REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-6400/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. kolovoza 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništave odredbe ugovora o kreditu broj 069-50-2865766 od 2. lipnja 2005. sklopljenog između parničnih stranaka u dijelu članka 1., 2. i 7. u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.019,06 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 708,14 eura sa zateznim kamatama od 29. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos od 708,14 eura od 1. listopada 2015. do 28. srpnja 2026.

V Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja te se utvrđuje da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 3.071,93 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

VI Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 eura sa zateznim kamatama od 28. rujna 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj poštom preporučeno 11. lipnja 2019. (omotnica, list 19 spisa) navodi da je s tuženikom 7. lipnja 2005. sklopila ugovor o kreditu kojim joj je odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Ističe da je čl. 2. ugovorena kamatna stopa od 4,95% godišnje koja je promjenjiva i koju je tuženik ovlašten sam jednostrano mijenjati na što tužiteljica nije mogla utjecati. Ističe da su odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke ništetne i nepoštene te se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

1.2.Tužbenim zahtjevom iz tužbe traži donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu čl. 1., 2. i 7. u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Po osnovi rasta tečaja i kamatne stope traži isplatu ukupnog iznosa od 1.949,25 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u tom podnesku od dana plaćanja istih do isplate

2.1. U odgovoru na tužbu i do zaključenja prethodnog postupka tuženik ističe da je dodatkom ugovoru o kreditu od 15. veljače 2016. izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje ZIDZPK/15). Ističe da je tužiteljica konverziju dobrovoljno prihvatila čime je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da su sve uplate tužiteljice obračunate prilikom izrade novog otplatnog plana. Ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan jer se temelji na ništetnosti ugovornih odredaba koje više ne postoje pa da ne postoji osnova za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan u EUR i kamatama na kredite vezane uz EUR. Ističe da te odredbe nisu ništetne, ali čak i da jesu da su prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno izmijenjene kao da nisu bile ni ugovorene. Osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Ističe i da je tužiteljici provedbom konverzije nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. smanjena za 3.032,65 eura. Ističe da tužitelj treba dokazati nepoštenost i ništetnost ugovornih odredaba te da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer se u postupku kolektivne zaštite zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini. Ističe da su sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo jer je tužiteljica mogla birati između valute CHF i EUR te da ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da su tužiteljici obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je ona pristala (tužitelj, HN). Ističe i da je potrebno utvrditi savjesnost postupanja tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate istog. Također navodi da je sukladno čl. 9. ugovora o kreditu tužiteljica imala mogućnost konverzije kredita u valutu euro čime je mogla kompenzirati navodnu neravnotežu. Vezano uz promjenjivu kamatnu stopu ističe da je sporan dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija, a da tužiteljica treba dokazati da promjene kamatne stope od strane tuženika nisu bile opravdane. Navodi da su parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa vezano za predmetni ugovor o kreditu bili 6-mjesečni libor za CHF, 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište i 6- mjesečni trošak regulacije izračuna za obveznu pričuvu banaka koji se mora održavati na računu HNB-a i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima.

2.2. U podnesku od 27. siječnja 2020. ističe da je tužiteljici provedbom konverzije nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. smanjena za 23.145,42 kn što prema srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.032,65 eura. Ističe prigovor radi prebijanja te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 23.145,42 kn sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

3. Tužiteljica ističe da je prigovor radi prebijanja neosnovan, da u vrijeme sklapanja ugovora o konverziji nije bila utvrđena ništetnost valutne klauzule te da izračunata nedospjela glavnica u tom ugovoru nije izračunata uvažavajući ništetnost iste.

4. Na pripremnom ročištu održanom 5. ožujka 2026. ističe prigovor radi prijeboja u iznosu od 2.000,00 eura po osnovi manje plaćenih iznosa zbog pada tečaja i kamatne stope, dok ranije istaknuti prigovor radi prijeboja zbog umanjenja neotplaćene glavnice uređuje u iznosu od 1.071,93 eura.

