anuitet od 467,73 CHF.

16.2. Vještakinja je u nalazu i mišljenju (list 556 – 604 spisa) i pisanoj dopuni (list 655 – 665 spisa) utvrdila da je tužitelj u razdoblju do 30. rujna 2015. po osnovi promjene tečaja CHF, u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita, više platio ukupno 4.634,70 eura. U razdobljima u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja utvrđene su negativne tečajne razlike u ukupnom iznosu od 1.050,58 eura.

16.3. Nadalje je izračunala da razlika između preostale glavnice konvertiranog kredita i stvarno preostale glavnice kredita u CHF preračunate po početnom tečaju iznosi 794,16 eura, koliko je viša protuvrijednost konvertiranog kredita. Zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi valutne klauzule do provedene konverzije (odnosno do 30. rujna 2015.) iznose 1.350,72 eura.

16.4. Vještakinja je zaključila da je tuženik konverziju proveo pravilno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te tužitelja matematički izjednačio s položajem korisnika odgovarajućeg kredita s valutnom klauzulom u eurima, uzimajući u obzir sve njegove dotadašnje uplate.

16.5. Ukazuje se da je vještakinja u nalazu i mišljenju obračunala i preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, kao i zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do provedene konverzije, međutim, kako tužitelj ne potražuje isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, u tom dijelu nalaz i mišljenje nije posebno cijenjeno. Naime, sud je omaškom naložio vještakinji da obračuna i tu preplatu iako ona nije sadržana u zahtjevu tužitelja.

17. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje i njegovu dopunu te je u skladu s rezultatima vještačenja uredio tužbeni zahtjev na način naveden u točki 3. obrazloženja ove presude.

17.1. Tuženik nije prigovorio matematičkim izračunima vještakinje niti je predložio njezino saslušanje na raspravi, ali je osporio pravnu osnovu zahtjeva, pozivajući se na pravne učinke provedene konverzije. Istaknuo je i prigovor radi prebijanja tražbine od 1.050,58 eura s osnove negativnih tečajnih razlika.

17.2. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje te njegovu dopunu prihvatio u cijelosti, ocijenivši ih jasnima, potpunima i objektivnima te izrađenima na temelju dokumentacije sadržane u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika koji se odnose na pravne učinke provedene konverzije pravne su prirode te nisu doveli u sumnju pravilnost izračuna vještakinje.

18. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravo na isplatu glavnice iznosa preplaćenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF.

18.1. Svi iznosi koje je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njegovih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Stoga iznos od 4.634,70 eura po osnovi pozitivnih tečajnih razlika nije bez pravne osnove ostao u imovini tuženika, pa tužitelj nema pravo na njegovu isplatu.

18.2. Tužitelju ne pripada ni iznos od 794,16 eura po osnovi razlike u glavnici. Taj iznos predstavlja razliku između glavnice utvrđene u konverziji i preostale glavnice kredita u CHF preračunate primjenom početnog tečaja. Međutim, takav izračun ne uzima u obzir pravne učinke konverzije kojom je kredit s učinkom od njegova sklapanja pretvoren u odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj je sklapanjem Aneksa prihvatio novu glavnicu izraženu u eurima, a odredbe Aneksa nisu utvrđene ništetnima niti su na drugi način izgubile pravne učinke. Vještačenjem je, osim toga, utvrđeno da je konverzija pravilno provedena u skladu sa ZID ZPK/15.

18.3. Slijedom navedenog, odbijen je kondemnatorni dio glavnog tužbenog zahtjeva za isplatu ukupnog iznosa od 5.428,86 eura, koji se sastoji od iznosa od 4.634,70 eura po osnovi preplate zbog valutne klauzule te iznosa od 794,16 eura po osnovi razlike u glavnici.

18.4. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

19. Iz istog razloga kao i glavni, odbijen je i prvi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.108,93 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Taj se zahtjev temelji na obračunskoj varijanti prema kojoj tužitelj potražuje iznose iz glavnog tužbenog zahtjeva u ukupnoj visini od 5.428,86 eura i iznos od 1.350,72 eura na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne pozitivne iznose preplate po osnovi valutne klauzule do 30. rujna 2015., umanjeno za preplatu priznatu u konverziji u iznosu od 2.670,65 eura. Međutim, ni takva obračunska varijanta nije u skladu s pravnim učincima pravilno provedene konverzije i pravnim shvaćanjem iz odluke Rev-457/2025-21, prema kojem potrošaču nakon konverzije ne pripada ponovna isplata glavnice preplaćenih iznosa iz osnovnog Ugovora. Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke presude.

20. Drugi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev osnovan je u pogledu glavnice. Tim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.350,72 eura, koji se sastoji od uglavničenih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene tečaja, obračunate od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015.

20.1. Prema pravnom shvaćanju proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-457/2025-21, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, obračunate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015., nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga potrošaču pripadaju u cijelosti, bez umanjenja za iznos preplate utvrđen pri konverziji, na temelju čl. 210. ZOO/91 (čl. 1111. st. 1. ZOO/05).

20.2. Budući da iznos od 1.350,72 eura predstavlja uglavničene zatezne kamate, na taj iznos daljnje zatezne kamate, u skladu s čl. 279. st. 2. ZOO/91 (čl. 31. st. 2. ZOO/05), mogu teći tek od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesne kamate). Tužitelj je zahtjev za isplatu navedenog osamostaljenog iznosa kamata prvi put postavio podneskom od 19. svibnja 2026., pa mu daljnje zatezne kamate na taj iznos pripadaju od 20. svibnja 2026. do isplate (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-243/2025 od 19. ožujka 2025).

