REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Osijek, Vukovarska cesta 31

Us I-1083/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja AD iz [adresa], po opunomoćenici za prijem pismena ED iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-224-04/22-01/210, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 15. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-224-04/22-01/210, URBROJ: 511- 01-203-24-2 od 15. lipnja 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko- baranjske, Policijske postaje Đakovo, Broj: 511-07-27-05/UP/I-83/22 od 21. lipnja 2022. kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske.

1.1. Navedeno prvostupanjsko rješenje doneseno je primjenom članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj: 53/1991., 70/1991., 28/1992., 113/1993., 130/2011., 110/2015., 102/2019. i 138/2021., dalje: ZHD), jer je u upravnom postupku utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske s obzirom da je po propisima važećim do 8. listopada 1991., podrijetlom stekao državljanstvo Republike Srbije.

2. Tužitelj u tužbi ističe da je zahtjev temeljio na izmijenjenom članku 5. stavku 2. ZHD-a koji omogućuje stjecanje državljanstva podrijetlom osobama starijim od 21 godine rođenim u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku rođenja bio hrvatski državljanin, uz uvjet podnošenja zahtjeva u roku od dvije godine i nepostojanja zapreka. Tužitelj smatra pogrešnim i diskriminatornim retroaktivno vezivanje njegova statusa uz republičke propise bivše SFRJ s kojom je Republika Hrvatska raskinula državno-pravne veze 8. listopada 1991., naglašavajući da tekst važeće zakonske odredbe ne sadrži ograničenje primjene samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu zakona. Zaključno, tužitelj smatra da su upravna tijela pogrešno primijenila materijalno pravo razmatrajući njegov zahtjev kroz načelo kontinuiteta iz članka 30. stavka 1. umjesto kroz institut stjecanja državljanstva podrijetlom prema članku 5. stavku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu. Zbog pogrešnog utvrđenja mjerodavnog pravnog okvira i neutemeljenog pozivanja na propise nepostojeće države, tužitelj predlaže poništiti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da se tužiteljev zahtjev mogao rješavati isključivo primjenom članka 30. stavka 1. ZHD-a koji propisuje utvrđivanje državljanstva prema propisima važećim u vrijeme rođenja podnositelja. Budući da je tužitelj rođen **.**.1989. (prema podacima dostupnima u e-spisu i spisu upravnog postupka), odnosno prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu od 8. listopada 1991., na njega su se primjenjivali tadašnji savezni i republički propisi temeljem kojih je podrijetlom stekao državljanstvo Savezne Republike Srbije, a njegov otac nije zatražio upis državljanstva SR Hrvatske u maticu rođenih matičnog područja Zvezdara. Tuženik opovrgava tužiteljevo pozivanje na članak 5. stavak 2. važećeg Zakona, navodeći da je ta odredba primjenjiva isključivo na osobe rođene u inozemstvu nakon 8. listopada 1991., što potvrđuje ustaljena praksa Visokog upravnog suda RH (primjerice presuda poslovni broj: Usž-2976/2023- 2) i Ustavnog suda RH. Primjena propisa iz vremena rođenja ne predstavlja diskriminaciju, već proizlazi iz načela kontinuiteta državljanstva, dok je članak 30.a stavak 2. posebno uređivao položaj određenih osoba rođenih prije navedenog datuma. Zaključno, tuženik predlaže tužbu u cijelosti odbiti kao neosnovanu. Kako je tužitelj prema propisima koji su važili u trenutku njegova rođenja stekao državljanstvo SR Srbije te nije stekao hrvatsko državljanstvo do 8. listopada 1991., nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 30. stavka 1. ZHD-a za naknadni upis, dok je primjena članka 5. stavka 2. istog Zakona u njegovu slučaju pravno isključena.

4. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim sudom je održana javna rasprava 7. rujna 2026. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, a u skladu s s člankom 91. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024., 39/2026., dalje: ZUS). Na održanoj raspravi službena osoba tuženika ostala je kod odgovora na tužbu i svih navoda iz istoga, protivila se navodima iz tužbenog zahtjeva te predložila sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja sud je pročitao spis, spis upravnog postupka i sve isprave koje prileže istima te na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Ključno pravno pitanje na kojem se temelji spor svodi se na ocjenu mogu li se izmijenjene odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu, kojima je uređen institut stjecanja državljanstva podrijetlom za punoljetne osobe starije od 21 godine života rođene u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku rođenja bio hrvatski državljanin, primijeniti na osobu rođenu 1989. godine, odnosno prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu i prije osamostaljenja Republike Hrvatske 8. listopada 1991.

7. U pravnom poretku Republike Hrvatske status državljanstva uređen je temeljnim načelom pravnog kontinuiteta državljanstva. Prema općeprihvaćenom načelu statusnog prava, stjecanje državljanstva prosuđuje se isključivo prema pravnim propisima koji su bili na snazi u trenutku kada je nastala pravna činjenica od koje ovisi stjecanje statusa državljanina, a to je u konkretnom slučaju činjenica rođenja tužitelja 1989. godine. Naime, osoba koja je rođena prije uspostave samostalne Republike Hrvatske (prije 8. listopada 1991.) može se smatrati hrvatskim državljaninom samo pod uvjetom da je to svojstvo stekla po propisima koji su važili do toga dana i da ga prema tim propisima nije izgubila.

7.1. Prema članku 30. stavku 1. ZHD-a, hrvatskim se državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Nadalje, člankom 5. stavkom 1. ZHD-a propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21. godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu ili u matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin. Stavkom 2. istoga članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ZHD-a podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. ZHD-a. Stavkom 3. istoga članka određeno je da osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ne udovoljava pretpostavci iz stavka 1. ovoga članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostala bez državljanstva.

7.2. Kako se stjecanje hrvatskog državljanstva prosuđuje prema propisima u vrijeme koji su važili kada je nastala činjenica od koje ovisi državljanstvo neke osobe, to je u konkretnom slučaju tuženik osnovano primijenio, između ostalog, odredbe Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 32/1977., dalje: Zakona) koji je važio u vrijeme rođenja tužitelja. Prema članku 4. stavku 1. Zakona porijeklom je državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske sticalo dijete: 1. ako su oba roditelja u trenutku rođenja djeteta državljani Socijalističke Republike Hrvatske; 2. ako je jedan od roditelja državljanin Socijalističke Republike Hrvatske, a drugi državljanin druge socijalističke republike, dijete stiče državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske ako se roditelji o tome sporazume; 3. ako nema sporazuma roditelja o državljanstvu djeteta, dijete je državljanin Socijalističke Republike Hrvatske:

- ako u trenutku rođenja djeteta roditelji imaju prebivalište u Socijalističkoj [adresa] - ako u trenutku rođenja djeteta roditelji nemaju zajedničko prebivalište u Socijalističkoj [adresa], dijete stiče državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske pod uvjetom da je upisano u matičnu knjigu rođenih u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.

8. U trenutku rođenja tužitelja 1989. godine na snazi su bili Zakon o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 32/1977.) te savezni Zakon o državljanstvu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ", broj: 58/1976.). U tadašnjem pravnom poretku postojalo je savezno državljanstvo SFRJ i republičko državljanstvo svake pojedine republike, s time da je građanin SFRJ mogao imati isključivo jedno republičko državljanstvo. Prema odredbama tada mjerodavnog republičkog Zakona o državljanstvu SR Hrvatske i saveznog Zakona o državljanstvu SFRJ, dijete čiji su roditelji u trenutku njegova rođenja imali različita republička državljanstva stjecalo je državljanstvo one socijalističke republike na čijem je području rođeno, pod uvjetom da je jedan od roditelja imao državljanstvo te republike. U situaciji kada je dijete rođeno na području republike čije državljanstvo ima jedan od roditelja, državljanstvo se stjecalo po samom zakonu mjestom rođenja i republičkim statusom tog roditelja.

9. Uvidom u činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, razvidno je da je tužitelj rođen 1989. godine u [adresa], dakle na području tadašnje SR Srbije, da je njegova majka imala državljanstvo SR Srbije, a otac državljanstvo SR Hrvatske. Sukladno izričitim pravilima tada važećeg materijalnog prava, tužitelj je u trenutku rođenja po sili zakona stekao republičko državljanstvo SR Srbije, što je i evidentirano u matici rođenih matičnog područja Zvezdara za 1989. godinu pod rednim brojem 409 te potvrđeno uvjerenjem o državljanstvu Republike Srbije. Iako su tadašnji propisi omogućavali da se roditelji sporazume ili da roditelj državljanin SR Hrvatske u određenom roku podnese prijavu radi upisa djeteta u evidencije državljana SR Hrvatske, nesporno je utvrđeno da takav zahtjev niti prijava nisu podneseni. Slijedom navedenog, tužitelj na dan 8. listopada 1991. nije imao status državljanina Republike Hrvatske, već je bio isključivo državljanin Republike Srbije. Neosnovani su tužbeni navodi kojima tužitelj osporava zakonitost primjene saveznih propisa bivše države uz tvrdnju da je Republika Hrvatska raskinula državno-pravne sveze s bivšom SFRJ. Naime, ispitivanje statusa osoba rođenih prije **.**.1991. nužno pretpostavlja utvrđivanje pravnog statusa po tada važećem pravnom poretku jer bi suprotno tumačenje dovelo do pravne nesigurnosti i poništavanja instituta pravnog kontinuiteta, kojim se priznaje kontinuitet državljanskog statusa onim osobama koje su na dan osamostaljenja imale republičko državljanstvo SR Hrvatske.

