REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, 20350 Metković

Poslovni broj: P-276/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužitelja VV, sina ŽV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zdenko Merdžan, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika, a u odsutnosti zamjenika općinskog državnog odvjetnika, na ročištu za objavu presude 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj VV, sin ŽV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], vlasnik u cijelosti (1/1) nekretnine ukupne površine 2474 m², prikazane na skici lica mjesta u mjerilu 1:250 od 7. srpnja 2025., koju je izradio stalni sudski vještak za geodeziju Marko Vukša, dipl. inž. geod., iz Metkovića (list 34 spisa), a koja je sastavni dio ove presude, kao geometrijski lik omeđen točkama A,B, C,D,E,F,G,H,J,K,L,M,N,O,P,Q,R,S,T,U,V,W,X,Y,Z,AA,AB,AC,AD,AE,AF,AG,AH,AI, AJ,AK,AL,AM,AN,A, koja se sastoji od:

– dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (ukupne površine 7823 m²), označenog na skici kao lik A,B,C,D,I,J,K,L,M,N,O,P,Q,R,S,T,U,V,W,X,Y,Z,AA,AB,AC,AD,AE,AF, AG,AH,AI,AJ,AK,AL,AM,AN,A, površine 2332 m²,

– dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (ukupne površine 2503 m²), označenog na skici kao lik D,E,H,J,I,D, površine 44 m²,

– dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (ukupne površine 343839 m²), označenog na skici kao lik E,F,G,H,E, površine 98 m²,

što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelj na temelju ove presude, nakon provedbe geodetskog elaborata kojim će se opisani dijelovi izdvojiti u nove katastarske čestice, u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Metkoviću ishodi uknjižbu prava vlasništva na novoformiranim česticama na svoje ime i u svoju korist u 1/1 dijela, uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. studenoga 2025. podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine u [adresa], općina Pojezerje. Nekretnina se sastoji od obiteljske kuće s okućnicom, dvorištem i pomoćnim objektima uz državnu cestu Kula Norinska – Vrgorac, a zahvaća dijelove k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. U tužbi navodi da mu je nekretninu darovao otac ŽV, kojem je pripala iza oca FV, rođenog **.**.1898. FV je nekretninu koristio kao obiteljsku kuću s okućnicom, a prije njega na isti način i njegov otac DV. Tužitelj tvrdi da su prednici sve vrijeme bili pošteni i mirni posjednici, da im posjed nitko nikada nije osporavao te da su pretpostavke dosjelosti ispunjene i po pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika. Podredno se poziva na stjecanje građenjem (paragraf 418. OGZ-a, čl. 24. st. 1. ZOVO-a). Ističe da je u zemljišnoj knjizi i katastru na spornim dijelovima čestica upisano vlasništvo Hrvatskih šuma d.o.o., što smatra pogrešnim jer je upis trebao glasiti na Republiku Hrvatsku. Navodi i da se prije podnošenja tužbe obratio tuženici zahtjevom za mirno rješenje spora. Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev kako glasi u izreci.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu od 12. veljače 2026. prije svega prigovorila da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 186.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP). Navodi da je tužitelja u postupku mirnog rješenja spora pozvala da zahtjev dopuni dokumentacijom i da predloži osiguranje dokaza, a on to nije učinio, zbog čega zahtjev nije imao zakonom propisan sadržaj, a ona se nije mogla očitovati o njegovoj osnovanosti. Iz tih razloga predlaže odbacivanje tužbe. U meritumu tuženica ističe da tužitelj nije dokazao koji su njegovi prednici i u kojem razdoblju posjedovali nekretninu, kakav je bio taj posjed te tko je od njih i kada stekao vlasništvo dosjelošću. Prigovara i da je, s obzirom na više linija nasljeđivanja, nejasno kako je nekretnina pripala upravo tužitelju. Predlaže da se na očevidu uz vještaka geodetske struke identificira predmet spora te da se raspravi je li dio nekretnine javno dobro, odnosno nerazvrstana ili javna cesta. U tu svrhu predlaže pribaviti očitovanja Općine Pojezerje, Hrvatskih cesta d.o.o. i Hrvatskih šuma d.o.o. te podatke Geoportala Državne geodetske uprave o izgrađenosti nekretnine od 1968. godine. Predlaže i da se Općina Pojezerje i Hrvatske ceste d.o.o. pozovu u postupak „s intervencijskim efektom“. Tuženica je predložila da se tužba odbaci, a podredno da se tužbeni zahtjev odbije.

3. Sud je 13. svibnja 2026. održao pripremno ročište na licu mjesta uz nazočnost stalnog sudskog vještaka za geodeziju Marka Vukše. Tužitelj je na tom ročištu pokazao predmet spora, a vještak je izjavio da pokazana nekretnina odgovara onoj koju je prikazao na skici lica mjesta (list 34 spisa). Vještak je naveo i da je naknadno utvrdio deformaciju katastarskog plana, pa mu je naloženo da skicu dopuni te da na traženje tuženice dostavi popis koordinata.

4. Ročište za glavnu raspravu održano je 9. rujna 2026. u odsutnosti zamjenika općinskog državnog odvjetnika. Tuženica je izostanak opravdala podneskom od istoga dana u kojem ustraje na svim prigovorima i dokaznim prijedlozima, a u spis je priložila izvod Geoportala DGU (sloj Hrvatske osnovne karte i zračni snimak iz 1968.). Priložena su i očitovanja Hrvatskih šuma d.o.o. od 18. veljače 2026. i Hrvatskih cesta d.o.o. od 26. veljače 2026.

5. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoke ŽV, BV i IV te tužitelja kao parničnu stranku. Pročitao je i izvršio uvid u:

– lokacijsku informaciju Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju Dubrovačko-neretvanske županije, Ispostava Metković, od 29. kolovoza 2025. (list 7-9),

– smrtni list FV (list 10) i rodni list ŽV (list 11),

– izvatke iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] (list 13-14) i izvod iz katastarskog plana (list 15),

– fotografije (list 16) i zahtjev za mirno rješenje spora (list 19-24),

– ugovor na listu 35-51 spisa

– skicu lica mjesta (list 34), zapisnik s očevida od 13. svibnja 2026. i njegov prijepis (list 57, 63-64),

– rješenje o izvedenom stanju (list 60-62),

– izvod Geoportala DGU te očitovanja Hrvatskih šuma d.o.o. i Hrvatskih cesta d.o.o.

Stranke nisu imale primjedbi na izvedene dokaze.

6. Prema čl. 186.a ZPP-a osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije toga obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a tužbu smije podnijeti tek kad zahtjev bude odbijen ili kad o njemu ne bude odlučeno u zakonom propisanom roku Svrha je te odredbe da se državi pruži prilika da spor riješi bez suda, a ne da se ostvarivanje sudske zaštite uvjetuje time da podnositelj već u predsudskoj fazi provede cjelokupni dokazni postupak.

7. Tuženica ne tvrdi da tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora nije podnio, niti da je tužba podnesena prije proteka propisanog roka. Zahtjev je u spisu (list 19-24). Sadrži oznaku stranaka, opis nekretnine, činjenice na kojima se temelji, dokaze i određen zahtjev, dakle ono što mora sadržavati tužba. Tuženica ga je smatrala dovoljno razumljivim da bi tražila dostavu dodatne dokumentacije i provođenje dokaza. Poziv na dostavu dokaza i poziv na pokretanje postupka osiguranja dokaza nisu poziv na ispravak ili dopunu zahtjeva zbog formalnih nedostataka, pa ne mogu dovesti ni do posljedice da se zahtjev smatra nepodnesenim, na koju se tuženica poziva s osloncem na Zakon o državnom odvjetništvu. Mogućnost da se u predsudskoj fazi zatraži osiguranje dokaza postoji radi olakšanja mirnog rješenja spora. Ona nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, a zakon ne propisuje odbacivanje tužbe kao posljedicu toga što podnositelj takav prijedlog nije podnio. Tuženica pritom nije n i tvrdila ni dokazala da je u postupku pred državnim odvjetništvom utvrđeno da se zahtjev smatra povučenim ili nepodnesenim. Stoga je prigovor neosnovan i sud je o tužbenom zahtjevu odlučio meritorno. Okolnost da tužitelj u predsudskoj fazi nije pristao na izvođenje dokaza mogla bi imati značaj jedino pri odlučivanju o troškovima, o kojima zbog razloga iznesenih u točki 25. nije ni trebalo odlučivati.

