Zakon.hr

Poslovni broj: P-2870/2019-44

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Žnidariću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 28. rujna 2026.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

„ I.Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu brojem 2402006- 1031262160/51400607-5102213769 od dana 31.01.2005. godine, zaključenog između tužitelja VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, kao kreditora, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:

- odredba članka 8. stavka 2. Ugovora, a koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

II.Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, iznos od 726,31 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 0,01 EUR od dana 01.05.2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 22.08.2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 10.09.2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 14.10.2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 04.02.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 06.03.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 24.05.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 01.06.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 01.10.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 01.11.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 01.12.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 22.01.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 01.02.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 21.04.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 21.06.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 01.07.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 01.09.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 21.11.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 01.12.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,70 EUR od dana 21.02.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,70 EUR od dana 21.03.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,70 EUR od dana 10.04.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,70 EUR od dana 09.05.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,70 EUR od dana 10.06.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,70 EUR od dana 10.07.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,69 EUR od dana 08.08.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,70 EUR od dana 10.09.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,69 EUR od dana 10.10.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,70 EUR od dana 10.11.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,69 EUR od dana 10.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,69 EUR od dana 09.01.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,69 EUR od dana 21.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,69 EUR od dana 21.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,69 EUR od dana 10.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,53 EUR od dana 08.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,52 EUR od dana 10.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,52 EUR od dana 10.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,51 EUR od dana 21.08.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,51 EUR od dana 21.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,51 EUR od dana 21.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,50 EUR od dana 21.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,49 EUR od dana 10.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,49 EUR od dana 08.01.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,48 EUR od dana 10.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,48 EUR od dana 10.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,47 EUR od dana 09.04.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,46 EUR od dana 19.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,45 EUR od dana 18.06.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,44 EUR od dana 09.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,44 EUR od dana 10.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,42 EUR od dana 10.09.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,42 EUR od dana 07.10.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,74 EUR od dana 10.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,73 EUR od dana 22.12.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,72 EUR od dana 19.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,72 EUR od dana 10.02.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,72 EUR od dana 10.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,71 EUR od dana 08.04.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,71 EUR od dana 10.05.2011. godine pa do isplate;

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu brojem 2402006-

1031262160/51400607-5102213769 od dana 31.01.2005. godine, zaključenog između tužitelja VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, kao kreditora, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:

- dio odredbe članka 3. Ugovora, a koja glasi: „uz čvrstu valutnu klauzulu“;

- odredba članka 7. stavka 3. Ugovora, a koja glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos od 14.453,32 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 0,66 EUR od dana 01.03.2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,89 EUR od dana 09.01.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 19,86 EUR od dana 21.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,97 EUR od dana 21.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,12 EUR od dana 08.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,70 EUR od dana 08.01.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 16,89 EUR od dana 10.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,38 EUR od dana 10.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 26,90 EUR od dana 09.04.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 38,72 EUR od dana 19.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 46,07 EUR od dana 18.06.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 64,99 EUR od dana 09.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 47,44 EUR od dana 10.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 97,85 EUR od dana 10.09.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 74,97 EUR od dana 07.10.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 74,56 EUR od dana 10.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 117,96 EUR od dana 22.12.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 107,40 EUR od dana 19.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 95,24 EUR od dana 10.02.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 103,00 EUR od dana 10.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 91,17 EUR od dana 08.04.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 119,97 EUR od dana 10.05.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 137,59 EUR od dana 10.06.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 148,30 EUR od dana 08.07.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 250,22 EUR od dana 10.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 149,86 EUR od dana 09.09.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 136,64 EUR od dana 10.10.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 134,33 EUR od dana 10.11.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 134,41 EUR od dana 09.12.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 148,35 EUR od dana 10.01.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 155,63 EUR od dana 10.02.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 156,54 EUR od dana 09.03.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 151,35 EUR od dana 10.04.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 154,22 EUR od dana 10.05.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 157,97 EUR od dana 01.06.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 154,34 EUR od dana 01.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 154,61 EUR od dana 01.08.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 151,12 EUR od dana 01.09.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 144,22 EUR od dana 01.10.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 152,17 EUR od dana 01.11.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 154,44 EUR od dana 01.12.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 154,61 EUR od dana 01.01.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 143,11 EUR od dana 01.02.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 150,51 EUR od dana 01.03.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 152,51 EUR od dana 01.04.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 148,07 EUR od dana 01.05.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 135,61 EUR od dana 01.06.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 130,69 EUR od dana 01.07.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 136,82 EUR od dana 01.08.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 141,05 EUR od dana 01.09.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 151,84 EUR od dana 01.10.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 145,90 EUR od dana 01.11.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 148,55 EUR od dana 01.12.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 150,73 EUR od dana 01.01.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 131,64 EUR od dana 10.02.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 134,11 EUR od dana 10.03.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 132,25 EUR od dana 10.04.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 128,98 EUR od dana 09.05.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 128,15 EUR od dana 10.06.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 130,90 EUR od dana 10.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 134,28 EUR od dana 08.08.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 137,82 EUR od dana 10.09.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 136,36 EUR od dana 10.10.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 141,97 EUR od dana 10.11.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 143,47 EUR od dana 10.12.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 144,00 EUR od dana 09.01.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 144,39 EUR od dana 10.02.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 144,39 EUR od dana 10.03.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 144,39 EUR od dana 10.04.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 144,39 EUR od dana 08.05.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 144,39 EUR od dana 10.06.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 144,39 EUR od dana 10.07.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 144,39 EUR od dana 10.08.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 144,39 EUR od dana 10.09.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 5.684,25 EUR od dana 30.09.2015. godine pa do isplate;

sve u roku od 15 dana. „

II.Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.346,01 eura ( s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli ) te u iznosu od 4.093,43 eura ( s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ) sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu brojem 2402006-

IV. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu brojem 2402006-

- dio odredbe članka 3. Ugovora, a koja glasi: „uz čvrstu valutnu klauzulu“;

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove obračunatih zakonskih zateznih kamata po pojedinačnim potraživanjima tužitelja s osnove pretplate radi ništetnosti odredbi u vezi jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do zaključno dana 30.09.2015. godine, iznos od 3.204,08 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 9.7.2026.g.. godine pa do isplate, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se do 29. prosinca 2023. godine određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženu zakonsku kamatu od 12.6.2019. g. do 9.7.2026. g. zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.123,87 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 28. rujna 2026.g.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

i riješio je :

I. Odbacuje se zahtjev za izuzeće suca podnesen od strane tuženika u podnesku od 4.12.2020. g.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva- povećanjem istog u podnesku tužitelja od 9.7.2026. g.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio 31. siječnja 2005. g. ugovor o kreditu broj 5102213769 za iznos od 152.234,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i redovnu kamatu koja tijekom postojanja obveze po ugovoru iznosi 5,49 % godišnje te rokom vraćanja od 360 mjeseci. Navodi da je 26.2.2016. g. sklopljen Aneks broj 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Navodi da su ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Poziva se na presudu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu vezanom za ugovaranje kamatnih stopa kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika i njegovim internim aktima a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Presudom VTS RH od 14. lipnja 2018. g. da je presuđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna u ugovorima koji su ugovoreni u svih 8 banaka među kojima je i tuženik. Osim ništavne kamatne stope tužitelji ističu da je ništava i odredba ugovora o valutnoj klauzuli te se između ostalog poziva i na presudu VTSH posl .br. Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. po kojoj su banke sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošača trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Provedenom konverzijom da tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev konačno preciziran podneskom od 9.7.2026. a nakon izvršenog vještačenja s tim što je postavio glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Glavnim tužbenim zahtjevom traži isplatu razlika s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 726,31 eura te isplatu iznosa od 14.453,32 eura s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sve sa kamatama i troškovima postupka. Eventualno kumuliranim zahtjevom traži iznos od 3.204,08 eura sa zakonskim kamatama od dana podnošenja tužbe i troškovima postupka. Ovaj iznos odnosi se na zakonske kamate na preplaćene iznose od konverzije.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da treba uzeti u obzir da su stranke 26.2.2016.g. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pri izračunu konverzije da je uzeta u obzir valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF tako i za EUR kredit. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije glede valute za koju se veže glavnica kredita te je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranje valutne klauzule vezane uz CHF odnosno bio je obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Smatra da je neživotno i nelogično da nije znao za taj rizik. Osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Navodi i da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim propisima. Osporava bi tužitelju nastupila šteta koju bi on prouzročio. Ističe prigovor prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj bio niži od početno te kada je kamata bila niža od početne koji prigovor je uređen nakon izvršenog vještačenja podneskom od Osporava tijek zakonskih kamata. Navodi da tužitelj treba dokazati svojstvo potrošača a ističe i prigovor nedostatak aktivne legitimacije jer da je pojedine uplate vršio sudužnik GU. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja i svjedoka TU a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš- Marimar Fin d.o.o. Druge dokaze stranke nisu predlagale. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka BU, njegovog djelatnika.

4. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan. Prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je osnovan osim u dijelu za zatraženu kamatu.

5. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu sa tuženikom 31.1.2005. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 152,234,34 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 2. istog ugovora ( l.s.23) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 360 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni kredit kako to proizlazi iz teksta ugovora (čl.3.ugovora), kao i iskaza tužitelja. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kreditna sredstva upotrijebio za vraćanje duga Zagrebačkoj banci za kuću u kojoj živi a dug je od njegovih roditelja, zato je podigao ovaj kredit. I svjedok GU, brat tužitelja i sudužnik iz ugovora o kreditu iskazao je da je kredit podignut da bi se riješio dug njihovih roditelja prema Zagrebačkoj banci a za obiteljsku kuću u [adresa] s tim što su u to vrijeme svi živjeli u toj kući. To stoga što je banka već bila pokrenula ovrhu za spomenutu kuću. Tužitelj se u konkretnom slučaju smatra potrošačem jer je kredit iskoristio za vraćanje duga svojih roditelja što samo po sebi ne isključuje potrošački status. Ključno je da je djelovao izvan svoje poslovne/ profesionalne djelatnosti. Tužitelj je fizička osoba kredit je stambeni i vezan je za podmirenje duga koji je vezan za obiteljsku kuću u kojoj živi. U pogledu prigovora tuženika da je novac upotrijebljen za pozajmicu trgovačkom društvu, tužitelj je otklonio taj prigovor navodeći da se radi o osobi istog imena i prezimena no OIB je drugi tako da je utvrđeno da je pozajmicu trgovačkom društvu dao njegov stric HU, dakle osoba istog imena i prezimena.

6. Što se tiče prigovora nedostatak aktivne legitimacije iz razloga što je pojedine rate kredita platio GU sudužnik i brat tužitelja stajalište je ovog suda da su uplate iskorištene za predmetni kredit u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita što zapravo imenovani svjedok nije ni osporio. Zato je tužitelj taj koji ima pravo zahtijevati isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove.

7.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

8. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da mu zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja tuženika.

9. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

17. U konkretnom slučaju, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelj) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava kao stambeni, što je u skladu i s iskazom tužitelja. Tuženik je odustao od prvotno predloženog dokaza za saslušanjem osobnog bankara.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je podigao kredit u valuti CHF jer nije bio kreditno sposoban za podizanje kredita u drugoj valuti nitko da ga nije upozorio niti mu objasnio rizike vezane za valutnu klauzulu tj. valutu CHF, rečeno mu je da se rate mogu mijenjati ali u praksi da se radi o promjenama u iznosima od cca 6,64 -d 13,27 eura a ne u iznosima kako je to bio slučaj . S obzirom na neprekidni rast mjesečnih anuiteta sklopio je aneks ugovora.

