REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-5527/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković, uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužitelja ĐI, rođenog **.**.2005., državljanina Maroka, koji trenutno boravi u Tranzitnom prihvatnom centru za stranice Trilj, a kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, Velika Gorica, Rudolfa Fizira bb, radi zadržavanja, 29. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso KLASA: NK-UP/I-216-03/26-03/34, URBROJ: 511-19-48-26-1 od 9. rujna 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso KLASA: NK-UP/I-216-03/26- 03/34, URBROJ: 511-19-48-26-1 od 9. rujna 2026. tužitelju, tražitelju međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, određeno je zadržavanje smještajem u Tranzitni prihvatni centar za strance Trilj na najkraće moguće vrijeme, a najdulje do dva mjeseca od dana uručenja rješenja s time da se zadržavanje računa od dana donošenja rješenja.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Dodaje da je osporavano rješenje nezakonito iz razloga što je tuženo tijelo donijelo pobijano rješenje protivno načelu materijalne istine (članak 8. Zakona o općem upravnom postupku) te načelu samostalne i slobodne, savjesne i brižljive ocjene dokaza (članak 9. Zakona o općem upravnom postupku). Opisuje da mu je izrečena mjera ograničenja kretanja prvenstveno iz razloga jer je ranije u Republici Hrvatskoj podnosio namjere za međunarodnu zaštitu, ali je nepoznavajući dublinski sustav napuštao Republiku Hrvatsku. Iznosi da je, kada je shvatio da je isključivo Republika Hrvatska nadležna za rješavanje njegovog zahtjeva za azil, sam zatražio dobrovoljni povratak. Smatra da je ograničenje kretanja smještajem u Prihvatni centar kao najstroža moguća mjera sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti pretjerana. Nastavlja da nema namjeru bježati niti je imao namjeru zloporabiti postupak, kako to netočno zaključuje tuženik u pobijanom rješenju. Ističe da je tuženik propustio konkretizirati i obrazložiti individualnu procjenu temeljem koje je donio pobijano rješenje, pa se iz tog razloga rješenje ne može ispitati jer je izostalo valjano obrazloženje. Ukazuje da ga tuženik nije saslušao u postupku donošenja rješenje o ograničavanju slobode kretanja u svojstvu stranke, pa da mu nije omogućio da se očituje o svim činjenicama i okolnostima. Smatra da u pobijanom rješenju nisu navedeni konkretni razlozi oduzimanja njegove slobode. Mišljenja je da je prvostupanjsko tijelo propustilo utvrditi sve činjenice i okolnosti konkretnog slučaja te iznijeti relevantne i dostatne razloge i dokaze za ovakvu odluku, relevantno i dostatno obrazložiti na temelju čega i kako je utvrdilo da postoje razlozi iz članka 54.a Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te relevantno i dostatno obrazložiti zašto se posegnulo za najtežom mjerom. Naglašava da ne postoji niti jedan razlog iz kojeg bi se dalo zaključiti da bi on namjeru podnošenja zahtjeva temeljio na razlozima u cilju onemogućavanja daljnjeg postupanja i to jer ispunjava sve uvjete za azil, budući da mu u Maroku prijeti opasnost da mu se ograniči sloboda ili život i zdravlje te jer se ionako ne može prisilno udaljiti iz Republike Hrvatske zbog primjene načela iz članak 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Navodi da duljina trajanja mjere određene u pobijanom rješenju uopće nije obrazložena. Predlaže poništiti rješenje tuženika te usvojiti njegov zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći te da se pružatelju besplatne pravne pomoći isplati zatraženi iznos.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je tužba neosnovana. Ističe da se tužitelj očitovao o svim činjenicama i okolnostima nakon čega je individualnom procjenom donio zakonito rješenje. Ističe da je tužitelj temeljem članka 52. stavka 4. točke 9. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti bio dužan ostati na području Republike Hrvatske za vrijeme trajanja postupka odobrenja međunarodne zaštite, a što nije učinio već je u tri navrata napuštao Republiku Hrvatsku iz čega proizlazi da ne poštuje zakonske odredbe kao tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj te da nema stvarnu namjeru zadržati se na području Republike Hrvatske. Dodaje da je tužitelju bilo potrebno odrediti zadržavanje tijekom postupka međunarodne zaštite na najkraće moguće vrijeme, a najduže do dva mjeseca radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojim se temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez zadržavanja jer postoji opravdana sumnja da bi tužitelj mogao napustiti Republiku Hrvatsku prije završetka postupka i donošenja odluke o njegovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu odnosno da postoji opravdan rizik za bijeg. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj državljanin Maroka te tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

7. Sporno je, je li mu tuženik pravilno i zakonito odredio zadržavanje smještajem u Tranzitni prihvatni centar za strance Trilj.

8. Člankom 54.a Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 70/15., 127/17., 33/23., 17/25. i 59/26.) propisano je da se tražitelja i stranca u transferu može zadržati u specijaliziranom objektu za zadržavanje ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno: 1. zbog sprječavanja bijega i utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelje zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez zadržavanja ako postoji opasnost od bijega

2. zbog utvrđivanja i provjere identiteta ili državljanstva

3. zbog zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka

4. zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite žele odgoditi ili otežati izvršenje rješenja o protjerivanju i/ili vraćanju donesenog sukladno odredbama zakona kojim se propisuju uvjeti ulaska, kretanja i boravka stranaca

5. zbog nepoštivanja rješenja o ograničenju slobode kretanja iz članka 54. ovoga Zakona, a i dalje postoji opasnost od bijega

6. zbog utvrđivanja prava tražitelja na ulazak na državno područje tijekom postupka na granici sukladno članku 42. ovoga Zakona

7. zbog osiguranja transfera ako postoji opasnost od bijega, sukladno članku 44.

Uredbe (EU) 2024/1351 (stavak 1.).

Nadalje, propisano je da se opasnost od bijega utvrđuje individualnom procjenom činjenica i okolnosti svakog konkretnog slučaja (stavak 2.), da se zadržavanje u specijaliziranom objektu za zadržavanje može odrediti ako se utvrdi da se ne mogu djelotvorno primijeniti druge manje prisilne mjere (stavak 3.), da se mjera iz stavka 1. toga članka primjenjuje ako na temelju okolnosti svakog pojedinog slučaja nazočnost tražitelja nije moguće postići mjerama propisanim člankom 54. stavkom 2. toga Zakona (stavak 4.), da se mjera zadržavanja iz stavka 1. ovoga članka izriče dok za to postoje razlozi, a u slučaju iz stavka 1. točke 3. toga članka do okončanja postupka (stavak 5.). Također, propisano je da Ministarstvo, policijska uprava odnosno policijska postaja donosi rješenje o zadržavanju u kojem navodi razloge zadržavanja i činjenice zašto se ne mogu primijeniti druge manje prisilne mjere iz članka 54. stavka 2. toga Zakona (stavak 11.).

9. Tuženik je osporavanim rješenjem odredio tužitelju zadržavanje jer je u upravnom postupku utvrđeno da je tužitelj 9. rujna 2026. vraćen sukladno dublinskom postupku zrakoplovom kompanije "Eurowings" na letu broj: EW-972 iz Kölna, Njemačka u Zračnu luku "Franjo Tuđman". Navedeno je da je uvidom u Informacijski sustav Ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno da je predmetni izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj 24. srpnja 2023. u Postaji granične policije Donji Lapac. Dodano je da je nakon toga tužitelj bio upućen da se javi u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska ulica 41, nakon čega se nakon kraćeg vremena uputio u Švicarsku, od kuda je po dublinskom postupku prvi puta vraćen 16. veljače 2024. Izneseno je da je upućen da se javi u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagreb, Sarajevska ulica 41, te je nakon nekoliko dana drugi puta napustio Republiku Hrvatsku i otputovao u Nizozemsku od kuda je po dublinskom postupku drugi puta vraćen 4. kolovoza 2025., kojom prilikom je drugi puta izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj, nakon čega je upućen da se javi u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska ulica 41. Nastavljeno je da je treći puta predmetni napustio Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite te otputovao u Njemačku, od kuda je po dublinskom postupku vraćen 9. rujna 2026. u Zračnu luku "Franjo Tuđman" kojom prilikom je treći puta izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Istaknuto je da je, također, predmetni prilikom davanja iskaza mijenjao osobne podatke, odnosno izjavio je drugačije u državama članicama od onoga kako se predstavio u Republici Hrvatskoj. Napomenuto je da je tužitelja, s obzirom da je u više uzastopnih pokušaja napuštao Republiku Hrvatsku tijekom postupka međunarodne zaštite, potrebno zadržati smještajem u Prihvatni centar za strance. Zaključeno je da ga je, slijedom navedenog, sukladno članku 54.a stavku 1. točkama 1. i 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, potrebno zadržati tijekom postupka međunarodne zaštite radi sprječavanja bijega tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku te utvrđivanja i provjere identiteta i državljanstva, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja osobito ako postoji rizik od bijega.

