1              Poslovni broj: Gž-1122/2022-3

   Poslovni broj Gž-1122/2022-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavod Z., OIB: ... kojega iz radnog odnosa zastupa punomoćnica M. T., dipl. iur. iz Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB:...., Z., kojega iz radnog odnosa zastupa punomoćnica S.Š., dipl. iur. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5087/2020-9 od 25. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj  9. svibnja 2024.,

p r e s u d i o   j e

Prihvaća se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5087/2020-9 od 25. veljače 2022.  i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.422,49 eur/ 33.321,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.rujna 2020.  dok je u točki II. kao neosnovan odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da

se odbije tužbeni zahtjev podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete  u iznosu od 4.422,49 eur/ 33.321,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom  s osnova 50% isplaćene invalidske mirovine osiguranici  tužitelja A.V. ( P.) u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 30. lipnja 2020. a koja je osiguranici tužitelja priznata zbog posljedica prometne nezgode od 18. svibnja 1993. a koju je odgovoran osiguranik tuženika.

6. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je njegova osiguranica A.V. ( P.) ovoj prometnoj nezgodi zadobila tjelesne ozljede uslijed kojih joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem od 14. prosinca 1994. pa kako je istoj priznato pravo na invalidsku mirovinu 50% zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika a 50% zbog ozljeda na radu to tužitelj od tuženika potražuje 50% iznosa isplaćene invalidske mirovine svojoj osiguranici u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 30. lipnja 2020.

7. Tuženik je tijekom postupka isticao a što ponavlja i sadržajem žalbe da nije u obvezi naknaditi tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 30. lipnja 2020.  jer da bi osiguranica tužitelja  prema redovnom tijeku stvari da nije bilo prometne nesreće 2013. ostvarila pravo na starosnu mirovinu. Zbog navedenog smatra da  tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete u visini isplaćene invalidske mirovine nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu  osiguranice jer da taj iznos ne predstavlja štetu što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužiteljeva zahtjeva.

8. Ujedno smatra da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., dalje ZMO kao lex specialis držeći da se u konkretnom slučaju na obračun štete koju bi  tuženik trebao isplatiti tužitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja  u koje vrijeme da je u primjeni bio Zakon o osnovama sistema osiguranja osoba i imovine ("Službeni list SFRJ" br. 17/90., 82/90., "Narodne novine" br. 53/91., 26/93., 9/94.)koji je u članku 94. propisivao kako HZMO  ima pravo na naknadu stvarne štete odnosno razmjernog dijela isplaćene mirovine.

9. Prvostupanjski sud po provedenom postupku polazeći od nespornih činjenica da je  tužiteljeva osiguranica u prometnoj nezgodi od 18. svibnja 1993.  za koju je odgovoran osiguranik tuženika  zadobila ozljede  zbog posljedica kojih je umirovljena tako da joj je  rješenjem od 14. prosinca 1994. priznato pravo na invalidsku mirovinu i to 50% zbog nesreće na poslu i  50% zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi isplatu koje mirovine je vršio tužitelj pa tako i u razdoblju od 1. srpnja 2018. pa do 30. lipnja 2020. u ukupnom iznosu od 66.642,48 kn od kojeg iznosa tužitelj potražuje 50 % tj. iznos od 33.321,24 kn u kojem omjeru je prometna nezgoda uzrokovala invalidnost prihvaća tužbeni zahtjev te tuženika obvezuje na naknadu zahtijevane štete pozivom na odredbe čl. 161. st.1. i 2. ZOMO konačno zaključujući da okolnost navršavanja 65 godina života osiguranice tužitelja nije od utjecaja na pravo tužitelja potraživati od tuženika naknadu stvarno pretrpljene štete koja se sastoji od punog iznosa isplaćene invalidske mirovine na način kako je to određeno odredbama ZOMO.

10. Pobijanu odluku prvostupanjski sud utemeljio je na odredbama čl. 161.st.1. i 2. ZOMO kojima je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju ovdje tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ZOMO-a, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, kao i troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da ovdje tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO-a i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Odredbom čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 115/18. – dalje: ZIDZOMO) koja se primjenjuje od 1.1.2019., a kojom je promijenjena odredba čl. 161. st. 2. ZOMO-a, propisano je da naknada stvarne štete koju ovdje tužitelj ima pravo zahtijevati između ostaloga obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

11. Primjenjujući navedeni zakon prvostupanjski sud je  pogrešno primijenio materijalno pravo pa zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio odlučne činjenice.

12. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev i sporni pravni odnos razriješio primjenom članka 161. stavka 1. i 2. ZOMO.

13. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda za odluku u sporu kojeg pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv štetnikovog osiguravatelja, a radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine nije mjerodavan ZOMO kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud, niti Zakon o osnovama sistema osiguranja osoba i imovine kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja-prometne nezgode kako to smatra tuženik već Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (" Narodne novine broj 151/05,36/09,75/09,76/13 i 152/14 -dalje ZOOP-) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Zavodu, dakle u vrijeme kada su izvršene isplate te isplaćene mirovine.

14. Treba uzeti u obzir da se tuženik bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti prema odredbama ZOOP-a a u konkretnom slučaju upravo se radi o obveznom osiguranju u prometu.

15.  Stoga se tuženik, kao osiguravatelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i isti može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, dakle, po odredbama ZOOP-a.

16. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (dakako, kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretno vozača kao štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranje.

17. Prema članku 8. stavak 1. ZOOP-a, a u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju prema ovom zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija za osiguranje.

18. Tuženik, kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju prema odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, prema načelu razmjernosti,obračunava i naplaćuje premija osiguranja.

19. Iz navedenog dakle proizlazi da je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredaba ZOOP-a, i to članka 27. ZOOP-a, kojim je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.) stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugih nužni troškovi učinjeni prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine, koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. tog članka odgovarajući se primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog, zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

20. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-12/2022 od 12.sječnja 2022. , Rev-68/2019-2 od 01. ožujka 2022., Rev-552/22 od 17. svibnja 2022. koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

21. Dakle, kako je  prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, to je u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

22. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom odlučivanja o visini štete nisu pravilno i potpuno utvrđene činjenice iz razloga što visina štete nije obračunata temeljem odredbe čl.  27. st. 3. ZOOP to će prvostupanjski sud u nastavku postupka u okviru predloženih dokaza utvrdit odlučne činjenice vezano uz materijalno pravne pretpostavke propisane odredbom čl.  27. ZOOP-a i nakon toga  donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

23. Slijedom svega naprijed iznijetog prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 370. ZPP-a valjalo je ukinuti te predmet vratiti na ponovno suđenje.

U Rijedi 9. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

     Filka Pejković v.r.