- 1 -              III Kr-1/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-1/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. Z. Đ., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 126/19. i 84/21 - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 15. lipnja 2023. broj Kzd-1/2023-35 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 7. rujna 2023. broj I Kžzd-34/2023-4, u sjednici održanoj 9. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. Z. Đ. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 15. lipnja 2023. broj Kzd-1/2023-35 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 7. rujna 2023. broj I Kžzd-34/2023-4 Z. Đ. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju trinaest godina zbog dva kaznena djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11., kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. KZ/11. i kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. KZ/11., sve počinjeno na štetu djeteta M. P..

 

2. Osuđenik je putem branitelja T. F., odvjetnika u O., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz razloga predviđenih u čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/08.) s prijedlogom da se „ukine pravomoćnu presudu … i vrati sudu na ponovno odlučivanje.“

 

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik navodi da je u žalbi protiv prvostupanjske presude isticao propuste suda i prigovore u odnosu na činjenična utvrđenja posebno ukazujući na nepravilno vrednovanje iskaza oštećenice kao jedinog dokaza koji ga tereti za predmetna kaznena djela na što de drugostupanjski sud „samo osvrnuo“. Referirajući se na obrazloženje žalbenog suda prigovara da „… utvrđenje suda nema uporišta u činjeničnom supstratu koji se nalazi u spisu …“ tako da je „… činjenično stanje nepravilno i pogrešno utvrđeno.“

 

5.1. Nastavlja kako na prigovore iz osobno podnijete žalbe drugostupanjski sud nije odgovorio, da je prema saznanjima osuđenika oštećenica bila seksualno zlostavljana po drugoj osobi, da je konzumirala alkohol i „pušila travu“ koji podaci nisu bili poznati vještacima „…pa se postavlja pitanje kakav bi bio njihov nalaz i mišljenje …“ te da je nerazumljivo „… zašto [sud] svoju odluku temelji i na njezinom dnevniku, kada je … dnevnik pisan naknadno, nakon nekoliko godina od navodnih događaja ...“

 

5.2. Nadalje, „… ukazuje kako sud nije uopće utvrdio kada je koje od navedenih kaznenih djela izvršeno …“ tvrdeći da „… nikakav dokaz u tom smjeru nije izveden  i potpuno je nejasno i nerazumljivo kako sud utvrđuje  da su tri od četiri kaznena djela počinjena prema djetetu mlađem od 15 godina …“, odnosno da „… ne postoji nikakav dokaz da bi se bilo koje od tih djela uopće dogodilo, a posebno o tome ne postoji dokaz kada se koje kazneno djelo navodno dogodilo.“ Po mišljenju osuđenika nejasno je „…na kojim dokazima sud temelji svoj zaključak o krivnji, a posebno čime je dokazana pravna kvalifikacija kaznenih djela …“. Smatra da je glede utvrđenja odlučne činjenice, životne dobi oštećenice u vrijeme djela, trebalo primijeniti pravilo in dubio pro reo, a kako to nije učinjeno povrijeđen je kazneni zakon u čl. 469. toč. 4. ZKP/08.

 

5.3. Zaključno ističe da je opisanim nedostacima osuđeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. te je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku od utjecaja na presudu (čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08.).

 

6. Iz sadržaja zahtjeva prije svega proizlazi nezadovoljstvo osuđenika ocjenom dokaza i činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski, a potom pravilnim prihvatio i žalbeni sud. Međutim, prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/08. zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP/08. ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik. To znači da je u zahtjevu, osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona podnosi, potrebno konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. Navedeno zakonsko ograničenje također znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje se jesu li niži sudovi ispravno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.).

 

7. Nadalje, neosnovani su prigovori kako drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode odnosno da je uslijed opisanih propusta sudova teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

8. Iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno je da se odluka o krivnji za predmetna kaznena djela temelji na prihvaćanju vjerodostojnim iskaza oštećenice kojeg je sud prvog stupnja temeljito analizirao u sklopu ostalih personalnih i materijalnih dokaza (dnevnik, komunikacija oštećenice putem WhatsApp-a) te psihologijskog i psihijatrijskog vještačenja oštećenice. Sveobuhvatnom argumentacijom dokazne građe prvostupanjski sud otklanja obranu kojom osuđenik u cijelosti poriče kaznena djela tvrdnjom da ga je oštećenica „prijavila policiji iz osvete jer je nije htio pustiti da izađe van s društvom“.

 

8.1. U žalbi koju je osuđenik podnio putem branitelja (odvjetnika D. O.) prvostupanjska presuda je pobijana zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako je i u osobno podnijetoj žalbi također problematizirana pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te odluka o kazni drugostupanjski je sud obje žalbe razmatrao jedinstveno (odlomak 3. drugostupanjske presude).

 

8.2. Razmotrivši sadržaj žalbenih navoda drugostupanjski sud otklanja prigovor o postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., posebno istaknuvši kako pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama  „… pa tako i u odnosu na dob oštećenice za svako pojedino djelo (točka 18., 20. i 22. pobijane presude dok se u većem dijelu prigovori svode na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, što će biti iznijeto u nastavku u okviru te žalbene osnove.“

 

8.3. U nastavku je obrazloženja (toč. 8.,8.1., 8.2., 8.3. presude) sud drugog stupnja pomno razmotrio sve relevantne prigovore činjenične naravi. Naime, u obje žalbe se osporavala pravilnost ocjene iskaza oštećenice uz problematiziranje dokaznog vrednovanja značaja iskaza posrednih svjedoka i dnevnika kojeg je oštećenica vodila nakon predmetnih događaja. Žalbeni je sud jasno izrazio mišljenje da je iskaz oštećenice iscrpan i detaljan u odnosu na sve okolnosti predmetnih kaznenih djela „… kada su se dogodila, koliko puta, i u kojem vremenskom periodu …“ te vjerodostojan uvažavajući rezultate psihologijskog i psihijatrijskog vještačenja. Pored toga, drugostupanjski sud ocjenjuje značajnim  i iskaze posrednih svjedoka kojima se oštećenica povjerila i o proživljenoj traumi pisala u dnevniku, uz jasan odgovor žalitelju kako „… izostanak detalja u dnevniku koji je vodila oštećenica o … kaznenim djelima … nije od značaja za ocjenu vjerodostojnosti njenog iskaza.“(sve podrobno argumentirano u odlomku 8.1. presude). Zaključno drugostupanjski sud navodi kako vrijeme počinjenja kaznenih djela „… nedvojbeno proizlazi iz iskaza žrtve…koja je detaljno opisala spolno zlostavljanje … da je tada za djela pod točkom 1., 2. i 3. bila starosti 14 godina, a to je optuženiku bilo poznato jer s njenom majkom živi od njenog petog mjeseca života (točka 18., 20. i 22. pobijane presude), tako da su neosnovani prigovori optuženika kojima nastoji osporiti kvalifikaciju djela …“. To ujedno znači da je drugostupanjski sud, osim prihvaćanja pravilnim činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude, ocijenio da je na tako utvrđeno činjenično ispravno primijenjen kazneni zakon, a potom je razmotrio i žalbu zbog odluke o kazni (odlomak 9. i  9.1. presude).

 

9. Prema tome, drugostupanjski sud je ocijenio sve bitne žalbene razloge osuđenika te ispitao povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti (odlomak 7.1. i 10.) o čemu je dao dostatne i razumne argumente kako nalaže odredba čl. 487. st. 1. ZKP/08. Stoga, sagledavajući obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te postupak u cjelini, nema dvojbe da su sudovi dali podrobna obrazloženja za činjenična utvrđenja i ocjenu dokaza te odgovore na sve relevantne žalbene zamjerke pa je bez osnova prigovor o povredi procesnog zakona u žalbenom postupku odnosno nepravičnosti postupka.

 

10. Konačno, kako do primjene čl. 3. ZKP/08. dolazi tek nakon što sud i nakon sveobuhvatne ocjene dokaza (čl. 450. st. 2. ZKP/08.) i to primjenom načela slobodne ocjene dokaza (čl. 9. st. 3. ZKP/08.) nije u mogućnosti otkloniti dvojbe oko ne/postojanja neke odlučne činjenice, što ovdje nije slučaj (vrijeme djela pouzdano utvrđeno iz iskaza oštećenice), to je i prigovor osuđenika o povredi načela in dubio pro reo promašen.

 

11. Slijedom izloženog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.) trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 9. svibanj 2024.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.