10. Nadalje, tužitelj neosnovano ustraje na stajalištu da ispunjava pretpostavke za naknadno stjecanje državljanstva podrijetlom na temelju izmijenjenih odredaba Zakona o hrvatskom državljanstvu, koje uređuju mogućnost podnošenja zahtjeva za punoljetne osobe starije od 21 godine života rođene u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku rođenja bio hrvatski državljanin. Suprotno pravnom shvaćanju tužitelja, cjelokupna i ujednačena sudska praksa upravnog sudovanja stoji na nepokolebljivom stajalištu da se navedene zakonske izmjene ne mogu retroaktivno primjenjivati na osobe rođene prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno prije 8. listopada 1991. Zakonodavac je novim normativnim okvirom pružio mogućnost naknadnog stjecanja državljanstva podrijetlom za osobe rođene nakon uspostave i osamostaljenja Republike Hrvatske u inozemstvu (izvan njezina državnog područja), kojima roditelji iz različitih razloga nisu pravodobno izvršili prijavu upisa do njihove punoljetnosti, odnosno navršene 21. godine života. Ta se pravna osnova ratione temporis odnosi isključivo na osobe rođene nakon stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (od 8. listopada 1991. godine nadalje). Za sve osobe rođene prije tog prijelomnog datuma njihov je status državljanstva definitivno određen ranijim republičkim zakonodavstvom. Retroaktivna primjena instituta stjecanja podrijetlom na osobe rođene prije **.**.1991. izravno bi derogirala i obesmislila načelo kontinuiteta državljanstva, koje predstavlja temeljni stup državljanskog prava Republike Hrvatske za sve statusne situacije nastale u bivšoj federalnoj državi.

11. Sud je ocijenio i tužbeni navod prema kojemu uskraćivanje prava na stjecanje državljanstva podrijetlom predstavlja neopravdanu diskriminaciju osoba starijih od 21 godine života koje su rođene prije osamostaljenja Republike Hrvatske u odnosu na osobe rođene nakon toga datuma. Ovaj navod tužitelja Sud ocjenjuje u cijelosti neosnovanim. Različit pravni tretman osoba rođenih prije i nakon 8. listopada 1991. godine proizlazi iz objektivne činjenice promjene državno-pravnog poretka i nastanka suverene i samostalne Republike Hrvatske. Do navedenog datuma na području tadašnje savezne države postojala su republička državljanstva te su pravni odnosi i državljanski status građana bili regulirani saveznim i republičkim zakonodavstvom koje je priječilo posjedovanje višestrukih republičkih državljanstava. Stupanjem na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska je uspostavila vlastiti sustav državljanstva, pri čemu je zatečeni status građana priznat kroz institut kontinuiteta državljanstva. Stoga osobe rođene prije **.**.1991. i osobe rođene nakon tog datuma nisu u istoj ili usporedivoj pravnoj situaciji. Za osobe rođene prije **.**.1991. pitanje pripadnosti hrvatskom državljanskom korpusu bilo je uređeno propisima koji su važili u vrijeme njihova rođenja te je zakonodavac legitimno propisao da se njihov status utvrđuje prema tim pravilima. Sukladno tome, takvo normativno uređenje i njegova dosljedna primjena od strane nadležnih tijela ne predstavlja povredu ustavnog načela jednakosti niti zabrane diskriminacije, već zakonito očuvanje načela pravne sigurnosti i kontinuiteta stečenih statusnih prava.

12. Uzimajući u obzir prethodno opisano činjenično stanje, a posebice činjenicu da je tužitelj rođen **.**.1989., odnosno da je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. stekao podrijetlom tadašnje republičko državljanstvo Socijalističke Republike Srbije, ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske na temelju članka 30. stavka 1. ZHD-a.

13. Slijedom navedenog, suprotno navodima tužitelja, u konkretnom slučaju nije primjenjiv članak 5. stavak 2. ZHD-a jer se na tužitelja, koji je rođen prije nego što je predmetni zakon stupio na snagu, odnosno prije 8. listopada 1991., primjenjuju odredbe Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske te se stoga u skladu s člankom 30. stavkom 1. ZHD-a, ne može smatrati hrvatskim državljaninom.

14. Naime, članak 5. stavak 2. ZHD-a, na koju se tužitelj poziva, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991., da pod uvjetima iz iste odredbe traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu ZHD-a (8. listopada 1991.), starijim od 21. godinu, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njegove punoljetnosti. Kako je tužitelj rođen **.**.1989., na istog se članak 5. stavak 2. ZHD-a ne primjenjuje.

15. Sud napominje da se, 8. listopada 1991., u postupcima utvrđivanja hrvatskog državljanstva u skladu s člankom 30., stavkom 1. ZHD-a pojavljuje kao datum stupanja na snagu ZHD-a (koji je kasnije imao više dopuna i izmjena), a ne kao datum osamostaljenja i neovisnosti Republike Hrvatske.

16. S obzirom na sve navedeno, takvo pravno stajalište zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (Usž-2511/2023, Usž-1784/2024, Usž- 2380/2022, Usž- 2590/2023. i dr.).

17. Kako tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude.

18. Kako tužitelj nije tražio naknadu troškova upravnog spora to Sud o istom nije odlučivao.

Osijek, 28. rujna 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćenici za primanje pismena

2. Tuženiku