19. Također, tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 8. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa-NN 153/04 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

20. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, i iz iskaza tužitelja slijedi da nije bilo mogućnosti mijenjanja sadržaja ugovora o kreditu, kao što je naveo jedino je za podizanje predmetnog kredita u valuti CHF bio kreditno sposoban.

21. Kako su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim naprijed navedenim odlukama na koje se tužitelj pozvao odlučeno je kao u točkama III i IV izreke a dalje je trebalo odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženih iznosa te o prigovoru zastare.

22. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek istekom 13. lipnja 2019.g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom )a tužba je podnesena 11. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Ako se gleda i na zahtjev za kamatama na preplaćene iznose do konverzije onda ni takav zahtjev nije zastario jer je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina računajući od dana sklapanja aneksa ugovoru a to je 26.2.2016. g. jer je tek tada potrošač mogao zahtijevati povrat koristi koju je banka ostvarila zadržavanjem preplaćenih iznosa. S obzirom da je ova tužba podneska 11.6.2019. g. a aneks ugovora sklopljen 26.2.2016. g. onda zahtjev tužitelja nije u zastari. Iako je tužitelj eventualno kumuliranim zahtjevom iz podneska od 9.7.2026. g. tražio isplatu kamata u apsolutnom iznosu njegov zahtjev nije zastario jer je tužitelj zahtjev za isplatu kamata postavio već u tužbi ali naknadnim podneskom ih je izrazio u apsolutnom iznosu ( podnesak 9.7.2026. ) pa se u kontekstu prigovora zastare radi o izvršenoj kvantifikaciji ranije postavljenog zahtjeva slijedom čega je zastara prekinuta podnošenjem tužbe 2019. g. Druga je stvar sa procesnim kamatama o čemu će biti riječ kasnije.

23. Iako je tuženik prigovorio preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska od 9.7.2026. .g navodeći da postavljanje eventualno kumuliranog zahtjeva od strane tužitelja predstavlja preinaku ovaj sud drži da se ne radi o preinaci jer se njome ne mijenja sadržaj tužbenog zahtjeva. Tužitelj samo izražava već postojeće kamate u apsolutnom iznosu.- zahtjev je ostao isti samo je iskazan u drugom obliku. Tuženik nije prigovorio preinaci u smislu povećanja zahtjeva već samo postavljanja eventualno kumuliranog zahtjeva no preinaku povećanjem je sud dozvolio pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

24.Iz nalaza vještaka Goranke Šmer Maraš- Marimar Fin d.o.o. Rijeka slijedi da preplata koja predstavlja više plaćenu razliku između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u razdoblju do 30.9.2015. g. ukupno iznosi 726,31 eura ; preplata s osnove tečajnih razlika kao više plaćena razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita odnosno pozitivna tečajna razlika u razdoblju do 30.9.2015. g. ukupno iznosi 8.769,07 eura. U odnosu na početni tečaj kredita na dan 30.9.2015. g. razlika između nedospjele glavnice konvertiranog kredita i nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 5.684,425 eura koliko je viša nedospjela glavnica konvertiranog kredita. Zakonska zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos do konverzije tj. do 30.9.2015. g. iznosi 3.204,08 eura. U nalazu je vještak navela da nije raspolagala cjelokupnom dokumentacijom konverzije kredita što je trebao dostaviti tuženik a da bi se mogla očitovati o tome da li je ispravno izračunata konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN- 102/15 ).

25. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka i uredio je svoj zahtjev u odnosu na isti i to postavljajući i glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Glavnim zahtjevom potražuje ukupan iznos od 15.179,63 eura sa zakonskim kamatama dok eventualno kumuliranim zahtjevom traži iznos od 3.204,08 eura na ime dospjelih nepodmirenih zateznih kamata na prelažene iznose od konverzije sa daljnjom kamatom od podnošenja tužbe.

26. Tuženik je u podnesku od 20.2.2026. g. prigovorio nalazu vještaka glede izračuna nedospjele glavnice a predložio je i dopunu na način da se vještak očituje je li konverzija provedena sukladno zakonu te da se očituje koje uplate nisu izvršene od strane tužitelja već od strane drugih osoba. U istom podnesku precizirao je prigovor radi prijeboja.

27. Podneskom od 11.4.2026. g. vještak se očitovala na primjedbe tuženika navodeći u bitnom da je ispravno utvrditi razliku nedospjelih glavnica po stvarnoj otplati na dan obračuna konverzije i nedospjele glavnice konvertiranog kredita na dan 30. rujna 2015. g. jer utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove promjene tečaja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno vještačenjem u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica da je različita u odnosu na početni otplatni plan jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći a glavnice manji i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica da može biti viša ili niža te se može promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF koja je konvertirana i nedospjele glavnice konvertiranog kredita jer je sav efekt promjene kamatne stope i tečaja iskazana u preplati anuiteta i tome se vratio sav efekt promjena. Na okolnosti ispravnosti izračuna konverzije ističe da tuženik nije dostavio na traženje vještaka cjelokupni izračun konverzije kredita a za utvrđenje koje uplate nisu izvršene od strane tužitelja da je potrebno dostaviti pregled svih uplata po kreditu partije 5102213769 s naznačenim platiteljima za svaku pojedinu uplatu po kreditu.

28. Nakon očitovanja vještaka, na ročištu održanom 10. rujna 2026. g. stranke nisu imale primjedbi na matematički obračun vještaka u odnosu na preplaćene razlike kao i na zakonske kamate. Na istom ročištu odrekle su se prava na saslušanje vještaka. Tuženik je naveo da i dalje osporava obračun vještaka u pogledu razlike glavnice ali da ne traži novo vještačenje po drugom vještaku niti dopunski obračun. Što se tiče uplata koje nisu uslijedile od strane samog tužitelja nije bilo potrebe ponovno tražiti dopunu nalaza iz razloga što je sam svjedok GU priznao da je većinu rata on platio a i tuženik nije dostavio potrebnu dokumentaciju. Sud zato vještačenje na ovu okolnost smatra nepotrebnim i suvišnim jer je utvrdio da uplate sudužnika idu u korist predmetnog kredita i korisnika kredita i ne utječu na pravo tužitelja da traži isplatu preplaćenih razlika ili kamata. Kako će tužitelj riješiti svoj odnos sa ovdje sudužnikom nije predmet ovog postupka. Što se tile ispravnosti konverzije, ispravnost obračuna nije ni dovedena u pitanje.

29. Glede prava tužitelja na isplatu sud je odbio glavni tužbeni zahtjev a usvojio eventualno kumulirani zahtjev smatrajući da je potonji ispravno postavljen. Ovo stoga što svaka preplaćena rata predstavlja stjecanje bez osnove a obveza vraćanja nastaje odmah kada je banka primila preplatu. Konverzija je u pravilu korigirala glavnicu i buduće obveze ali nije isplatila zakonske zatezne kamate koje su do tada nastale. Tražbina potrošača na zatezne kamate je zasebna novčana tražbina koja je nastala prije konverzije i ne prestaje činjenicom sklapanja aneksa ugovora. Zato treba uračunati ono što je stvarno priznato konverzijom ali priznati pravo potrošaču na zatezne kamate na svaku preplatu do dana konverzije – upravo kako je tužitelj postavio svoj konačno precizirani eventualno kumulirani zahtjev u iznosu od 3.204,08 eura.

30. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

31. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

32. Međutim, tužitelj, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

33. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

34. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga Dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i VSRH u rješenju V1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14).

35. Odredbe Dodatka ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. ZZP/14, važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

36. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

37. Tako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

38. Kraj činjenice da je tuženik postupio na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

39. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o jednostranoj izmjeni stope redovne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

40. Na taj način je valjano prestala obveza tuženika (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka ugovoru sa tuženikom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate.

41.Tužitelju jedino pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužitelj preuzeo sklapanjem Dodatka ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije.