20.3. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.350,72 eura prihvaćen sa zateznim kamatama od 20. svibnja 2026. do isplate, dok je u dijelu kojim su zatezne kamate na navedeni uglavničeni iznos zahtijevane za razdoblje od 1. listopada 2015. do 19. svibnja 2026. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, pa je odlučeno kao u točkama VI. i VII. izreke presude.

21. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. U odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i ne zastarijeva pa u tom dijelu nema govora o nastupanju zastare.

21.1. U odnosu na kondemnatorne tužbene zahtjeve sud ističe da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost, kao u ovom slučaju, ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba u pojedinačnoj parnici potrošača.

21.2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 22. svibnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Na navedeno ne utječe činjenica da je tužitelj nakon provedenog vještačenja uredio visinu zahtjeva i postavio eventualno kumulirane zahtjeve. Već je tužbom zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja pa je zastara prekinuta podnošenjem tužbe. Okolnost da su daljnje zatezne kamate na uglavničeni iznos kamata zatražene tek navedenim podneskom relevantna je samo za početak njihova tijeka, kako je obrazloženo u točki 20.2. ove presude, no ne i za tijek zastare. Stoga nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

22. Tražbina koju tuženik ističe prigovorom radi prebijanja nije osnovana.

22.1. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 1.050,58 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, s osnove manje plaćenih anuiteta u razdobljima u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Iako je vještakinja u nalazu i mišljenju obračunala i tzv. negativne tečajne razlike, u kojem dijelu sud također prihvaća matematički obračun vještakinje, a ni stranke ga nisu osporile, tuženik neosnovano smatra da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužitelja.

22.2. Propisi o zaštiti potrošača ugovornu odredbu smatraju nepoštenom i ništetnom u dijelu u kojem djeluje na štetu potrošača, ali ne i u dijelu u kojem potrošaču ide u korist. Ništetnost ugovornih odredaba u kolektivnom sporu utvrđena je radi zaštite potrošača i iz razloga koji se mogu pripisati bankama kao profesionalcima. Upravo je zbog postupanja banaka nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo. U razdobljima u kojima je tečaj bio niži od početnog tužitelj nije stekao nešto iz imovine tuženika, nego je samo svoju ugovornu obvezu podmirio u iznosu koji je proizlazio iz tečaja koji je tuženik tada primjenjivao.

22.3. Stoga nije utvrđeno postojanje tuženikove tražbine u iznosu od 1.050,58 eura s pripadajućim zateznim kamatama te je odlučeno kao u točki VIII. izreke presude.

22.4. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova preplate priznate konverzijom u iznosu od 3.044,77 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Međutim, kako je preplata utvrđena Aneksom ugovora o kreditu, čija valjanost u tijeku postupka nije dovedena u pitanje, nema osnova za povrat navedene preplate. Osim toga, iz pravnog shvaćanja proširenog Vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske (točka 15.2. obrazloženja) proizlazi da tužitelj ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji. Stoga je odlučeno kao u točki IX. izreke presude.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio s deklaratornim tužbenim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba, dok je u odnosu na kondemnatorni dio, u pretežitom dijelu uspio s drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, i to za isplatu iznosa od 1.350,72 eura, dok nije uspio samo u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na navedeni uglavničeni iznos za razdoblje od 1. listopada 2015. do 19. svibnja 2026. Okolnost da su glavni i prvi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev odbijeni kao neosnovani nije od utjecaja na odluku o trošku, budući da u odnosu na njih nisu nastali posebni troškovi postupka. Stoga je sud, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, ocijenio da tužitelju pripada naknada potrebnih troškova postupka u cijelosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-172/2008 od 15. siječnja 2013., Rev- 1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i Rev-451/2022-2 od 3. listopada 2023.).

23.1. Pri odmjeravanju visine troškova treba uzeti u obzir vrijednost predmeta spora drugog eventualno kumuliranog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio, odnosno iznos od 1.350,72 eura.

23.2. Tužitelju pripada po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 9. travnja 2024., 18. rujna 2024. i 24. lipnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 29. ožujka 2024., 9. rujna 2024., 27. rujna 2024. i 19. svibnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife) te 50 bodova za sastav podneska od 11. lipnja 2026. (Tbr. 8.3. Tarife), ukupno 850 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.700,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 425,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 2.125,00 eura.

23.3. Također, tužitelju je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 350,00 eura.

23.4. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 2.475,00 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

23.5. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Naime, sud tužitelju nije priznao trošak izdavanja dokumentacije jer u zahtjevu za naknadu troška nije određeno na koju se dokumentaciju taj trošak odnosi niti je dostavljen dokaz o njegovu nastanku. Nije mu priznat ni trošak opomene pred tužbu, jer se ne radi o parničnom trošku niti je sastavljanje opomene pred tužbu bila procesna pretpostavka za vođenje parnice. Sud tužitelju nije priznao ni trošak sastava podneska od 4. prosinca 2023. jer navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje parnice, kao ni trošak sastava podneska od 1. travnja 2026. jer sud po tom podnesku nije postupio niti je traženje tužitelja našao osnovanim. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu jer ista nije plaćena, kao ni za presudu jer tužitelj kao potrošač nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu.

23.6. Tuženiku na temelju čl. 154. st. 5. ne pripada pravo na trošak pa je njegov zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

23.7. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II. do IV. izreke rješenja.

U Puli 29. rujna 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima