1

Poslovni broj:  Gž-212/2024-3

 

                                                                                                  Poslovni broj:  Gž-212/2024-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D., OIB: … iz K. S., zastupanog po pun. V. B., odvj. u S., protiv tuženika E. O. d.d. Z., OIB: … zastupanog po punomoćnicima iz OD G. i partneri u Z., radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu broj Pn-374/22-13 od 18. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

i

 

r i j e š i o  j e

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-374/22-13 od 18. prosinca 2023.

 

1) potvrđuje u točkama I., II i IV. izreke

2) preinačava u točki III. izreke na način da je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege iznos od 291,46 eura/2.196,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. kolovoza 2023. do isplate.

 

 

 

r i j e š i o  j e

 

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu sadržano u presudi broj Pn-374/22-13 od 18. prosinca 2023. u pobijanoj točki II. izreke.

 

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

 

I.Dužan je tuženik E. osiguranje d.d. Z., OIB: … isplatiti tužitelju M. D., OIB: … na ime pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 4.778,02 EUR/36.000,00 kn1 sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 28. kolovoza 2013. do isplate po stopi koja se:

-od 28. kolovoza 2013. g. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te

-od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj iz ovog osnova zatražio isplatu iznosa od 915,79 EUR/6.900,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime imovinske štete zbog uništenih stvari i odjeće iznos od 418,08 EUR/3.150,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. prosinca 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj iz ovog osnova zatražio isplatu iznosa od 46,45 EUR/350,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime imovinske štete po osnovi tuđe njege i pomoći iznos od 291,46 EUR/2.196,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom teče od 30. listopada 2010. g. do isplate i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 30. listopada 2010. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj iz ovog osnova zatražio isplatu iznosa od 32,38 EUR/244,00 kn s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim je na dosuđeni iznos glavnice od 291,46 EUR/2.196,00 kn tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od 28. kolovoza 2010. g. do 30. listopada 2010. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju, na ime izgubljene zarade po osnovi umanjenja plaće za vrijeme trajanja bolovanja, ukupan iznos od 374,37 EUR/2.820,66 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-72,71 EUR/547,83 kn teče od 1. studenog 2010. g. do isplate,

-100,55 EUR/757,61 kn teče od 1. prosinca 2010. g. do isplate,

-89,12 EUR/671,50 kn teče od 1. siječnja 2011. g. do isplate,

-111,98 EUR/843,72 kn teče od 1. veljače 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 1. studenog 2010. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 681,48 EUR/5.134,62 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

r i j e š i o  j e

 

I. Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku od 16. lipnja 2023. g. u dijelu kojim je tužitelj na zatraženi iznos glavnice radi naknade neimovinske štete zatražio isplatu zatezne kamate propisane zakonom koja teče od 28. kolovoza 2010. g. do 28. kolovoza 2013. g. te u podnesku od 14. siječnja 2020. g. u dijelu kojim je tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate propisane zakonom koja na plaćeni iznos glavnice od 1.990,84 EUR/15.000,00 kn teče od 28. kolovoza 2010. g. do 11. veljače 2014. g.

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 4.550,58 EUR/34. 286,33 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 18. prosinca 2023. g. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužitelj u dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom za naknadu neimovinske i imovinske štete u iznosu od 1.676,10 eura/12.628,62 kn, zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku (NN broj  53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Pobija i odluku o troškovima postupka predlažući da se prvostupanjska presuda preinači i usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev, podredno da se u pobijanom dijelu presuda preinači i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1. Tvrdnji je da je prvostupanjski sud usprkos tome što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka utvrdio doprinos tužitelja u štetnom događaju, uvažavajući stav drugostupanjskog suda da se ne može tolerirati bezobzirna vožnja brzinom koja znatno premašuje dopuštenu, a što ne odgovara provedenim dokazima posebno odredbi članka 219. ZPP kao i sudskoj praksi. Traži troškove podnesene žalbe.

 

3. Pravodobnu žalbu podnosi i tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u  dosuđujućem dijelu (točka I, II, III i IV izreke presude) te u cijelosti točku II. izreke rješenja. Žalbu podnosi zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1.-3- ZPP. Pobija i odluku o troškovima postupka.

 

3.1. U žalbi ističe da je:

 

- pogrešna odluka o suodgovornosti tužitelja, budući je ista njome značajno podcijenjena;

- nije bilo osnove dosudi (daljnje) naknade neimovinske i imovinske štete;

- pogrešno je dosuđen tijek zatezne kamate na daljnji iznos naknade neimovinske štete (točka I. izreke presude), imovinske štete s osnove tuđe njege i pomoći (točka III. izreke presude), te izgubljene zarade (točka IV. izreke presude);

- pogrešna je odluka o parničnim troškovima, jer je sud trebao tuženiku dosuditi parnični trošak u visini povučenog dijela zahtjeva, a i neovisno o tome, pogrešno se ocjenjuje uspjeh stranaka u sporu, te parnične radnje tužitelja.

 

3.2. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odresdaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP odlučivši da na strani tužitelja postoji tek 10% suodgovornosti za nastanak prometne nezgode, te daje svoju analizu nastanka prometne nezgode.

 

3.3. Također da prvostupanjski sud nije obrazložio neosnovanost istaknutog prigovora zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ističući da preinačeni dio predstavlja novi zahtjev i da je dan preinake odlučan za ocjenu da li je nastupila zastara, a pri tome se poziva na više odluka VSRH.

 

3.4. Osporava i dosudu naknade štete po svim osnovama, a povrh nesporno isplaćenog iznosa kao i tijeka zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

 

3.5. Nadalje, da je prvostupanjski sud pogrešno odmjerio troškove postupka, te da je neosnovano retroaktivno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015; dalje: Tarifa).

 

3.6. Predlaže da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, te tuženiku dosude troškovi postupka kao i troškove žalbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

6. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja za isplatu imovinske i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja je tužitelju nastala u prometnoj nesreći koja se dogodila 28. kolovoza 2010. kada se kretao ispravno motociklom svojom desnom stranom kolnika C. dr. F. T. i kojom prilikom se osiguranik tuženika upravljajući osobnim automobilom sa sjevernog odvojka sporedne ceste nepromišljeno uključivao na glavnu cestu oduzevši mu tako prednost prolaska, a u nezgodi je zadobio teške tjelesne ozljede uslijed kojih su mu ostale trajne i teške posljedice. Također da je pretrpio i imovinsku štetu radi gubitka zarade te da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega.

 

7. Prvostupanjski sud je utvrđenja, a s obzirom na nalaz i mišljenje prometnog vještaka:

- da se nezgoda dogodila u K. L., C. dr. F. T. gdje je brzina kretanja vozila ograničena postavljenim prometnim znakom na 50 km/h,

-da je do sraza vozila S. i motocikla K. došlo na sjevernoj kolničkoj traci, da se sraz dogodio između prednje strane motocikla i stražnje lijeve bočne strane osobnog vozila S. u predjelu stražnjeg lijevog kotača,

-da se vozilo S. kretalo iz smjera sjevera s prilaznog puta uključujući se na kolnik ceste … pri čemu je skretalo u lijevo,

-da se motocikl Kawasaki kretao iz smjera istoka prema zapadu desnom kolničkom trakom, odnosno s lijeve strane vozila S.,

-da je naletna brzina motocikla K. jednaka brzini pred sraz (80 km/h) jer motocikl do mjesta sraza nije kočio,

-da je vozilo S. iz stanja mirovanja sa sjeverne rubne crte do mjesta sraza trebao prijeći put od 7 m za što mu je trebalo 2,64 sekunde, a da se u tom trenutku, dakle 2,64 sekunde pred sraz, motocikl kretao sjevernom kolničkom trakom i od mjesta sraza bio udaljen 58 m,

-da je u vrijeme nezgode bila noć i da je kolnik bio dobro osvijetljen tako da je vozač vozila S. mogao vidjeti motocikl kad se nalazio uz sjeverni rub kolnika u stanju mirovanja,

-da je vozač vozila S. mogao uočiti motocikl najmanje na udaljenosti od 60-70 m od mjesta gdje se uključuje na cestu,

-da bi se motocikl, koji se kretao brzinom od 80 km/h, zaustavio do mjesta sraza da je vozač reagirao na kočnicu kada je od mjesta sraza bio udaljen 58 m, ali da je trebalo voditi računa o stabilnosti dvotočkaša kod intenzivnog kočenja te o tome da vozač motocikla u tom trenutku nije imao razlog za kočenje jer se tada vozilo S. nalazilo izvan kolnika odnosno nije bilo na kolničkom traku kojim se kretao motocikl. U zaključku je vještak ponovio da vozač motocikla nema razloga 2,64 sekunde pred sraz reagirati na kočnicu, a da je tada reagirao kočenjem da bi se zaustavio do mjesta sraza te ponovio da treba voditi računa o stabilnosti dvotočkaša,

 

 

7.1. Nadalje, prvostupanjski sud nakon usmene dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka u obrazloženju navodi:

- da motocikl, kada se nalazi u vremenu od 2,64 sekunde pred sraz, zapravo nema razloga reagirati na kočnicu jer se u tom momentu osobno vozilo nalazi izvan kolničkog traka odnosno izvan sjevernog ruba kolnika.

- da je nesporna činjenica da osobno vozilo polazi iz stanja mirovanja uz izneseno realno ubrzanje (do 19 km/h) te se vozilo najmanje jednu sekundu pred sraz većim dijelom nalazi na sjevernom kolničkom traku odnosno desnom kolničkom traku, gledano iz pravca kretanja motocikla,

- da je teško ocijeniti da li je vozač motocikla mogao u tom vremenu, dakle 1 sekundu pred sraz, pokušati reagiranjem-zakretanjem upravljača u desno izbjeći sraz i proći između vozila i sjevernog ruba kolnika,

- da je uobičajena reakcija vozača u predmetnoj prometnoj situaciji bježanje ulijevo ako mu osobno vozilo izlazi s desne stane. U vremenu od 1 s pred sraz, cijeneći reagiranje vozača na kočnicu, da se teško može izbjeći sraz osobnog vozila i motocikla,

- da ako bi se vozilo kritične prigode kretalo brzinom od oko 50 km/h, a poznato je da je riječ o dvotočkašu čija stabilnost ovisi o nizu faktora, da bi se motocikl u idealnim uvjetima zaustavio na idealnom putu između 27-28 metara, ali da je teško pretpostaviti da bi motocikl održao stabilnost kod naglog kočenja pa i pri brzini od 50 km/h,

- da ako bi vozač reagirao na putu do mjesta sraza na putu od 27-28 m potrebno vrijeme da bi iznosilo, uključujući i vrijeme reagiranja vozača na kočnicu, oko 2,5 sekunde,

- da je u trenutku kad se osobno vozilo s prednjom stranom nalazi uz sjeverni rub kolnika odnosno kada započinje kretanje i zauzimanje sjeverne trake, motocikl od mjesta sraza udaljen najmanje 45 do 48 m, uzimajući u obzir da bi potrebno vrijeme da se vozilo uputi iz stanja mirovanja do silaska na sjevernu kolničku traku, a cijeneći tromost sustava, iznosilo oko 0,5-0,6 sekundi,

- da u trenutku kad se motocikl nalazi 45-48 m od mjesta sraza automobil je svojim prednjim dijelom zauzeo sjevernu kolničku traku,

- da pod pretpostavkom da se motocikl kretao dopuštenom konstantom brzinom od 50 km/h, da bi motociklu do mjesta sraza bilo potrebno oko 3,5 sekundi, odnosno za put od 46 m točno 3,31 sekundi,

- da je vozilu S. potrebno vrijeme od 2,7 sekundi da cijelom svojom površinom u potpunosti napusti sjevernu traku i uđe u južnu, jer se sraz dogodio kad je sa stražnjim dijelom vozilo još uvijek na sjevernoj kolničkoj traci.

 

8.Prvostupanjski sud zaključuje da se bilo kojom reakcijom vozača motocikla sraz teško mogao izbjeći što znači da je gotovo isključiva odgovornost za ovu prometnu nezgodu ponašanje vozača vozila osiguranog kod tuženika koji se iz sporedne ceste uključivao u promet cestu s prednošću prolaza bez da je prethodno propustio vozila koja se kreću tom cestom, te je tako postupio protivno odredbi čl. 57. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08 i 48/10) koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari.

 

8.1. No, također da uvažavajući stav drugostupanjskog suda da se ne može tolerirati bezobzirna vožnja brzinom koja znatno premašuje dopuštenu i to motociklom kao prijevoznim sredstvom na kojem je vozač znatno izloženiji štetnim posljedicama nezgode te koje je teže zaustaviti pri velikim brzinama, sud je smatrao da je potrebno tu okolnost cijeniti kroz uvažavanje doprinosa obujmu štete kojem je tužitelj bio izložen, odabravši kretanje brzinom od 80 km/h na mjestu gdje je granična dopuštena brzina iznosila 50 km/h, i to kroz postotak od 10%, te da se radi o primjeni odredbe čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, prema kojoj, ako je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj.

 

9. U odnosu na osnovanost osnove tužbe te samog mehanizma nastanka prometne nezgode, ovaj drugostupanjski sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda u pogledu odgovornosti osiguranika tuženika, te povredu odredbe članka 57. stavak 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08 i 48/10, dalje: ZSPC) kao i primjenu odgovarajućih, u obrazloženju navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08, dalje ZOO), no, u pogledu doprinosa ovaj sud ne prihvaća da bi doprinos trebalo odrediti samo zbog toga što je to stav drugostupanjskog suda jer bez obzira što prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka tužitelj nije mogao izbjeći nalet na vozilo osiguranika tuženika, brzina kretanja je zasigurno doprinijela obujmu štete jer brzina od 80 km/h na dijelu ceste gdje je brzina dopuštena od 50 km/h svakako je doprinijela tome da šteta bude veća, pa i ovaj sud takav doprinos ocjenjuje s 10% primjenom članka 223. ZPP, a za drugačiji doprinos u pravu je tužitelj da je trebalo provesti kombinirano vještačenje kojim bi se pokušala utvrditi koliki obujam štete bi bio veži kao i štetne posljedice ili se to ne bi dogodilo.

 

10. U odnosu na visinu imovinske te neimovinske štete, prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj u prometnoj nezgodi zadobio prijelom lijeve ruke, prijelom nastavka palčane kosti u predjelu lijevog ručnog zgloba i prijelom ručne treće metakarpalne kosti i udarnu ranu u predjelu lijeve natkoljenice,

- da mu je isti dan 28. kolovoza 2010. na Hitnom kirurškom prijemu postavljena podlaktična sadrena longeta, preporučeno mirovanje te je otpušten na kućnu njegu,

- da je ponovno primljen na traumatološki odjel 2. rujna 2010. g. jer se tužio na bolove u predjelu desnog ramena pa da je tada naknadno utvrđeno da je zadobio dislocirani prijelom velikog obrtača desne nadlaktice odnosno prijelom s pomakom,

- da je tužitelju isti dan izvršena operacija i osteosinteza s vijkom, postavljena imobilizacija za rame te je otpušen kući 6. rujna 2010.,

- da iz nalaza traumatologa od 26. kolovoza 2013. g. da je vidljivo da je tužitelju odstranjen osteosintetski materijal iz desnog ramena kao i da su zabilježene ograničene kretnje u desnom ramenu za 2/3 opsega i ograničenost maksimalnih kretnji u lijevom ručnom zglobu,

- da tužitelj nije imao sličnih ozljeda prije štetnog događaja, a kako je utvrdila uvidom u priloženi zdravstveni karton,

- da je tužitelj u događaju zadobio teže tjelesne ozljede koje su ostavile umanjenje životnih aktivnosti jer će morati ulagati pojačane napore kod svih težih tjelesnih radova osobito s desnom rukom, kod radova iznad glave gdje je potrebno podizati ruku, zatim kod podizanja tereta i kod nošenja tereta,

- da se radi o tegobama koje u odnosu na desno rame umanjuju životnu aktivnost tužitelja za 10%, a u odnosu na lijevu ruku za 4%, da sveukupno umanjenje životnih aktivnosti tužitelja iznosi 14%,

- da je tužitelj imao bolove jakog intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta deset dana i slabog intenziteta sedam tjedana,

- da ima vidljiv postoperacijski ožiljak na desnom ramenu koji je uredno zarastao te je pravilnog oblika, a vidljiv je samo u ljetnom vremenu kod obnaženosti, tako da se radi o naruženosti lakog stupnja,

- da je tuđa njega i pomoć tužitelju bila potrebna za vrijeme nošenja longete (za lijevu ruku) i nakon operacije desnog ramena kao nemedicinska pomoć i pomoć kod obavljanja osobne higijene, a sveukupno da je trajala 4 tjedna po 2 sata dnevno, te još 4 tjedna po 1 sat dnevno,

- da je aktivno liječenje tužitelja da je završeno nakon 6 mjeseci od ozljede.

- da tužitelj negira udarac u glavu i gubitak svijesti, da se žali na bolnost lijeve podlaktice i šake,

- da se kod prijema na traumatologiju navodi da je tužitelj zadobio trzajnu ozljedu vrata, ali da se ta dijagnoza ne navodi među otpusnim dijagnozama,

- da se u epikrizi ne navode eventualni neurološki ispadi odnosno dijagnoze koje bi se mogle povezati s ozljedama navedenim prvog dana neposredno nakon nezgode, ali i kod prijama u bolnicu,

- da na prvom nalazu od 29. studenog 2010. g. da se navodi dijagnoza nakon trzajne ozljede vrata, stanje nakon potresa mozga, desni cervikobrahijalni sindrom, lumbosakralni sindrom uz dijagnoze prijeloma te se u statusu detaljno opisuje nalaz koji bi odgovarao ozljedi desnog cervikobrahijalnog pleksusa i ozljedi 5. i 6. vratnog kralješka,

- da EMG nalaz od 10. prosinca 2010. g. da opisuje težu subakutnu leziju gornjeg dijela desnog pleksusa, kao i kroničnu subakutnu leziju dijelova radijalnog i medijalnog živca u razini ručnog zgloba,

- da je identičan da je nalaz EMNG-a od 9. kolovoza 2013. g. s tim da je subakutno lezija 5. i 6. kralješka obostrano sada opisana kao srednje teška kronična lezija,

- da je preporučen nastavak radiološke obrade uz radiološku obradu desnog ramena i lijevog ručnog zgloba,

- da tužitelj nije imao potres mozga,

- da je kod tužitelja postojalo blago ograničenje pokretljivosti vratne kralježnice, postojanje ograničenja pokretljivosti desnog ramena i ograničenja pokretljivosti lijevog ručnog zgloba o čemu se izjasnila vještakinja ortopedske struke,

- da je novi EMNG nalaz koji je tužitelj donio prilikom pregleda od 18. ožujka 2016. g. u kojem se navodi da postoje znaci oštećenja lijevog palčanog živca, lijevog medijalnog živca te desnog pazušnog živca i desnog cervikobrahijalnog živca uz dobru vremensku kompenzaciju, da se radi o kroničnom procesu te da se tužitelj žalio na trnce na lijevoj šaci i lijevom dlanu na palčanom dijelu uz blagu snagu stiska prvog, drugog i trećeg prsta lijeve šake,

- da na desnoj ruci motoričkih ispada nije bilo no postojala je pojačana osjetljivost osjeta dodira i uboda (hiperestezija) na palčanom dijelu desne podlaktice i dlana što odgovara oštećenju donjeg dijela desnog pleksis brahijalisa, a što je uzročno-posljedično povezivo sa padom na desno rame i s ozljedom desnog ramena,

- da je nastupilo umanjenje životnih aktivnosti od 3% na lijevoj ruci, na donjem dijelu završnog lijevog radijalnog živca te 3% na desnom ramenu na račun korijenskih lezija desnog pleksus brahijalisa te da je ukupno smanjenje životnih aktivnosti na desnom ramenu 12%, a na lijevoj ruci 6%.

 

10.1. Nadalje:

- da je vještak M. u usmenoj dopuni nalaza i mišljenja naveo da je zaista propustio uzeti u obzir oštećenje pazušnog živca evidentirano na EMNG snimci čije je oštećenje procijenio na 5%,

- da ukupno umanjenje životnih aktivnosti na desnoj ruci treba procijeniti uzevši u obzir da najveća posljedica bude prva, a ostale da budu umanjenju za polovinu,

- da pazušni živac svoju funkciju očituje u pokretljivosti ramena, a na kliničkom pregledu da je uočio artrofiju, dakle umanjenje mišićne mase desnog ramena,

- da kretnje kod tužitelja nisu ograničene za 2/3, za što se zalagao tužitelj, već u blagom stupnju radi čega je procijenila umanjenje životne aktivnosti od 10% kao i kod umanjenja životnih aktivnosti od 4% zbog ograničene pokretljivosti ručnog zgloba te zbog naravi prijeloma u blagom stupnju.

 

10.2. U obrazloženju prvostupanjske presude, a s obzirom na nastupjelu štetu te štetne posljedice prvostupanjski sud, nadalje, navodi:

 

" Vještak P. ponovio je koje je ozljede zadobio tužitelj, kojim je medicinskim postupcima bio podvrgnut te što je vještakinja dr. T. utvrdila pregledom tužitelja. Naveo je da se u cijelosti slaže s procjenom vještakinje dr. Tripalo o umanjenju životnih aktivnosti kod tužitelja koja iznosi 14% i to na okolnost deficita desnog ramena i lijevog ručnog zgloba, odnosno šake.

 

Vještak se osvrnuo na nalaz fizijatra od 3. ožujka 2017. g. u kojem je navedeno kako zaostaje značajno umanjeni funkcijski kapacitet vratne kralježnice te naveo da na dan ozljeđivanja 28. kolovoza 2010. g. nakon učinjenog pregleda nije navedena nikakva trzajna ozljeda vrata već je navedeno kako je vrat pokretan i bezbolan na palpacije. Tužitelj da je bio na liječenju od 2. do 6. rujna 2010. g. te ni u otpusnom pismu nigdje nije bila navedena dijagnoza trzajne ozljede vrata, a također ni u statusu nije navedena ta ozljeda. Stoga je zaključio da ne može predmetnu prometnu nezgodu koja se dogodila 2010. g. dovesti u vezu s tegobama opisanim od strane fizijatra. Iako u spisu nema dokaza da je tužitelj proveo fizikalno liječenje zaključio je, a s obzirom da je neurolog preporučio fizikalnu terapiju u dva navrata, te kako je u više navrata dana uputnica za fizikalno liječenje, da je tužitelj tu terapiju i proveo.

 

Sudski vještak dr. M. J. naveo je da je s neurokirurškog gledišta mišljenja da je kod tužitelja u malenom postotku preostalo oštećenje zdravlja na račun oštećenja malog dijela niti za desni živčani splet za ruku i neuralno oštećenje za područje lijeve šake. Na račun oštećenja dijela niti živčanog pleksusa za ruku desno procijenio je umanjenje aktivnosti od 2% čemu da treba pribrojiti procijenjeno oštećenje od 10% za lijevu šaku, odnosno za ručni zglob 2% kojem treba pribrojiti procijenjeno oštećenje od 4% pa bi to sveukupno iznosilo 12% i 6% odnosno ukupno 18% umanjenja životnih aktivnosti.

 

U odnosu na oštećenje dva vratna živčana korijena naveo je da se to oštećenje ne može uzročno-posljedično povezati s ozljeđivanjem u predmetnoj prometnoj nesreći jer se u inicijalnim medicinskim nalazima nigdje ne bilježi istegnuće vratnih struktura. Usuglasio se s procjenom na ime pretrpljenih bolova prema njihovom intenzitetu i trajanju kao i u odnosu na danu procjenu na ime potrebe za tuđom njegom i pomoći.

 

S obzirom da je tužitelj u podnesku od 4. srpnja 2019. g. i dalje imao prigovore na nalaze i mišljenja sudskih vještaka dr. P. i dr. J., sud je na ročištu od 11. srpnja 2019. g., uz primjenu odredbe čl. 261. st. 2. ZPP-a, još jednom odlučio obnoviti vještačenje s istim vještacima.

 

U dopunskom usmenom nalazu i mišljenju vještak P. je na ročištu od 25. studenog 2019. g. naveo da u cijelosti ostaje pri danom vještačkom mišljenju. Naveo je da se u medicinskoj dokumentaciji nigdje na spominje imobilizacija Schanzovim ovratnikom koji da se uvijek postavlja kod trzajne ozljede vrata. Kod tužitelja, s obzirom na njegovu dob, da sigurno postoje ograničenja kod bavljenja sportom, prvenstveno košarkom te prilikom nošenja većih tereta u vidu pojačanih napora da bi izveo te radnje.

 

Vještak J. ostao je pri svom mišljenju da tužitelj nije imao trzajnu ozljedu vrata te je ponovio da u inicijalnom nalazu od 28. kolovoza 2010. g. ta dijagnoza nije navedena te je zapisano da je vrat pokretan i bezbolan. U odnosu na prigovor da se u nalazu i mišljenju nije izjasnio vezano za oštećenje desnog pazušnog živca, naveo je kako u cijelosti prihvaća dopunu nalaza i mišljenja vještaka M. da se radi o umanjenju životnih aktivnosti zbog tog oštećenja od 5%.

U podnesku od 14. siječnja 2020. g. tužitelj više nije prigovarao nalazima i mišljenjima liječnika somatske medicine.

 

U postupku je proveden i dokaz vještačenjem po vještakinju psihijatru dr. Č. L. koji je, nakon pregleda cjelokupne medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona tužitelja, primijetio da su u spis priložena dva nalaza psihijatra dr. D. i to od 3. i 17. travnja 2014. g. u kojima se navode dijagnoze: PTSP, anksiozno stanje i depresivni poremećaj te je tužitelj upućen na psihologijsku obradu koja je uslijedila 30. travnja 2014. g. kod prof. Roje na Klinici za psihijatrijske bolesti KBC Split koja je u svom nalazu navela elemente PTSP-a uz anksioznost, depresivnost i slabije funkcioniranje. Naveo je da je navedene nalaze psihijatra teško dovesti u izravnu uzročno-posljedičnu vezu s predmetnim ozljeđivanjem zbog velikog proteka vremena od skoro četiri godine. Nadalje, vještak je naveo da je u trenutku ozljeđivanja tužitelj doživio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2-3 minute, da se nastavio sekundarni strah jakog intenziteta koji je mogao potrajati idućih 5 dana, odnosno sve do odlaska na Odjel traumatologije, a prva dva dana održavan je trpljenjem boli jakog intenziteta. Strah srednjeg intenziteta tužitelj je mogao trpjeti iduća dva tjedna, a strah blagog intenziteta iduća dva do tri mjeseca. Zbog posljedica ozljeđivanja na somatskom planu koje su opisali vještaci ortoped i neurolog tužitelj da će se u značajnoj mjeri morati svakodnevno prilagođavati novonastalim okolnostima svog socijalnog funkcioniranja, tako da se može kazati da je došlo i do trajne povrede duševnog integriteta lakog stupnja što je procijenio u visini od 15 do 20%, koji postotak da se ukapa u procjenu vještaka somatske medicine.

 

11. Obrazlažući visinu dosuđene imovinske i neimovinske štete, kao i zakonske zatezne kamate prvostupanjski sud navodi:

 

"Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade koja pripada tužitelju sud je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, jer su to upravo osnovne kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi visina novčane satisfakcije. Tako je sud vodio računa o duljini i intenzitetu fizičkih bolova kojima je bio izložen tužitelj, o tome da je tužitelj stradao u dobi od 26 godina te da će posljedice ove nezgode uvijek osjećati jer će imati tegobe, koje su opisali vještaci, i to prilikom svih težih tjelesnih radova osobito s desnom rukom, kod radova iznad glave gdje je potrebno podizati ruku, zatim kod podizanja tereta i kod nošenja tereta te da će imati ograničenje pokretljivosti vratne kralježnice u blagom stupnju i ograničenja pokretljivosti desnog ramena i lijevog ručnog zgloba. Sud je uzeo u obzir i kakav je strah morao proživjeti tužitelj neposredno nakon nezgode i kasnije tijekom liječenja te radi toga što mu je ostala naruženost u blagom stupnju radi povremeno vidljivog ožiljka na ramenu.

 

Radi svega navedenog tužitelju, po ocjeni ovog suda, pripada iznos od 55.000,00 kn kao iznos novčane satisfakcije radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a uzimajući u obzir da je došlo do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002. g. na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kn) povećavaju za 50%.

 

S obzirom da je tužitelju u mirnom postupku tuženik isplatio iznos od 15.000,00 kn na ime nespornog dijela naknade neimovinske štete, te s obzirom na utvrđeni postotak u doprinosu tužitelja nastanku nezgode od 10% ovom je presudom tužitelju trebalo dosuditi daljnji iznos od 36.000,00 kn, a u preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova tužitelj zatražio isplatu iznosa od 6.900,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan.

 

Na dosuđeni iznos tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate i to počevši od dana podnošenja tužbe do isplate s tim da je u podnesku od 16. lipnja 2023. g. navedeno da je to 28. kolovoza 2010. g.

 

S obzirom da je tužitelj u tužbi na iznos pravične novčane naknade koja mu pripada radi pretrpljene neimovinske štete zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od presuđenja do isplate te s obzirom da je na ročištu od 24. travnja 2014. g. zaključen prethodni postupak, ovaj sud je smatrao da je zahtjev tužitelja iz podneska od 16. lipnja 2023. g. da se ova kamata isplati počevši od 28. kolovoza 2010. g. do podnošenja tužbe (28. kolovoza 2013. g.) nedopušten.

 

Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

 

U sudskoj je praksi u dosadašnjoj primjeni novele ZPP-a iz 2013. g. izražen stav da u sporovima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog vještačenja odnosno da je preinaka tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete radi povrede prava osobnosti nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima dopuštena. Stoga je u konkretnoj pravnoj stvari isticanje zahtjeva za naknadu neimovinske štete većeg od onog koji je naveden u tužbi po ocjeni ovog suda dopušten, ali nije dopušten zahtjev za isplatu zatezne kamate koja teče prije podnošenja tužbe, jer taj zahtjev ne ovisi o rezultatima vještačenja, pa je trebalo donijeti rješenje iz točke I. jer je tužitelj u podnesku od 16. lipnja 2023. g. izvršio nedopuštenu preinaku tužbe na način da je nakon zaključenja prethodnog postupka istaknuo novi zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete teče od 28. kolovoza 2010. g. do 28. kolovoza 2013. g., protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

S obzirom da je tužitelj ozlijeđen u nezgodi 28. kolovoza 2010. g., a da je, po izjašnjenju vještaka dr. T. i J. liječenje tužitelja završilo šest mjeseca nakon ozljeđivanja, jasno je da šteta nije nastala nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, pa da je zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete osnovan jer je zatražena isplata zatezne kamate koja teče od podnošenja tužbe odnosno od 28. kolovoza 2013. g. do isplate i radi čega je trebalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

 

12. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pravcu žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP koju u žalbi ističe tuženik, a u odnosu na dijelove presude koje pobija, ovaj sud je stajališta da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu.  Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge za odluku kakvu je donio prvostupanjski sud.

 

12.1. Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP od onih na koje se u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a u odnosu na prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi pozivaju žalitelji, Činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno i ono se žalbenim navodima ne dovodi u sumnju, tim više što žalitelji u žalbi ne ističu određene činjenice i dokaze koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

 

14. U odnosu na prijepor oko pravilne primjene materijalnog prava valja poći od žalbenih navoda tuženika. Dakle, prvotno je valjalo odgovoriti na odluku o suodgovornosti tužitelja, a na što je ovaj sud ocijenio da s obzirom na mehanizam nastanka prometne nezgode kao i nastupjele štetne posljedice  doprinos tužitelja je 10%, kako je to ocijenio i prvostupanjski sud.

 

15. U odnosu na dopuštenost preinake tužbe na što također u žalbi ukazuje tuženik, valja istaći da je odredbom članka 190. stavak 1. ZPP važećeg u vrijeme podnošenja tužbe propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Člankom 39. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, objavljenom u „Narodnim novinama“ broj 70/19 (dalje: ZIDZPP), koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. je propisano da se u članku 190. iza stavka 1. dodaje novi stavak 2. koji glasi: Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Sukladno odredbi čl. 117. st. 2. ZIDZPP odredba čl. 39. ZIDZPP primjenjuje se na sve postupke u tijeku. Navedene odredbe čl. 190. ZPP kojima su propisane pretpostavke pod kojima je dopuštena preinaka tužbe predstavljaju ograničenje prava na pristup sudu, a svrha im je prije svega poštovanje načela pravne sigurnosti, ali i ubrzanje postupka. Međutim, ta ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit prava na pristup sudu, jer pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak već i pravo na rješavanje spora od strane suda (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.). Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva dopustio, mada presuda o tome nema razloga, pa time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

16. No, osim što se protivio preinaci tužbe, tuženik je istakao i prigovor zastare za preinačeni dio, a presuda nema razloga ni glede zastare povećanog dijela tužbenog zastare. Naime, u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare se ocjenjuje samostalno, tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe, jer po preinačenoj tužbi, od trenutka kada je preinaka izvršena, teče nova parnica sa svim procesno-pravnim i građansko-pravnim posljedicama, a o tome presuda nema razloga

 

17. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je liječenje tužitelja završilo šest mjeseci nakon ozljeđivanja, a da je tužitelj ozlijeđen u nezgodi 28. kolovoza 2010.

 

17.1. U slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za pitanje zastare bitan dan preinake tužbe.

 

17.2. Odredbom članka 1103. ZOO propisano je da obveza povećane novčane naknade neimovinske štete dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Prema shvaćanju sudske prakse obveza pravične novčane naknade štete dospijeva kada su poznate posljedice štetne radnje, odnosno kada su poznati svi elementi štete uključujući i njezin opseg pa prema tome da bi vjerovniku počeo teći zastarni rok, prethodno je potrebno da tražbina koja se ističe prema dužniku i dospije.

 

17.3. Tužitelj je podneskom od 14. siječnja 2020. te podneskom od 5. srpnja 2020. postojeći zahtjev uredio i povećao na način da je na ime pretrpljene neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje zatražio isplatu iznosa od 42.900,00 kn s pripadajućim kamatama, na ime imovinske štete zbog uništenih stvari i odjeće iznos od 3.500,00 kn s pripadajućim kamatama, na ime imovinske štete po osnovu tuđe pomoći i njege iznos od 2.440,00 kn s pripadajućim kamatama, na ime izgubljene zarade iznos od 7.955,28 kn s pripadajućim kamatama te isplatu zatezne kamate koja na iznos od 15.000,00 kn teče od 28. kolovoza 2010. g. do 11. veljače 2014. g.

 

17.4. Tuženik je, pak, stajališta da je prvostupanjski sud trebao odlučiti o tužbenom zahtjevu iz podneska od 14. siječnja 2020. dakle, o iznosu od 28.600,00 kn, a to stoga što je tužiteljevo liječenje trajalo 6 mjeseci i za štetu je tužitelj saznao u veljači 2011. pa prema odredbama ZOO zastare iste teče od veljače 2011. te je preinačeni zahtjev od 5.7. 2020. zastario.

 

17.5. No, iz podneska od 5.7.2020 razvidno je da je tužitelj tužbeni zahtjev uskladio s obzirom na Orijentacijske kriterije koje je VSRH izmijenio na svojim sjednicama od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. Imajući u vidu načelna shvaćanja i pravne standarde izražene u odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH , u konkretnom slučaju činjenica da je tužitelji preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva 16. prosinca 2021., a nakon donošenja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., ukazuje na zaključak da tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe evidentno nije mogla predvidjeti, pa posljedično tome niti postaviti tužbeni zahtjev u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., jer su Orijentacijski kriteriji koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe predstavljali objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao.

 

17.6. Zbog toga računanje tijeka zastarnog roka na način kako to ističe tuženik u žalbi bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti, i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovor, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06).

 

17.7. Također, povećanje naknade prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na pravo oštećene osobe da zahtijeva plaćanje neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, te da zahtijeva zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku. Ovo stoga što je odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 154/14, dalje: ZOOP) propisano da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, pa osiguratelj koji nije tada isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su oštećeniku pripadali prema tadašnjim Orijentacijskim kriterijima) ne može se osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, niti se može osloboditi plaćanja zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

17.8. U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate za navesti je i to da u okolnostima u kojima su na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (br. Su-IV-47/2020-5) izmijenjeni do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02) na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je oštećenik u vrijeme podnošenja tužbe mogao tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud naknadno odredio jer oštećenik nije znao niti je mogao znati za nešto što će naknadno biti u primjeni. Visina pravične novčane naknade se u ovim situacijama mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud RH zauzeo novo pravno shvaćanje.

 

17.9. Stoga je visina zakonske zatezne kamate pravilno određena u skladu s shvaćanjem revizijskog suda (Rev–1361/13 od 28. studenog 2017.), prema kojem je pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. ZOOP-a, kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno od podnošenja tužbe.

 

17.10. Stoga je žalba tužitelja neosnovana u dijelu u kojem ističe prigovor zastare za preinačeni dio, kao i osporava tijek zakonske zatezne kamate na preinačeni dio.

 

18. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, a s obzirom na utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na neimovinsku štetu, kao i s obzirom na promjenu Orijentacijskih kriterija, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju kao iznos novčane satisfakcije radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pripada iznos od 55.000,00 kn, pa kako je u mirnom postupku tuženik isplatio 15.000,00 kn te s obzirom na utvrđeni postotak u doprinosu tužitelja treba dosuditi daljnji iznos do zatraženog u visini kako je to i presuđeno u točki I. izreke prvostupanjske presude.

 

19. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je sud prvog stupnja na odgovarajući način cijenio odlučujuća mjerila iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, dalje: ZOO) u vezi čl. 19. i čl. 1046. ZOO u odnosu na neimovinsku štetu, koja i po ocijeni ovog suda predstavlja naknadu primjerenu posljedicama ozljeđivanja u predmetnom slučaju s obzirom na mjerodavne Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (Su-IV-47/2020-5).

 

20. Neosnovano u žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud odluku o naknadi štete za uništene stvari donio samo na iskazu imovinsko zainteresiranog tužitelja, već i primjenom odredbe članka 223. ZPP , a kako je to prvostupanjski sud u obrazloženju i naveo te za taj dio odluke dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, a stoga što i osim iskaza tužitelja uništene stvari su navedene koje su marke, ali i temeljem općepoznatih vrijednosti pojedinih uništenih stvari.

 

21. Žalba tuženika je neosnovana i u pogledu visine naknade štete za tuđu pomoć i njegu. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu prema cjeniku Doma za starije i nemoćne osobe L. o cijeni pružanja tuđe pomoći i njege nemedicinskog karaktera kući prema kojem je cijena sata njege i pomoći u spornom razdoblju iznosila 35,00 kn, a što ukupno iznosi 2.940,00 kn, a uz suodgovornost tužitelja dosuđeni iznos, no nije ni neophodno kako se to u žalbi navodi da je tuđa pomoć pružana već je takav cjenik orijentir za ocjenu osnovanosti visine. Naime, način utvrđivanja cijene za jedan sat pružanja tuđe pomoći i njege određuje se prema neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružana bila sposobna pružiti takvu pomoć, a tek ako takve usluge nema visina bi se odredila prema slobodnoj ocjeni suda odnosno primjenom članka 223. ZPP.

 

22. Naime, u pravu je tuženik kada u žalbi ističe da kako tužitelj nije podnio odštetni zahtjev tuženik nije mogao pasti u zakašnjenje već tijek zakonskih zateznih kamata može teći tek od podnošenja tužbenog zahtjeva a to je dana 28. 8. 2013., što je u skladu i s odredbom članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, pa je stoga u tom dijelu valjalo prihvatiti žalbu tuženika te presudi kao u izreci.

 

23. U odnosu na žalbu tuženika koja se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos izgubljene zarade, valja navesti da je prvostupanjski sud s obzirom na utvrđenja pravilno dosudio tužitelju temeljem članka 1093. ZOO iznos od 374,37 eura/2.820,66 kn. Izgubljena zarada je šteta koja je tužitelju realno nastala te je dospjela u trenutku kada je tužitelj takvu zaradu trebao dobiti pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio tijek zakonske zatezne kamate a u skladu s odredbom članka 1086. ZOO.

 

24. Ispitujući odluku o troškovima postupka u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP donio pobijano rješenje u točki 2. izreke, imajući u vidu uspjeh stranaka prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu te vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP, dakle o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice i o kojima je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog dijela rješenja (točka 2. izreke) dao valjane razloge.

 

24.1. Tuženik također u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio Odvjetničku tarifu no i takav žalbeni razlog je neosnovan. Naime, nisu osnovani žalbeni navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio važeću Tarifu o vrijednosti boda od 15 kn jer sukladno odredbi čl. 155. st. 2. ZPP-a ako je propisana tarifa za nagradu odvjetnika ili za druge troškove odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi, a u Tbr. 48. važeće Tarife propisano je da kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je u tom dijelu sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 155. st. 2. ZPP-a u vezi Tbr. 48. st. 3. i Tbr. 50. Tarife kada je ukupan trošak tužitelju dosudio prema važećoj tarifi uzimajući u obzir i vrijednost boda od 15 kn.

 

25. Zbog iznesenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti i u dijelu odluke o troškovima (točka II. izreke) te odlučiti kao u izreci na temelju članka 380. točka 2. ZPP.

 

26. U nepobijanom dijelu (točka I. izreke) rješenje ostaje neizmijenjeno.

 

28. Kako je tuženik uspio sa žalbom u neznatnom dijelu, to nema pretpostavki da mu se dosude troškovi podnesene žalbe pa je takav zahtjev valjalo odbiti te riješiti kao u izreci.

 

29. Pobijajući odluku o troškovima postupka tuženik je naveo da je odluka pogrešna u bitnome zbog slijedećih razloga:

 

a)     sud je tuženiku trebao dosuditi parnični trošak u visini  povećanog dijela tužbenog zahtjeva

b)     b) nema osnova retroaktivnoj primjeni odvjetničke Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015; dalje: Tarifa)

c)     osnovanost žalbe o glavnoj stvari utjecat će na ocjenu uspjeha u sporu time i odluku o trošku.

 

29.1. U odnosu na prijepore pod b) i c)  je odgovoreno u prethodnim točkama a što se tiče tvrdnje da je tuženiku trebao prvostupanjski sud dosuditi parnični trošak u visini povećanog dijela tužbenog zahtjeva, tuženik u žalbi dalje navodi da je prvostupanjski sud neovisno o odluci o parničnim troškovima u odnosu na prvotni tužbeni zahtjev zasebno trebao tuženiku dosuditi parnični trošak u visini povučenog dijela tužbenog zahtjeva koji trošak je tijekom postupka tuženik pravilno i zakonito potraživao te koje je potraživanje osnovano.

 

29.2. Iz takvih navoda može se zaključiti da tuženik u biti zahtijeva donošenje dopunskog rješenja u smislu odredbe članka 339. ZPP pa će o takvom prijedlogu prvostupanjski sud odlučiti novim rješenjem slijedom odredbi ZPP-a.

 

30. Zbog iznesenog presuđeno je i riješeno kao u izreci.

 

31. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP, a uzimajući u obzir da je tuženik uspio u neznatnom dijelu svog zahtjeva.

 

 

U Slavonskom Brodu, 9. svibnja 2024.

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                Dubravka Šimić