10. Prema mišljenju suda osporavano rješenje je zakonito i s obzirom na okolnosti slučaja, dostatno obrazloženo. Naime, javnopravno tijelo je jasno navelo iz kojih razloga, a to je iz razloga sprječavanja bijega i utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelje zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez zadržavanja ako postoji opasnost od bijega smatra potrebnim primijeniti članak 54.a stavak 1. točku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

11. Uvidom u zapisnik o saslušanju stranca Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso KLASA: NK UP/I-216-03/26-03/34, URBROJ: 511-19-48-26-1 od 9. rujna 2026. utvrđeno je da je tužitelj izjavio da je 24. srpnja 2023. nakon nezakonitog ulaska u Republiku Hrvatsku izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu. Naveo je da je nakon toga otputovao u Švicarsku, od kuda su ga vratili u Republiku Hrvatsku 16. veljače 2024. Dodao je da su ga na zračnoj luci uputili u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, koje je napustio nakon nekoliko dana i otputovao u Nizozemsku. Iznio je da je drugi put vraćen u Republiku Hrvatsku po dublinskom postupku iz Nizozemske 4. kolovoza 2025., da je na zračnoj luci u policiji izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnom zaštitom i da je upućen u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagreb, što je i učinio te je nakon kraćeg vremena otputovao u Njemačku od kuda je sada vraćen. Iskazao je da mu je jasno da će zbog više uzastopnih pokušaja napuštanja Republike Hrvatske tijekom postupka međunarodne zaštite biti zadržan u Prihvatnom centru za strance. Iskazao je da od članova uže obitelji u Republici Hrvatskoj nema nikoga, a da nema ni odobrenje boravka u drugoj državi članici Europskog gospodarskog prostora.

12. Slijedom navedenog, sud smatra da je tuženik osnovano primijenio članak 54.a stavak 1. točku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i izrekao mjeru zadržavanja tužitelja u specijaliziranom objektu za zadržavanje, pri čemu se blaže mjere, s obzirom na razloge određivanja ograničenja slobode kretanja u konkretnom slučaju, ukazuju neprikladnima za svrhovito ostvarenje istoga cilja. Također, i trajanje mjere je pravilno određeno imajući u vidu sve okolnosti slučaja odnosno da je tužitelj tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

13. Odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem, budući da izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke, a imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja odnosno da je tužitelj saslušan pred tuženikom 9. rujna 2026. i da ne osporava da je u Republici Hrvatskoj izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu da bi zatim otputovao prvo u Švicarsku, zatim u Nizozemsku i na kraju u Njemačku.

14. Stoga je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24. i 39/26.) odlučiti kao u točki I. izreke presude.

15. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći od 14. rujna 2026. proizlazi da tužitelj nema dovoljno novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj odobrena mu je besplatna pravna pomoć u točki II. izreke presude u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine" broj: 140/15.).

16. Nadalje, kako je pravnu pomoć pružio odvjetnik Milan Banić u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. i 107/25.). Naime, odvjetniku je priznat zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 27. t. 1.) te zatraženi trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 27. t. 2.), a sve uvećano za pripadajući PDV. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Zagrebu 29. rujna 2026.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Milan Banić – e. komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava zagrebačka, Postaja aerodromske policije Pleso, Velika Gorica, Rudolfa Fizira bb

3. U spis