- 1 -              Revd-1682/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd-1682/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari Š. B. iz P., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. i p. d.o.o. Z., protiv tuženika J. P. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku mr. sc. I. B., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-906/2023-3 od 11. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-162/2021-36 od 6. prosinca 2022., na sjednici održanoj 8. svibnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-906/2023-3 od 11. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-162/2021-36 od 6. prosinca 2022., postavljajući tri pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

 

"1) Može li Ugovor o pristupanju dugu kao dvostrano obvezni pravni posao u kojem su ugovorne strane vjerovnik i treći, biti zaključen u formi jednostrane izjave volje dužnika i proizvodi li kao takav pravne učinke?

 

2) Može li se tuženik kao dužnik utužen s osnove zajma i poslovne suradnje, a temeljem njegove jednostrane izjave, smatrati odgovornim za pristup dugu neke druge fizičke osobe temeljem ugovora o pristupanju dugu koji je ugovor konsezualni dvostrani pravni posao, te za koji dug nisu utvrđeni ni visina duga niti stranke takvog konsenzualnog odnosa?

 

3) Ako se tijekom parničnog postupka na isplatu pozajmljenog iznosa novca utvrdi da tužitelj pozajmljeni iznos novca nije isplatio, a tuženik da nije primio pozajmljeni novac, može li tuženik odgovarati za takvu obvezu?"

 

2. Tuženik u odnosu na postavljena pravna pitanja nije naveo razloge iz kojih bi proizlazilo da su postavljena pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razloge za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

 

5.1. Prema odredbi čl. 385 a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

 

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

 

5.2. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP).

 

6. Međutim, uz to što su postavljena pitanja usko vezana za činjenične okolnosti konkretnog slučaja, tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naveo razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, nije navedeno niti je predlagatelj dostavio sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o tim pitanjima viši sudovi imali različitu praksu, već se tuženik izražavajući svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka sadržajno poziva na pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog i postupovnog prava, ponavljajući time žalbene razloge, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

 

7. Stoga, pitanja iz prijedloga nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.

 

8. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP, riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 8. svibnja 2024.