REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-3308/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice MBŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. rujna 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 7105350866 sklopljenog između parničnih stranaka 14. rujna 2011. kojom je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, a koja je sadržana u čl. 2. tog ugovora kojom je propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 884,71 eura sa zateznim kamatama od 16. rujna 2011. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 481,55 eura sa zateznim kamatama od 28. rujna 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj 13. svibnja 2026. navodi da je s tuženikom 14. rujna 2011. sklopila ugovor o hipotekarnom kreditu na iznos od 44.500,00 eura. Ističe da je ugovorena obveza tužiteljice da plati sve naknade i troškove sukladno Odluci kreditora te da je joj 16. rujna 2011. naplaćena, odnosno od iznosa kredita ustegnuta naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 884,71 eura. Ističe da se radi o ništetnoj odredbi, da se radi o unaprijed formuliranom tipskom ugovoru bez posebnih pregovora o ugovornim odredbama. Ističe da na temelju ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužiteljica nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice i kako utječu na ukupan trošak kredita, niti na što se odnose naknade, što je uzrokovalo očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Nadalje navodi da je tuženik bez valjane pravne osnove stekao nepripadnu imovinsku korist koja se ogleda u neosnovano naplaćenim naknadama. Tužbenim zahtjevom predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2. ugovora o kreditu broj 7105350866 sklopljenog između parničnih stranaka 14. rujna 2011. u dijelu u kojem ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Traži i isplatu iznosa od 884,71 eura sa zateznim kamatama od 16. rujna 2011. do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača. Ističe prigovor zastare. Ističe da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje i naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da se radi o redovitom trošku kreditiranja. Ističe da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te da je Odlukom o tarifi naknada za usluge od 2011. na jasan, razumljiv i odrediv način bila propisana naknada u iznosu od 2% od iznosa kredita. Ističe da je tužiteljica o osobnog bankara bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da je može platiti iz vlastitih sredstava ili iz sredstva kredita. Ističe da sporna odredba nije uzrokovala nikakvu neravnotežu između stranaka, a da su tom naknadom pokrivane usluge i troškovi poput troškova rada (troškovi plaća, doprinosi, prirezi, porezi), administrativnih troškova i amortizacija – materijalnih troškova i troškova za nebankovne usluge i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, troškova provizija i naknada, troškova poreza i drugih administrativnih davanja. Ističe da sporna odredba uopće ne podliježe testu nepoštenosti. Ističe da tužiteljica nije dokazala u čemu bi se sastojala navodna znatna neravnoteža između stranaka. Predlaže tužbeni odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u visini od 1.400,00 eura čemu je tuženik prigovorio. Kako je predmet ovog spora utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je odredba čl. 2. ugovora o kreditu broj 7105350866 sklopljenog između parničnih stranaka 14. rujna 2011. u dijelu u kojem ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, na temelju koje je tužiteljica tuženiku isplatila iznos od 884,71 eura, sud je na temelju čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP) na ročištu održanom 14. rujna 2026. vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 884,71 eura.

6.1. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice kao fizičke osobe i tuženika 14. rujna 2011. (list 9-14 spisa) utvrđeno je da je u dijelu čl. 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

6.2. Također je utvrđeno da se radi o kreditu s valutnom klauzulom EUR (čl. 1.), da je ugovorena kamatna stopa koje je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.) te da se radi o hipotekarnom nenamjenskom kreditu (čl. 5.).

7. Kao što je to već navedeno, iz ugovora proizlazi da je isti tužiteljica sklopila kao fizička osoba. Iz iskaza tužiteljice (list 111 spisa) proizlazi da je sredstva iz kredita iskoristila za podmirenje svojih ranijih kreditnih obveza i za namirenje svojih dodatnih osobnih potreba. Iskazala je da sredstva kredita nije iskoristila za obavljanje poslovne djelatnosti te da nije bila nositelj obrta niti član trgovačkog društva. Sud je njezin iskaz prihvatio kao istinit jer je uvjerljiv i životan. Stoga je zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u privatne svrhe u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 125/2007, 79/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/09, dalje ZZP).

8.1. Na temelju iskaza tužiteljice (list 111 spisa) sud nalazi utvrđenim da je ugovor unaprijed pripremio tuženik, da je sporna odredba bila sadržana u ugovoru koji joj je predočen na čitanje, da o spornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarali, da joj je rečeno da to mora platiti i da je to standardni dio ugovora o kreditu, da joj nitko nije rekao o čemu ovisi visina tih troškova i naknada, da joj nitko nije predočio strukturu tih troškova niti joj je objasnio koji se troškovi time namiruju.

8.2. Sud je u prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan. Tuženik suprotno ničim nije niti pokušao dokazati.

9. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st. 1. ZZP), a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe čl. 102. st. 2. ZZP.

10. Člankom 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.1. Razmatrajući sadržaj sporne odredbe (čl. 2.) u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora koja je sastavni dio ugovora o kreditu i za koju je tužiteljica u istom članku izjavila da je s istom upoznata te povezujući istu s iskazom tužiteljice u dijelu da joj je bilo jasno koja je visina naknade i da je bila određena u postotnom iznosu, a iz dokumentacije koju je dostavio tuženik (list 48-101 spisa) proizlazi da je naknada za obradu kredita iznosila 2% od iznosa kredita (čl. B3.1.11.1 Tarife, list 70 spisa), zaključak je ovog suda da je odredba kojom je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita u iznosu od 2% kredita transparentna u smislu članka 100. ZZP. Naime, ista je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu naknade za obradu kredita.

11.2. No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena. Odredba čl. 99. ZZP dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza u koje spada i sporna naknada (ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena"), podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024. i Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024.).

12. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, tuženik ničim ne dokazuje da je stvarni trošak obrade kreditnog zahtjeva iznosio 2,00% iznosa kredita, niti je prije sklapanja ugovora predočio tužiteljici koji se troškovi namiruju tom naknadom od čega se sastoji taj trošak i njegova struktura (što je sud utvrdio na temelju iskaza tužiteljice kako je to naprijed obrazloženo – toč. 8.1. obrazloženja).

14. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nisu samorazumljivi. Sud uvažava da tuženik ima određene troškove vezano uz obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik u ovom postupku paušalno ističe da su tom naknadom pokrivane usluge i troškovi poput troškova rada, troškovi plaća, doprinosi, prirezi, porezi, administrativni troškovi i amortizacija – materijalnih troškova i troškova za nebankovne usluge i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, troškova provizija i naknada, troškova poreza i drugih administrativnih davanja, no ničim ne dokazuje koja je visina njegovih troškova vezanih uz obradu predmetnog kreditnog zahtjeva. Po stavu ovog suda, nije razumno zaključiti da se troškovi obrade kreditnog zahtjeva namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Imajući na umu činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su stvarno nastali troškovi obrade kredita i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% njegove visine utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu o kojoj nije bila u poziciji pregovarati na način da joj se razjasni relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti tom naknadom. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

18. Slijedom svega navedenog, kako se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako je ta odredba unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji se trebali podmiriti iz iznosa naknade), zaključak je ovog suda da se radi o ništetnoj odredbi. Nije osnovan niti prigovor zastare. Naime, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa nije osnovan prigovor zastare. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

19. Kako je sporna odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna, ona se među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po ništetnoj osnovi.

20. Zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je to učinjeno tek donošenjem ove presude, koja još nije stekla svojstvo pravomoćnosti, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO nije još počeo teći. Prema tome, prigovor zastare nije osnovan.

21. Između stranaka nije sporno da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 884,71 eura 16. rujna 2011. (ročište 14. rujna 2026., list 111 spisa).

22. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 884,71 eura (dio toč. II izreke).

23. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa. Stoga je o tijeku zateznih kamata kao u toč. II izreke.

24. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

25. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (884,71 eura) te zatraženom troškovniku.

26. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7/1) i trošak pristupa na ročište 14.09.2026. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 150 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 375,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i na presudu u iznosu od 80,00 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužiteljice iznose 481,55 eura. Prihvaćen je i njezin zahtjev za isplatu zateznih kamata od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

29. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 02.07.2026. Navedeno stoga što sud nije pozvao tužiteljicu na dodatno pisano očitovanje, a sud tužiteljici nije niti odobrio takvo dodatno pisano očitovanje u smislu čl. 299.a st. 2. ZPP-a. Nije joj priznat niti trošak zahtjeva za mirno rješenje spora jer podnošenje istog nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari pa taj trošak nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP.

U Zagrebu 28. rujna 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.