1                      Poslovni broj Gž-521/2021-3

 

 

 

 

 

 

U   I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice J. R. iz I., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. C., odvjetniku iz V., protiv tuženika banka d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 2. P-429/2019-21 od 29. siječnja 2021. i rješenja istoga suda poslovni broj 2 P-429/2019-22 od 29. siječnja 2021., 9. svibnja 2024.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

                            Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 2. P-429/2019-21 od 29. siječnja 2021. potvrđuje u točki I. izreke i točki III. izreke.  

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 2 P-429/2019-22 od 29. siječnja 2021. potvrđuje.

 

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

 

Obrazloženje

 

              1. Citiranom presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 1.111,27 eur/8.372,88 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I. izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.348,80 eur/10.162,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2021. do isplate (točka III. izreke, pravilno je trebalo pisati točka II. izreke).

 

              2. Rješenjem poslovni broj 2 P-429/19-22 od 29. siječnja 2021. tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 62.21 eur/468,75 kn.

 

3. Protiv citirane presude i rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,  114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda i rješenje preinače na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška odbiju, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade troška žalbenog postupka.

 

              4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              5. Žalbe nisu osnovane.

 

              6. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 1.111,27 eur/8.372,88 kn s kamatama preplaćenog zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu zaključenog s tuženikom.

 

              7. Radi se o postupku u sporovima male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, na koji se sukladno odredbi iz čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19), odnosno odredbi čl. 107. st. 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22) primjenjuju odredbe čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), a prema kojoj odredbi presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga presudu nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              8. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude i rješenja bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbenim navodima, budući da presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama, te je iste moguće ispitati.

 

              9. Nije prijeporno da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao davateljem kredita 10. veljače 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj ...., kojim se tuženik, kao kreditor, obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 23.400,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 156 mjeseci, s time da se je početna kamatna stopa od 4,75% mijenjala Odlukom tuženika, te da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen.

 

              10. Odlučujući o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva na isplatu, sud prvog stupnja je kao o prethodnom pitanju odlučio o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP/07), Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12), rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), uvažavajući ujedno prema odredbi čl. 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

 

              11. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo te su uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

 

              12. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da nije bilo promjene kamatne stope od početka realizacije kredita pa do otplate istog tužiteljica manje platila iznos od 1.111,27 eur/8.372,88 kn, to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

 

13. Kao neosnovan sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da je petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. pa da je zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2014. te da nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

 

14. Stoga sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev u visini od 1.111,27 eur/8.372,88 kn sve sa zateznim kamatama prema odredbi čl. 29. ZOO-a s tijekom sukladno čl. 1115. ZOO-a.

 

15. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa).

 

16. Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda vezano za razloge kojima je iznesen zaključak u pogledu prethodnog pitanja pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, koje pitanje je sud prvog stupnja riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbama čl. 138.a ZZP/07 te čl. 502.c ZPP-a. Da je tome tako proizlazi i iz navoda odgovora na tužbu tuženika u kojima je istaknuo da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Stoga, imajući u vidu odredbe ZZP/07 u glavi XI kojima je regulirano pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

 

16.1. Naime, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao ključna ugovorna odredba u konkretnom slučaju ovisila je isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, koja nije navela istodobno i precizno određene uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, iz čega jasno proizlazi da takva odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

 

17. Nadalje, prema čl. 138.a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje - ZZP/14), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

 

18. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi „ Utvrđuje se da je drugotužena banka d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugotužena banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene  banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotužene banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time drugotužena banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ništetna je odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

                    19. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa, visinu kojeg tuženik žalbom niti ne dovodi u pitanje, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

 

              20. Žalbenim navodima da je vještačenje trebalo provesti na temelju objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, a ne na temelju početno ugovorene kamatne stope tuženik upire da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Opisani žalbeni razlog nije dopušten, a sve da tome nije tako za odgovoriti je da je prema ustaljenoj sudskoj praksi prihvaćeno pravno stajalište da je potrošač imao otplatiti kredit prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi jer su sva povećanja tijekom razdoblja otplate kredita nastala jednostranom odlukom banke i kao takva su nepoštena i ništetna.

 

21. Pri tome, tvrdnja tuženika da je sklapajući kredit postupao sukladno zakonu jer da je kamatna stopa koju je tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao, manja od najviše Zakonom dopuštene kamatne stope, ne oslobađa istog obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu.

 

22. Jednako tako, činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe. Ništetnost te odredbe ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez nje, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

 

23. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, za odgovoriti je da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

 

24. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 25. travnja 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

 

25. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), te donio na zakonu osnovano rješenje poslovni broj 2 P-429/2019-22 od 29. siječnja 2021., budući da sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife tužiteljici pripada naknada parničnog troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude 29. siječnja 2021. u dosuđenom iznosu.

 

26. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, a na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a kao u izreci rješenja.

 

 

27. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

 

 

U Rijeci 9. svibnja 2024.

 

 

            Sudac

            Dubravka Butković Brljačić, v.r.