REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-189/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji toga suda Ileani Bebek, u pravnoj stvari tužitelja DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Željko Macan, odvjetnik u Velikoj Gorici , protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, radi isplate, 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.174,28 EUR sa zateznom kamatom od 27. lipnja 2006. do isplate, po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 150,00 EUR sa zateznim kamatama od 28. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a u tužbenim navodima je tužitelj istakao da je sa tuženikom 26. lipnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 51401652-5103039074 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 73.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, sa rokom vraćanja od 204 mjeseci.

1.1. Nadalje, istakao je tužitelj, tuženik je u članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu da je tužitelj za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita. Tužitelj je platio naprijed navedenu naknadu u iznosu od 1.174,28 EUR / 1.840,00 CHF, koji iznos predstavlja 2,5% od ukupno ugovorenog kreditnog iznosa.

1.2. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je bio dužan snositi sam tužitelj mimo toga . Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Stoga predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Ovosudnim rješenjem poslovni broj P-189/2026-2 od 28. svibnja 2026. tuženiku je dostavljena tužba sa svim prilozima te je tuženik pozvan da u roku od 45 dana od dana dostave rješenja podnese pisani odgovor na tužbu, uz upozorenje na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu, konkretno na mogućnost donošenja presude zbog ogluhe u smislu odredbe članka 331.b stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – dalje: ZPP).

3. Odredbom članka 331.b stavak 1. ZPP-a propisano je da se presuda zbog ogluhe može donijeti ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, te ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

- ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

- ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi,

- ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate,

- ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

4. Tuženik, iako mu je tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljena, dana 8. lipnja 2026., nije podnio odgovor na tužbu u određenom roku, a sud je utvrdio da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe, kao i da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s općepoznatim činjenicama kao niti s dokazima koje je uz tužbu priložio tužitelj – Ugovor o kreditu broj 5103039074 od 26. lipnja 2026., tečajna lista na dan 24. lipnja 2006. Također, sud je utvrdio i da ne postoje nikakve općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da bi tuženika opravdani razlozi spriječili da podnese odgovor na tužbu.

5. Kao što je to naprijed već izneseno, sud je osnovanost tužbenog zahtjeva utvrdio već iz činjenica navedenih u tužbi. Naime, odredbom članka 81. stavak 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Nadalje, odredbom članka 87. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti te je tako propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, odredbom članka 1111. ZOO-a propisano je opće pravilo stjecanja bez osnove – kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Konačno, odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

6.1. Za istaknuti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 673/2023- 2 odbio reviziju tuženice banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, „…. to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). I Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 je također zauzeo stajalište "…da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati".

7. Nalazeći da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke koje donošenje presude zbog ogluhe čine osnovanom i zakonitom, valjalo je temeljem odredaba članka 331.b. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude i prihvatiti tužbeni zahtjev (točka I. izreke).

8. Odluka o trošku donijeta je temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarifa). S obzirom na vrijednost predmeta spora (1.174,28 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 75 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 150,00 EUR, sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu budući da sukladno članku 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) trošak sudske pristojbe kao potrošač nije dužan platiti (točka II. izreke).

Velika Gorica, 28. rujna 2026.

Sutkinja

Ileana Bebek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana uručenja prijepisa presude (čl. 335. st. 1. ZPP). Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP).

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku

- kal. 20 dana