REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2943/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja MP iz, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. kolovoza 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika odvjetničke vježbenice FP, te zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice DP, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iz Ugovora o kreditu broj 204826 od 16. ožujka 2007., zaključenog između tužitelja MP kao korisnika kredita i VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora, a čiji je pravni sljednik tuženik Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, koja glasi „Jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 520,5 0 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. rujna 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. svibnja 2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je, kao korisnik kredita zaključio s VOLKSBANK d.d. iz Zagreba (pravni sljednik tuženik) Ugovor o kreditu broj 204826 od 16. ožujka 2007., kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.559,72 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na na rok otplate od 84 mjeseca. Isto tako je naveo da je u odredbi čl. 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, predmetnog Ugovora, ugovoreno da kreditor, sada tuženik, naplaćuje od korisnika kredita, sada tužitelja, naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, neposredno prije isplate kredita. Nadalje je naveo da radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti je, kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelj je pojasnio da je spornom odredbom Ugovora o kreditu regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita od strane tuženika, koja je tužitelju naplaćena jednokratno u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, i to prije isplate kredita, odnosno da za taj iznos je tužitelju manje isplaćen kredit. Tužitelj je istaknuo da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga smatra da je ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo tuženika da od tužitelja naplati naknadu u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, tzv. naknada za obradu kredita, nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Još je istaknuo i da se o navedenoj odredbi ugovora, nije pojedinačno pregovaralo, te da je ista umetnuta u predmetni Ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, već mu je isti Ugovor ponuđen po principu uzmi ili ostavi, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen Ugovor. Tužitelj je, također, naveo da mu tuženik nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u svezi sa postupkom odobrenja kredita, te da ni na koji način nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Osim toga tužitelj smatra da je odredba čl. 6.1. Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja jer je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, zbog čega takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava. Konačno, tužitelj je naveo i da je prije pokretanja ovog sudskog postupka tužitelj je od tuženika pribavio potvrdu u kojoj stoji da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 365,39 EUR (2.753,04 kn).

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iz Ugovora o kreditu broj 204826 od 16. ožujka 2007., zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora, a čiji je pravni sljednik tuženik, koja glasi „Jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužba tužitelja u cijelosti neosnovana, te je prije svega istaknuo prigovor zastare. Nadalje je naveo da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,50% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Istaknuo je da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Tuženik je, također, naveo da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bilo uvriježenu u praksi banaka te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik je naveo da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik je još naveo da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, te da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Na ročištu održanom 20. kolovoza 2026. tuženik je odustao od prigovara zastare s obzirom na to da se radi o tužbi radi utvrđenja. Na istom ročištu tužitelj je naveo da mu je ulazna naknada naplaćena u iznosu od 365,39 EUR (2.753,04 kn).

5. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 204826 od 16. ožujka 200. (str. 5-14 spisa), presliku presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, poslovni broj P-258/2020-22 od 28. svibnja 2021. (str. 15-29 spisa) presliku presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1679/2021-3 od 17. siječnja 2024. (str. 31-36 spisa), presliku dopisa tuženika od 30. travnja 2024. (str. 37 spisa), saslušan je tužitelj (str. 84 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 20. kolovoza 2026. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

8. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. čl. 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 204826 od 16. ožujka 2007., koja glasi "Jednokratno 1,50% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.".

9. Prije svega valja reći da je uvidom u javno dostupan izvadak iz sudskog registra utvrđeno, a među strankama nije ni sporno, da je društvo Nova hrvatska banka d.d. (koje je poslovalo i pod tvrtkama VOLKSBANK d.d., Sberbank d.d., Sberbank d.d.-u sanaciji, a promjena tvrtke je upisana u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-22/9164-2 od 2. ožujka 2022., rješenjem poslovni broj Tt- 13/1253/2 od 18. siječnja 2013. i rješenjem poslovni broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022.) pripojeno ovdje tuženiku, društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo na temelju Ugovora o pripajanju od 1. ožujka 2023., rješenja Hrvatske narodne banke o odobrenju pripajanja od 6. travnja 2023., te Odluke Glavne skupštine Nova hrvatska banka d.d. od 14. lipnja 2023.

