Poslovni broj: Ovr-501/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU
DUBROVNIK
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ani Poljanić, na prijedlog sudske savjetnice Katarine Radoje u pravnoj stvari ovrhovoditelja HEP OPSKRBA PLINOM d.o.o., OIB: 60155964806, Ulica cara Hadrijana 7, Osijek kojeg zastupa Juraj Marinić, odvjetnik u Osijeku protiv ovršenika DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi naknade troška postupka izravne naplate, 28. rujna 2026 .,
r i j e š i o j e
Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troška postupka izravne naplate od 22. rujna 2026.
Obrazloženje
1. Ovrhovoditelj je 22. rujna 2026. podnio zahtjev za naknadom troška koji mu je nastao u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom , i to trošak koji je ovrhovoditelj imao u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Dubrovniku o naknadi troška postupka izravne naplate poslovni broj Ovr-166/2026-2 od 22. srpnja 2026. Dakle, ovrhovoditelj je, nakon provedbe izravne naplate troškova, pokrenuo novi postupak isključivo radi naplate troškova nastalih u postupku naplate prethodnih troškova.
2. Člankom 14. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.) propisano je da troškove postupka u svezi s određivanjem i provedbom ovrhe prethodno snosi ovrhovoditelj, dok je stavkom 4. istog članka propisano da je ovršenik dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu.
3. Troškovi ovršnog postupka po svojoj su naravi akcesorno potraživanje koje dijeli pravnu sudbinu glavne tražbine i postoje isključivo radi njezina ostvarenja , odnosno potrebnost i nužnost troškova ocjenjuje se kada oni služe ispunjenju glavne tražbine, a ne kada oni služe ispunjenju naknadno nastalih troškova koji više nemaju stvarne veze sa glavnom tražbinom. Oni ne mogu postati samostalna osnova za sukcesivno generiranje novih troškova koji više nisu u funkciji naplate glavnog duga. Suprotno shvaćanje dovelo bi do apsurdne situacije u kojoj bi ovrha izgubila svoju svrhu i pretvorila se u mehanizam proizvodnje dugova. Prema tome, prihvaćanjem zahtjeva u ovom postupku i donošenjem još jednog posebnog rješenja o troškovima izravne naplate, koje rješenje bi ovrhovoditelj (nakon pravomoćnosti i ovršnosti) opet mogao uputiti Financijskoj agenciji, a potom i podnijeti novi zahtjev za naknadu troškova, troškovi postupka bi se neprestano generirali. Time troškovi postupka gube svoju akcesornu narav i pretvaraju se u samostalni, samoreproduktivni izvor obveza. Ovu pravnu argumentaciju iznio je Županijski sud u Zagrebu u odlukama poslovni broj Gž Ovr-925/2025-2 od 16. travnja 2026. i poslovni broj Gž Ovr-536/2026-2 od 21. travnja 2026.
4. Člankom 6. OZ-a propisano je da će se pri provedbi ovrhe i osiguranja paziti na dostojanstvo ovršenika, odnosno protivnika osiguranja te na to da ovrha, odnosno osiguranje za njega budu što manje nepovoljni. Člankom 10. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), a koji se podredno primjenjuje na ovršni postupak (članak 21. stavak 1. OZ-a), propisano je da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede sa što manje troškova te da je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku. Člankom 3. stavkom 3. ZPP-a propisano je da sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.
5. U duhu citiranih odredbi, u provedbi ovrhe potrebno je voditi računa o dostojanstvu ovršenika, načelu ekonomičnosti postupka i načelu razmjernosti troškova postupka. Nametanje troškova koji nisu nužni za ostvarenje glavne tražbine, već predstavljaju troškove koji su primarno nastali radi potraživanja prethodno nastalih troškova, dovodi ovršenika u nerazmjerno nepovoljan položaj, a što nije u skladu sa zaštitom dostojanstva ovršenika. Ovrha je sredstvo koje služi da vjerovnik (ovrhovoditelj) namiri svoju glavnu tražbinu, a ne da ostvari dodatnu korist na teret ovršenika. Kada troškovi ovršnog postupka postanu dominantni i generiraju sami sebe, ovrha postaje mehanizam proizvodnje novih dugovanja. Dakle, zahtjev ovrhovoditelja predstavlja upravo takvu zlouporabu procesnih ovlaštenja, jer se procesna prava koriste suprotno njihovoj svrsi - ne radi ostvarenja glavne tražbine, već radi generiranja novih troškova. Takvo postupanje nije spojivo ni s načelom razmjernosti, niti s načelom ekonomičnosti postupka. Stoga, troškovi koji su predmet ovog postupka nisu „potrebni troškovi ovrhe“ u smislu članka 14. stavka 4. OZ-a, već predstavljaju posljedicu neprihvatljivog kružnog generiranja troškova. (kao u odlukama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-925/2025-2 od 16. travnja 2026. i poslovni broj Gž Ovr- 536/2026-2 od 21. travnja 2026.)
6. Zbog svega navedenog, a u skladu s citiranim odredbama, odlučeno je kao u izreci.
U Dubrovniku 28. rujna 2026.
Sutkinja
Ana Poljanić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba u roku od 8 dana od dana njegova primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni županijski sud.
DNA:
- Ovrhovoditelju po punomoćniku.
