Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-348/2019-64

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužiteljice OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Borisu Gregoviću i Krešimiru Bagiću, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženice Klinike za ortopediju Lovran, Šetalište M. Tita 1, Lovran, OIB: 09777091543, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o., u Rijeci, radi naknade štete iz radnog odnosa, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. lipnja 2026., u prisutnosti tužiteljičina odvjetnika Krešimira Bagića i odvjetnika tuženice, RŠ, oboje iz [adresa], 28. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati 7.441,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom;

- na iznos od 6.300,00 eura od 16. ožujka 2019.,

- na iznos od 1.141,00 eura od 28. rujna 2026.,

po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nakon 1. siječnja 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, u roku od 8 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev, u dijelu, za iznos glavnice od 3.189,00 eura, te u odnosu na zatezne kamate na iznos glavnice od 1.141,00 eura za razdoblje od 16. ožujka 2019. do 27. rujna 2026.

III Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 2.139,71 eura, sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (28. rujna 2026.) pa do isplate, u roku 8 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 2.139,71 eura, a do zatraženih 3.127,71 euro) tužiteljičin zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe (sadržajem podneska tužiteljice od 11. studenog 2025.) povećanjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 16. kolovoza 2019., u bitnom, navodi da je 25. travnja 2018. godine stradala kao djelatnica tuženika, prilikom obavljanja redovitog posla, da je ozlijeđena na stepeništu na odjelu fizikalne terapije na dijelu u kojem je bazen za terapiju bolesnika, sve kod tuženika, da je krenula po stepenicama pored bazena prema ormarima za djelatnike, da se na prvoj stepenici poskliznula i pala, da je prva stepenica bila kliska i mokra, a nema (kao niti druge stepenice) protukliznu traku. Tvrdi da su isključivi razlog ozljeđivanju nesigurni i neadekvatni uvjeti rada točnije neispravnost i klizavost prolaza i površina s kojih se obavlja rad. S obzirom da je došlo do ozljede na radu, za njezino ozljeđivanje da je odgovoran tuženik ko ji odgovara temeljem odredbe čl. 111. Zakona o radu te čl. 25. Zakona o zaštiti na radu prema principu objektivne (kauzalne) odgovornosti, iz razloga propusta osiguranja zaštite na radu i sigurnih uvjeta rada, da tuženik ne odgovara samo kao poslodavac već i kao vlasnik površine na kojoj se dogodio se predmetni štetni događaj, iz razloga što je stanje te površine (klizak pod, nepostojanje protuklizne trake na stepenicama) prouzročilo predmetni štetni događaj. Dalje, ističe da je u tom štetnom događaju zadobila teške ozljede u vidu prijeloma dijela lakatne i palčane kosti lijeve ruke uz Sudeck sindrom, da joj je neposredno nakon nezgode, prva pomoć pružena na HMT tuženice, gdje je obrađena od strane liječnika specijalista. Ukazuje da joj je sukladno čl. 19. ZOO-a povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo osobnosti i to na pravo osobnost na tjelesno i duševno zdravlje čime da pravo na popravljanje nastale izvanugovorne štete regulirane čl. 1046. primjenu u. 1100. ZOO-a. Pravni temelj njezinog zahtjeva da je povreda prava osobnosti na i duševno zdravlje kao neimovinske štete (čl. 19. u vezi s čl. 1046. ZOO-a.), a navedene fizičke boli, pretrpljeni strah, duševne bol zbog smanjenje općeg životnog aktiviteta i naruženje nisu prema ZOO-u samostalni oblik povrede prava osobnosti, one su kriteriji (mjerila) ili kvalifikatorne okolnosti koje zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno i utječu na visinu naknade u konkretnom slučaju. Tvrdi da je kroz dug vremenski period trpila bolove. Bolovi jakog intenziteta da su bili prisutni neposredno nakon ozljeđivanja i u počecima fizikalne terapije u trajanju od min. 6 dana. Jaki bolovi da su potom prešli u bolove srednjeg intenziteta u trajanju od min. 30 dana Konačno, da je trpila bolove slabog intenziteta min. 70 dana, a koji se i u vrijeme podnošenja tužbe učestalo javljaju. Zbog navedenih bolova koje da je trpila, tužiteljica ističe da je morala uzimati sredstva protiv bolova. Kao posljedica traume da je zaostao i strah sa trajnim posljedicama. Obzirom na dinamiku štetnog događaja koji da je bio za nju vrlo traumatičan, kod iste je nakon završenog liječenja zaostao strah, poglavito vezano za posljedice koje osjeća, da se strah kao trajna posljedica manifestira u obliku opterećenosti s predmetnom ozljedom i posljedicama iste, te strahom od nemogućnošću bavljenjem svih aktivnosti koje je prije smatrala uobičajenim. S trah jakog intenziteta da je trajao min. 3 dana, nakon čega da je uslijedio strah srednjeg intenziteta u trajanju od min. 25 dana te slabog intenziteta 70 dana. Zbog zadobivenih ozljeda da je kod nje zaostalo smanjenje općeg životnog aktiviteta, pa će imati potrebu ulaganja pojačanih napora pri obavljanju osnovnih životnih i radnih aktivnosti i isto iznosi minimalno 12% SOŽA, da su, i nakon završenog liječenja te provedene medicinske rehabilitacije, zaostale brojne tegobe koje da se manifestiraju u vidu znatno ograničenih kretnji u lijevom ručnom zglobu, znatno oslabljen i nepotpun stisak lijeve šake te učestalih bolova u ozlijeđenom zglobu, zatim da je zaostalo naruženje na lijevom ručnom zglobu koje se ima smatrati naruženje lakog stupnja stalno vidljivo trećim osobama. Zbog ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju da joj je nastala imovinska šteta (čl. 1095. ZOO-a) stoga ista od tuženika potražuje naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, troškova puta i liječenja te pojačane prehrane. Imajući u vidu vrstu i lokalitet ozljeda da joj je bila neophodna tuđa pomoć i njega najprije u razdoblju od 45 dana po 4 sata dnevno, a potom u narednom razdoblju od 60 dana po 2 sata dnevno, kao pomoć članova obitelji u obavljanju osnovnih svakodnevnih aktivnosti (higijena, kućanski poslovi, oblačenje itd.). Tužiteljica s osnova zatražene imovinske štete tuđe pomoći i njege odnosno visine sata tuđe pomoći i njege potražuje sukladno sudskoj praksi u visini od 35,00 kn za jedan sat nestručne pomoći, te s osnova troškova puta i liječenja potražuje naknadu, primjenom čl. 223 ZPP-a (slobodna ocjena) od strane Naslovnog suda, da joj je neophodno morala provoditi fizikalne terapije i druge specijalističke preglede zbog kojih je bila izložena dodatnih troškovima prijevoza i plaćanja participacija, da je morala kupovati i lijekove protiv bolova, te kreme protiv bolova, da je tijekom liječenja morala konzumirati hranu bogatu vitaminima i kalcijem radi boljeg zarastanja kostiju pa sa osnova pojačane prehrane potražuje iznos od 1.000,00 kn. Također, ukazuje da se mirnim putem, radi naknade štete obratila tuženici međutim ista da se oglušila na njezin odštetni zahtjev. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata smatra da ima pravo na potraživanje zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1103. ZOO od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, odnosno prvog slijedećeg dana 16. ožujka 2019. Predlaže donošenje kondemnatorne presude kojom zahtjeva od tuženice isplatu iznosa od 54.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama. Potražuje i parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 30. kolovoza 2019. (str. 73 i 74 spisa), tuženica, u bitnom, tužbu i tužbene zahtjeve ocjenjuje pravno neosnovanima, po osnovi i visini. Tvrdi da su u tužbi navedeni činjenični navodi djelomično netočni i to navod citirano: « te se na prvoj stepenici poskliznula i pala. Mjesto poskliznuća, odnosno prva stepenica je bila kliska i mokra…». Ističe da je točan navod, suglasno osobnoj Izjavi o povredi tužiteljice od 26. travnja 2018. broj: 02 - 116/18. glasi: «Zakoračila sam po stepenicama i pri vrhu stepenica promašila stepenicu i pala te se dočekala na lijevu ruku…», da u Izjavi o povredi koja je dana odmah, tj. idući radni dan da nema ni spomena o mokrim, skliskim stepenicama. Nadalje, čak i u slučaju da su stepenice bile «mokre i skliske» za tu činjenicu ne bi bila odgovorna ona, već bi to b io BLUE ADRIATIC TRADE d.o.o., Rijeka, Šime Ljubića 10/1, OIB: 65718311434, kao davatelj usluge čišćenja dijela njenog poslovnog prostora, a obuhvaća i prostor gdje se ozljeda tužiteljice desila. Također da je netočan navod «S obzirom da je došlo do ozljede na radu … «, da se u tužbi navodi da je u štetnom događaju tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma donjeg dijela lakatne i palčane kosti lijeve ruke, da ta ozljeda, sukladno rješenju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, klasa: UP/I-502-03/18- 02/517, ur.br: 3380-81-18-5, od 28.5.2018.g. , toč. II. istoga, nije priznata ozljedom na radu, da je u konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica isključivo sama odgovorna za nastalu povredu koja da se ne smatra ozljedom na radu, a da ona ni na koji način nije odgovorna za nastali štetni događaj, pa stoga ni za plaćanje utužene naknade štete. Dalje, ističe sumnju u navedeno trajanje bolova, straha, smanjenje općeg životnog aktiviteta, kao i trajanje neophodne tuđe pomoći i njege, traženog iznosa troškova puta i liječenja, kao i traženog iznosa za pojačanu prehranu i to iz razloga što se tužbom zahtjeva naknada neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 54.000,00 kuna, dok je po istom štetnom događaju, za iste povrede Odštetnim zahtjevom upućenom tuženiku, od 11.3.2019.g., tužiteljica tražila naknadu u iznosu od 77.500,00 kuna, da je traženu cijenu od 35,00 kn za jedan sat nestručne pomoći previsoka te da nije sukladna sudskoj praksi. Što se tiče troškova puta i liječenja tužena tvrdi da je traženi iznos neosnovan u cijelosti, odnosno previsok budući da se za povrede na radu sukladno Pravilniku o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede u radu i profesionalne bolesti («Narodne novine», 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 66/17, 109/17, 132/17, 119/18 i 41/19), čl. 28. - troškovi puta podmiruju od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, dok da se za liječenje od posljedica ozljede na radu ne plaća «participacija» tj. sudjelovanje u troškovima korištenja zdravstvene zaštite sukladno odredbi iz čl. 19. st. 2. 12. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju («NN», br. 80 i 137/13). Zatim da je tužiteljici 20.7.2018. dostavljena Polica osiguranja osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) No 217700003905, kao i obrazac prijave nesretnog slučaja s ispunjenom i ovjerenom potvrdom ugovaratelja, da se valja izjasniti je Ii zahtjev podnijela i po istome išta primila, budući da bi se taj primitak trebao uračunati u traženi iznos naknade. Tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju kao neosnovane.

3. Podneskom od 1. ožujka 2021. tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev na svotu od 69.000,00 kuna, kod je podneskom od 11. studenog 2025. (stranica 334 spisa) postavila konačni tužbeni zahtjev u iznosu glavnice od ukupno 10.630,00 eura.

4. Navedenu preinaku tužbe sud je dopustio (donošenjem odluke sa sadržajem izreke rješenja) i primjenom odredbe članka 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 i 146/2025; u nastavku teksta: ZPP) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 15. lipnja 2020., došlo nakon zaključenja prethodnog postupka (na ročištu 14. studenog 2019.). Točno je da je u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018. broj Su IV-148/2018 zaključeno da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st . 2. ZPP-a. Međutim, valja reći da je članak 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP -a («Narodne novine» broj: 70/19, dalje: ZID ZPP) izmijenjena ranija odredba čl. 190. ZPP-a na način da je dodan novi stavak 2. kojim je propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja izmjena se primjenjuje i u ovome postupku na temelju čl. 117. st. 2. ZID ZPP-a, pa je po shvaćanju ovoga suda preinaku valjalo dozvoliti, odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučiti prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu. Naime, tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama, niti stručnim znanjem potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe, koja je uslijedila nakon izmjene orijentacijskih kriterija tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda («Narodne novine» Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo te ovaj sud ocjenjuje da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.).

5. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju sadržanu u spisu, isprave su pročitane, a fotografije pregledane. Izvršeno je i medicinsko vještačenje po vještaku Darku Majiću dr.med., spec. opće kirurgije, subspec. traumatologije, stalnom sudskom vještaku, čiji nalaz i mišljenje od 16. rujna 2025. prileže spisu (stranice od 304 do 313 spisa), kao i očitovanja na primjedbe tužene. Nadalje, na ročištu 24. veljače 2020. saslušani je svjedokinje LŠ (stranica 107 i 108 spisa), TŠ (stranica 108) i EŠ (stranica 109 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice ČŠ na ročištu 3. ožujka 2021. (stranice 116 – 118 spisa), te zastupnika tuženika po zakonu, ŠŠ, na ročištu (uviđaj) dana 15. srpnja 2021. (str. 146 do 148 spisa). Konačno, na ročištu održanom 15. lipnja 2026. saslušan je i predmetni vještak Darko Majić (str. 353 i 354 spisa)

6. Glede meritum spora, po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud zaključuje da je postavljeni tužbeni zahtjev parcijalno osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete od tuženika (poslodavca) zbog ozljede na radu (tijekom trajanja radnog vremena) nastale 25. travnja 2018.

8. Nesporno je među strankama da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja radila kod tuženice, dakle tuženica je bila njezin poslodavac.

9. Sporno je postoji li valjani pravni osnov temeljem kojeg bi tuženica bila u obvezi naknaditi tužiteljici nastalu štetu, odnosno egzistiraju li okolnosti da se kao poslodavac oslobodi svoje odgovornosti u potpunosti ili djelomično. Također, sporna je i visina tužiteljici nastale štete, odnosno iznos tužbenog zahtjeva.

10. Prije svega, prvostupanjski sud je neprijeporno utvrdio da je tužiteljici pretrpljena predmetna ozljeda od 25. travnja 2018. priznata 28. svibnja 2018. od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (stranice 5 i 6 spisa) pod evidencijskim brojem 64682504184/2018, upravo kao ozljeda na radu, a što je i ovjereno pečatom navedene javne ustanove te potpisom ovlaštene osobe. Dakle, zadobivena ozljeda tužiteljici je priznata po ovlaštenom upravnom tijelu kao ozljeda na radu, u smislu članka 66. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju («Narodne Novine» broj 80/2013, 137/2013 i 98/2019; u nastavku: ZOZO), kao i sva prava koja s tim u vezi ima. Navedeni dokument predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a, pa zato sadrži u sebi presumpciju istinitosti. Tiskanicu prijave predmetne ozljede na radu tužiteljice popunio je i potpisao, kao odgovorna osoba tuženice, z.z. ŠŠ. Odlučujući o pitanjima iz svog djelokruga, ovlaštenje je upravnog tijelo (HZZO-a), između ostalog, i ne priznati ozljedu na radu prilikom rješavanja o postavljenom zahtjevu u upravnom postupku, odnosno dostavljenoj Prijavi, jasno, sve u korelaciji s utvrđenim relevantnim činjenicama u pojedinom predmetu u kojem je ovlašten i dužan postupati. Dakle, nadležno tijelo konkretno jest priznalo predmetnu ozljedu tužiteljici kao onu nastalu na radu. S tim u vezi HZZO je 28. svibnja 2018. donio rješenje (str. 75 i 76 spisa) kojim je u točki I. tužiteljici ozljedu od 25. travnja 2018. priznao ozljedom na radu (dijagnozom – Prijelom donjeg dijela palčane kosti - radijusa). Tuženica je kao poslodavac sudjelovala u upravnom postupku u kojem je donijeto rješenje o priznavanju ozljede na radu i mogla je isticati prigovore, te se pozivati na relevantne razloge normirane u članku 67. ZOZO -a (osobito u kontekstu zakonskih sintagmi o, citirano: « … skrivljenom, nesavjesnom ili neodgovornom ponašanju na radnom mjestu odnosno pri obavljanju djelatnosti… «) koji bi doveli do suprotne odluke (potpuno nepriznanje ozljede na radu).

11. Oportuno je istaknuti da se činjenica smatra li se pojedina ozljeda ozljedom na radu ocjenjuje u upravnom postupku pri HZZO-u, te konačna odluka donesena u tom postupku predstavlja prethodno pitanje za ovaj postupak u smislu odredbe članka 12. stavka 2. ZPP-a i ne postoji mogućnost njezinog preispitivanja u sudskom postupku (isto pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-293/2019). Kako je u konkretnom slučaju, kao što je već navedeno, HZZO pravomoćnim upravnim aktom utvrdio da je ozljeda koju je tužiteljica zadobila bila na radu, a što slijedi i iz ovjere HZZO-a na obrascu isprave - Prijave ozljede na radu, čiji tekst je unijela za tu radnju ovlaštena osoba tuženice, proizlazi da su u ovom parničnom postupku stranke tim rješenjem vezane.

12. Odredba članka 111. stavka 1. Zakona o radu («Narodne novine» broj 93/14. i 127/17.; nadalje u tekstu: ZR) regulira da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Nadalje, člankom 25. stavci 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu («Narodne novine» broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18; dalje u tekstu: ZZR) normirano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dakle, tim odredbama materijalnog prava propisana je odgovornost poslodavca za štetu koji radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom po načelu uzročnosti, jednako kao i odgovornost imatelja opasne stvari, što supstancijalno znači da postoji oboriva presumpcija poslodavčeve krivnje i da teret dokazivanja suprotnog leži na poslodavcu (tuženiku).

13. Prema tome, tuženica je ta na čijoj je strani bio teret dokazivanja razloga ekskulpacije do razine izvjesnosti, a to znači da provedeni dokazi isključuju svaku razumnu sumnju suda za suprotan zaključak. Analizom cjelokupne dokazne građe proizlazi da se tuženica nije uspjela osloboditi odgovornosti.

14. Prije svega, iz iskaza svih u parnici saslušanih osoba slijedi da nema neposrednih svjedoka tužiteljičinog pada. U stranačkom iskazu (str. 147 spisa) z.z tuženice ŠŠ navodi da su sporne stepenice bile suhe, a što da se, po njemu, vidjelo i u vrijeme uviđaja na licu mjesta 15. srpnja 2021. Glede navedenog sud ističe da je irelevantno za ovaj spor kakvo je bilo utvrđeno stanje predmetnih stepenica više od tri godine nakon štetnog događaja, dok tvrdnja da su stepenice bile suhe i u vrijeme spornog stradavanja tužiteljice predstavlja iznošenje tek pretpostavke osobe koja tada na relevantnom mjestu za ovaj postupak, nesporno, nije bila prisutna. Pretpostavke u dokaznom postupku nijednog parničnog postupka nemaju spoznajnu bitnost na kojoj bi se imao temeljiti relevantni činjenični neksus nužan za donošenje presude.

15. Tuženica tvrdi da je tužiteljica isključivo sama odgovorna za nastalu joj povredu. Poziva se na ispravu – Izjavu o povredi koju je tužiteljica potpisala i u kojoj piše, citirano: «Zakoračila sam po stepenicama i pri vrhu stepenica promašila stepenicu i pala te se dočekala na lijevu ruku…», te da nema spomena o mokrim, skliskim stepenicama.

16. U odnosu na navedenu Izjavu tužiteljica je u stranačkom iskazu potvrdila da ju je potpisala, ali je dovela u pitanje u kakvom je tada bila stanju, te da je «igra riječi» je li napisano da je promašila stepenicu ili proklizala. Tuženica je tvrdila da je ta Izjava napisana idućeg dana, međutim iz njenog sadržaja (str. 82 spisa) i na vrhu napisanog datum 25.04.2018., slijedi da je nastala istog dana kada je tužiteljica pala, a da je kod tuženice urudžbirana idućeg, 26.04.2018. Tuženica u postupku nije pojasnila koji su to bili razlozi hitnog uzimanja izjave od tužiteljice odmah nakon stradavanja, kao i okolnosti, ako stradala radnica već ne može osobno napisati izjavu (s tim što ovaj sud smatra i razumnim i logičnim dopustiti osobi kojoj se dogodila nesreća da to sama opiše, napiše bez ičije pomoći, nakon prestanka prvotnog šoka), da takav pisani sastavak drugi radnik ne napiše uobičajeno na dostupnom računalu (i to u računovodstvu) te isprinta tekst digitalnog dokumenta na papir, sve u svrhu, između ostalih razloga, da sadržaj bude lako čitljiv svakome, a ne napisan rukom, što svakako ne doprinosi onom stupnju jasnoće mogućnosti čitanja kao kada je tekst napisan na računalu (kao primjerice ova presuda). Pisana izjava potpisana od strane tužiteljice odmah nakon stradavanja, prema kojoj je promašila stepenicu, po stavu prvostupanjskog suda nema odlučujuću dokaznu snagu u smislu isključenja tuženikove odgovornosti. Naime, iz nalaza i mišljenja predmetnog vještaka Darka Majića od 16. rujna 2025. (str. 312 spisa) proizlazi da je tužiteljica u tom trenutku već trpjela bolove jakog intenziteta (ukupno sedam dana), zbog čega se takva izjava ne može smatrati izrazom slobodne i potpuno svjesne volje o mehanizmu pada. Za svoju tvrdnju (iz podneska od 11. ožujka 2021. – str. 121 spisa) da lom kosti ruke nije takve prirode da oduzima moć elementarne pažnje u trenutku uzimanja izjave o padu, tuženica nije predložila izvođenje odgovarajućih dokaza, a za navedenu tezu sud ne smatra da bi se radi o nečemu što je u sferi općepoznatih (notornih) činjenica svakome iz područja medicine. Isključiva činjenica da je takvu Izjavu tužiteljica potpisala nije dovoljna za zaključak da je njom jasno utvrđen mehanizam pada, niti sam za sebe dokaz da je uzrok pada bio isključivo u njezinom ponašan ju. Zbog toga, od odlučujućeg su značaja i ostali izvedeni dokazi. Primarno dokumentacija koju je tuženik sastavio povodom predmetnog štetnog događaja koja ne potvrđuje njegovu tezu da je nedvojbeni uzrok tužiteljičinog pada u promašenoj stepenici. Ovo stoga što u Prijavi ozljede na radu (str. 5. spisa) tuženik na jednom mjestu (pod 36.) navodi da je tužiteljica promašila prvu stepenicu, dok prije toga (pod 35.) navodi da se ona poskliznula na prvoj stepenici. Upravo ta okolnost pokazuje da ni sam tuženik neposredno nakon događaja nije isti evidentirao na potpuno jednoznačan način, već je u relevantnoj dokumentaciji zabilježio i okolnost poskliznuća radnice na stepenici. Dodatno, pri ocjeni tuženikovih tvrdnji tijekom postupka, sud je imao u vidu i činjenicu da njezin zastupnik po zakonu ŠŠ u stranačkom iskazu nije dao nikakvo objašnjenje za tvrdnju da ako tuženik zaista nije prihvatio naknadni navod tužiteljice da se poskliznula, zašto se onda u ispravi koju je sam sastavio (Prijava ozljede na radu) i upravo to primarno navodi u odnosu na prvu stepenicu te mehanizam tužiteljičina pada.

17. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem navodi da joj pri spuštanju proklizala desna noga na stepenici. Takvom zaključku dodatno pridonosi iskaz svjedokinje HŠ (str. 107 spisa), koja je navela da se na istom mjestu na kojem je pala tužiteljica i ona sama još ranije poskliznula te skoro pala, pri čemu se posebno ukazuje da ovim navodima svjedokinje HŠ tuženica nije iznijela nikakve konkretne primjedbe koje bi dovele u pitanje njihovu vjerodostojnost. Iskaz svjedokinja HŠ ne dokazuje neposredno kako je došlo do konkretnog pada tužiteljice, ali predstavlja važnu okolnosti pri ocjeni stanja predmetnih stepenica, osobito u svezi s iskazom tužiteljice da su prije pada čistačice čistile stepenice, te da je znala, vidjela i prijašnjih dana da su one mokre. U ovom kontekstu tužiteljica je iskazala da je imala obvezu obići cijeli prostor i provjeriti nije li čistačicama ostalo svjetlo. Tuženica je osporila navod tužiteljice o vremenu pranja stepenica spornog dana, ali nije predloži la odgovarajuće dokaze, primjerice saslušanje osoba koje su obavljale poslove čišćenje te koje su mogle imati neposrednih saznanja o tome kada su tijekom relevantnog dana prale stepenice. Vrijeme dnevnog obavljanja radnji čišćenja ne navodi se niti u Ugovoru o pružanju usluga čišćenja od 1. veljače 2018. kojeg je tuženica dostavila u spis (str. 77 do 79). Tvrdnja tužiteljice o mokroj površini stepenica i poskliznuću ocjenjena je dokazanom u sklopu utvrđenja iz svih ostalih okolnosti, pri čemu je osobito uzeto u obzir da je i svjedokinja HŠ neovisno od tužiteljice navela vlastito ranije iskustvo poskliznuća upravo na tom mjestu, te nesuglasnosti rezolutnih tvrdnji z.z. tuženiice o neprihvaćanju navoda tužiteljice sa sadržajem Prijave ozljede na radu (u odnosu na spominjanje poskliznuća na stepenici), te Rješenje HZZO-a kojim je podnositeljici tužbe priznata ozljeda na radu.

18. Nadalje, ne može se prihvatiti prigovor tuženice da za predmetnu ozljedu ne odgovara zato što su čišćenje stepenica obavljale radnice pravne osobe BLUE ADRIATIC TRADE d.o.o., na temelju ugovora s njom. Prema članku 19. stavku 1. ZZR-u poslodavac je odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu u svim dijelovima organizacije rada i svim radnim postupcima. Prema čl. 25. st.1. ZZR-a ozljeda na radu koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Okolnost da je čišćenje bilo ugovoreno s drugim pravnim subjektom stoga može biti relevantno za međusobne odnose tuženice i te pravne osobe, ali sama po sebi ne oslobađa tuženicu odgovornosti prema tužiteljice niti prekida uzročnu vezu između utvrđenog stanja stepenica i njezine ozljede. Tuženica pretpostavke iz čl. 25. st. 2. ZZR o oslobođenju odgovornosti, među ostalim da je šteta nastala zbog namjere ili krajnje nepažnje (postupanja) treće osobe na koje nije mogla utjecati niti je njihove posljedice mogla izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, u ovom postupku nije dokazala.

19. Vezano uz pitanje tužiteljičinog doprinos vlastitoj šteti, koja pravna materija je regulirana odredbom člankom 1092. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; nadalje: ZOO) sud je uzeo u obzir da je tužiteljica, kako navodi u iskazu pred sudom, znala da su stepenice mokre, a to je vidjela i prije. Unatoč tim saznanjima ona se pri spornom spuštanju nije držala za rukohvat, iako nije navela da je u rukama nosila bilo kakav predmet, niti da je postojala bilo kakva druga okolnost zbog koje bi joj korištenje rukohvata bilo onemogućeno ili bitno otežano. Dakle, tužiteljica je bila svjesna rizika, a ipak nije poduzela jednu od osnovnih i neposredno dostupnih mjera opreza koja je mogla smanjiti mogućnost pada ili barem ublažiti njegove posljedice. S druge strane, taj propust tužiteljice ne može dovesti do zaključka da je njezino ponašanje bilo jedini uzrok nastanka štete jer prema rezultatima dokaznog postupka neposredni rizik je postojao upravo zbog stanja stepenica. Okolnost da je znala za mokru površinu i da se nije držala za rukohvat (kako je primjerice postupala tijekom dokazne radnje uviđaja – vidljivo na fotografiji na str. 132 spisa koju je napravio njezin punomoćnik), predstavlja tužiteljičin doprinos povećanju štete, ali ne isključuje značaj činjenice da je do pada došlo na mokroj i skliskoj stepenici. Pri utvrđenju omjera doprinosa sud je uzeo u obzir da je tužiteljica bila svjesna opasnosti, ali da je ta opasnost bila povezana sa stanjem površine (odgovornost tuženice) po kojoj se kretala. Imajući u vidu sve okolnosti sud nalazi da je ponašanju tužiteljice treba pripisati doprinos od 30 %, dok preostalih 70% okolnosti koje su dovele do nastanka štete tereti tuženicu, pri čemu se takav omjer temelji na ukupnoj ocjeni intenziteta i međusobnog djelovanja utvrđen ih uzroka, a ne na izoliranom vrednovanju pojedine činjenice.

20. Člankom 19. stavci 1. i 2. ZOO-a određeno je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom članka 1100. stavci 1. i 2. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Zatim, člankom 1089. stavkom 1. ZOO-a normirano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Prema članku 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Konačno, odredbom članka 1095. stavak 2. ZOO -a regulirana je naknada imovinske štete koja se odnosi na naknadu troškova liječenja od zadobivenih ozljeda, te drugih potrebnih troškova s tim u vezi.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. donio pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-5 koje glasi: «Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni ZOO-a/05 kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.»

22. Međutim, moraju se imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

23. Pri utvrđivanju visine naknade neimovinske štete uzeti su u obzir Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., te njegove izmjene od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., ali i stopa inflacije prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, koja je od srpnja 2020. do lipnja 2025., iznosila 37,3 % (https://web.dzs.hr/calcinfl.htm). Stoga je sud prilikom odmjeravanja visine štete nastale na strani tužiteljice vodio računa o inflaciji posljednjih pet godina, kao i povećanju potrošačkih cijena, te je sve uzeo u obzir prilikom procjene visine štete. Slično pravno shvaćanje je već zauzeo Županijski sud u Zagrebu, u odluci Gž-3137/2024-2 od 25. srpnja 2024. i u odluci Gž-2045/2024-2 od 24. rujna 2024.

24. U odnosu na događaje i okolnosti nakon stradavanja tužiteljica je iskazala da je kod liječnika stavljena na rengen, da je utvrđeno kako je došlo do prijeloma, da je obavljena repozicija – namještanje kosti uz lokalnu anesteziju i stavljena joj je longeta, da su joj morali tri puta mijenjati gips, da kraju više nije mogla podnositi gips iz kojeg razloga je kupila ortrozu koju je platila 400,00 kn jer joj se razvio sudek, da ju je ruka boljela i bila crvena, da na kraju više nije mogla od bolova izdržati iako je cijelo vrijeme pila analgetike pa je bila hospitalizirana i davali joj preko katetera analgetike, i to tijekom 10-ak dana da je cijelo vrijeme morala ležati u krevetu u tom razdoblju. Nakon toga da je upućena u ambulantnu za bol u Rijeku gdje su joj dodatno dali tramal kapi, jer su bili bolovi i dalje bili jaki, da se sumnjalo da ima i ugrušak bolove. Uz to, u cijelom razdoblju njoj da je trebala stalno tuđa pomoć koju su joj pružala njezina djeca jer se nije mogla sama niti dignuti, niti obući, ni obaviti osobnu higijenu, da nije mogla pripremati hranu, da nije mogla obavljati ništa u kući. Uz to, da ju je sin vozio na sve terapije koje je obavljala, a trajale su oko 9 mjeseci. Kako je to njena struka sve terapijske postupka za koje nije bilo nužno da se obave u ustanovi, obavljala je sama, da je radila kupke, međutim za terapije za koje je trebalo led, struja i sl. da je morala ići u Lovran, da su joj terapije bile oko četiri dana u tjednu, da je 15 km u jednom smjeru. Također, da je pored lijekova koji su joj prepisani uzimala je lijekove vitamine i sve za što je znala da pomaže kod obnove kostiju, da je uzimala magnezij koji košta oko 80,00 kn i uzimala ga je 10 - 12 mjeseci, da ga i dalje uzima, Omegal u istom razdoblju, a koštao je oko 60,00 do 80,00 kn, B vitamin u istom razdoblju kojem da je cijena bila isto negdje oko 80,00 kn, Kolagen u istom razdoblju da mu je cijena oko 100,00 kn, vitamine K2D3 u istom razdoblju i cijena mu je negdje oko 100,00 kn, Glukozamin za obnovu hrskavice u istom razdoblju i to svaki oko 180,00 kn, da su svi bili po 30, tako da je kutija trajala oko mjesec dana, da je kupovala i obloge - gel koje je ledila i čija je cijena oko 80,00 kn do 100,00 kn i to dvije je imala, da je koristila Hepalpan mast čija da je cijena negdje oko 100,00 kn i potrošila ih je najmanje pet, i Deep Realif kremu oko 3 godine čija cijena je bila oko 100,00 kn, a pakiranje da je trajalo oko mjesec dana. Pored toga, da je morala jesti puno mliječnih proizvoda i ribu dva puta tjedno te je tako za hranu dodatno trošila 500,00 kn. Konačno, da je na magnetu utvrđeno kako je prijelom krivo zarastao te da bi bila potrebna još jedna rekonstrukcija koja uključuje i plastičnu rekonstrukciju ligamenata, ali s obzirom na već ranije iskustvo gdje je imala strašne bolove, da je rekla da ne želi na operaciju jer joj za tu operaciju nitko nije garantirao da će joj nakon toga biti bolje.

25. Glede visine tužiteljici nastale štete proveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. med. Darku Majiću, vještaku za opću kirurgiju i traumatologiju koji je izradio nalaz i mišljenje dana 22. ožujka 2025. (str. od 304 do 313 spisa).

26. U odnosu na po tuženici iznesene prigovore u podnescima od 10.10.2025., 31.10.2025., 5.11.2025. i 3.12.2025., vještak se očitovao u podnescima od 20.10.2025., 20.11.2025. i 23.12.2025., te je i saslušan na ročištu 15. lipnja 2026. U iskazu vještak Majić u cijelosti ustraje kod sadržaja osnovnog nalaza i mišljenja, kao i svih podnesaka. Ističe da je izvjesno kako su degenerativne promjene koje su utvrđene 7 mjeseci nakon ozljeđivanja tužiteljice nastale nakon predmetne ozljede koja je komplicirana, da razvojem CRP sindrom dolazi do osteoperije, propadanja koštanog matriksa i hrskavice, da je prilikom ozljede tužiteljica zadobila i rupture ligamenata radiokarpalnog zgloba te da je zbog takvih opsežnih ozljeda radiokarpalnog kompleksa i komplikacijama u vidu CRPS sindroma razlika osteodegenerativne promjene. Vještak je naglasio da nikad ranije u kartonu obiteljskog liječnika nije imala tegobe s ručnim zglobom te da je radila kao fizioterapeut gdje su šake i ručni zglobovi pod značajnim stresom, da je tužiteljica ranije imala osteodegenerativne promjene ruku sa bolovima vjerojatno bi se i ranije liječila.

27. Tuženica nije imala daljnjih pitanja za vještaka. Sud je odbio njezin dokazni prijedlog vještačenja po vještaku radiološke struke, obzirom je vještak Majić odgovorio na sva pitanja tuženice iznoseći i u odnosu na zadatak novog vještačenja decidirani odgovor da je izvjesno kako su degenerativne promjene utvrđene kod tužiteljice 7 mjeseci poslije, nastale nakon predmetne ozljede. Činjenica da stranka nije zadovoljna odgovorom stručne osobe, sama za sebe, nije dovoljna za prihvaćanje prijedloga za novim vještačenjem, ili nadvještačenjem.

28. Prema tome, nalaz i mišljenje vještaka dr. Majića sud je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan, izrađen u skladu s postavljenim mu zadatkom, pravilima vještakove struke, medicinskom dokumentacijom sadržanom u spisu (str. 7 do 50 i 173 do 300 spisa), te nakon obavljenog pregleda tužiteljice. Tužiteljica nije imala primjedbi, dok su sve primjedbe tuženice u konačnici otklonjene nakon vještakova iskaza pred sudom čiji sadržaj sud također prihvaća, kao i navedeno u njegovim podnescima od 20.10.2025., 20.11.2025. i 23.12.2025.

29. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta sedam dana, srednjeg 20 dana, a slabog intenziteta još 120 dana. Nadalje, trpjela je primarni jaki strah u trenutku pada i ozljede nekoliko minuta, potom sekundarni strah srednjeg intenziteta 30 dana te slabog intenziteta ukupno 6 mjeseci zbog razvoja komplikacija nakon prijeloma ruke i potrebe za dugotrajnim liječenjem i neizvjesnost o uspjehu liječenja i trajanju liječenja. Vještak je utvrdio da trajnog straha nema, kao ni naruženja kod tužiteljice, te da joj je bila potrebna tuđa pomoć nestručne osobe 2 sata dnevno tijekom 4 mjeseca (za teže poslove poput nošenje tereta, svakodnevna higijena, vožnje na preglede i fizikalne terapije itd). Nadalje, kod tužiteljice je došlo do smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 8 % (Postraumatska artroza, umanjena pokretljivost ručnog zgloba u lakom stupnju nakon prijeloma i ozljede ligamenata ručnog zgloba nedominantne ruke). Također, vještak je naveo da se o osobi srednje životne dobi prilikom ozljede stara 64 godine, da se nakon ozljede i bolovanja više nije vratila na radno mjesto već je umirovljena, da je zadobila prijelom distalnog radijusa lijeve šake koji je konzervativno liječen, da je u kasnijoj obradi nađena i ozljeda ligemantarnih struktura radiokarpalnog zgloba. Dalje, da prijelom zarasta a pomakom i angulacijom te zaostaje trajna bolnost i smanjena pokretljivost ručnog zgloba. Tijekom liječenja da se razvija Sy. O koji je poznat kao sindrom razvoja vrlo jakih i tvrdokornih bolova koji se vrlo teško liječe. U medicinskoj dokumentaciji da je vidljivo da je trpjela dugotrajne bolove zbog kojih je i bolnički liječena. Unatoč protoku vremena od ozljede da se u nalazima godinu dana od ozljede i dalje se spominju svakodnevni bolovi, da zaostaje trajni deficit grube snage lijeve šake te umanjena pokretljivost radiokarpalnog zgloba te bolovi koji su prema medicinskoj dokumentaciji svakodnevni, da će joj zbog navedenog biti će potrebna prilagodba u daljnjem tijeku života i potrebno ulagati dodatne napore kako bi se adekvatno izvršavale svakodnevne životne potrebo. Radiokarpaln i zglob da je kod svakodnevnih jednostavnih zadataka stalno uključen te bolovi istog ostavljaju značajan hendikep u svakodnevnom životu.

30. Kad se imaju u vidu činjenična utvrđenja u provedenom postupku, kao i temeljem sadržaja medicinske dokumentacije te provedenog medicinskog vještačenja iz čega slijedi da je tužiteljica u predmetnoj nesreći pretrpjela prijelom distalnog radijusa lijeve šake, dob tužiteljice (rođena 1965., dakle u vrijeme stradavanja imala je 64 godine), neugodnosti kod liječenja (obavljeni pregled rengenom, namještanje kosti uz lokalnu anesteziju, longeta, tri puta mijenjan gips, naknadna hospitalizacija uz ležanje u krevetu 10-ak dana), zatim smanjene životne aktivnosti u omjeru od 8 %, kao i intenzitet te trajanje fizičke boli jakog karaktera sedam dana, srednjeg 20 dana i slabog intenziteta 120 dana, potom intenzitet te trajanje straha (primarni jačeg intenziteta nekoliko minuta, sekundarni srednjeg intenziteta 30 dana i sekundarni slabijeg intenziteta ukupno 6 mjeseci, ali i činjenicu da tužiteljica nije pretrpjela naruženje, za zaključiti je da obim svih opisanih posljedica koje je tužiteljica pretrpjela na svoje psihičko i fizičko zdravlje treba valorizirati pravičnom novčanom naknadom zbog povrede prava osobnosti (neimovinska šteta) u zahtijevanom iznosu od 9.000,00 eura, uključujući u tu svotu i element / faktor inflacije od 37,3 % (točka 23. obrazloženja). Međutim, uzimajući u obzir i tužiteljičin doprinos šteti u omjeru od 30% slijedi da joj po ovoj osnovi pripada pravičan novčani iznos od 6.300,00 eura.

31. Prihvaćanjem mišljenja vještaka o potrebi tuđe pomoći (vještak dr. Majić navodi da je tužiteljici tuđa nestručna pomoć bila potrebna 2 sata dnevno tijekom 4 mjeseca) te sukladno odredbi čl. 223. ZPP-a, ovaj sud zaključuje da tužiteljici za jedan sat nestručne pomoći pripada pravo na naknadu u iznosu od 5,00 eura. S tim u vezi uzeta je u obzir i općepoznata činjenica trajanja inflacije tijekom zadnjih nekoliko godina, pa po ocjeni ovog suda u današnje vrijeme ta svota od 5,00 eura po satu predstavlja realan trošak tuđe nestručne pomoći, stoga je tužiteljici odmjeren iznos od 1.100,00 eura (u okvirima zahtjeva – čl. 2. st.1. ZPP-a) za pretrpljenu imovinsku štetu po ovoj osnovi, te svota od 530,00 eura po osnovi troška liječenja (tužiteljica je izjavila da je protiv bolova, u odnosu na koje vještak navodi da se radi o vrlo jakim i tvrdokornim bolovima koji se vrlo teško liječe, kupovala magnezij koji je uzimala 10 - 12 mjeseci, Omegal u istim razdoblju, kao i B vitamin, Kolagen, vitamine K2D3, Glukozamin obloge - gel, Hepalpan mast i Deep Realif kremu) i troškova puta (vožnje na terapije tijekom 9 mjeseci / 15 km u jednom smjeru), dakle 1.630,00 eura. Međutim, uzimajući u obzir i tužiteljičin doprinos nastaloj šteti u omjeru od 30%, slijedi da joj po ovoj osnovi pripada novčani iznos od 1.141,00 eura.

32. Odluka o zateznim kamatama na dosuđenu neimovinsku štetu donesena je primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a kojim je normirano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Tužiteljica je zahtjev za mirno rješenje spora podnijela tuženici kako navodi 15. ožujka 2019. (stranice 51 do 52 spisa), pa prema tome tijek zateznih kamata teče od prvog idućeg dana 16. ožujka 2019., a tako je i zatražila. U odnosu na imovinsku štetu tužiteljici zakonska kamata pripada od dana presuđenja, a ne od kako je zatražila od 16. ožujka 2019. jer se u konkretnom slučaju radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čija je visina utvrđena tek provedenim medicinskim vještačenjem po cijenama na dan presuđenja, tada tužiteljici za ovaj vid štete pripada zatezna kamata od dana presuđenja odnosno od 28. rujna 2026. pa do isplate u smislu odredbe članka 1089. stavka 2. ZOO-a (tako VSRH u Rev- 3562/2019 od 29. studenog 2022., Rev-168/2017 od 26. siječnja 2021., Rev- 638/2020 od 12. siječnja 2021.).

33. Članak 29. stavak 1. ZOO-a propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne Novine» 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima («Narodne Novine» 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a, a od 30. prosinca 2023. sukladno članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne Novine» broj 155/23). Odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava.

34. Slijedom navedenog odlučeno je sadržajem točaka I i II dispozitiva.

35. Vezano uz odluku o trošku (točka III izreke) tužiteljica je zahtijevala ukupan iznos od 10.630,00 eura, dok je uspjela s iznosom od 7.441,00 eura, stoga sud zaključuje, u smislu članka 154. stavka 2. ZPP-a, kako je u ovoj parnici tužiteljica uspjela sa 85,00 %, jer je u odnosu na osnovu potraživanja uspjela sa 100,00 %, dok je u odnosu na visinu potraživan ja, zbog postojanja suodgovornosti, uspjela sa 70,00 % (100% + 70,00 % = 170,00 % : 2 = 85,00 %). Prema tome, tuženik je ostvario uspjeh u omjeru od 15,00 % (100% - 85,00 % = 15,00 %). Oduzimanjem 85,00 % s 15,00 % dolazi se do 70,00 % (što jest postotak koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici). Uz to bitno je istaknuti, kao što je već ranije utvrđeno, da je tužiteljica suodgovorna za štetu u omjeru 30 %, ali to je već uračunato u iznos dosuđene naknade (glavnice), pa zato ne utječe posebno na troškove.

36. Tužiteljici je priznat trošak (Troškovnik - stranica 356 spisa), prema vrijednosti predmeta spora (100 boda po radnji). Prilikom odmjeravanja troška u obzir su uzete i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora (trošak sastava ovog podneska bi potreban za vođenje parnice i utvrđenje početka roka zateznih kamata za neimovinsku štetu), tužbe, tri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku od 12.9.2019., 11.11.2025. i 12.12.2025., pristupa na ročišta 14.11.2019., 24.2.2020., 3.3.2021., 15.7.2021., 20.1.2023., 30.3.2026. i 15.6.2026., svaka radnja po 200,00 eura, ukupno (12 x 200) 2.400,00 eura, (Tbr. 7. toč. 1. Tarife, Tbr. 8. toč. 1. Tarife i Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te sastav podneska od 23.7.2021. – 50,00 eura (Tbr. 8. toč. 4. Tarife – tužiteljica uz isti dostavlja fotografije s uviđaja). Ukupno sve zajedno trošak iznosi 2.450,00 eura, što pomnoženo s (postotkom) 70,00 % (koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici) iznosi 1.715,00 eura. Tužiteljici je uz to priznat u cijelosti trošak medicinskog vještačenja i pribavljanje zdravstvenog kartona 424,71 euro (taj trošak bio je potreban za vođenje parnice obzirom je tuženica osporavala i osnov i visinu tužbenog zahtjeva – čl. 155. st. 1. ZPP-a), dakle sveukupno je tužiteljici odmjerena na ime parničnog troška svota od 2.139,71 eura. U preostalom dijelu zahtijevani trošak nije priznat, pa tako niti za trošak podneska od 1.8.2022. (požurnica) i podneska od 1.3.2021. (sadrži tužbeni zahtjev o kojem sud nije odlučivao), jer ti sastavci nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st.1. ZPP-a).

37. Na odmjereni parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne Novine» broj 155/23).

38. U ovom sporu rok za podnošenje žalbe je osam dana (čl. 437. st. 1. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – «Narodne novine» broj 70/19; na snazi od 1. rujna 2019. – nadalje u tekstu: ZIDZPP/19), obzirom je predmetna tužba podnesena 16. kolovoza 2019. Paricijski rok iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. ZIDZPP/19).

U Rijeci 28. rujna 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 (osam) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužiteljici – po pun. - e.komunikacijom

- tuženici – po pun. - e.komunikacijom