43. Takvo stajalište izraženo je u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. g. i glasi: „ Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita ( 30.9.2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. )Dakle, tužitelj nema pravo ni na preplaćene iznose ni na korekciju preostale glavnice jer ona nije plaćeni iznos već je rezultat zakonske konverzije. Nema stjecanja bez osnove jer banka nije stekla razliku u glavnici niti je glavnica isplaćena potrošaču. Radi se o knjigovodstvenom stanju a ne o ispunjenju obveze. Zbog izloženog je glavni tužbeni zahtjev je odbijen.

44. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva sud je imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda izrađeno u odluci Rev-457/2025 prema kojem je provedenom zakonskom konverzijom uspostavljena nova ravnoteža prava i obveza ugovornih strana u odnosu na glavno novčano potraživanje nastalo zbog ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega korisnicima kredita ne pripada pravo na zasebnu isplatu preplaćenih iznosa koji su bili obuhvaćeni konverzijom pa je glavni tužbeni zahtjev odbijen. Tužitelj nema pravni interes za posebno utvrđenje ništetnosti već prejudicirano kolektivnom presudom koje služi samo kao prethodno pitanje za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu pa je i taj dio odbijen u okviru odbijanja glavnog tužbenog zahtjeva.

45. Sud je imao u visu praksu Europske unije uključujući presudu u predmetu

-118/17 G prema kojoj nacionalni sud mora ispitati je li zakonodavnom intervencijom uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale. Međutim, predmet ovog spora nije ocjena valjanosti provedene konverzije niti pitanje njezine usklađenosti s pravom Europske unije već postojanje pojedinih imovinskopravnih zahtjeva nakon što je konverzija provedena i njezini učinci nastupili među strankama.

46. S obzirom da je odbijen glavni tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa nakon konverzije onda nema ni tražbine tuženika s kojom bi se moglo izvršiti prebijanje pa je odlučeno kao u točki II izreke. Taj prigovor je postavljen za slučaj da sud prihvati osnovu tužbe glede preplaćenih iznos; dakle uvjet pod kojim je istaknut nije ostvaren. Osim toga, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog i po kamatnoj stopi nižom od početne, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete.

47. Temeljem izloženog usvojen je eventualno kumulirani zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih kamata obračunatih na pojedine preplaćene iznose koje po izračunu vještaka iznose 3.204,08 eura. Na ovaj iznos tužitelju pripada kamata od dana postavljanja zahtjeva tj. od 9.7.2026.g.u skladu s odredbom čl. 31. st.2. Zakona o obveznim odnosima pa je zahtjev tužitelja za više zatraženu kamatu od dana podnošenja tužbe od 12.6.2019. g. odbijen ako neosnovan.

48. Zahtjev tuženika za izuzećem uređujućeg suca je odbačen pozivom na odredbu čl. 73. Zakona o parničnom postupku. Ovo stoga što je zahtjev postavljen uopćeno i predstavlja u svojoj suštini zapravo poziv sucu da se sam otkloni od suđenja u predmetnom postupku ukoliko postoje pretpostavke predviđene čl. 71. st. 7. ZPP-a.

49. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe te podnesaka od 10.8.2023., i 13.4.2026. u visini od po 100 bodova, sastav podnesaka od 9.7.2026. g. u visini od 50 bodova ( Tbr.8/3 ) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 26.10.2023. g. i 10.9.2026. u visini od po 100 bodova a na ročištu 24.8.2023. g. u visini od 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi) što sa PDV-om, troškovima vještačenja od 450 eura te pristojbom na tužbu od 173,87 eura ukupno iznosi 2.123,87 eura.

50. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što mu nije priznat trošak zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga, nije im priznat trošak sastava podnesaka nebitnih za raspravljanje i u kojima ponavlja svoje navode, a podnesci koji su priznati po 50 bodova nisu priznati s obzirom na svoj sadržaj po100 bodova ( npr. preciziranje zahtjeva ).

U Rijeci, 28. rujna 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 76,02 eura

U Rijeci ,28.9.2026. g.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte