Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-245/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Marije Miladin kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja te Dubravke Penić Lukač, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Letici, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, radi mobinga , odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 16636/2021-13 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-16636/2021-13 od 20. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 16636/2021-13 od 20. prosinca 2024. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice kojim je potraživala od tuženika isplatu iznosa od 35.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog povrede materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti njezin zahtjev u cijelosti, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tužiteljice nije osnovana.

4. Predmet ovog spora je naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed mobinga tužiteljice od strane njenog poslodavca (tuženika) donošenjem Naloga o upućivanju na mjesto rada od 24 listopada 2016. u [obrt] .

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Nadalje ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke ovaj je sud ocijenio da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP a, slijedom čega navodi žalbe u ovom dijelu nisu osnovani.

6. Pošavši od utvrđenja da je nesporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika, i da je Nalogom o upućivanju na mjesto rada od 24. listopada 2016. bila upućena na [obrt], u svezi kojeg Naloga niti tvrdi niti dokazuje da je na bilo koji način isti pobijala u smislu čl. 133. Zakona o radu (NN, 93/14 i dr., dalje: ZR) podnoseći zahtjev za zaštitu prava i dr., a niti da bi u sudskom postupku ishodila da se isti stavi van snage, sud prvog stupnja utvrđuje da taj Nalog proizvodi pravne učinke, i što onemogućuje dobivanje novčane naknade, čak i kada bi tvrdnje tužiteljice o mobingu i dr. bile točne, pri čemu ukazuje da nije moguće protekom propisanih rokova, pa i u ovom postupku utvrđivati zakonitost predmetnog akta tuženika tj. Naloga od 24. listopada 2016. Stoga sud utvrđuje da navedeno samo po sebi dovodi do neosnovanosti zahtjeva tužiteljice, pri čemu dodatno ukazuje da je spomenuti Nalog usklađen s odredbom čl. 6. st. 3. i 5. Pravilnika o radu tuženika, kao i s ugovorom o radu tužiteljice, posebno odredbom čl. III. st. 2., kojom se omogućuje poslodavcu tj. tuženiku da tužiteljicu može uputiti na svako mjesto rada koje odgovara radnom mjestu iz sklopljenog ugovora (Liječnik specijalist anesteziolog s užom specijalizacijom intenzivne medicine), a do čega je došlo u konkretnom slučaju i za što se onda ne može smatrati da predstavlja narušavanje dostojanstva odnosno mobing. U tom smislu činjenični navodi tužbe, kao i iskaz saslušane tužiteljice i svjedoka o tome da radno mjesto iz Naloga ne uvažava njezinu užu specijalizaciju te stečena znanja i radno iskustvo, u kojem smislu premještaj smatra napadom na njezino dostojanstvo te osvetom za ranije ukazivanje na nepravilnosti u radu, po stavu prvostupanjskog suda ne dokazuju osnovanost zahtjeva za novčanom naknadom, niti utemeljenost zatražene visine naknade a nije vidljivo niti da je tužiteljica zatražila zaštitu u smislu odredbe čl. 134. ZR-a. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zahtjev tužiteljice utvrđuje neosnovanim te ga odbija u cijelosti.

7. Po ocijeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik, kao poslodavac, na bilo koji način vršio mobing i time povrijedio pravo osobnosti tužiteljice. No po stavu ovog suda drugog stupnja, za ocjenu osnovanosti navoda tužiteljice da je na radu kod poslodavca bila izložena mobingu, nije relevantno je li ona pobijala Nalog o upućivanju na radno mjesto temeljem odredbi čl. 133. ZR-a, kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud, ali unatoč navedenom, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

8. Nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika i da je Nalogom o upućivanju na mjesto rada od 24. listopada 2016. sa [obrt] bila upućena na [obrt], a što smatra mobingom tuženika nad njom.

9. Ovdje je potrebo istaknuti da mobing nije kategorija koja je definirana u ZR-u ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički ili moralno zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njena ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta i u takvom slučaju radnik bi imao pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a što tužiteljica u ovom postupku nije dokazala.

10. S obzirom osnovu tužbenog zahtjeva, a to je naknada štete zbog mobinga uslijed premještaja tužiteljice na rad u drugu Kliniku, u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava, a za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu.

11. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika.

12. U smislu svega navedenoga, u konkretnom slučaju prema tvrdnjama tužiteljice, štetnu radnju predstavlja njezino nezakonito premještanje nalogom tuženika na drugo mjesto rada, za koje premještanje tvrdi da je bio način da se kazni i profesionalno penalizira zbog toga što je ukazivala na neprimjerenu praksu prilikom operacija užeg neurokirurškog fiziološkog sustava te na nestručna i nezakonita postupanja na odjelu vezano za stavljanje prioriteta na već dogovorene elektivne operacije u [obrt].

13. Ocjenjujući sadržaj Naloga o upućivanju na mjesto rada proizlazi da je isti u suglasju s odredbom čl. 6. st. 3. i 5. Pravilnika o radu tuženika (list 16 -32 spisa), kao i sa odredbom čl. III. st. 2., ugovora o radu tužiteljice (koji prileži spisu na listu 14), kojom odredbom se omogućuje poslodavcu tj. tuženiku da tužiteljicu može uputiti na svako mjesto rada koje odgovara radnom mjestu iz sklopljenog ugovora u skladu sa čl. 6. Pravilnika (Liječnik specijalist anesteziolog s užom specijalizacijom intenzivne medicine), a do čega je u konkretnom slučaju i došlo, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

14. Nalog o upućivanju na mjesto rada u drugu Kliniku kod istog poslodavca, a zbog potrebe organizacije rada, kako to proizlazi iz sadržaja Naloga, po stavu ovog suda drugog stupnja ne predstavljaju mobing, jer je radnik obvezan postupati prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, pa tako i sa odlukama vezanim za organizaciju rada, kako je to u konkretnom slučaju učinio poslodavac uputivši tužiteljicu nalogom na mjesto rada u [obrt] zbog nedostatka liječnika anesteziologa i stoga ozbiljne ugroženosti rada u toj Klinici.

15. Nadalje, a u odnosu na žalbene navode tužiteljice da je prvostupanjski sud propustio na zakonom predviđen način analizirati njezin iskaz, kao i iskaz saslušanog svjedoka, ovaj drugostupanjski sud, a obzirom na ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a. st. 1. toč. 2. ZPP-a ocjenjujući iskaz tužiteljice i saslušanog svjedoka, koji iskazi su u bitnom u suglasju i iz kojih proizlazi da je razlog upućivanja tužiteljice na rad u drugu Kliniku bio način da se kazni i profesionalno penalizira zbog toga što je ukazivala na neprimjerenu praksu prilikom operacija užeg neurokirurškog fiziološkog sustava te na nestručna i nezakonita postupanja na odjelu vezano za stavljanje prioriteta na već dogovorene elektivne operacije, te dovodeći njezin iskaz, kao i iskaz saslušane svjedokinje u vezu sa ranije analiziranom dokumentacijom koja prileži spisu (Nalogom, ugovorom o radu i Pravilnikom o radu), po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužiteljica nije dokazala da je bila izložena mobingu na radnom mjestu upućivanjem/premještanjem na mjesto rada u [obrt].

16. Nastavno na navedeno, a obzirom na ranije navedeno objašnjenje instituta mobinga, pri čemu je za naglasiti da kod mobinga psihičko ili moralno zlostavljanje i ponižavanje druge osobe od strane pojedinca ili više njih u poslovnom okruženju na radu pretpostavlja da su takve negativne aktivnosti učestale, u ovom konkretnom slučaju, a ocjenjujući sve provedene dokaze na okolnost ovdje relevantnih činjenica, po stavu ovog suda drugog stupnja tužiteljica nije dokazala da je na svom radnom mjestu bila sustavno učestalo psihički ili moralno zlostavljana i ponižavana te potom i nastavno tome u konačnici i premještena na rad u drugu Kliniku.

17. Upravo suprotno, iz njezinog iskaza i iskaza saslušanog svjedoka proizlazi da je ona prethodno njezinom premještaju izražavala kritike i neslaganja sa organizacijom rada na [obrt], a niti tvrdi niti dokazuje da je prethodno premještaju ona bila učestalo izložena gore spomenutim negativnim aktivnostima koje karakteriziraju šikanozno ponašanje/mobing.

18. Jesu li te njezine kritike i neslaganja sa organizacijom rada koje je izražavala rezultirale donošenjem predmetnog Naloga o upućivanju na mjesto rada u [obrt] u ovom predmetu, obzirom na osnov zahtjeva, nije odlučno.

19. Stoga rezimirajući sve navedeno, u konkretnom slučaju provedenim dokazima nema elemenata za zaključivanje o postojanju štetne radnje tuženika (mobing) kod premještaja tužiteljice na drugo radno mjesto, stoga ovdje nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika na temelju odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a pa tako i u odnosu na povredu prava osobnosti uslijed šikanoznog postupanja, odnosno mobinga s ciljem eliminacije tužiteljice sa dosadašnjeg radnog mjesta.

20. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368 st. 2. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 373.a. st. 1. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 29. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Tihana Marija Miladin