REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 143 P-1336/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu tog suda Sonji Miljak, u pravnoj stvari tužiteljice FE iz [adresa], Cilj 12, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz ZOU "Rikardo Perković & Sanja Perković", odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupani po odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne rasprave zaključene 1. rujna 2026. uz prisutnost tužiteljice osobno i s punomoćnikom tužitelja Rikarda Perkovića, odvjetnika u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave dana 28. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke ugovorna odredba sadržana u čl.2 Ugovora o namjenskom kreditu ovjerenog dana 20. srpnja 2006. godine pod brojem OU-391/06, kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa, uz ovlaštenje tuženika da tijekom trajanja ugovora jednostrano mijenja njezinu visinu bez unaprijed određenih objektivnih i provjerljivih kriterija, slijedom čega ne proizvode pravni učinak ni sve pojedinačne odluke tuženika donesene na temelju navedene ugovorne odredbe kojima je tijekom trajanja ugovora mijenjana redovna kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu 984,37 EUR u roku od 15 dana za zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi su ista i tuženik zaključili dana 20.07.2006 godine u [adresa] namjenski Ugovor o namjenskom kreditu ovjeren dana 20.07.2006 godine po Dariji Grigillo Ramljak - javnoj bilježnici u [adresa], pod brojem ovjere OU-391/06 (dalje u tekstu: Ugovor), prema kojem je tuženik kao banka kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 86.500,00 CHF (slovima: osamdeset šest tisuća petsto švicarskih franaka) po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Uz iznos glavnice, tužiteljica je sukladno čl.2 Ugovora bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu od 4,50 % godišnje koja je tijekom postojanja obveze po cit. Ugovoru promjenjiva skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice. Tužiteljica ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. koja je - i u odnosu na tuženika, presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž. 7129/13 -4 od 13.06.2014. god u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke l ., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Time je nesporno utvrđeno i presuđeno kako su ništetne i prethodno citirane odredbe iz Ugovora o kreditu zaključenog između ovdje parničnih stranaka vezano za promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/1 5), parnične stranke - kao ugovorne strane, zaključile su dana 07.01.2016 godine u [adresa] Dodatak Ugovoru o kreditu ovjeren dana 07. .01.2016 godine. Cit. Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U konkretnom kreditu izvršena je zakonska konverzija prilikom čega je utvrđena preplata u iznosu od 17.683,37 kn a koja je iskorištena za namirenje budućih dospjelih anuiteta na način da se 50% anuiteta namirivalo iz preplate, a ostatak je podmirila tužiteljica. Preplata iz konverzije u potpunosti je iskorištena do siječnja 2017. godine. S obzirom na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za utvrđenje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, VS RH je u konkretnom predmetu povodom podnesene revizije, donio dana 12.02.2019 godine ,Rješenje poslovnog broja Rev 2868/2018 -2 kojim se prihvaća revizija tužiteljice i ukida rješenje Županijskog suda u Splitu, br. Gž- 1097/17-2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4233/15-17 od 17. siječnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prema ocjeni VSRH, sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu („Narodne novine", broj 1 02/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) — Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR — kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom — ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tamo tužiteljica da stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pa da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tamo tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Konkretna odluka odnosi se i na ovdje tužiteljicu i njezin nesporni pravni interes ostvariti svoja zakonom garantirana prava.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio se tužbenom zahtjevu te u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u podnesku od 17. veljače 2025. ističe kako je tužitelj u tužbi tražio utvrđenje da prema tužiteljici ne proizvodi pravni učinak nijedna odluka tuženika kojom bez dozvole ili suglasnosti tužitelja određuje ili mijenja visinu kamatne stope na tražbine iz njihovog ugovora o kreditu bilo koji njen ili s njom povezan parametar ili parametre, uključivo varijable i njihovo uzročno posljedične veze, fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev za utvrđenje kako to traži tužitelj neodređen jer tužitelj ne navodi koje odluke predlaže da sud utvrdi ništetnim, koju kamatnu stopu obzirom da je sklopljen i Dodatak ugovoru kojim je kredit konvertiran u EUR, koji parametar itd. Tuženik ističe kako tužitelj nakon provedene konverzije nema pravni interes za postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje. Dodaje kako je postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na buduće uređenje odnosna između stranaka i eventualne buduće odluke tuženika što je neizvedivo jer ograničavanje tuženika da određuje kamatnu stopu bi ograničavalo tuženika da postupa u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Dodatkom ugovoru o kreditu kojim su stranke ugovorile primjenu EURIBOR-a i promjenu kamatne stope sukladno EURIBOR-u. S time u vezi tuženik ističe kako je predmet ovog spora ugovor o kreditu koji je konvertiran iz CHF valute u EUR valutu na način da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu/Sporazum sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15). Predlaže odbit tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu br. 70/06 od 20.7.2006. (l.s. 18-25), dodatak ugovoru o kreditu od 7.1.2016.( l.s. 10-17), obavijesti o prihvatu izračuna konverzije (l.s. 26-27), dopis banke od 12.11.2015. (l.s. 29), izračun konverzije, otplatni plan, obavijest o promjenama kamatne stope, preliminarni obračun preplate (l.s. 30-89), priloženu dokumentaciju (108-110), te je izvršen uvid prvostupanjsku presudu poslovnog broja P-1927/19, saslušana je tužiteljica u svojstvu stranke.

4. U konkretnom slučaju sporno je pitanje o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjive kamatne stope koje su jednostrano mijenjane od strane Zagrebačke banke d.d. Zagreb. Naime, sporno je u ovom postupku jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošačima a time ima li mjesta ocjenjivati njihovu poštenost u smislu odredaba čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP.

5. U konkretnom predmetu tužiteljica je podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, te je sud razdvojio predmete i to ovaj predmet u pogledu ništetnosti i predmet poslovni broj P-1927/2019 u pogledu isplate. Dakle, predmet ovog spora je isključivo zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu broj 70/06 od 20. srpnja 2006. zaključenog između nje kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu odredbi u kojima je ugovoren način promjene kamatne stope.

6. Između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, kao kreditora i FE, kao korisnika kredita, dana 20.7.2006. godine sklopljen namjenski ugovor o kreditu br. 70/06 od 20.7.2006. (l.s. 18-25 – dalje: ugovor o kreditu) kojim se banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 86.500,00 CHF za adaptaciju kuće u [adresa]. Ova činjenica nije sporna između stranaka.

6.1. U čl. 2.1 ugovora o kreditu je navedeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovoga ugovora iznosi 4,50 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. U čl. 7. toč. 2. navedeno je da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati izmjene anuiteta; O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.

7. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2019., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

8. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu šv icarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

11. U ovom konkretnom slučaju sud na temelju izvedenih dokaza, posebice ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice zaključuje da je isti dokazala status potrošača jer je kao fizička osoba sklopila pravni posao radi realizacije kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, već radi adaptacije nekretnine tj. kata kuće. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako to proizlazi i iz iskaza tužiteljice kojoj ovaj sud u cijelosti vjeruje nalazeći iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.

Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP) .

12. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je njezin prednik tužiteljici dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju međutim, nije dokazao. Naime, tuženik je trebao, jer je teret dokaza bio na njemu, na sporne okolnosti odredaba navedenog ugovora predložiti saslušanje svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču, ovdje tužiteljici, a što isti nije učinio.

15.1. Stoga, u predmetnom slučaju analizom prijepornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužen ika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ni ne osporava, pa iako povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope, ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo.

16. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

17. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi.

19. S druge pak strane, tužiteljica je dokazala deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o ugovornoj kamati pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženikom bankom sklopila predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava po trošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

21. Što se tiče činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

22. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 F protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi.

23. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. Također je istaći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

25. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate na dan 29. siječnja 2016. sama za sebe ne daje za pravo tuženiku kada tvrdi da tužiteljica nakon izvršene konverzije kredita nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinačnih odredbi Ugovora o kredita. U odnosu na navedeno valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: „… bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“ , kako sve navodi ŽS u Šibeniku u rješenju broj: Gž-456/2025-2.

26. Konačno, Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21) propisuje kako ne zastarijeva pravo na isticanje ništetnosti ugovora (čl. 328.) pa stoga pravo isticati ništetnost ugovora pred sudom nikada ne zastarijeva, što se odnosi i na pojedine ugovorne odredbe.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 i 80/22), a trošak priznat tužiteljici sastoji se od zastupanja iste po punomoćnicima iz redova odvjetnika i to za sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 7. t.1.), za pristup na ročišta od 25.2.2025., 11.5. i 1.9.2026. od po 100 bodova (Tbr. 9. t.1.) i za sastav podneska od 27.7.2026. od 18,75 bodova (Tbr. 8. t.3.), sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 148/12) s tim da vrijednost svakog boda iznosi 2,00 EUR, što iznosi 787,50 EUR, što uz PDV od 25% iznosi 984,37 EUR.

U Zadru, 28. rujna 2026.

Sudac

Sonja Miljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužiteljici po punomoćniku,

- Tuženiku po punomoćnici.