8. Očevidom je utvrđeno da je predmet spora nekretnina u [adresa] sjeverno od državne ceste Kula Norinska – Vrgorac. Južna granica određena je pojasom koji su predložile Hrvatske ceste. S istočne strane nekretninu omeđuje vrh pokosa. Sa sjeverne strane granica na terenu nije vidljiva jer presijeca njivu i makadamski put, koji zajedno čine prirodnu cjelinu posjeda tužitelja. Sa sjeverozapadne strane granica ide sjeverozapadnim rubom makadamskog puta i dalje suhozidom, a u jugozapadnom dijelu nekretninu omeđuje betonski zid. U južnom dijelu nalazi se stambena kuća s uređenom okućnicom. Zapadno od kuće proteže se makadamski put u smjeru sjever– jug, a zapadno od njega nasadi maslina sa zidovima i podzidima . Istočno od kuće također su masline te nasuta površina s betonskim i asfaltnim platoom. U sjeveroistočnom dijelu nalazi se oranica zasađena krumpirom, na višoj razini od makadamskog puta. Vještak Marko Vukša potvrdio je da pokazana nekretnina odgovara onoj prikazanoj na njegovoj skici lica mjesta od 7. srpnja 2025. Identitet predmeta spora time je nedvojbeno utvrđen, kako je predlagala i sama tuženica.

9. Iz izvadaka iz zemljišne knjige proizlazi da je na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisano. Lokacijska informacija od 29. kolovoza 2025. navodi da je k. č. [katastarska čestica] većim dijelom u građevinskom području naselja, a manjim dijelom u području ostalog poljoprivrednog tla, šuma i šumskog zemljišta (PŠ) i zaštitne šume (Š2), dok se k. č. [katastarska čestica] dijelom nalaze u građevinskom području naselja Pozla Gora, a dijelom u područjima oznake P3, PŠ i Š2.

10. Prema čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17. – ispravak; dalje: ZV) stjecanje prava vlasništva do stupanja toga zakona na snagu prosuđuje se po pravilima koja su se primjenjivala u vrijeme stjecanja. Kad je riječ o dosjelosti dovršenoj prije 6. travnja 1941., primjenjuju se odredbe Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), kasnije kao pravna pravila na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ broj 86/46. odnosno Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (Narodne novine broj 73/91.).

11. Prema paragrafu 1460. OGZ-a za stjecanje dosjelošću potrebno je da stjecatelj stvar doista posjeduje, da je posjed zakonit, pošten i istinit te da traje kroz cijelo zakonom određeno vrijeme. Po paragrafu 1468. OGZ-a, kad stvar nije uknjižena na ime onoga tko je doista posjeduje, dosjelost se dovršava tek nakon 30 godina, a po paragrafu 1472. OGZ-a protiv državnog imetka (fiska) za nekretnine je potreban rok od 40 godina. Onaj tko dosjelost temelji na 30, odnosno 40 godina ne mora dokazivati pravni naslov, nego posjed mora biti samo pošten (paragraf 1477. OGZ-a). Pošten je posjednik onaj tko iz vjerojatnih razloga drži da je stvar koju posjeduje njegova (paragraf 326.), a u dvojbi se predmnijeva da je posjed pošten (paragraf 328.). Po paragrafu 1493. OGZ-a posjednik može u vrijeme dosjelosti uračunati vrijeme posjeda svog pravog i poštenog prednika. Dosjelost je originaran način stjecanja. Vlasništvo se stječe po samom zakonu protekom vremena, a presuda to stjecanje samo utvrđuje.