5. Tužiteljica u odnosu na tzv. negativne razlike ističe prigovor zastare. Vezano uz umanjenje glavnice ističe da je u ugovoru o konverziji utvrđen manjak od 314,58 eura koji je tužiteljica trebala platiti.

6. U podnesku od 28. svibnja 2026. (list 393-394 spisa) zahtjev za isplatu uređuje na način da traži:

- isplatu preplaćenih iznosa po obje osnove u iznosu od 2.019,06 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate

- isplatu iznosa od 708,14 eura (što predstavlja zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od plaćanja istih do 30. rujna 2015. izražene u apsolutnom iznosu)

7. U podnesku od 29. srpnja 2026. (list 405-410 spisa) tužiteljica ističe da, čak i da joj pripada pravo na isplatu samo zezne kamate na preplaćene iznose sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21, ima pravo na zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate. Stoga tužbenim zahtjevom (kao i u podnesku od 28. svibnja 2026.) traži:

- isplatu preplaćenih iznosa po obje osnove u iznosu od 2.019,06 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate

- isplatu iznosa od 708,14 eura (što predstavlja zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od plaćanja istih do 30. rujna 2015. izražene u apsolutnom iznosu). Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži isplatu 708,14 eura (što predstavlja zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od plaćanja istih do 30. rujna 2015. izražene u apsolutnom iznosu) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate

8. Na ročištu održanom 24. kolovoza 2026. tuženik uređuje prigovor radi prebijanja na način da traži utvrđenje postojanja tražbine u iznosu od 381,64 eura s osnove tzv. negativnih razlika te u iznosu od 2.690,29 eura s osnove umanjenja neotplaćene glavnice.

9. Vezano uz protivljenje tuženika preinaci tužbe iz podneska od 28. svibnja 2026. u kojem je tužiteljica povećala zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa treba reći da s obzirom da tužiteljica prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogla imati potpuna saznanja o iznosu koji je preplaćen, a tužbeni zahtjev uredila je nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje, zaključak je ovog suda da se radi o situaciji iz odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP) pa je sud na ročištu 24. kolovoza 2026. dopustio preinaku.

10.1. U podnesku od 29. srpnja 2026. tužiteljica je istaknula eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži isplatu 708,14 eura (što predstavlja zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od plaćanja istih do 30. rujna 2015. izražene u apsolutnom iznosu) sa procesnim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Taj svoj zahtjev obrazlaže na način da u slučaju da joj pripada pravo na isplatu samo zatezne kamate na preplaćene iznose sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 457/2025-21, tada ima pravo na zatezne kamate na taj iznos.

10.2. Tužiteljica u eventualno kumuliranom zahtjevu mijenja vremensko razdoblje za koje traži kamatu na način da traži od dospijeća do datuma konverzije (a ne do isplate). Radi se o materijalnoj izmjeni jer se smanjuje obuhvat kamatnog potraživanja (do konverzije umjesto do isplate) i istovremeno se osamostaljuje kamatna tražbina.

10.3. Sukladno čl. 160. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO/05) kamate se osamostaljuju tek nakon podmirenja glavne tražbine. Općenito govoreći, dok je restitucijska tražbina (glavnica) nepodmirena, kamate koje teku na glavnicu tvore cjelinu s glavnicom i ne mogu se osamostaliti. Izražavanje kamata u apsolutnom iznosu uz nepodmirenu glavnicu nije osamostaljenje kamata nego je drugačiji način izražavanja zahtjeva za isplatu kamata kao sporedne tražbine (jedan te isti zahtjev može biti odrediv time što je opisan tijek zatezne kamate u određenom vremenskom razdoblju, ili može biti određen kada se izrazi u apsolutnom iznosu). Međutim, traženje procesnih kamata na te apsolutne iznose dok glavnica još nije plaćena predstavlja zabranjeni anatocizam prema čl. 31. st. 1. ZOO/05.

10.4. Tužiteljica je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavila u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji".

Osnovnim zahtjevom tužiteljica traži povrat svih preplaćenih iznosa s kamatama do potpune isplate te pretpostavlja neokončanu obvezu banke. Eventualno kumulirani zahtjev temelji se na suprotnoj pretpostavci - da konverzija ima restitucijski učinak i da je obveza banke okončana pa je zahtjev za isplatu kamata osamostaljena tražbina po osnovi konverzijom okončanog kreditnog odnosa. Te kamate su izražene u apsolutnom iznosu (odnose se na kamate od plaćanja pojedinih preplaćenih iznosa do 30. rujna 2015.) te se traži i isplata pripadajućih procesnih kamata na taj iznos.

10.5. Isticanje eventualno kumuliranog zahtjeva uz postojeći predstavlja preinaku u smislu čl. 191. st. 1. ZPP. Po ocjeni suda radi se o dopuštenoj preinaci iz čl. 190. st. 2. ZPP-a jer se tek donošenjem spomenute odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. (nakon što je u ovoj pravnoj stvari zaključen prethodni postupak) ustalila domaća sudska praksa prema kojoj konverzija ima restitucijski učinak, da potrošač nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali da ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Stoga je sud na ročištu 24. kolovoza 2026., smatrajući da je to i svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, dopustio preinaku iz podneska tužiteljice od 29. srpnja 2026.

11. Sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu, izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te je izveden dokaz financijskim vještačenjem.

12. Tužbeni i eventualno kumuliran zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

13. Čitanjem ugovora o kreditu (list 7-9 spisa) utvrđeno je da su isti sklopili tužiteljica kao korisnica kredita (fizička osoba) i tuženik 2. lipnja 2005. kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora) pa je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF te da je plaćanje anuiteta kredita vezano za valutnu klauzulu u CHF (čl. 7.). Također je utvrđeno da je u ugovorom određena kamatna stopa od 4,95% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također je utvrđeno da se radi o stambenom kreditu (čl. 6.).

14. Kao što je to već navedeno, tužiteljica je ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba te se radi o stambenom kreditu. Na temelju njezinog iskaza (list 412 spisa), koji je sud prihvatio kao istinit jer je životan i uvjerljiv, sud nalazi utvrđenim da je tužiteljica sredstvima iz kredita adaptirala manji dio kuće što joj je bilo potrebno jer je imala troje male djece. Stoga sud nalazi utvrđenim je ugovor o kreditu sklopljen u privatne svrhe, što znači da ga je tužiteljica sklopila u statusu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP).

15.1. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje ZZP/07) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

15.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.1. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

12.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i pravnog prednika tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

16. Sukladno članku 138.a ZZP/07 ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna (ništava u smislu ZZP/03 i čl. 110. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91) odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

17. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku.

18. Tuženik je predlagao izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice. Od dokaznog prijedloga da se sasluša svjedokinja HN odustao je na ročištu 5. ožujka 2026. (list 290 spisa), a od dokaznog prijedloga da se sasluša javni bilježnik odustao je na ročištu 24. kolovoza 2026. (list 411 spisa).

19. Na temelju iskaza tužiteljice (list 412 spisa) sud nalazi utvrđenim da tužiteljicu nitko nije upozorio na povećani rizik od rasta tečaja za valutu CHF, da joj nitko nije objasnio o kojim parametrima ovisi promjena tečaja i kamatne stope te da nije tražila konverziju ugovora u smislu čl. 9. ugovora o kreditu. Sud je njezin iskaz u opisanom dijelu prihvatio kao istinit jer je životan i uvjerljiv.

20.1. Na tuženiku leži teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo sukladno čl. 81. ZZP, što tuženik ničim nije dokazao. Pogrešno tuženik smatra da se o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo zato što je tužiteljica mogla sklopiti ugovor o kreditu u kojem bi glavnica bila vezana uz valutu euro. Naime, nije odlučno je li potrošač mogao izabrati što drugo, nego je li konkretna odredba unesena bez pregovaranja i pune informiranosti. Ponuda više valutnih opcija nije relevantan dokaz individualiziranog pregovaranja. Ono što tuženik treba dokazati je da je potrošač mogao procijeniti gospodarske posljedice sklapanja ugovora vezanog za valutu CHF, a samo poznavanje alternative nije dovoljno. Prema tome, odabir između unaprijed pripremljenih standardnih kreditnih paketa nije pojedinačno pregovaranje o sadržaju odabrane ugovorne odredbe.

20.2. Nadalje, tuženik ničim nije dokazao tvrdnju da su tužiteljici obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF i da je na to pristala.

20.3. Pogrešno smatra tuženik da tužiteljica treba dokazati da promjene kamatne stope od strane tuženika nisu bile opravdane. Jedan od ključnih elemenata ništetnosti (u konkretnom slučaju ništavosti u smislu odredaba ZZP/03 i ZOO/91) odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz kolektivne parnice jest upravo to što banke nisu ugovorile egzaktne parametre i metodu izračuna neovisno o tome koje su parametre faktički primjenjivale. Stoga je neodlučno na koji je način tuženik vršio promjene kamatne stope.

21.1. Nadalje, čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da je čl. 9. ugovoreno da kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze korisnika kredita po tom ugovoru izražene u CHF u EUR primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije.

21.2. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da ona prije stupanja na snagu ZIP ZPK/15, nije tražila od tuženika konverziju sukladno čl. 9. ugovora o kreditu.

21.3. Tuženik smatra da je tužiteljica mogla iskoristiti ovo pravo kako bi „kompenzirala navodnu neravnotežu“.

21.4. Tuženiku treba odgovoriti da su banke u žalbenom postupku u kolektivnoj parnici pred Visokim trgovačkim sudom opciju konverzije u eure isticale kao razlog zašto ne bi trebale biti odgovorne za nepoštenost valutne klauzule. Sud nije prihvatio takve žalbene navode te je potvrdio prvostupanjsku presudu. Naime, nepoštenost odredbi procjenjuje se u trenutku sklapanja ugovora, a ne ovisno o naknadnom ponašanju stranaka. Nepoštenost je bila u tome što banke potrošačima nisu dale potpune informacije o rizicima CHF tečajne klauzule, potrošači nisu mogli donijeti informiranu odluku u trenutku sklapanja te je valutna klauzula od početka bila nerazumljiva prosječnom potrošaču. Ugovorna mogućnost konverzije ne može retroaktivno popuniti informacijsku prazninu koja je postojala u trenutku sklapanja. Test nepoštenosti iz čl. 53. ZZP/03 ispituje odredbe ugovora u trenutku sklapanja i predstavlja objektivni kriterij znatne neravnoteže i savjesnosti. On ne ispituje što je potrošač propustio učiniti nakon sklapanja ugovora. Stoga nije osnovan prigovor tuženika istaknut u tom pravcu.

22. Slijedom svega navedenog, zaključak je ovog suda da tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača (nije dokazao individualne okolnosti koje bi isključile tu vezanost). Dakle, tuženik nije dokazao da je tužiteljicu o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužiteljica dobila neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao individualne okolnosti koje bi isključile tu vezanost.

23.1. Stoga je zaključak ovog suda da je sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da su stoga odredbe ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa. Također treba reći da to što su stranke sklopile ugovor o konverziji sukladno ZIDZPK/15 ne isključuje mogućnost utvrđenja ništavosti nepoštenih odredbi temeljnog ugovora o CHF kreditu. Konverzijom je izmijenjena valuta, drugačije je propisana kamatna stopa te uvjeti otplate, ali nije i ne može biti osnaženo ono što je od početka ništavo.

23.2. Nije osnovan niti prigovor zastare. Naime, sukladno čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.

23.3. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

24.1. Nije osnovan prigovor zastare niti u odnosu na kondemnatorni zahtjev iz tužbenog i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

24.2. Zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništavost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371 ZOO/91 (čl. 225. ZOO/05) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača - u odnosu na valutu 14. lipnja 2018., a u odnosu na kamatnu stopu 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019., petogodišnji zastarni rok nije protekao u odnosu na zahtjev za isplatu iz tužbe u kojoj je stavljen zahtjev za isplatu i po osnovi rasta tečaja i po osnovi rasta kamatne stope.

24.3. Nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 28. svibnja 2026. kojim je tužiteljica povećala zahtjev za isplatu po osnovi ništavih ugovornih odredaba. Naime, do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.

24.4. Što se tiče eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 708,14 eura, koji predstavlja zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi kamatne stope i valute izražene u apsolutnom iznosu za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015., treba reći da je tužiteljica već u tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019. istaknula zahtjev za isplatu istih, doduše kao sporedne tražbine, na odrediv način (opisujući njihov tijek, s time da je obuhvatila kako razdoblje do 1. listopada 2015., tako i razdoblje od tada do isplate). Eventualno kumulirani zahtjev samo je drugačije strukturiran, kako je to naprijed već obrazloženo. Stoga je po stavu ovog suda podnošenjem tužbe 11. lipnja 2019. prekinut petogodišnji zastarni rok, čiji je tijek obrazložen u toč. 24.2. pa prigovor zastare nije osnovan.

25. Između stranaka nije sporno da je 15. veljače 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZPK/15 kojim je provedena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. (list 27-30 spisa). Sporno je ima li tužiteljica s obzirom na tu okolnost pravo na isplatu:

- preplaćenih iznosa po osnovi ništavih odredaba osnovnog ugovora o kreditu zbog rasta kamatne stope i tečaja u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do izračuna konverzije kredita 30. rujna 2015., sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate

- procesne kamate na zatezne kamate na ukupno preplaćene mjesečne iznose zbog rasta tečaja i kamatne stope obračunatih do dana provođenja konverzije 30. rujna 2015.

26. Na temelju nalaza i mišljenja vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 30. travnja 2026. (list 299-387), koji je ovaj sud prihvatio kao istinit jer je jasan, obrazložen i izrađen u skladu sa zadatkom suda, i na koji niti stranke nisu isticale prigovore, sud nalazi utvrđenim:

- da iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita do 30. rujna 2015. (obračunski datum konverzije) zbog rasta kamatne stope i tečaja iznosi 2.019,06 eura

- da zatezne kamate na ukupno preplaćene mjesečne iznose zbog rasta tečaja i kamatne stope obračunate od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015. (obračunski datum konverzije) iznose 708,14 eura

- da iznos koji je manje plaćen za vrijeme otplate kredita do 30. rujna 2015. (obračunski datum konverzije) zbog pada kamatne stope i tečaja iznosi 381,64 eura

27. ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

28. Pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo je ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“, a Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

29. Također treba reći i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom. U tom rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo je da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

30. Odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

31. Presudom Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022., donesenoj u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, Sud EU dao je tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

32. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženika (čl. 160. ZOO/05) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još prije sklapanja dodatka ugovoru o kreditu proučiti njegove odredbe.

33. Stoga primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništavosti (ništetnosti) na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužiteljice pred zakonom i sudovima jer se na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

34. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to 1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača; 2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu; 3. pravo na pravnu zaštitu potrošača; 4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača; 5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa; 6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

35. Kada se govori o zaštiti potrošača, ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

36. Kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF - primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta

– u ovom slučaju financijskih usluga.

37. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

38. Slijedom navedenog, u ovakvim okolnostima, zaključak je ovog suda da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

39. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu koji je sklopljen po pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužiteljica zahtijeva

- unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

40. Stav ovog suda u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci proširenog vijeća tog suda Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.

41.1. Slijedom svega navedenog, nije osnovan zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništavih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice u iznosu od 2.019,06 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Stoga je odlučeno kao u toč. II izreke.

41.2. Iz istih razloga, ne postoji ni tražbina tuženika u iznosu od 381,64 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, niti u iznosu od 2.690,29 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate s osnove umanjenja neotplaćene glavnice. Stoga je odlučeno kao u toč. V izreke.

42.1. Tužiteljica traži i zatezne kamate na preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.), koje izražene u apsolutnom iznosu iznose 708,14 eura. Po stavu ovog suda, tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove svaki pojedini iznos pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.). Naime, odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su sporne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate (1115. ZOO/05).

42.2. Taj iznos nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate tužiteljici pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene dodatkom ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15. Stoga je osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu tog iznosa (čl. 210. i 214. ZOO/91 koji odgovara čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05). Stoga je odlučeno kao u toč. III izreke.

43. Zatezne kamate po čl. 214. ZOO/91 (koji odgovara čl. 1115. ZOO/05) koje tužiteljica potražuje nisu nastale kao klasična "osamostaljena" kamata nakon podmirenja glavnice. Temeljna tražbina (više plaćeni iznosi po osnovi ništavih odredaba) prestala je konverzijom, a ne isplatom. Kako je konverzija imala učinak prestanka glavne tražbine (što je funkcionalno jednako situaciji u kojoj je glavnica plaćena s obzirom da tražbina na povrat više plaćene glavnice više ne postoji). Stoga su zatezne kamate, koje su ostale neplaćene, osamostaljena tražbina. Time su po stavu ovog suda ispunjeni uvjeti iz čl. 31. st. 2. ZOO/05 (koji odgovara čl. 279. ZOO/91) za procesne kamate na iznos neisplaćenih kamata. Tužiteljica je takav zahtjev istaknula u podnesku od 29. srpnja 2026. Procesnu kamatu do tada nije tražila nego glavnicu po osnovi više plaćenih iznosa i zatezne kamate na pojedine plaćene iznose od plaćanja do isplate (kamatu na kamatu nije tražila). Stoga je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu istih od 29. srpnja 2026. do isplate, dok je odbijen zahtjev za isplatu istih od 1. listopada 2015. do 28. srpnja 2026. (toč. III i IV izreke).

44. O stopi zateznih kamata odlučeno je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO/05.

45.1. Što se pak tiče troškova parničnog postupka, tužiteljica i nakon donošenja odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. tužbenim zahtjevom i nadalje traži isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništavih odredaba ugovora o kreditu s pripadajućim zateznim kamatama. Po svojoj pravnoj prirodi, tražbina s kojom je tužiteljica uspjela u parnici, promatrana u kontekstu tužbenog zahtjeva, predstavlja dio sporedne tražbine. Ta tražbina u kontekstu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva (kao osamostaljena tražbina) po svojoj pravnoj prirodi predstavlja glavno potraživanje. S obzirom na to da se eventualno kumulirani zahtjev temelji se na posve suprotnoj pretpostavci od tužbenog zahtjeva - da konverzija ima restitucijski učinak i da je obveza banke okončana, a suština spora između stranaka je i nadalje ima li konverzija takav učinak ili ne, po stavu ovog suda ne može se zaključiti da je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici time što je osnovan eventualno kumulirani zahtjev, a da vezano uz tužbeni zahtjev nije nastao nikakav poseban trošak.

45.2. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari uspjela sa zahtjevom za utvrđenje spornih ugovornih odredaba. Nije uspjela sa zahtjevom za isplatu iznosa koje je platila po osnovi ništetnih odredaba (2.019,06 eura) sa zateznim kamatama od provedbe konverzije do isplate. Tužiteljica je uspjela sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na te iznose do dana provedbe konverzije. Sud također uzima u obzir da je tužiteljica ovaj spor pokrenula kako bi zaštitila svoja potrošačka prava te je slabija ugovorna strana u odnosu na tuženika, a način na koji čl. 154. ZPP određuje naknadu troškova parničnog postupka ne smije imati odvraćajući učinak za tužiteljicu da sudskim putem zaštiti svoja potrošačka prava. Uzimajući navedene okolnosti u obzir, a na temelju čl. 154. ZPP, zaključak je ovog suda da svaka stranka treba snositi svoje troškove postupka, osim u dijelu troška financijskog vještačenja u iznosu od 800,00 eura. Taj trošak koji je predujmila tužiteljica bio je objektivno potreban bez obzira na konačni omjer uspjeha stranaka pa je stoga prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu tog troška. Prihvaćen je i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. VI izreke.

U Zagrebu 28. rujna 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.