10. Također, valja reći da tužitelj ima pravni interes tražiti da se utvrdi ništetnom predmetna ugovorna odredba, s obzirom na to da iz odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) proizlazi da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1051/2022), a na što nije od utjecaja potražuje li tužitelj pritom i isplatu s navedene osnove. Pored toga valja dodati i da je iz dopisa tuženika od 30. travnja 2024. (str. 37 spisa) utvrđeno da je tuženik tužitelju po predmetnom kreditu naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 365,39 EUR (2.753,04 kn), a što je tužitelj i sam naveo na ročištu održanom 20. kolovoza 2026., dok tuženik isto nije izričito ni osporio. Stoga tužitelju po utvrđivanju ništetnom predmetne ugovorne odredbe pripada pravo zahtijevati povrat iznosa uplaćenog tuženiku s osnove navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).‬‬‬‬

11. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu 204826 od 16. ožujka 2007. (str. 5-14 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita isti sklopio s kreditorom, prednikom tuženika, VOLKSBANK d.d. Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženika tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju za kupnju vozila kredit u iznosu od 15.559,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećim na dan isplate (čl. 1. i čl. 3. Ugovora o kreditu), uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,15% godišnje (čl. 2. Ugovora o kreditu), te s rokom otplate kredita od 84 mjeseca (čl. 5. Ugovora o kreditu.). Isto tako nije sporno da su stranke u Ugovoru o kreditu navele da se kredit ugovara u valuti, a da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl. 4. Ugovora o kreditu), te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 228,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća (čl. 8. Ugovora o kreditu). Nastavno je utvrđeno i da su stranke u odredbi čl. 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora ugovorile jednokratnu naknadu od 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

12. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je s prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. 2007. zaključio predmetni Ugovor o kreditu u poslovnici u Zagrebu. Ugovor o kreditu je zaključio u svrhu kupnje novog automobila te je sredstvima predmetnog kredita kupio automobil Opel Astra. Automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita je koristio samo u osobne svrhe, te s njim nikada nije obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost, niti je u to vrijeme imao otvoren obrt ili firmu. Kredit je zaključio uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu s obzirom na to da su u to vrijeme uglavnom svi takve kredite podizali. Zaposlenik prednika tuženika mu prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pojašnjavao pojedine odredbe Ugovora, niti mu je pojasnio odredbu prema kojoj je morao platiti naknadu za obradu kredita. Kredit je dogovorio u autokući, kojoj se ne sjeća naziva, te su ga iz autokuće uputili na potpisivanje Ugovora u poslovnicu prednika tuženika. Kada je došao kod tuženika svi papiri za kredit, pa tako i Ugovor o kreditu su već bili pripremljeni tako da nije mogao utjecati na pojedine odredbe Ugovora, odnosno o tome ga nitko ništa nije pitao. Nije pročitao Ugovor o kreditu jer je vjerovao zaposleniku tuženika i mislio je da je s Ugovorom sve u redu. Nije bio svjestan da treba platiti naknadu za obradu kredita te misli da mu je ta naknada naplaćena iz sredstva kredita, a ne sjeća se točno u kojem iznosu je tu naknadu platio. Ne sjeća se je li Ugovor o kreditu ovjeravao kod javnog bilježnika, pa se ne sjeća ni da bi mu javni bilježnik nešto govorio o predmetnoj odredbi vezano za ulaznu naknadu. Predmetni Ugovor o kreditu je uredno otplatio kako je bilo i ugovoreno.

13. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

14. Slijedom navedenog, valja reći da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i plaćanja predmetne naknade isti imao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), dok tuženik nije dokazao drugačije. Naime, tužitelj je iskazao da je sredstvima predmetnog kredita kupio automobil Opel Astra, te da je taj automobil koristio samo u osobne svrhe i da s njim nikada nije obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost, niti je u to vrijeme imao otvoren obrt ili firmu.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

16. U odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu u kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita (tzv. ulazna naknada), ništetna, te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 87. st. 1. ZZP-a. Ovo stoga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih obroka, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (1,50% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Slijedom iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi, a kako je to navedeno, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, pa stoga, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev- 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da mu bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

19. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu u kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,50 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

20. Konačno, valja reći da je tuženik povukao prigovor zastare na ročištu 20. kolovoza 2026., ali da isti nije niti osnovan. Naime, u konkretnom slučaju je predmet spora zahtjev tuženika za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a).

21. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 365,39 EUR utvrđenoj na ročištu 20. kolovoza 2026., odnosno prema iznosu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ovo stoga što tužitelj u ovom predmetu deklaratornim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom predmetna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, u svrhu povrata plaćenog iznosa navedene naknade pa stoga, po ocjeni ovog suda, za odluku o osnovanosti predmetnog deklaratornog zahtjeva vrijednost predmeta spora ne može biti veća od iznosa naplaćene naknade.

22. Troškovi su, nadalje, odmjereni prema troškovniku stranke i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

23. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 437,50 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 13. svibnja 2024. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 9. srpnja 2024. u iznosu od 25,00 EUR (12,5 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), sastavljanja podneska od 6. studenoga 2024. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr.8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 13. svibnja 2026. u iznosu od 25,00 EUR (12,5 bodova-Tbr. 9/5 Tarife), zastupanja na ročištu 20. kolovoza 2026. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 87,50 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 53,00 EUR i za presudu u iznosu od 30,00 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‬520,5 0 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 28. rujna 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

‬‬‬

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke.

Zagreb, 28. rujna 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 30,00 EUR

2. Tuženiku po pun.