12. Svjedok ŽV, tužiteljev otac, rođen 1933. u [adresa], iskazao je da mu je otac FV rođen 1898., a djed DV sredinom 19. stoljeća te da je DV početkom Prvog svjetskog rata otišao u rat i u njemu nestao. U obitelji je bilo devetero djece. Braća V i DV umrli su bez potomstva, pa je on naslijedio njihov dio, a sestre su glede imovine namirene bez ikakva spora. Nekretninu je darovao sinu VV, koji na njoj živi s obitelji, održava okućnicu, drži svinje za rasplod i kuću je legalizirao. Sa susjedima nikada nije bilo spora oko međe, a posjed obitelji nikada nije ometao nitko, ni šumarija ni Hrvatske šume ni bilo koja javna vlast.

13. Svjedok OV, tužiteljev susjed sa zapadne strane, nesrodan sa strankama, iskazao je da je dobro poznavao tužiteljeva djeda FV i da nakon njegove smrti nije bilo spora oko podjele imovine: ŽV je naslijedio dio braće bez potomstva, a sa sestrama se sporazumio. ŽV je ovu nekretninu, kuću s pomoćnim objektima, darovao tužitelju, a nekretninu s druge strane ceste drugom sinu Ž. Nekretnina je dijelom bila omeđena suhozidom kojeg ostaci i danas postoje, a FV je na njoj imao kovačiju; ondje je i stara kamenica uklesana u kamen za napajanje stoke, koju su zvali „gunjevica“. Pristupni put od asfaltne ceste između njegove i tužiteljeve kuće njih su dvojica asfaltirali vlastitim sredstvima; put se nastavlja prema brdu i polju i svatko njime može proći. Nikad nije čuo da bi država, mjesna zajednica, šumarija ili Hrvatske šume osporavale posjed obitelji DV, a ni Hrvatske ceste pri rekonstrukciji prometnice nisu imale problema ni s njegovom ni s tužiteljevom okućnicom.

14. Svjedok IV, rođen u neposrednoj blizini sporne nekretnine, suglasno je iskazao o sastavu obitelji FV, o nasljeđivanju iza njega i o darovanju nekretnine tužitelju. Iskazao je da su se preci njegove obitelji i obitelji FV ondje naselili početkom 19. stoljeća i da ondje od tada žive naraštaji, da predmetna nekretnina nikada nije bila šuma niti dio šumskog gospodarstva te da posjed obitelji FV nikada nitko nije osporavao.

15. Tužitelj je u svom iskazu naveo da nema potrebe ponavljati ono što su rekli svjedoci. Iskazao je da je nekretnina u njegovu posjedu otkad mu ju je otac darovao i da je istodobno bratu Ž darovao nekretninu s druge strane ceste, na kojoj se brat pred ovim sudom već uknjižio. Na nekretnini živi i radi, održava je i legalizirao je kuću. Suhozid kojim je nekretnina bila omeđena on i otac dijelom su preuredili pri uređenju dvorišta. Ni Hrvatske ceste ni Hrvatske šume nikada nisu prigovarale njegovu posjedu, a sa susjedima nema spora.

16. Sud je iskaze svjedoka i tužitelja prihvatio kao vjerodostojne. Međusobno su suglasni u svim bitnim činjenicama: tko su bili prednici, kako se nekretnina koristila, kako je prelazila s koljena na koljeno te da posjed nikada nije bio osporavan. Iskaz svjedoka ŽV, iako je on tužiteljev otac, u cijelosti potvrđuju iskazi dvojice nesrodnih svjedoka, dugogodišnjih susjeda koji okolnosti poznaju iz neposrednog opažanja i iz mjesne predaje. Sud je svjestan da svjedoci razdoblje prije vlastitog rođenja ne poznaju iz neposrednog opažanja. Kod ovakvih predmeta, u kojima se utvrđuje posjed star više od stotinu godina, iskazi o obiteljskoj i mjesnoj predaji uobičajen su i dopušten izvor saznanja, a njihova se vrijednost ocjenjuje prema tome potvrđuju li ih drugi dokazi. U ovom slučaju potvrđuju ih javne isprave (iz smrtnog lista proizlazi da je FV, sin DV, rođen **.**.1898. u [adresa], a iz rodnog lista da je u [adresa] 15. listopada 1933. rođen i njegov sin ŽV), zatim materijalni tragovi dugotrajnog korištenja koje je sud vidio na očevidu (suhozidi, podzidi, nasadi maslina, obrađena oranica i kamenica), Tuženica nije predložila niti jedan dokaz kojim bi dovela u sumnju iskaze svjedoka, iako je po čl. 219. i 221.a ZPP- a na njoj bio teret dokazivanja činjenica na kojima temelji svoje prigovore.

17. Na temelju tako ocijenjenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) sud je utvrdio da su prednici tužitelja, najprije pradjed DV, a nakon njegova nestanka u Prvom svjetskom ratu djed FV, posjedovali spornu nekretninu kao obiteljsku kuću s okućnicom i gospodarskim dvorištem najkasnije od kraja 19. stoljeća, a u svakom slučaju neprekinuto od 1898. godine. Taj je posjed bio samostalan i istinit, jer nije pribavljen silom, potajno ni zlouporabom povjerenja. Bio je i pošten: prednici su nekretninu držali svojom, ondje su se rađali, živjeli i umirali, gradili, ograđivali suhozidima i obrađivali zemlju, a nitko im to nikada nije osporio. Nije izveden nijedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su prednici znali ili morali znati da je stvar tuđa, a u dvojbi se po paragrafu 328. OGZ-a posjed ionako predmnijeva poštenim.

18. Od 1898. do 6. travnja 1941. proteklo je više od 42 godine, dakle više od najduljeg roka od 40 godina koji je OGZ propisivao i protiv državnog imetka (paragraf 1472.). FV bio je ovlašten uračunati vrijeme posjeda svog oca DV (paragraf 1493. OGZ-a). Pradjed i djed tužitelja stekli su stoga pravo vlasništva sporne nekretnine dosjelošću najkasnije 1940. godine, dakle prije 6. travnja 1941. Budući da je dosjelost dovršena protekom najduljeg roka, pravni naslov nije trebalo dokazivati (paragraf 1477. OGZ-a).

19. Sud dodaje da bi tužbeni zahtjev bio osnovan i kad se ne bi prihvatilo da je dosjelost dovršena prije 6. travnja 1941. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-291/14, Rev-1480/2016) vrijeme posjeda prije 8. listopada 1991. uračunava se u vrijeme potrebno za dosjelost kad se time ne vrijeđaju prava trećih osoba. Neprekinut i pošten posjed obitelji FV traje i nakon 1941. do danas, znatno dulje od bilo kojeg roka za izvanrednu dosjelost koji su propisivali OGZ, ZOVO (čl. 28. st. 4.) i ZV (čl. 159. st. 3.).

20. Tuženica je prigovorila da je, s obzirom na više linija nasljeđivanja, nejasno kako je nekretnina pripala upravo tužitelju. Iz suglasnih iskaza svih svjedoka sud je utvrdio da je FV umro **.**.1976. (smrtni list), da su nakon njegove smrti nasljednici imovinu podijelili sporazumno i bez spora, pri čemu je tužiteljev otac ŽV naslijedio dijelove braće F i DV, koji su umrli bez potomstva, a sestre su glede imovine namirene. Od tada je ŽV spornu nekretninu posjedovao samostalno kao jedini vlasnik, a potom ju je darovao tužitelju, dok je drugu obiteljsku nekretninu s druge strane ceste darovao sinu Ž. U tužbi se navodi ugovor o darovanju od 18. kolovoza 1997., a tužitelj je u iskazu govorio o darovanju prije pet godina. Ta razlika nije odlučna, jer nije sporno, a potvrdio je to i sam darovatelj kao svjedok, da je tužitelj nekretninu stekao od oca i da je njegov posjed neposredni nastavak očeva posjeda. Samostalan i pošten posjed ŽV od 1976. do predaje nekretnine tužitelju te tužiteljev posjed nakon toga traju ukupno i danas dulje od 20 godina, što bi bilo dovoljno za stjecanje dosjelošću i u odnosu prema eventualnim sunasljednicima (čl. 159. st. 3. ZV-a, uz uračunavanje posjeda prednika). Treba naglasiti i to da ova presuda djeluje između stranaka, a u ovoj parnici odlučuje se je li sporna nekretnina vlasništvo tužitelja ili tuženice. Tuženica se ne može s uspjehom pozivati na eventualna prava trećih osoba, članova obitelji ŽV, koje ta prava nikada nisu isticale i koje, prema suglasnim iskazima svjedoka, nisu u sporu s tužiteljem.

22. Južna granica sporne nekretnine određena je pojasom koji su predložile same Hrvatske ceste, pa sporna površina ne zahvaća državnu cestu D62 ni njezin zaštitni pojas. Makadamski put unutar sporne površine prema iskazima svjedoka pristupni je put do tužiteljeva dvorišta i posjeda, koji su tužitelj i susjed OV uređivali vlastitim sredstvima. Okolnost da ondje susjedi prolaze iz dobrosusjedske tolerancije ne čini ga javnom ni nerazvrstanom cestom, a nije izveden nijedan dokaz da je taj put ikada upisan, evidentiran ili održavan kao nerazvrstana cesta. Tuženica se u odgovoru na tužbu obvezala pribaviti očitovanje Općine Pojezerje o tom pitanju, ali ga do zaključenja rasprave nije dostavila. Kako je teret dokazivanja činjenice da je dio nekretnine javno dobro bio na njoj, sud je daljnje izvođenje tog dokaza ocijenio nepotrebnim (čl. 220. st. 2. ZPP-a).

23. Prema lokacijskoj informaciji dijelovi spornih čestica prostornim su planom namijenjeni kao šumsko zemljište i zaštitna šuma. Namjena određena prostornim planom uređuje dopuštene zahvate u prostoru, a ne vlasničkopravne odnose, pa sama po sebi ne upućuje na to čije je zemljište. Na očevidu sud je utvrdio da se na spornoj površini nalaze kuća, okućnica, dvorište, maslinici i oranica, a ne šuma.

24. Prijedlog tuženice da sud pozove Općinu Pojezerje i Hrvatske ceste d.o.o. u postupak „s intervencijskim efektom“ sud nije prihvatio. Osoba s pravnim interesom da u parnici pomogne jednoj od stranaka može se parnici pridružiti kao umješač sama, vlastitom izjavom (čl. 206. ZPP-a), a trećoj osobi o parnici obavijest daje stranka, a ne sud (čl. 211. ZPP-a). Budući da je tužbeni zahtjev osnovan zbog stjecanja dosjelošću, sud se nije upuštao u ocjenu podrednog tužiteljeva pozivanja na stjecanje građenjem. Tužbeni zahtjev prihvaćen je kako glasi u točki I. izreke, pri čemu je sud izreku oblikovao tako da uknjižbi prethodi provedba geodetskog elaborata kojim će se opisani dijelovi čestica izdvojiti u nove katastarske čestice.

25. Prema čl. 164. st. 1. i 3. ZPP-a sud o naknadi troškova odlučuje samo na određeni zahtjev stranke, koji se mora staviti najkasnije do zaključenja rasprave. Stranke su pozvane da popišu troškove, ali su izjavile da troškove postupka ne popisuju. Tu izjavu sud je shvatio kao odustanak od zahtjeva za naknadu troškova, uključujući i onaj istaknut u tužbi. Zato je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Metkoviću, 28. rujna 2026.

Sudac:

Damir Ujdur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave, a za stranku koja nije bila nazočna objavi presude, a nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, od dana dostave ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. ODO Metković, Građansko-upravni odjel