Posl.br. 26. P-474/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, u pravnoj stvari tužiteljice FE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Mučnjaku, odvjetniku Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Trg Bana Josipa

Jelačića 10, Zagreb, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne rasprave dana 1. rujna 2026. god. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, a objavljene dana 29. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2 Ugovora o kreditu broj 107/97, sklopljenog između tužitelja FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

2. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473 da tužitelju FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.317,55 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 23. svibnja 1997. godine s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 106/97. Navedenim kreditom tužitelju je stavljen na raspolaganje iznos od 20.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora. Tužitelj ističe kako je odredba čl.2 Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Naime, odredbom iz čl.2. Ugovora određeno je: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 357,33 kuna / 47,42 EUR.

Odredbama čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( dalje: ZZP-a), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, neovisno o tome radi li se o odredbama o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ili pak o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita.

Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Tijekom postupka tužiteljica se poziva se i na revizijske odluke Vrhovnog suda RH

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava navode postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova.

2.1.Prije upuštanja u raspravu, tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 11. kolovoza 2025. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.327,23 EUR dok se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe temeljem koje je tuženik od tužitelja navodno naplatio iznos od 357,33 kuna /47,42 EUR, pa bi vrijednost predmeta spora trebala iznositi onoliko koliko tužitelj može potraživati od tuženika za slučaj da se sporna odredba ugovora o kreditu oglasi ništetnom.

2.2.Tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ Zakon o parničnom postupku u članku 187. stavku 2. propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

U konkretnom slučaju, kada bi sud utvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe.

U smislu navedene zakonske odredbe, a da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti.“ Tužitelj nije dokazao da mu je ikakva povreda nastala niti je dokazao da bi mu eventualna povreda mogla nastati u budućnosti.

Obzirom na navedeno, odredba o naknadi za obradu kredita nije ni mogla uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a osobito kada se uzme u obzir da tužitelj nije dokazao da mu je naknada i naplaćena. Slijedom svega navedenog, tužitelj ni u kojem slučaju nema pravni interes za ovakvu pravnu zaštitu koju zahtijeva postavljenim tužbenim zahtjevom u toč. I. petita tužbe, jer njegovo pravo nikada nije bilo povrijeđeno niti će u budućnosti moći biti povrijeđeno.

Tužitelj nema osnovnu zakonsku pretpostavku za vođenje ove parnice u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu.

2.3.Tuženik u cijelosti osporava visinu i osnovu tužbenog zahtjeva, te navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga:

Prije svega, ističe se kako je pozivanje tužitelja na Zakon o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007, u potpunosti neosnovano iz razloga što je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 1997. godine, dok je Zakon o zaštiti potrošača stupio na snagu 2003. godine, pa se shodno tome predmetni zakon ne može primijeniti na ovaj predmet. Neovisno o tome, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom , jer je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita.

Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odlukom o tarifi za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano koliko iznosi naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj.

Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu.

Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

2.4.U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer tužitelj tvrdi da je naknada naplaćena 1997. godine.

Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade navodno izvršeno 1997. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od dvadeset i osam godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj br. 9016098379 (na listu 5-9), u internu uplatnicu o isplati i o naplati naknade ( na listu 10), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5.Uvidom u Ugovor o kreditu, utvrđeno je da je u članku 2. određeno: " Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor."

6.Tužiteljica, saslušana kao stranka u postupku iskazala je da je 1997.god. sklopila s tuženikom ugovor o kreditu na iznos od 20.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora. Kredit je trebala za kupnju automobila i isti je već rezervirala u autosalonu i stoga nije puno gledala ugovor o kreditu koji sam dobila na potpis. Da postoji u ugovoru odredba o plaćanju naknade i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i da je isto bila dužna platiti shvatila je tek po otplati kredita kada je detaljnije pogledala dokumentaciju. Nije pregovarala kod sklapanja ugovora i nitko ju nije uputio da je to moguće. No, smatra da ju se trebalo upozoriti na obveze kao i na obveze banke prije nego što je ugovor potpisala.

Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke budući je ista iskazivala životno I logično, u svemu uvjerljivo.

7. Nesporno je da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu koji je bio tipski, kojeg je sastavila banka-tuženik, a tužiteljici kao klijentici koja je trebala novčana sredstva za kupnju automobila, kao i drugim klijentima 1997.g. nije bilo poznato da bi mogla pregovarati o kojoj odredbi ugovora. U svakom slučaju, nalazila se u položaju "uzmi ili ostavi", što je općepoznato.

U čl. 322.st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je: " Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo."

8. Člankom 1021. ZOO-a), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu . Tuženik je u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO- a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništava. Nadalje, prema pravnom shvaćanju sa sastanka Građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda, održanog 5. studenoga 2020., ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništavom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a u konkretnom slučaju radi se također o odredbi koja je dala u dužnost korisniku kredita platiti sve naknade i troškove sukladno bančinoj odluci.

9. U spojenim predmetima Suda EU C-224/19 I C-259/19 zauzet je stav da naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Tužiteljica odnosno klijentica banke nije dobila ni usmeno objašnjenje niti pisano na što se odnose konkretne naknade, odnosno koje troškove pokrivaju. Prilikom isplate kreditnih sredstava, korisnik kredita mora odmah platiti naknadu za obradu kredita u konkretnom slučaju i kreditna sredstva mu se time umanjuju. Naknade i troškovi ne mogu se opravdati nikakvim realnim troškovima banke, a kao što je rečeno, kamate su cijena kredita. U klasičnom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao što je bio kredit od 20.000,00 DEM, koji je realiziran uplatom sredstava kredita na račun prodavatelja automobila, zasigurno nema troškova koje ne bi pokrila kamata na kreditna sredstva, jer se radi o novčanoj transakciji, radnji koja se podrazumijeva, kao i o ostalim redovnim radnjama, koje ulaze u redovno poslovanje banke, a za koje radnje banka naplaćuje kamatu cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa.

10.Predmetna ugovorna odredba protivna je pozitivnim prisilnim propisima Republike Hrvatske odnosno čl. 1021. ZOO-a, i izaziva neravnotežu u odnosima stranaka, jer, predstavlja nepotreban i netransparentan trošak za klijenta.

11.Sud smatra kako u ovom slučaju nema zastare jer "pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se" (čl. 328. ZOO-a) .

Nadalje, vrijednost predmeta spora, tužiteljica je odredila sukladno odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama, u najnižem iznosu, a to je 1.327,23 eura, tako da prigovor utvrđene vrijednosti spora, sud nije prihvatio.

12.Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužitelju je priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.317,55 eura uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška sastava tužbe Tbr.7/1, zastupanja na ročištima od 19.05.2026. i 1.09.2026. po Tbr. 9/1, za sastav podneska od 19.12.2025. po Tbr. 8/1, za svaku radnju 100 bodova ili 200,00 eura, i za pristup ročištu za objavu presude 50 bodova ili 100,00 eura, što ukupno čini 900,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV od 25% iznos od 225,00 eura, što ukupno čini 1.125,00 eura sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 126,00 eura, odnosno ukupno 152,55 eura.

13.Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci.

U Donjoj Stubici 29. rujna 2026.god.

Sudac

Vesna Posavec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika